KAD JE DOŠLA MARIJA

  Bilo je to u ono vrijeme kad sam kobajagi išao u školu. I toboš nešto učio. A zapravo mi je najveća briga bila kako da sakrijem onolike kečeve.

I još poneka.

 

 Briga.

 

Kad ću zvanično odrasti?

 

Pa da propušim javno...

 

I kako se uopšte priča sa đevojkama? Osim onog pubertetskog keženja i dobacivanja. 

 

Zahvaljujući drugim smjenama, često sam u stanu bivao sam. U popodnevnim satima. Što mi je godilo.

 

 Tada smo već bili preselili u ,,integralovo'' naselje. Nov kvart, uređeni travnjaci, parkinzi, trotoari. Iza zgrade igralište - tobogan, ljuljaška, klackalica. Zgrade sa žutim i kafenim fasadama, veliki stanovi, široki balkoni. Drvoredi koji će za koju godinu dotaći nebo. I djeca i odrasli gotovo uvijek napolju. Rokenrol sa Slobovog kasetofona.

 

Za 1985 godinu to je bio veliki urbanistički pomak.

 

Hit naselje u Nikšiću.

 

Marija je došla dvije ili tri godine kasnije.

 

Kasnog septembarskog popodneva.

 

Dan je bio topao, žut.

 

Ljetna žega  splasnula, stan je bio moj.

 

I crni kasetofon pored prozora.

 

Program radio Nikšiča.

 

Sa četrnaest ili petnaest godina, bilo mi je dosadno, nisam imao prošlost koja bi me vukla u duboke misli. Gledao sam u budućnost. Bojio je jarkim bojama.

 

A onda muški glas reče - dosadno mi sam u stanu.

 

Da slušam ploče i gledam u zrak.

 

Pogledam u radio.

 

Miladin nastavi - da spremam ispit i vježbam gitaru, jedem sendvič iz tetrapak.

 

Više nisam buljio kroz prozor u susjednu zgradu. Gledao sam pjesmu kako ulazi.

 

Davimo se među četiri zida, glupo popodne i ja.

 

Tad se pojavi ona.

 

Gledao sam kako otvara vrata kuhinje. Prolazi pored sudopere, ne primjećujući me, sjeda za sto.

 

Prekrsti noge.

 

Crnokosa, vitka, otmena.

 

Iz kožne jakne vadi cigarete i upaljač, pripaljuje.

 

Duboko povlači prvi dim.

 

Istovremeno otpuhne i privuče staklenu pepeljaru.

 

Miris duvana i ženskog parfema.

 

Gleda negdje kroz zidove.

 

Treska pepeo.

 

Provrpolji se na stolici, kao da joj se žuri.

 

Još nekoliko dimova. Gasi opušak, vraća paklicu u džep, ustaje i izlazi.

 

Poslednji ton Miladinove gitare utihne, prenem se i vratim u svoje golobrado petnaestogodije. 

 

U dosadno popodne.

 

Zgrada prekoputa je tu.

 

Za sat sunce će preći preko njenog krova.

 

A ja ću ostati da čekam godine koje su na kraju nahrupile prestižući jedna drugu.

 

I naučile me kako se priča sa đevojkama.