GRAD (Momčilu B.)

                                          ZGUBIDANOV  DNEVNIK  2014

                                                                 1

U Petrovcu su sve ulice slijepe. Gradić nije ''protočan'' kao većina drugih na svijetu. Ulazi se odozgo, od Budve ili od Bara. Tuda se mora i izaći.

Uzmimo ovaj ulaz od Meke. Primjeti se tek kad se pred njega bane. Put se spušta pored modernih i pustih malih zgrada. Na njima i oko njih je sve vještačko, neživo. Sve je ''kao''. Na jednoj terasi postoji čak i travnjak. Naravno, ''trava'' je od plastike ili sličnog materijala. Zelena je kao prava, a zapravo je mrtav predmet.

Malo niže, pojavljuju se besmislene stambene građevine i sa lijeve strane. Živo čeljade na uskom trotoaru se neće vidjeti, poneki će automobil, potpuno nov,  proći.

Onda se stiže do autobuske stanice. Ili do nečega što je nekad bilo TO. Napravljena negdje posle rata. Tvrdoglavo odolijeva novom vremenu. Ima dva lica – ljetnje i zimsko. I jedno i drugo je naborano i umorno.

Veliki plato sa istrošenom asfaltnom podlogom, objekat sa nekoliko prostorija i streha. Ljeti ova stanica, koja je nadživjela samu sebe, pokušava zamaštrakati oči turistima mladim djevojkama i prefarbanim odajama sa zapadne strane objekta. Na bijelim papirima je istaknut red vožnje, iza stakla je okačen zidni sat sa bijelom pločom i arapskim ciframa. Jedina stvar vrijedna pogleda na ovom sumornom mjestu.

Mlade djeve, ljeti angažovane, skoro da mole putnike da kartu kupe kod njih, a ne u autobusu. Cijena je ista, to obično kažu po dva puta, a i piše – crno na bijelo. Uzalud. Naš narod, a i gosti, nemaju povjeranja u ovu zemlju. (Podrazumijeva se da je ''šminkanje'' stanice državna rabota.) na taj vapaj ljudi klimnu glavom i vrate pogled tamo odakle očekuju da će se pojaviti autobus. Djeva se tad vrati u svoju prostoriju gdje, kao, ima nekog posla.

Da bi ''šminka'' bila potpuna, u vrijeme najezde turista, u stanicu se ne može ući na četiri ili više točkova ako je kapija zatvorena. Tako je svukuda, pa i ovdje. Kapiju glumi niko drugi do konop. Da, konop. Rastegnut između dva znaka na ulazu. S početka, tamo je sjedio kapijootvarač-zatvarač, na plastičnoj stolici, ispod malog suncobrana. Spuštao je konop okićen krpicama živih boja kad bi došao autobus ili vrijedni taksista. Vjerovatno mu je bilo vruće na ljetnjem suncu pa ja često tražio spas ispod strehe sa ostalim putnicima. A onda je, ne zna se kad i ne zna se kome, sinula opasna ideja – kapija na daljinsko upravljanje! Pa da, zašto ne raditi kao i drugi? Konop se izdužio za nekoliko desetina metara, naslonio se na betonsku kantu za smeće i produžio do strehe. Plastična stolica je pobjegla sa vrelog sunca i skrasila se u hladovini. Sad se konop povlači sa daljine, sa daljine se i pušta.

Kad ljeto ode sa poslednjim turistima, vremešna stanica opet opusti. Kao sad, u novembru. Tada ovdje nema nikog. Radoznali putnik, prekraćujući vrijeme do dolaska busa, može viriti kroz prljavo staklo prostorije na istočnoj strani zgrade. A unutra može vidjeti puno zanimljivih stvari – sat koji ne radi, stare novine što skupljaju prašinu ko zna otkad, kore od nara, razvaljenu drvenu stolicu, razbacane kese. I broj telefona. Nečiji. I izblijedele postere kojima je sunce davno popilo svaku boju. Ponekad, veoma rijetko, iza stakla zasjedne starije čeljade ženskog pola. Na oko djeluje kao i sama stanica – zapušteno. Kad otvori prozorče na šalteru koji nikom ne treba ni zimi ni ljeti, putnika otuda zapuhne miris neprovjetrene prostorije i ko zna čega još. Čeljade sa druge strane ima ratoboran izraz lica i ubojit pogled. I gustu crnu kosu za koju se ne može reći da je njegovana.

Kad se krene dolje niz ulicu (ovdje je sve uzbro/nizbrdo) jedino što se može vidjeti je beton, u raznim oblicima. Uglavnom su to bezlične male zgrade u kojima niko ne živi.

Tako se stiže do samoposluge. Tek tu se nešto malo osjeti život. Na parkingu uvijek dežura nekoliko taksista. Kao kurve pilje u prolaznike čekajući rijetke mušterije.

Jednim od mnogih prolaza između zgrada, stiže se do šetališta i plaže, i tad se vidi nekadašnje lice ovog mirnog primorskog mjesta.

