петак, 01. јун 2018.

Noć kraj jezera


Proljeće je ove godine zakasnilo, i ljeto će, vjerovatno. Krajem maja dani su dostigli skoro ljetnu dužinu.
Skratio sam svoje radno vrijeme, kući sam odlazio u dva. U radnji sam i radnik i šef i knjigovođa. I glavni majstor.
Okačio sam žutu kožnu kecelju, odložio čekić, protegao se i izašao van. Prošao kroz polumračni prolaz i stupio na trotoar Karađorđeve. Obućar Todor Radak odlazi na zasluženi poslepodnevni odmor. Kroz Vardarsku pa lijevo niz Narodnih heroja. Naočari sa crnim staklima zaustavljaju odbljesak sunca sa blistavih automobila. Otišla je zima, opet je stiglo proljeće. Okrenuo se jedan krug.
Vrijeme brzo prolazi, pomisli filozof u meni dok sam žvakao svoj ručak. Buljio sam kroz prozor u zgradu preko puta iz koje su izlazili omladinci u trenerkama, sa torbama preko ramena. Nikada me nije zanimalo šta su trenirali tamo. A rade to odvajkada. Generacije se smjenjuju, dolaze novi klinci a ja nezaustavljivo starim. Jednog jutra sam se probudio kao četrdesetogodišnjak. Dobro, nije da nisam znao da će mi se to dogoditi, ali sam žmurio dok kalendar nije rekao svoje. Četrdeset. Taj me je broj zatekao ovdje, u ''gajbi'' od trideset kvadratnih metara. Nasledio sam je od babe. Osrednji nikšićki obućar čiji zanat vrijeme samo što nije pregazilo. Obuća je sada jeftinija nego onda kad sam počeo posao. Izbor je veći. Malo ljudi donosi svoje pohabane cipele u moju radnju čija su vrata uvijek zatvorena, i ljeti. Navikao sam na njihovo mrštenje po ulasku i pokušavanja zadržavanja vazduha. Nikom ne prija jak miris gume, ljepila i kože. Osim meni.
Moj komšija i kolega Đorđe je uredio svoju radnju kao ordinaciju. Odmah tu kad se izađe iz prolaza, desno. Veliki izlog, prostorija puna dnevne svijetlosti, ljudi kod njega rado sjede dok čekaju opravku obuće. A kad dođu ovdje – jedva čekaju da izađu. Ima puno više posla nego ja iako su kod mene cijene upola niže. Valjda ima instinkt za posao, s kojim se ja nisam rodio.
Pola četiri. Uključujem radio. Gong označava početak vijesti. Ženski vokal kaže – hronika dana. Stavljam ibrik na plinski rešo. Četiri kašike šećera. U šolju sipam malo varenike iz tetrapaka.
Poslije popijene kave i dvije cigarete, gasim radio. Kava mi je prijala a na vijestima nisam čuo bogzna šta. Uglavnom vrte istu priču – zemlja juri ka srećnijoj budućnosti, Evropa želi da joj pokucamo na vrata. Šta je to što nas tamo čeka, o čemu se priča svakog dana? Ima li u Evropskoj uniji mjesta za obućare? Za jednog nikšićkog obućara kome je prošla mladost?
U plavi ranac stavljam parče slanine umotan u papirnu kesu i plastičnu bocu punu vode. Obukao sam tamnosive pantalone, džeparice, i debelu duks majicu sa kapuljačom, plavu. Obuo plitke cipele za planinarenje, zaprtio ranac i izašao iz stana.
Jezdim na svom dvadesetjednobrzincu od benzinske stanice ka Kapinom Polju. Pritiskanje pedala godi mojim mišićima. Vazduh je čist, toplo je, preko dvadeset stepeni. Vozim prema zalasku sunca. Ne tražim puno od života, ovo koliko imam – dovoljno je. Dišem punim plućima i ne okrećem se. ''Imam svoj mali svet i oko njega Kineski zid'' dolaze mi Borini stihovi.
Jezero Slano je dalje od grada nego Krupac ali je zato mirnije. Do noći sam prešao čitav džombasti put oko vode. Jednim dijelom sam vozio a nekuda gurao bicikl. U sumrak zauzeh busiju iznad puta. Pravina brane se spušta ispod mene. Niko me ne može vidjeti odozdo, a ja kontrolišem džadu kao drumski razbojnik. Sitno žbunje – zanovet – omiljena hrana kozama, me skriva od pogleda iz rijetkih automobila.
