KAKO SAM UPOZNAO SINGERA

  Bile su tu neke metalne radnjice u Teslinoj ulici, strana do fakulteta. Među njima jedna knjižara.

U knjižari police pune knjiga koje su mirisale na novo. Meki povez, ukrašene korice. Pozivale

su da ih uzmem.

Zimski dan, oblačan a čist, bez padavina, bez sunca, jednostavan, hladan.

Nenametljiv i običan.

Mrak se spuštao između pet i šest.

U toj knjižari, tog dana, tiho je disao Singer. Stavio svoje pripovijesti pod ruku i čekao.

I ja sam došao.

Bijah tada momče od petnaest ljeta, naglo isklindžao do ove visine, mršav i nesiguran. Kad ovaj

sjedokosi starac od pedeset ljeta sad pogleda tog klinju, bude mu ga žao...

 

A i Nikšić bijaše drugačiji. Miran, tih. Nikuda nije žurio. Nije mnogo brinuo.

Noć je padala sporo, zora se uzdizala još sporije. Dani su se fino slagali jedan sa drugim.

Iz našeg stana, sa četvrtog sprata, vidjela se neonska reklama na kojoj je pisalo MONTEX.

Krasila je krov jedne zgrade, tamo prema hotelu. Jednom sam čekao, naslonjen na dasku prozora,

i dočekao trenutak kad su bljesnula slova. I bio zadovoljan.

U to vrijeme ne bijah otkrio neke stvari koje poznavahu zreli, bradati muškarci – kavu i duvan.

Tad sam nešto često pio čaj – indijski, ruski, od lipe. Skuvah jedan, sjedoh pored prozora,

otvorih Isakovu zbirku priča. I zaronih u njegovu čaroliju koja me opija i danas.

Noć je tekla, pisac mi je tiho besjedio, čaj je blago tekao niz grlo. Reklama je žmirkala.

Nikšić je ćutao u vlažnoj noći.

A sin rabinov me vodio svojim stazama.

U Varšavi je, u ono vrijeme, jedan poljski oficir obeščastio mladu i neznavenu Jevrejku. Dok je u

improvizovanom kupatilu rezala vene, stigao je buket ruža od oficira.

Dvojica komšija su se parničili decenijama, sudije i advokati su im uzeli i poslednji zlot. A oni se

pomirili na kraju.

Isak je prebjegao u Ameriku, i tamo se ostvario. Toliko ljudi mu je pričalo svoje životne priče da

je znao kraj kad bi oni odvrnuli početak.

Zahvaljujući zbirci mekih korica, Lik i druge pripovjesti, upoznao sam i zavolio jedan narod.

 

I Singerovo nenametljivo pripovijedanje.

I krenuo svojim misaonim putem, dalje kroz književnost.

A Nikšić se promjenio, ubrzao, proširio naselja i trotoare, zablistao novim semaforima i

bulevarima.

Došla je nova omladina, žive svoje priče, nasmijani su. Pogledi im sežu daleko i široko.

Ali je duša grada ostala ona stara.

Osjeti se u riječi, govoru, u misli.

Prepoznaje se i u drugim gradovima.

A starac koji ovo piše veže sjedi rep crnom rastegljivom trakom.

Odavno nije visok i mršav.

Samo visok.

Pođekad pogleda naprijed, pođekad unazad.

A na četvrtom spratu, uz prozorsku dasku sjedi ko zna ko.

A i reklama odavno ne sija.