TOZOVE PRIČE

  Možemo li zamisliti život bez savremenih ekranskih igračaka - promoćurnih telefona, kompjutera, televizije, bez interneta? Ja, zahvaljujući pet decenija života iza sebe, mogu...   U to vrijeme opšte anonimnosti postojala su tri medija - televizija, radio i novine. Obično čeljade  se tamo moglo pojaviti samo u dva slučaja: ako se desi nešto što niko ne želi (crna hronika) i kad umre (čitulje). Ovi mediji su bili rezervisani za tadašnje drugove političare, sportiste, glumce i pjevače. I rijetke izuzetke. Nije se javno moglo znati gdje smo putovali, šta smo jeli i s kim smo u vezi. Pojavljivanje u javnosti se teško zasluživalo.   Kakav je onda bio osjećaj kad uveče na radiju čujete svoje ime, čujete da vas je neko pozdravio i pride poručio pjesmu koja vam se sviđa? Lijep, sigurno.   E, to je bila radijska emisija POZDRAVI I ČESTITKE.    A da bi se to desilo, bilo je potrebno pokrenuti akciju na nivou porodice. Parče papira uzetog iz male sveske sa linijama, olovka, đak s

   Bile su tu neke metalne radnjice u Teslinoj ulici, strana do fakulteta. Među njima jedna knjižara. U knjižari police pune knjiga koje su mirisale na novo. Meki povez, ukrašene korice. Pozivale su da ih uzmem. Zimski dan, oblačan a čist, bez padavina, bez sunca, jednostavan, hladan. Nenametljiv i običan. Mrak se spuštao između pet i šest. U toj knjižari, tog dana, tiho je disao Singer. Stavio svoje pripovijesti pod ruku i čekao. I ja sam došao. Bijah tada momče od petnaest ljeta, naglo isklindžao do ove visine, mršav i nesiguran. Kad ovaj sjedokosi starac od pedeset ljeta sad pogleda tog klinju, bude mu ga žao...   A i Nikšić bijaše drugačiji. Miran, tih. Nikuda nije žurio. Nije mnogo brinuo. Noć je padala sporo, zora se uzdizala još sporije. Dani su se fino slagali jedan sa drugim. Iz našeg stana, sa četvrtog sprata, vidjela se neonska reklama na kojoj je pisalo MONTEX. Krasila je krov jedne zgrade, tamo prema hotelu. Jednom sam čekao, naslonjen na dasku pr

   Bilo je to u ono vrijeme kad sam kobajagi išao u školu. I toboš nešto učio. A zapravo mi je najveća briga bila kako da sakrijem onolike kečeve. I još poneka.    Briga.   Kad ću zvanično odrasti?   Pa da propušim javno...   I kako se uopšte priča sa đevojkama? Osim onog pubertetskog keženja i dobacivanja.    Zahvaljujući drugim smjenama, često sam u stanu bivao sam. U popodnevnim satima. Što mi je godilo.    Tada smo već bili preselili u ,,integralovo'' naselje. Nov kvart, uređeni travnjaci, parkinzi, trotoari. Iza zgrade igralište - tobogan, ljuljaška, klackalica. Zgrade sa žutim i kafenim fasadama, veliki stanovi, široki balkoni. Drvoredi koji će za koju godinu dotaći nebo. I djeca i odrasli gotovo uvijek napolju. Rokenrol sa Slobovog kasetofona.   Za 1985 godinu to je bio veliki urbanistički pomak.   Hit naselje u Nikšiću.   Marija je došla dvije ili tri godine kasnije.   Kasnog septembarskog popodneva.   Dan je bio topao, žut.

    ... prošli su svi moji vozovi, čit'o sam današnje novine nisu izvučeni moji lozovi   Krivi je živio u ,,Centrokopu'', na četvrtom spratu. Ne sjećam se u kom ulazu. Peti sprat je bio kao slijepo oko, nije bilo stanova, samo jedan uzan prostor.     1987     Kad su moji bili druga smjena, dobijao sam zeru slobode pa sam mogao cunjati po gradu do devet uveče. Vraćao sam se sat ranije, za svaki slučaj.    To su bila moja popodneva.   Nezaboravna.   Nekad sam ih trošio sa Radovanom, nekad sa Krivim.    Svaka druga sedmica je bila sloboda. Svaka prva - kobajagi učenje i slično.   Sunce izlazi i zalazi sve je kao i obično kada o tebi ne razmišljam stvarno se osećam odlično     Tadašnji Nikšić nije bio okićen današnjim betonom. Jeste da se obuća prljala od prašine ljeti i zimi od blata, ali je bilo tu nečega.    Lokve.   Pješaci.   Danas nema ni jednih ni drugih.    Krenem iz ,,palestine'' prema gradu, isp

 Kad me je Batan upitao - koliko imaš godina? Odgovorih mu - u četvrtak punim osamnaest!  Što, je l te, nije mala stvar.   Te 1991 je sve počelo - krenuo sam na časove gitare, postao  punoljetan, počeo je rat, velika država u kojoj sam rođen se raspadala kao od raka, mnogi muški članovi porodice su pozvani na ,,vojnu vježbu'' iz koje se nije znalo 'oće li se vratiti.   Dinamična godina.   Sa Batanom je održan dogovor u našem stanu za dvadeset časova gitare. Odmah mi je pokazao dva akorda i jednu tonsku skalu. I objasnio kako se štimuje. Italijanski štim.    Posle smo odšpartali do grada na neku probu (družim se sa muzičarima!) i pričali usput. Batan je bio plavušan, visok i mršav. Stariji od mene deceniju i nešto. Uvijek obučen sa stilom, bariton, djelovao je kao francuski glumac iz osamdesetih. Načitan, književni govor.   Tog ratnog septembra sam navalio na vježbanje gitare k'o smrt na gospođu u poznim godinama. Batan je rekao - dva sata svakog da