Negdje posle devet vatra se ugasila. Prijala mi je slanina koju sam ispržio nataknutu na drenovi prut. Napio sam se vode iz boce i prilegao na postelju napravljenu od suvog granja. Zapalio sam cigaretu i pušeći uživao gledajući zvijezde i slušajući slavuja. Nigdje ne žurim, mogu ovdje ostati do jutra. Na poslu sam sam svoj gazda, narodski rečeno. Radnju sjutra mogu otvoriti kad hoću, mogu je ostaviti zatvorenu cijeli dan. A da sam znao šta će se desiti za nekoliko sati, izvukao bih bicikl iz grmlja i odvezao se kući. I sada bih bio miran.
Ne znam kad sam zaspao. U neko doba sam počeo osjećati hladnoću a slavuj je ućutao. Možda je i njemu postalo hladno. Jeza je krenula uz leđa. Podsjetila me je na dane u vojsci. Kunjao sam tada u stražarskoj kućici sa mračnije strane karaule. Obučen u vjetrovku, ćebe preko nogu, stolica je škripala kad bih mrdnuo. Puška iza leđa, osjećao sam zatvarač na kičmi. Dva sata koja su mi sledovala su sporo tekla prema jutru. Tokom prvog bih nešto malo dremao a početkom drugog bi krenula ista ova jeza uz leđa hrabrog graničara.
Dok sam u polusnu nagovarao sebe da ustanem, negdje na drumu se začuo zvuk automobila. Učinilo mi se da se približava od grada. Prolazili su tuda svo vrijeme ali mi je sada nešto neobično zvučalo. Ovaj automobil se kretao drugačije. Ubrzo shvatih o čemu se radi. Bila su dva auta i kao da su se trkala. Vozači su energično dodavali i oduzimali gas, brzo mijenjali brzine, hitro su savldaivali ove krivine. Pomislih – mladići su malo više popili pa sad testiraju mašine. Kamo sreće da je bilo tako...
Prenuo sam se iz dremeža kad su točkovi zaškripali. Ispravih se u sjedeći položaj. Farovi su osvjetaljavali pravinu brane. Potom se sve odigralo brzo. Veoma brzo.
Veliki džip je prestigao mali automobil i prepriječio mu put. Iz njega su iskočili dva tipa, jedan je izvukao vozača a drugi je sjeo na njegovo mjesto. Ovaj prvi je zgrabio nesrećnika oko vrata, zagrlio ga. U drugoj ruci se našao pištolj. Zatreptao sam u čudu – onaj je bio bez odjeće! Ovaj sa pištoljem mu je nešto šapnuo u uvo, prislonio mu pištolj na slepoočnicu i... bljesak i prasak su se spojili. Trgnuo sam se i viknuo. Onaj bez odjeće je klonuo i spuzao na asfalt. Ubica je pogledao prema mjestu na kojem sam bio. Znam da me nije mogao vidjeti ali me je sigurno čuo. Ne obazirući se na tipa kojeg je upucao, brzo priđe pajtosu u kolima. Nisam mogao čuti šta mu je rekao jer su motori oba automobila bila uključena. Ovaj hitro izađe i otvori vrata prtljažnika. Uhvatiše ubijenog za noge i ruke i ubaciše unutra. Vrata lupiše. Pajtos opet uskoči u automobil kojim je onaj nesrećnik maloprije bježao, okrenu ga uz škripu guma i odjuru prema gradu. Ubica je nekoliko trenutaka gledao za njim, potom se okrenu prema meni. Još uvijek sam bio u sjedećem položaju, otvorenih usta. Osjećao sam da u licu nemam ni kapi krvi. Ovaj dolje na putu kao da je pokušavao pogledom razgrnuti tamu koja me je krila. Onda podiže desnu ruku. Iz cijevi pištolja šiknu plamen a kuršumi zapraštaše oko mene. Jedan je pogodio okvir bicikla, drugi su kidali grančice i udarali u kamenje. Bacio sam se nazad na granje i počeo da puzim kroz žbunje. Opet mi u sjećanje dođoše dani iz vojske i Bikić do pored Šida, gdje su nas krvožedni desetari tjerali da puzimo na plus četrdeset, sa kompletnom opremom. Grane su me grebale po licu, laktovima i koljenima sam udarao u kamenje. Nisam osjećao bol, mislio sam samo na jedno – da se što prije udaljim odavde. Onaj dolje na putu je vjerovatno prepunio pištolj i pucnji opet zaparaše noć. Sad me već nije mogao pogoditi. Dopuzao sam do neke stazice, ispravio se i potrčao. Vid mi se izoštrio, gledao sam kroz mrak kao mačka. Opasnost pojača čula, adrenalin proradi, lako sam se kretao. Morao sam se udaljiti sa mjesta zločina što prije i što dalje.