U prvom redu kuća ima nekoliko kamenih starica koje pamte davna vremena. I koje vijekovima slušaju huk mora. I njima su se približile ove nove, moderne, bez lika i duše.

                                                                     2

U Petrovac sam prvi put došao 2008. Do tad sam imao priliku da prođem kroz ovo mjesto, nikada se nisam zadržavao. Sada me je ovdje dovela ljubav, ne prema moru već prema mojoj Vesni. O, kako sam je zavolio tada! A volim je i sad. Otrcani tridesetpetogodišnji pas sa konjskim repom je podvio šape pored mora. Napustio Nikšić i sa ljubavi svog života svio  gnijezdo. Idućeg ljeta stiže nam Teodora. Njen prvi bebinji plač udari pečat novom životu.

                                                                      3

Sada Teodora ima pet godina, nasmijana je i razigrana, ide u vrtić. Ja, ozbiljni i sveznajući fader, držim je za ručicu i mudro odgovaram na dječija pitanja. Sve znam, pa i to čime se hrane pingvini. (Ribama, valjda?)

Pamtim kad sam je prvi put vidio, na rukama babice. Crvena u licu, sat posle rođenja. GLEDALA ME JE PRAVO U OČI i nije plakala. Ja sam se topio a ona podigla prstić i GLEDALA ME. I babica se topila, očekujući bakšiš. Tog dana je otišla kući praznih džepova, što se mene tiče.

Ostale su u porodilištu tri ili četiri dana. Vraćajući se kući vrelim autobusom, pročitah Vesninu poruku: ''Sva na tebe liči, čak i usta drži kao ti kad spava!''  Tad starom keru krenuše suze. Obrisah ih, mogao bi neko u busu pomisliti da ovaj čupavi dugonja (sigurno je drogaš!) nije uzeo sledovanje pa je pao u krizu.

                                                                    4

Nikako da primjetim da se ovdašnji ljudi druže međusobno. A i nekako su mlaki, neživo djeluju. Kad se jave na ulici, nisi načisto jesu li to uradili ili ne. Mobilni telefon nikom ne zvoni. Niko ne telefonira ulicom. Kao da se  ništa ne događa. Mirno. Mrtvo.

Ovdje, prema poslednjem brojanju žive čeljadi, bitiše oko hiljadu i sto duša. U Nikšiću oko sedamdeset pet hiljada.

                                                                       5

Ljudi ovdje obožavaju trenerke. Sive. Nekako im se boja slaže. Mislim, ide uz njihovu bezličnost. Njih nekoliko redovno srećem na trgu roditelja. Tako sam u sebi nazvao školsko dvorište. Siva Trenerka jedinica i Siva Trenerka dvojka se nekako ističu. Isprva sam mislio da su braća – visoki i ćelavi oba, približnih godina svoje starosti. Jedinica se otima monotonom životu, pokušava biti energičan i duhovit kao pubertetlija. Dvojka se pomirio sa svojom dosadom. Mutnog pogleda, poluglasno prati jedinicu. Ponekad iz njega nešto krene, počne ispravljati neku sitniju društvenu nepravdu, ali i to brzo zgasne. Jedinica ode u kafanu pa se tamo naglas šali, kaže. Onda zovemo radio da nam puste pjesmu, oduševljeno priča. Blago njima. Kakva poslepodnevna avantura.

Kafane su uglavnom sve na šetalištu. Zimi su otvorene jedna ili dvije. Gore kod pošte je bircuz. U sedam su svi dežurni tu. Pričaju međusobno i sa konobarom. Malo iznad, kod pijace koja radi samo kad je lijepo vrijeme, još jedan birc. Ispred njega je izjutra parkiran sivi pandurski automobil sa ofucanim sjedištima. I sa rotacionim plavim svijetlom pored volana. DŽON MEKLEJN OVDJE ISPIJA JUTARNJU KAFU. Možda jede i krofne, ko zna.

Prošle godine me je pandur zaustavio na ulici. Dolje prema školi, kad sam išao po Teodoru. Krajnje primitivno je odglumio da me ne poznaje, i čudio se mojoj tadašnjoj nevažećoj ličnoj karti. Bilmez je visočiji od mene, znači preko dva metra. I krupniji. Posle sam htio da odem kod njegovog komandira da im kažem da me ne zaustavljaju kao gangstera, ali sam saznao da tu radi samo po jedan drot. Glava im je u turističkoj metropoli.

Sledećih dana me je glupander gledao nekako toplo, očekivao da mu se javim, valjda, sad kad smo se upoznali. Nije dobio pozdrav od mene. Stanica je odmah pored škole i vrtića, sretamo se svakog jutra i svakog podneva. Ali mu se i dalje ne javljam. Ko ga jebe, neka se drži za pištolj. I  pendrek.

(Panduri znaju sve. Jedan od njih je za sebe rekao – jednom pandur, uvijek špijun.)

