LILE SU KIŠE NA STAKLENE KROVOVE GRADA

Nisu bili od stakla, ali kao da jesu. 

Pjevali su tiho, oluci su svirali solo dionice. 

Noć je pritiskala, magla  stezala.

Nikšićke krovove.

Te 1986, recimo.

Blijede svjetiljke su nijemo slušale i drhturile do jutra.

Lile su kiše na staklene krovove grada/ nikog, samo svijetla nijema

Radio Nikšić, popodnevni program. Djelom i večernji.

Drugi Način klizi kroz noć, ide ka krešendu.

I onda si znala šaputati dugo, bez kraja/ dragi i sjutra biću tvoja

Matrak dragi/draga, matrak ljubavno šaputanje i sjutra. Pubertetlija koji ovo sluša u jesenjoj noći može samo da mašta kako će jednog dana odrasti i upoznati ,,dragu''. Do tada će se tješiti rijetkim zvucima rokenrola kad uspije da ih ulovi na starom radiju. I da brine brigu školsku - kako sakriti one kečeve...

Ljeto 2023, podnožje gradske tvrđave.

Bina je smještena do Bagove rodne kuće. Na ulazu u ovaj veseli prostor aluminijumska montažna ograda, nekoliko tipova iz obezbjeđenja i jedna dama. Svi u crnom. Ne može se unijeti piće. O oružju ni govora!

Pregledaju nam tašne, dama zaviruje u Teodorinu torbicu - možda je limenka unutra?

Čisti smo, ulazimo.

Onaj negdašnji pubertetlija je sada sjedokosi pedesetogodišnjak, za njim idu konjski rep i ćerka od četrnaest ljeta. Poznat mi je čitav Načinov opus, Teodori uglavnom hitovi. Izdvaja Prođe ovaj dan. Često smo je kod kuće pjevali sve troje u vrijeme mojih priprema za ljetnu sezonu sviračku u Petrovcu. (Treće čeljade je Vesna, meni ljepša polovina a Teodori majka, ali ona nije noćni tip i radije je ostala kod kuće. Koncert do dva ujutru nije nešto što preferira.)

Narod je tu, reflektori žmirkaju, elektricitet u vazduhu.

Sparno.

Pozitivno.

Nađemo se sa Milijem i njegovim đevojkama.

Nas dvojica jednim pogledom izmjenjamo misli - nekad smo momkovali uz točeno i živu svirku, a pazi nas sad, ozbiljni faderi! 

Uz neke druge učesnike Bedem festa dočekamo ponoć.

A onda, kao one daleke jesenje noći iz zvučnika se začuje grmljavina i zvuk kiše. Oštar glas najavi DAME I GOSPODO! VEČERAS ZA VAS - DRUGI NAČIN! 

Flauta, bubnjevi i... tako poznat i drag glas. Vraća u djetinjstvo i prvu mladost. 

Vraća mirise.

Pucketanje radija ,,lampaša''.

Kasete čiju sam traku premotavao olovkom kad se lastika na kasetofonu olabavi. Osjećam je pod prstima.

Ti dobri ljudi i veliki umjetnici iz radija i prošlosti na nekoliko metara ispred nas.

Pjevaju oni, a mi još jače. 

Omladina zna svaki stih.

Momci na bini se ne štede, ni mi svoje glasne žice.

I onda uslijedi jedan nestvaran trenutak. U kratkoj pauzi između dvije pjesme, gitarista se obrati našem Šapuri koji je sve vrijeme fotoškljocario okolo - GDJE SI ŽELJKO, LEGENDO FOTOGRAFIJE! Šapura mu nešto ushićeno odgovara, mašući slobodnom rukom i pominje ,,sedamdeset i neku''. Ubrzo nastavljaju da gruvaju i... tako do dva  ujutru. 

Na kraju, svi su bili iscrpljeni - i jedni i drugi su pružili maksimum, sa obje strane zaštitne ograde. Pjevač nam je zahvalio i izrazio nadu da ćemo se opet sresti. Mi smo mu mahali, bravo maajstooreee, aplauz. 

Posle elektriciteta s početka večeri, sad se u vazduhu osjećalo zadovoljstvo i neki prijatan umor. 

Fino raspoloženi, polako pođosmo ka mojoj staroj zgradi i automobilu, progovorivši usput nekoliko riječi sa Draganom Knjigom i njegovom ekipom. Rastasmo se na bulevaru i vratismo u sadašnjost.

Eto, tako vam je to bilo.

Budite mi dobri, slušajte samo dobru muziku i pijte sok od narandže.

Vaš Tozo