Čini mi se da je prošao čitav sat kad sa stigao do magistrale, do onog dijela gdje se skreće u Kuside. Shvatio sam da sam na vrhu usjeka. Svijetleće kazaljke na mom ručnom satu su pokazivale pola dva. Posle pet će svanuti. Moram se primiriti ovdje do jutra. Niko me nije mogao pratiti. Kad jutro odmakne, ustopiraću nekog i otići. Tamo su ostale moje stvari. Ko su bili oni ljudi? Zašto su ubili onog nesrećnika bez odjeće? Zašto je bio go? Umalo da i ja stradam. Vjerovatno će me tražiti, sve sam vidio. Sad moram biti pribran.
Nešto posle sedam rukama popravih kosu, udahnuh duboko i spustih se na put. Osvanuo je blag sunčan dan. Trudio sam se da budem opušten. Ubrzo naiđe autobus. Bosanske tablice. Visoko podigoh ruku, vozač ukoči. U džepu sam imao nekoliko evra, nekim čudom ih nisam izgubio. Uđem, sjednem na slobodno mjesto. Unutra su ljudi dremali, niko nije slutio čemu sam prisustvovao sinoć. I da me već uveliko traže. Volio bih da nije tako, ali mi je nešto govorilo da jeste. Smijem li otići pravo kući? Šta ako me tamo čekaju, kao u filmovima? Ako su su ono bili ljudi sa vezama u vlasti, možda su po mojim stvarima saznali ko sam. Paranoja ili opreznost? Bilo šta bilo, ne idem kući. A ni u policiju. Onaj glas mi je govorio da su oni poslednji kojima trebam ispričati šta sam vidio i doživio. ''...zajedno žale i mafija i de be...'' Balaševićevi stihovi. O ubijenom krimosu. Zajedno i mafija i de be... Drži se, Todore!
Za preostalu sitninu kupim paklicu ''drine'' i šibice. Čašica je u ovo doba dana najposjećenija. Penzioneri i čistači ulica. Poneki pasionirani kladioničar proučava parove, vaga na kog će uložiti današnji evro. Dobro je, Martin je u smjeni. S nekim moram pričati o ovome, on mi djeluje kao najpodesniji.
Sjednem za sto u uglu, mahnem Martinu. Znao je šta ću piti. Za svakog gosta je znao šta naručuje u koje doba dana.
''Ako ugrabiš koji minut nešto bih ti ispričao'' rekoh mu tiho pošto spusti bijelu šolju sa znakom domaće kave na sto. ''Važno je'' dodah kroz zube. Pogleda me bez riječi i klimnu glavom. Nosio je crnu konobarsku kecelju koja mu je dopirala do koljena i crni prsluk. Sa njegovanom bradom ličio je na sveštenika. Blagoslovi oče, govorio sam mu u šali ponekad. Jutros mi nije bilo do humora.
Listao sam dnevnu štampu i pušio, nisam imao pojma šta čitam. Posle dvadesetak minuta Martin sjede pored mene. Mizika iz radija se mješala sa glasom sporstkog komentatora sa tv-a. Ljudi za susjednim stolovima su razgovarali. Niko nije gledao u nas. ''Pričaj, obućaru'' reče i pogleda me u oči. Dugogodišnji konobarski staž ga je naučio da ''čita'' ljude. Bilo mi je jasno da je odmah shvatio da se nešto ozbiljno desilo. Počeo sam tiho, trudio sam se da djelujem ležerno. ''Sinoć sam bio kod Slanog...'' sažeo sam priču koliko sam mogao. Martin je slušao ne prekidajući me. Kad sam završio kratko reče: ''Uvalio si se u govna. Nadam se da nisi baš duboko ali si u govnima. Reći ću ti o čemu se radi – smrt turizam. Ne znam jesi li čuo za to, objasniću ti kasnije, čekaj me'' reče i ode prema šanku. Neko ga je oslovio imenom, vjerovatno stalni gost. Zagledah se opet u novine a umjesto naslova gledao sam prizor od sinoć. Opet sam vidio onog bez odjeće kako pada na asfalt.
