TOZOVE PRIČE

Jeste li vi sada mladi ili stari?   Ja sam, znate, malčice star. Ako dočekam mjesec u kom školsko zvonce naizgled veselo poziva đake nazad u klupe, odzvoniće mi pedeseti put. Dan u koji se rodih. A, 'oću li živjeti još koji  preko? E, to već nije u mojim rukama. Ni u vašim.    Ako mi je vjerovati, ja sam nekad bio mlad. Imao dvadeset pet ljeta.   Dvadeset peta opomena  pjevaše Vito, a ja stihove upijah pa posle recitovah. I govorah, ophrvan vlastitom duhovitošću, kako ću živjeti još toliko i - kraj.   Taj kraj što ga u mladosti razuzdanoj iscrtah ispred sebe, približi se...   A kad smo već kod mladosti bujne, zelene i plodne, sunčane i široke, da vam kažem i ovo - živjeh je devedesetih godina prošloga vijeka. Malo mi se nje prelilo i u ovaj pametni dvadeset prvi, ali dobro sad.    Ko je izmislio  točak,  taj veliki izum ljudski?   Kad se prešlo sa vučenja taljiga po  sanke  principu na kotur...

   Bilo je to onog ljeta kad sam cunjao ulicama Nikšića sve u nadi da će me neki kafedžija povući za rukav i ponuditi svakovečernju/cjelomjesečnu svirku.   Nešto slično se i dogodilo, ali kao da nije...   Avgust je ozbiljno curio ka septembru i pitanje dana je bilo kad će mi Glava reći – dosta za ovo ljeto.   Terasa ispred robne kuće je već godinama glumila kafansku scenu. Na oba nivoa stolovi i stolice, gosti koji pijuckaju nešto, konobar vješt potkradanju, Glava za svojim gazdinskim stolom, ja na barskoj stolici, urlam u mikrofon od devet do jedanaest. Gradska ponuda ljeta.   Godinica bijaše 1999. Pamtimo je po nebeskom koncertu Nato pakta. Ali, nećemo sad o tome.   Tog popodneva sam bazao od doma JNA prema dječijem dispanzeru. Odtkud sam išao i gdje sam krenuo – ko će sad znati. Tek, vukao sam se trotoarom pored Malibua, držeći se hladovine, kloneći se žege. Krošnje lipa su besplatno nudile hlad i meni i panduru, i psu i lihvaru. P...

  Bilo je to u jednom od onih mojih popodneva. Zimskih.  Sačekao sam da druga smjena donese mir i osamljenost.  Podna kalorifer grijalica je tiho zujala boreći se sa decembarskom hladnoćom.    Radio na prozorskoj dasci je prenosio popodnevni program radio Nikšića koji se budio u pola tri.   Dvorište iza zgrade se pripremalo za sumrak.    Star sam trinaest godina i koji mjesec i danas ću otići u bioskop da gledam film. Bilo koji. Pri ulasku ću baciti pogled na reklamni plakat i ući. Sjesti na drveno sjedište i sačekati da zapucketa iz zvučnika, da platno zasvijetli.   Kako to - bilo koji film? Bez da pogledam ko su glavni glumci, kratak sadržaj  i tako dalje?   Godina je 1986.   Za mlađano čeljade život u Nikšiću je siv.   Dosadan.   Čamotan.   U kući nema televizora. Ako ga i ima, često je bolestan, nije u stanju da otvori sliku i pusti zvuk. Domaće je proizvodnje, EI NIŠ. ...

     Bilo je to onog ljeta kad sam zgubidanio po Nikšiću. Što sam, jelte, često radio...   Tog jutra sam se muvao po gradu, čekajući da se otvori nešto, ili da stigne neko, ne sjećam se. Valjalo je ispuniti vrijeme do određenog trenutka. Jest' da sam zgubidan sa zavidnim iskustvom, ali ipak. Nešto mi se nije išlo u kafane, tamo sam proveo podosta sati na barskoj stolici, sa gitarom, urlajući u mikrofon. daj da malo budem na ljetnem vazduhu, da udišem mirise koje nesebično šire drvoredi u Njegoševoj. Opet, da penzionišem na nekoj klupi nije mi dala sujeta srednjeg doba.     Kad, gle!     U hladovini, preko puta hotela*, metalni štandovi u kratkom nizu, natkriveni strehama od istog materijala. Iz zaključane ostave visoki tip vadi knjige i slaže ih na tezgu, po nekom njemu znanom redu.     Viđ' Dragana, viđ' lica zamišljenoga.     Eto meni razonode i ispunjenjija vremenskoga!     Bez...

  Možemo li zamisliti život bez savremenih ekranskih igračaka - promoćurnih telefona, kompjutera, televizije, bez interneta? Ja, zahvaljujući pet decenija života iza sebe, mogu...   U to vrijeme opšte anonimnosti postojala su tri medija - televizija, radio i novine. Obično čeljade  se tamo moglo pojaviti samo u dva slučaja: ako se desi nešto što niko ne želi (crna hronika) i kad umre (čitulje). Ovi mediji su bili rezervisani za tadašnje drugove političare, sportiste, glumce i pjevače. I rijetke izuzetke. Nije se javno moglo znati gdje smo putovali, šta smo jeli i s kim smo u vezi. Pojavljivanje u javnosti se teško zasluživalo.   Kakav je onda bio osjećaj kad uveče na radiju čujete svoje ime, čujete da vas je neko pozdravio i pride poručio pjesmu koja vam se sviđa? Lijep, sigurno.   E, to je bila radijska emisija POZDRAVI I ČESTITKE.    A da bi se to desilo, bilo je potrebno pokrenuti akciju na nivou porodice. Parče papira uzetog iz male...

   Bile su tu neke metalne radnjice u Teslinoj ulici, strana do fakulteta. Među njima jedna knjižara. U knjižari police pune knjiga koje su mirisale na novo. Meki povez, ukrašene korice. Pozivale su da ih uzmem. Zimski dan, oblačan a čist, bez padavina, bez sunca, jednostavan, hladan. Nenametljiv i običan. Mrak se spuštao između pet i šest. U toj knjižari, tog dana, tiho je disao Singer. Stavio svoje pripovijesti pod ruku i čekao. I ja sam došao. Bijah tada momče od petnaest ljeta, naglo isklindžao do ove visine, mršav i nesiguran. Kad ovaj sjedokosi starac od pedeset ljeta sad pogleda tog klinju, bude mu ga žao...   A i Nikšić bijaše drugačiji. Miran, tih. Nikuda nije žurio. Nije mnogo brinuo. Noć je padala sporo, zora se uzdizala još sporije. Dani su se fino slagali jedan sa drugim. Iz našeg stana, sa četvrtog sprata, vidjela se neonska reklama na kojoj je pisalo MONTEX. Krasila je krov jedne zgrade, tamo prema hotelu. Jednom sam čekao, naslonj...