TOZOVE PRIČE

Vidjeh onomad jedno drveno putokazije pokraj magistrale na kom slova nanizana u smislenu cjelinu obavještavaju slučajne i namjerne putnike  - etno selo, farma koza.  Viđi, viđi, pomislih. I tu misli stadoše.  Ovako star i sijed dok vozim, samo o putu ispred sebe razmišljam. A kad stigoh kud sam naumio, misli mi se raspojasaše. Farma koza! Čuš, čuš. E, sad ću da razmišljam nadugo i naširoko!  Ovako. Misao nambr 1: da je neko nekad, recimo prekognističar, rekao ozbiljnom domaćinu, lica tamnog i naboranog - doći će vrijeme kad će bijeli svijet dolaziti na tvoje imanje da te gleda i da ti se divi, da gleda kako čuvaš koze, bereš list, muzeš i lučiš jarad, slikaćete i ostavljati  ti para, torinu će tvoju farmom nazvati - vjerovatno bi domaćin, sa štapom u jednoj i sklopljenim crnim kišobranom u drugoj ruci (nosi kišobran kad je sunce, a kad je kiša kako 'oćeš) rekao - muči tamo, nemam ti ja kad to slušat'. E, moj domaćine iz daleke prošlosti! Ko zna šta jošte sve može bit'!  Mis