''Slušaj me, Radače'' nastavi gotovo šapatom pošto je uslužio gosta ''nadajmo se da neće provaliti ko si. Mada, ako su to bili ljudi koji mislim da jesu, vjerovatno već znaju ko si i gdje živiš. Ne mrdaj odavde. Dan je, javno je mjesto, i da te pronađu neće ništa pokušati. Ja zvaršavam u četiri. Pozvaću koleginicu da dođe ranije, izmisliću neki razlog. Onda idemo kod mene kući. Ići ćemo pješke, za svaki slučaj. Teško da će odlučiti da pokušaju nešto na sred ulice. Jesi li jeo nešto jutros? Kupiću nešto posle, ti ne izlazi''.
Nije mi bilo lakše posle ovih riječi, naprotiv. Znao sam da je Martin upućen u mnoga dešavanja gradska. Ostalo mi je da ga poslušam. U ovoj situaciji, bilo je dobro znati da je drugar tu.
Ugrijalo je kao za inat, zojio sam se u debeloj dukserici. Kako bi bilo dobro da je to jedino što me muči danas, pomislih. Lift nas je izvezao na šesti sprat. ''Nema nikog'' reče otključavajući vrata ''moji su na selu''. Prijala mi je hladovina stana. Prozor u dnevnoj sobi je bio širom otvoren. Vidjela se gradska tvrđava i bolnica. Sjedoh na fotelju. Martin zatvori prozor i sjede na trosjed. ''Da ti spričam nešto'' poče odmah. ''Kod nas ima ljudi koji mogu srediti mnoge stvari, znaš. Neke stvari o kojima obični građani nemaju pojma. Puno stranaca zbog toga dolaze kod nas. Jesi li čuo za seks turizam?'' malo me iznenadi ovim pitanjem. ''Jesam, valjda'' odgovorih predosjećajući da ću danas saznati nešto vrlo neobično. ''Jesi kurac. To ti nije obična jebačina za pare. U igri su poznate ličnosti oba pola. Neću ti sad objašnjavati šta i ko su sve u igri, možda mi ne bi ni vjerovao. A jesi li čuo za vjerski turizam?'' ''Čuo sam...'' ''Jesi kurac i za njega! Misliš, obilaženje manastira i to? Aha, za nekog kao ti to je to.'' ''A šta je onda, jebi ga?'' gotovo viknuh. Živci su mi bili prilično istanjeni. Nisam uspijevao pronaći vezu sa onim što mi se dogodilo. ''Recimo, neka riba iz bijelog svijeta dođe i želi da je sveštenik vjenča sa kaputom. Da, dobro si čuo, sa kaputom. To je jedino što joj je ostalo od frajera koji ju je ostavio ili je pod zemljom. Uz prave ljude i određenu sumu – popa će to da uradi. Ovo je tek detalj iz bogate ponude. Pitao sam te da li si čuo za smrt turizam. Tip dođe ovamo i želi da umre, a nema petlju da povuče obarač, ili ne želi. Plati pravim ljudima za tu nastranu rabotu dogovorenu sumu a oni mu ispunjavaju sve želje narednih sedam dana, ili koliko se već dogovore. Ne zna u kom renutku će mu napisati odjavu ni na koji način. Naravno da se sve ovo radi u najstrožijoj diskreciji. Ili mu nešto uspu u piće ili poleti sa jahte u dubinu plavog Jadrana, on to ne zna. E sad dolazimo do onog što si vidio. Ubijeđen sam da je onaj bez odjeće bio jedan od kandidata koji se predomislio. Dešavalo se i prije, ne pitaj me odakle to znam. Ali kad je jednom pokrenuo tu vražju mašineriju, nije bilo nazad. Oni ne ostavljaju svjedoke. Ti si vjerovatno jedini do sad. Kažeš da je bio go. Vjerovatno su mu priuštili neku orgiju ili šta slično, ispunili su mu neku izopačenu želju. Poslednju. I taj je mislio da će im umaći. Ali se zajebao. A ti si to vidio.''
Činilo mi se da su mi vilice pričvršćene jedna za drugu. Htio sam nešto da kažem ali nisam mogao.
''Ovo nije zajebancija. U tim rabotama su svi povezani kao krmeća crijeva – panduri, država, crkava. I narvno de be. Oni su najzajebaniji. Od njih se ne možeš sakriti. Ako hoće, nađu te. Ako hoće, ubiju te. Bez svjedoka, tragova, dokaza.''
