TOZOVE PRIČE

Jesam li vam pričao o tome kako sam nedavno shvatio da sam postao star? O, da. U septembru ove godine obilježih pola vijeka bitisanja. A sve nešto umišljam da sam momče od dvadeset i osam ljeta (što sam nekad i bio), pa obučem farmerke i majicu, pa stavim đozluke sunčane, ruke u džepove, pa nešto kao probazam gradom. Ali je lična karta moja neumoljiva, iz novčanika mi tiho kaže - Toko, ne zanosi se! Neka ti toga, starče! Elem, onomad prođoh ulicom koja se po Njegošu zove. U njoj dično zgrada pošte stoji. Stoji tu... poodavno. Nikšićani joj tepaju - nova. Đetence bijah kad otvori vrata svoja staklena i primi prve građane u njedra  poštanska.  A, da prostite, patim kad je tu nije bilo. Sjećam se jednog popodneva ljetnog, majka bijaše izvela Mika i mene, jurcali smo po širokoj poljani, trava bješe žućkasto zelenkasta. Neke su majke plele nešto, a neke  međusobno razgovarale. Dan je bio prijatan, djetinjstvo bezgranično, sunce žuto i dobronamjerno.  Bijaše granula 1980 godinica, dan nekako

  Tada već bijasmo izašli iz mladosti, ali nam je bazanje gradom još uvijek priličilo.  Razdragani četrdesetogodišnjaci sa pođekojim sijedom u kosi. Ozbiljni hasbendi i još ozbiljniji faderi. Mili i ja lunjamo gradom. Koji se zove Nikšić. Obučeni smo lagano, septembar gostuje, prvi mjesec u godini. Školskoj. Odavno su školski dani iza mene. Što se za Milija ne može reći. Sada u tom hramu znanja zarađuje platu učeći djecu vremenu i prostoru. A meni je zgubidanisanje ostala omiljena disciplina. Elem, dogovarajući zajedničko gaženje nikšićkih ulica, kumara predloži da odemo do banke. Da nešto tamo oposli. Prihvaćeno bi. Šta živo čeljade, građanski orijentisano može raditi u banci? Nešto kao: - Ja bih, znate, da mi nešto novca date. - Aha, ali to se vratit' mora. - Znam, zbog brige o povratu pojavi mi se ova bora. - Garant neki, da l' imate? - Ha, jemac mi je plata, pa vi to znate! Sa Milijem se družim od srednje mladosti. Imamo družačkoga staža nekoliko decenija. Posle se družba p

 Mara je pušila Super filter .  Najgori duvanski proizvod  u ondašnjoj državi.  I najjeftiniji. Žuta paklica. Do pola ispušena cigareta između usana, oštar pogled. Klint Istvud  u Nikšiću.  Šarena marama, vezana ispod brade. Kaput od vještačke kože. Skaj.  Kotula. Džombaste cipele. Izgledala je retro i za ono vrijeme. Mara je imala muža. (Kako li se ono zvao? Možda bi se Miko mogao sjetiti.) Bio je to jedan umorni tip u pohabanom odijelu. Marina sjenka. Zna se ko je šef u kući.  Doselili su u stan iznad našeg kad su Jeretini odselili. Stvari su dovezli zarđalim kamionom, nekom rashodovanom hladnjačom. Na nečiju sugestiju prilikom istovara kratko je prokomentarisala (preko cigarete koja joj je dimila u nos):,,  Misliš? ''  Mi klinci smo se smijali.  Taj njen muž je rmbao u željezari, kao i svi očevi iz zgrade. Išao je na posao crnim muškim biciklom. (Dijele li se sada bicikla po polovima?) To biciklo, sa nosačem i ručnom kočnicom, je držao u podrumu, u onom drugom dijelu.  Bicik

Nisu bili od stakla, ali kao da jesu.  Pjevali su tiho, oluci su svirali solo dionice.  Noć je pritiskala, magla  stezala. Nikšićke krovove. Te 1986, recimo. Blijede svjetiljke su nijemo slušale i drhturile do jutra. Lile su kiše na staklene krovove grada/ nikog, samo svijetla nijema Radio Nikšić, popodnevni program. Djelom i večernji. Drugi Način klizi kroz noć, ide ka krešendu. I onda si znala šaputati dugo, bez kraja/ dragi i sjutra biću tvoja Matrak dragi/draga, matrak ljubavno šaputanje i sjutra. Pubertetlija koji ovo sluša u jesenjoj noći može samo da mašta kako će jednog dana odrasti i upoznati ,,dragu''. Do tada će se tješiti rijetkim zvucima rokenrola kad uspije da ih ulovi na starom radiju. I da brine brigu školsku - kako sakriti one kečeve... Ljeto 2023, podnožje gradske tvrđave. Bina je smještena do Bagove rodne kuće. Na ulazu u ovaj veseli prostor aluminijumska montažna ograda, nekoliko tipova iz obezbjeđenja i jedna dama. Svi u crnom. Ne može se unijeti piće. O or