KAKO SAM UPOZNAO SINGERA
Bile su tu neke metalne radnjice u Teslinoj ulici, strana do fakulteta. Među njima jedna knjižara.
U knjižari police pune knjiga koje su mirisale na novo. Meki
povez, ukrašene korice. Pozivale
su da ih uzmem.
Zimski dan, oblačan a čist, bez padavina, bez sunca,
jednostavan, hladan.
Nenametljiv i običan.
Mrak se spuštao između pet i šest.
U toj knjižari, tog dana, tiho je disao Singer. Stavio svoje
pripovijesti pod ruku i čekao.
I ja sam došao.
Bijah tada momče od petnaest ljeta, naglo isklindžao do ove
visine, mršav i nesiguran. Kad ovaj
sjedokosi starac od pedeset ljeta sad pogleda tog klinju, bude
mu ga žao...
A i Nikšić bijaše drugačiji. Miran, tih. Nikuda nije žurio.
Nije mnogo brinuo.
Noć je padala sporo, zora se uzdizala još sporije. Dani su se
fino slagali jedan sa drugim.
Iz našeg stana, sa četvrtog sprata, vidjela se neonska reklama
na kojoj je pisalo MONTEX.
Krasila je krov jedne zgrade, tamo prema hotelu. Jednom sam
čekao, naslonjen na dasku prozora,
i dočekao trenutak kad su bljesnula slova. I bio zadovoljan.
U to vrijeme ne bijah otkrio neke stvari koje poznavahu zreli,
bradati muškarci – kavu i duvan.
Tad sam nešto često pio čaj – indijski, ruski, od lipe. Skuvah
jedan, sjedoh pored prozora,
otvorih Isakovu zbirku priča. I zaronih u njegovu čaroliju
koja me opija i danas.
Noć je tekla, pisac mi je tiho besjedio, čaj je blago tekao
niz grlo. Reklama je žmirkala.
Nikšić je ćutao u vlažnoj noći.
A sin rabinov me vodio svojim stazama.
U Varšavi je, u ono vrijeme, jedan poljski oficir obeščastio
mladu i neznavenu Jevrejku. Dok je u
improvizovanom kupatilu rezala vene, stigao je buket ruža od
oficira.
Dvojica komšija su se parničili decenijama, sudije i advokati
su im uzeli i poslednji zlot. A oni se
pomirili na kraju.
Isak je prebjegao u Ameriku, i tamo se ostvario. Toliko ljudi
mu je pričalo svoje životne priče da
je znao kraj kad bi oni odvrnuli početak.
Zahvaljujući zbirci mekih korica, Lik i druge pripovjesti,
upoznao sam i zavolio jedan narod.
I Singerovo nenametljivo pripovijedanje.
I krenuo svojim misaonim putem, dalje kroz književnost.
A Nikšić se promjenio, ubrzao, proširio naselja i trotoare,
zablistao novim semaforima i
bulevarima.
Došla je nova omladina, žive svoje priče, nasmijani su.
Pogledi im sežu daleko i široko.
Ali je duša grada ostala ona stara.
Osjeti se u riječi, govoru, u misli.
Prepoznaje se i u drugim gradovima.
A starac koji ovo piše veže sjedi rep crnom rastegljivom
trakom.
Odavno nije visok i mršav.
Samo visok.
Pođekad pogleda naprijed, pođekad unazad.
A na četvrtom spratu, uz prozorsku dasku sjedi ko zna ko.
A i reklama odavno ne sija.
Коментари
Постави коментар