Buljio sam u Martina ne znajući šta da kažem. Jebem li ga, pomislih. Šta sada? Da se krijem, kao pacov?
''Nešto ćemo smisliti'' reče i ode u kuhinju. Otuda se začu zveket tanjira.
Šta sad? Da ne izlazim iz njegovog stana dok mu se ne vrate žena i ćerka, i šta tada? Nešto u meni uzavri. Ustanem i pođem za njim u kuhinju. ''Čuj me'' rekoh odlučno ''ovo ovako ne ide, nikud ne vodi. Ne možeš me kriti do sudnjega dana. Oni su nešto uradili a ne ja. Ko ih jebe. A i jednom se mre, znaš. Hvala ti, čovječe. Ne mogu tebe i tvoju familiju da umiješam u sve ovo. Ne spremaj jelo za mene, idem sada.''
''A gdje misliš da odeš?'' upita me dok je u ruci držao plavi tiganj. ''Ako je onako kako kažeš, a ne sumnjam da jeste, idem mečki na rupu.''
Rukovali smo se, Martin ma isprati do ulaznih vrata. Kad se zalupiše za mnom, pomislih – sad si sam...
Nekadašnja upravna zgrada Građevinskog preduzeća sada je kuća pandurima. Stara građevina, jedan od simbola socijalističke Jugoslavije, jedan od simbola mirnog i sigurnog života.
Pandur na prijavnici me je grubo uputio na drugi sprat, soba broj osam. Ostavio sam podatke i krenuo širokim stepenicama.
Marko Tomašević, inspektor u civilu. Bio je tu i jedan pandur u uniformi, o nečemu su razgovarali. Iz futrole je virio crni pištolj. Da li je iz ovakvog ubijen onaj nesrećnik sinoć? Predstavio sam se, inspektor me ponudi da sjednem. Gledao me je kao da me skenira. ''ako možemo na samo...'' rekoh ne gledajući uniformisanog. Pogledaše se i ovaj s pištoljem se pokupi i ode. Ostasmo sami. Upitno me pogleda. ''Sinoć sam bio kod Slanog, ponekad se odvezem biciklom do tamo i...''
Ispričao sam sve, sastanak sa Martinom sam izostavio. Slušao me je ćutke i skenirao svo vrijeme. Ruke je držao na stolu. Telefon je zvonio nekoliko puta, nije se javljao. Ili ga je moja priča veoma zainteresovala ili mi nije povjerovao ni riječ. Osjećao sam umor. I neki nemir u stomaku. Da li je ovo bio pametan potez? A opet, šta sam drugo mogao uraditi.
''Dobro Todore'' progovori ''provjerićemo tvoju priču. Idemo odmah.'' Stavio je mobilni telefon i cigarete u džep i ustao. Ustadoh i ja.
U dvorištu je bio parkiran bijeli ford, civilne tablice. Samo nas dvojica. Krenusmo niz Vuka Karadžića prema staroj pošti. Pored skvera pa niz bulevar. Prije nego što smo stigli do Rastoka telefon mu je zazvonio. Ni sad se nije javio. Ćutali smo. Kad smo prošli Vitalac kratko je upitao ''Ovuda?'' ''Da'' rekoh i pokazah skretanje pored novootvorenog restorana. Put se spuštao niz jarugu pa se opet peo. Brzo stigosmo do brane. ''Tu!'' rekoh kad ugledah mjesto sinoćnog dešavanja. Osjetih kisjelinu u želucu. Pila mi se voda. Poželio sam da se ovo nije ni dogodilo.
Zaustavio je automobil, isključio motor i zategao ručnu kočnicu. Izađosmo. Pogledao sam u asfalt – ni traga krvi. Podignem pogled – mjesto na kom sam sinoć bio je tako blizu. Pravim čudom sam izbjegao metke.
Inspektor pogleda oko sebe a onda u mene. ''Sjedio sam tamo'' pokazah rukom. ''Moje stvari su sigurno još uvijek tu.'' Ništa ne reče, samo napravi rukom pokret kao da mi prepušta vođstvo. Inspentrah se uz mali usijek, inspektor me je pratio u stopu. A onda – šok! Nije bilo čak ni ležaljke od suvog granja! Bicikl i ranac su takođe nestali! Krv mi jurnu u lice. Strčah na put. Ni čaura ni krvi! NI JEDNOG TRAGA. Nešto mi je govorilo da je inspektor ZNAO da ništa nećemo naći. Dlanovi su mi se oznojili. Gledao sam oko sebe, ovo je to mjesto!
