недеља, 27. децембар 2015.

GRAD (Momčilu B.)

                                                                                    
                                                                                                                                                                                            

Tri dana pada. I tri noći.

Voz je uklizio u stanicu. Žuta svijetla i renovirana stanica sa velikim parkinzima stvaraju utisak da ulazim u veliki grad. Što Nikšić i jeste, u neku ruku. U neku ruku je mali, tek varoš.
Izbjegavši nametljivog taksistu, užurbano krenuh prema skveru. Veliki kišobran sa crnom ručkom me je štitio od uporne kiše,  kaput je branio hladnoći da dopre do mene. Do mog tijela. Do moje duše dopiralo je nešto drugo, kaput me od toga nije mogao zaštititi.

Skoro svakog putnika iz voza je neko dočekivao, automobili sa oborenim svijetlima su me prestizali. Hodao sam trotoarom dok mi je glavi odzvanjala melodija pjesme koju sam čuo u vozu. Neko je pjevao o ljubavi, banalno i patetično.
Deset sati i petnaest minuta. Kazaljke su bile pouzdane, bateriju sam zamjenio prije tri mjeseca. Obično je trajala dvije godine. Vratih ruku u kosi džep i nastavih prema pošti.
Njegoševa ulica je bila gotovo pusta. Kroz zamagljena stakla okolnih lokala mogli su se vidjeti rijetki gosti. Ponedjeljak veče. Vikendom su obično bili puni.
‘’Na trgu opet tišina’’ govoraše Vito o nedjelji. Sada je na trgu i kiša. I novembarska noć.
Kad se prođe hotel, prestaje centar. Stambene zgrade sa obje strane. I trotoari. Nekada, kada se ulica zvala ‘’29 novembar’’, nije ih bilo. I svjetiljke su nove.   Iako sam hodao od stanice, još osjećam hladnoću, više jezu. Podignem okovratnik i pored nekadašnje štamparije zavrnem desno.
Ispred zgrade mokri automobili. Bacim pogled gore, ne znam zašto. Moji prozori su neosvetljeni.
Prvi ulaz, treći sprat. Ključ iz džepa. Brava progovori. Ćuteći uđem u hladni hodnik.
 U hladni stan.
 U hladni život.
Sklapam kišobran, palim svijetlo u kupatilu. Ni tamo nije toplo. Kišobran u kadu. Svlačim kaput, kačim ga na čiviluk, i baš kad sam zakoračio ka kuhinji, stan se zatrese. Prozori zveče, tavanica podrhtava. Sva vrata se otvaraju i zatvaraju…
Telefon.
 Crveni, sa brojčanikom. Iskra, made in Slovenia. Tu je otkad i ja. Nikada nije vidio svog mlađeg, mobilnog, brata. I neće.
Zvoni.
 Odzvanja u mojoj glavi i praznim prostorijama.
 Trese zgradu. Posmatram ga. Čini mi se da se pokreće u polumraku.
Zvoni.
Neko je uporan.
Sad je zgrada mirnija.
Podižem slušalicu.
-          Reci.
Sa druge strane muk, nekoliko trenutaka. A onda začujem glas, ženski… kao da dolazi sa neba.
-          Stigao si.
-          Valjda.
-          Je li ti hladno?
-          Da, odavno.
-          Puno?
-          Izuzetno.
Ako postoji glas koji je topao i mek kao pamuk, onda je to ovaj. Vani pada još jače. Nikšić je mokar.
-          Plače ti se?
U tom trenutku zagrmi i sijevne istovremeno. Kroz prozor dnevne sobe u hodnik bljesnu plavičasta svijetlost. Pomislih, neko je nasnimio na traku i sad se ceri sa druge strane.
-          Zabrinuta si?
-          Jesam. Izuzetno.
Ne znam šta da joj kažem. Stežem slušalicu i zube.
-          Ubiće te na kraju. Ta tvoja samoća.
-          Želiš da me spasiš?
-          Možda. Svakako bih pokušala.
-          A ako ne želim?
-          Želiš. Znaš ti to. U ovom gradu, kao u onoj pjesmi, nema razloga da samuješ.
Ne znam na koju pjesmu misli. Ne slušam muziku. Nikada je nisam slušao. U stanu nemam radio. Ni televizor. U kafane ne zalazim.
-          Jesi tu?
-          Da.
-          Slušaj me sad, samotnjače…
Ne sjećam se šta smo posle pričali. Jutro me je zateklo na kauču u dnevnoj sobi, obučenog. I dalje je padala…



1 коментар:

  1. zdravo ovo je moja priča! Bila sam sedam godina u braku bez djeteta, zbog čega se moj muž počeo čudno ponašati, u zadnje vrijeme dolazi kući i više ne provodi vrijeme sa mnom i rekao je da želi razvod. Tako sam postala jako tužna i izgubljena u životu jer mi je doktorica rekla da ne postoji način da zatrudnim to mi stvarno zagorčava život. dok nisam naišla na prijatelja koji mi je s interneta pričao o DR Alabi kako je pomogao mnogim ženama sa sličnim problemima kroz koje sam ja prolazila pa sam ga kontaktirala na:(dralaba3000@gmail.com) i objasnila mu je sve mi je rekao trebao biti osiguran prije nego što je mogao baciti čaroliju na ponovno okupljanje kako bi vratio mog muža, što sam i učinila, a on je poslao snažnu molitvu koju sam morala izgovoriti usred noći dok je bacio čaroliju ljubavi. Bilo je čudo 24 sata kasnije moj jedini muž mi se vratio i ispričao se za sve što je učinio i rekao mi da je u potpunosti spreman podržati me u svemu što želim, brzo nazovi DR Alabu i reci mu što se događa trenutak i također mi je pripremio i poslao biljni lijek za koji je rekao da će izliječiti svaku neželjenu bolest ili infekciju koja me spriječi da zatrudnem i potom me uputio kako da ga koristim prije susreta sa svojim mužem. Evo nakon korištenja ove autohtone biljke i korijena, nekoliko tjedana kasnije počela sam osjećati znakove trudnoće svuda po sebi, bila sam stvarno trudna i upravo sam rodila dječaka u 1 mjesecu. Kunem se da će cijeli svijet saznati za DR Alabu jer je spasio moju vezu i koji mi također daje djecu koju danas mogu s ponosom zvati svojom. Za svaku ženu koja misli da je to nemoguće, evo prilike da se nasmiješi i donese sreću svojoj obitelji, ljubazno kontaktiraj DR Alabu putem e-maila na: (dralaba3000@gmail.com). Ili ga WhatsApp/Viber putem +1(425) 477-2744, On je doista Bog poslan da donese izgubljene ljubavnike i donese sreću..

    ОдговориИзбриши