POŠTA NEKAD I SAD
A sve nešto umišljam da sam momče od dvadeset i osam ljeta (što sam nekad i bio), pa obučem farmerke i majicu, pa stavim đozluke sunčane, ruke u džepove, pa nešto kao probazam gradom. Ali je lična karta moja neumoljiva, iz novčanika mi tiho kaže - Toko, ne zanosi se! Neka ti toga, starče!
Elem, onomad prođoh ulicom koja se po Njegošu zove. U njoj dično zgrada pošte stoji. Stoji tu... poodavno. Nikšićani joj tepaju - nova. Đetence bijah kad otvori vrata svoja staklena i primi prve građane u njedra poštanska.
A, da prostite, patim kad je tu nije bilo. Sjećam se jednog popodneva ljetnog, majka bijaše izvela Mika i mene, jurcali smo po širokoj poljani, trava bješe žućkasto zelenkasta. Neke su majke plele nešto, a neke međusobno razgovarale. Dan je bio prijatan, djetinjstvo bezgranično, sunce žuto i dobronamjerno.
Bijaše granula 1980 godinica, dan nekako običan, igra dječija između ,,Gradić Pejtona'' i naše zgrade u punom jeku, kad neko od dječaka javi - danas se otvara pošta!
Uzbuđenje na mah skoči na maksimum! Batalismo lukove i strijele, Prleta i Tihog, lopte i praćke i odjurismo preko ulice.
ALI vrata su zatvorena! Neko reče - idemo iza. A sa druge strane, prozori pri dnu zida, tamo je neki podrum. Podrum svečarski opremljen - stolovi, ljuđi u odijelima (pođekoji čo'jek bijaše bucmast i proćelav). Na astalima, između ostalog, čaše pune piva. PIVO. Probao sam već, naravno krišom, taj čarobni napitak malčice gorkog ukusa i... opet bih.
Neki su dječaci već ušli dolje, gosti su im predložili - 'ajde kupi mi cigare pa ćeš dobiti čašu piva. Srećnici...
Kako se taj dan završio - teško je sa ove vremenske udaljenosti dobaciti do tamo da bih vam ispričao. Ali pamtim neke koji su uslijedili.
Pošta je uvijek bila dupke puna. Naročito onaj dio sa telefonskim govornicama. Ispred svake od šest po nekoliko čeljadi u redu. Plus po dvoje-troje na kanabetu. Na malom stolu prepuna pepeljara. Pušilo se i sa druge strane šaltera gdje su dvije kulturne tete naplaćivale impulse.
Čeljadi bijaše svakojake - radnici, domaćice, studenti, vojnici u zelenim vjetrovkama. Svako od njih je imao svoju priču, pa i ja. Kad bi došao moj red, ušao bih u taj mali prostor. Vruć vazduh. Miris prethodih korisnika. Zeleni telefon sa brojčanikom na polici. Itison po zidovima. Žuta sijalica na plafonu. Prigušen zvuk. Alo mama dobro sam dajem stražu šaljite paket/ halo! pokvario mi se kamion evo me u Crnoj Gori / ČUJEM TE ČUJEM TE! Prislonim slušalicu uz uvo i čekam da dobijem izlazni signal. Kad ,,zatutuče'' kako treba, okrećem pozivni za Sarajevo (mislim da je bio 071) i dobro poznat broj. Posle malo pucketanja stiže ono prijatno tuuuu. I taj osjećaj... tamo u nekom dalekom gradu, u nečijem stanu, zvoni telefon. Zamišljam tetku kako prilazi polici u hodniku, podiže slušalicu, prinosi uhu i kaže:
- Molim?
- Alo tetka, dobro veče, kako ste? Mi smo dobro, rekli su mi da vam kažem da...
Ispucam kao iz mitraljeza ono što su mi kući rekli da prenesem rodbini. Kako sam bio najmlađi od đece (što sam i sad) često su me slali na ovakve misije. Nerijetko bih otišao i u vračar po šećer, ulje i kakav slatkiš.
Po završenom razgovoru vratim slušalicu u ležište i izlazim. Za šalterom razgovjetno kažem kabina broj pet! Teta se smješne, pogleda u onu mašinu, pritisne neki dugmić i kaže - hiljadu i osamsto. Vadim sitninu iz džepa somotki, plaćam, laku noć, izlazim.
Kada sad uđem u poštu da bih platio neki račun, ako ispred šaltera ugledam troje žive čelajdi, pomislim - danas je baš gužva. Onaj dio sa kabinama je odavno zatvoren. Telefoni su se promjenili, novo doba ih je modernizovalo i vinulo u mobilne visine. Internet caruje, glomazne stare slušalice ćute u prošlosti. Šta je bilo, vratiti se neće (progovara poeta u meni).
Eto, tako se ovom sjedokosom starcu pokrenu misli kad prođe ulicom u kojoj je odrastao.
I ugleda novu poštu.
Kojoj je fasada poprimila neku finu boju.
Boju nostalgije, pritajene sjete.
Ostajte mi zdravo, pozovite nekog koga niste odavno i pijte sok od narandže.
Vaš
Tozo
Коментари
Постави коментар