''Pa, Todore, oćemo li da pravimo piknik ili idemo nazad?'' Njegov sarkazam mo ošinu kao bič. Pogledah ga. Lice mu je bilo mirno. Nije se smijao. Ćutke me je skenirao. Bez riječi uđoh u kola.
Ušli smo u grad. Sa bulevara skrenu u Narodnih Heroja. Zaustavi ispred moje zgrade. To je bilo to, pomislih. Znao je i gdje živim.
''Vidi Radače, ti i ja se danas nismo ni sreli, znaš. Tvoji podaci u prijavnici će biti izbrisani. A u slučaju da se opet vidimo, to će nam biti prvi put. Važi?'' pogled mu je sada bio još hladniji. Kratko klimnuh glavom i izađoh. Ulazeći u zgradu začuh zvuk kola koja se udaljavaju.
Vidjevši svoj ranac na kauču nisam se iznenadio. Nešto mi je govorilo i da je bicikl dolje u podrumu. Martin je bio u pravu. Nažalost.
Umornim korakom pođoh niz stepenice. Dočeka me poznat miris ustajalog vazduha. Otključah podrum. Da, bicikl je tu. Sa ogrebotinom na šipci. Ništa se nije dogodilo...
Vratih se u stan, pogledah bravu na ulaznim vratima. Nikakvog traga nasilnom ulaženju. Sve je bilo na svom mjestu. Samo je budilnik stao. Navih ga. Začu se ritmično kuckanje. Svukoh prljavu odjeću sa sebe i odoh pod tuš. Posle tuširanja popih dvije čaše vode i legoh na kauč.
Kad sam se probudio uveliko je bio mrak. Samo blijeda svijetlost ulične svijetiljke se probijala kroz prozor. Čulo se tika-takanje sata. Ali to nije bio zvuk koji me je prenuo iz sna. Kucanje na vratima. Lagano, kao da gost pazi da neko drugi ne čuje to. Ustanem, upalim svijetlo. Kazaljke pokazuju devet i pet. Na meni su bile svijetloplave farmerke i bijela majica. Priđem vratima, otključam. Dva tipa, mlađi od mene koju godinu, čini mi se. Ovaj prvi u tamnom sakou, kratke crne kovrdžave kose, kao da se obradovao što me je vidio. Onaj iza njega, u sportskoj jakni, žut. Ozbiljan. Gledali smo se ćutke nekoliko sekundi. Crni se osmjehu. ''Možemo li da uđemo?'' upita. Umjesto odgovora pomaknuh se u stranu. Zatvorih vrata za njima.
Sjedoše za sto kao da smo stari znanci. Kao po dogovoru, oba staviše ruke na sto. Sjedoh i ja. Crni nije gubio vrijeme. A ni poluosmjeh. ''Vidi Todore'' poče mirno kao da smo stari frendovi, ''čuli smo da si sanjao neki ružan san. To se dešava ljudima, znaš. Svak nešto sanja. Ni ti nisi izuzetak. Ujutru kad se probudiš ničega se nećeš sjećati. Važi? A ni nas dvojica nismo bili kod tebe. Onu današnju... hm, nepromišljenost, nisi ni učinio. Tako stvari stoje. Mi ćemo sad da odemo a ti ćeš nastaviti svoj život. Imaš li nešto da nam kažeš?''
Ćutao sam. Gledali smo se. Martinove riječi su bile na mjestu, pomislih. ''Imam nešto da vam kažem'' rekoh mirno. ''Šta?'' upita. ''Jebem vam svima mater. Onako, na gomilu. To imam da kažem.'' Osmjeh sa lica mu nestade a žuti stisnu šake. ''I još nešto'' rekoh ''zatvorite vrata za sobom''. Posle ovih riječi ustadoh ostavivši goste za stolom. Priđoh sudoperi, iz viseće kuhinje uzeh ibrik i usuh vodu u njega. Upalih plinski rešo. Usuh šećer. Čuh kako ova dvojica iza mene ustaše. Posle nekoliko trenutaka vrata lupiše. Voda u ibriku je proključala. Dodah kavu. Sa šoljom u ruci vratih se za sto.
Pripalih cigaretu. Sat je kucao.
Devet i dvadeset. Osjetio sam umor.
Ujutru ću ranije u radnju.

Kraj


Top of Form

Bottom of Form