                                                                             6

   

                                           ZGUBIDANOV DNEVNIK 2015

SAT U ČEKAONICI RADI! Pomislih da je slučajno stao u pola osam ali se velika kazaljka pomjeri pred mojim očima. I mala. Pomjerale su se do osam sati, ne znam šta je posle bilo. Ušli smo kod doce Teodora i ja a posle zaboravih ovog velikog crvenog gospodina sa crnim ciframa i duguljastim kazaljkama koji je mirno i dostojanstveno sa zida gledao kroz prozor.

Ovi zidni satovi me uvijek podsjete na Jugoslaviju. U Nikšiću nijedan ne radi. U Titogradu takođe. U Budvi su umrli kad i bivša država, pretpostavljam.

A ovaj u Petrovcu mirno kuca. I ne progovara, makar nas u čekaonici bilo dvadeset.

7

Kad je noć hladna a sjeverac galami i povija grane, volim da se spustim dolje do šetališta. Nigdje nikog. Neonske svetiljke koje ljeti obasjavaju pločnik  sporim turistima, sada kao da pojačavaju hladnoću.

Krenem od zapadne ka istočnoj strani ,,donje’’ ulice. Ruke u džepove, kapu na glavu. Slijeva je nekoliko starih dama u društvu ovih mladih kastižica. Ove prve ćute, one druge misle na novac. A sve prazne i zaključane.

Sa desne strane huči Jadran. To radi otkako je svijeta i vijeka. A ja hučem od 1973.

Starica na broju 43 je i mrtva i slijepa. Iskopane oči, koje su nekada bile prozori i vrata, gledaju ka moru. Zastanem. NA OVOJ ADRESI, U OVOJ KUĆI,  NEKADA JE ŽIVIO KAPETAN, VOLIO JE MLADU LIJEPU ĐURĐINU. OTIŠAO JE NA PLOVIDBU I NIKADA SE NIJE VRATIO. ĐURĐINA GA JE ČEKALA NA PROZORU I BRISALA SUZE… moja mašta dobija krila u februarskoj noći.

Krenem dalje, čujem korake iza sebe. Ne okrećem se. Ubrzo pored mene protutnje dva mladića. Skijaške jakne, vratovi uvučeni u podignute okovratnike, ne nose kape.

Stignem do klupe koju od svijetla neonskog štite grane masline. Sjednem, izvadim cigarete. Srebrni zippo bljesne, povučem dim. Na ostrvu, stotinjak metara prema pučini, trepće crveni fenjer.

Jedina kuća sa ove strane šetališta je takođe od kamena. Zaključana i mračna osim žutog svijetla u potkrovlju. Prozor je nevelik, vidi se plafon. Ko li je tamo? OZREN OBLAK ŠETA PO SOBI DOK DRVENI POD ŠKRIPI. PO STOLU RAZBACANI PAPIRI. PIŠE GUŠČIJIM PEROM, UMAČE U MASTIONICU. U UGLU ORMAR, PORED VRATA NERASPREMLJEN KREVET. NA DRŽAČU BIJELI METALNI LAVOR, U NJEMU USTAJALA VODA. RUKOPIS MORA ZAVRŠITI DO NEDJELJE. PIŠE DVA MJESECA BEZ AVANSA, NEKOLIKO NOVČIĆA JE OSTALO U DŽEPU JEDINIH PANTALONA. DOBIJENIM PARAMA ĆE PLATITI STANISLAVU DA GA SVOJIM BRODIĆEM ODVEZE KUĆI, SVOJOJ VOLJENOJ… mojoj mašti nikad dosta.

Pogledam na sat – pola sedam. Ustajem, cigaretu gasim na rubu kante za smeće. Nastavljam prema onim građevinama u koje pilje jaki reflektori.   

                                                                            8

Arsen Lupen, lopov gospodin kojeg su i murjaci gotivili. To sam ja. Mislim, bio sam jedne noći, u očima jedne babe. U ovdašnjoj samoposluzi. Znamo da je Lupen umio ,,iz oka’’ ukrasti. Vjerovatno i ja umijem tako… Bakutaner je na kasi pakovao namirnice u kesu. Kasirka je kuckala po tastaturi. Ne volim da buljim u tuđu korpu, ne volim ni da bulje u moju. Visoki mudri pisac u crnom kaputu gleda kroz zidove prodavnice razmišljajući o beskonačnosti, tražeći mjeru univerzumu… JEST’ VRAGA! Bakac, baca kose poglede u ovog dugonju koji je na svašta spreman. Pruža kasirki karticu pa još nešto. Prije toga ju je ćutke povukla za rukav. Kasirka je shvatila – aha… reče. Bakac opet iskosa… VIĐEĐĆE MI PINK KOD PA ĆE MI SVAKI DINAR UZET’… čujem njene suptilne misli. I dalje gledam kroz zid dok me radnica ne prene iz misli. IZVOLITE…