POŠTA NEKAD I SAD
Jesam li vam pričao o tome kako sam nedavno shvatio da sam postao star? O, da. U septembru ove godine obilježih pola vijeka bitisanja. A sve nešto umišljam da sam momče od dvadeset i osam ljeta (što sam nekad i bio), pa obučem farmerke i majicu, pa stavim đozluke sunčane, ruke u džepove, pa nešto kao probazam gradom. Ali je lična karta moja neumoljiva, iz novčanika mi tiho kaže - Toko, ne zanosi se! Neka ti toga, starče! Elem, onomad prođoh ulicom koja se po Njegošu zove. U njoj dično zgrada pošte stoji. Stoji tu... poodavno. Nikšićani joj tepaju - nova. Đetence bijah kad otvori vrata svoja staklena i primi prve građane u njedra poštanska. A, da prostite, patim kad je tu nije bilo. Sjećam se jednog popodneva ljetnog, majka bijaše izvela Mika i mene, jurcali smo po širokoj poljani, trava bješe žućkasto zelenkasta. Neke su majke plele nešto, a neke međusobno razgovarale. Dan je bio prijatan, djetinjstvo bezgranično, sunce žuto i dobronamjerno. Bijaše granula 1980 godinica, dan nekako