KAD JE DOŠLA MARIJA
Bilo je to u ono vrijeme kad sam kobajagi išao u školu. I toboš nešto učio. A zapravo mi je najveća briga bila kako da sakrijem onolike kečeve.
I još poneka.
Briga.
Kad ću zvanično odrasti?
Pa da propušim javno...
I kako se uopšte priča sa
đevojkama? Osim onog pubertetskog keženja i dobacivanja.
Zahvaljujući drugim smjenama,
često sam u stanu bivao sam. U popodnevnim satima. Što mi je godilo.
Tada smo već bili
preselili u ,,integralovo'' naselje. Nov kvart, uređeni travnjaci, parkinzi,
trotoari. Iza zgrade igralište - tobogan, ljuljaška, klackalica. Zgrade sa
žutim i kafenim fasadama, veliki stanovi, široki balkoni. Drvoredi koji će za
koju godinu dotaći nebo. I djeca i odrasli gotovo uvijek napolju. Rokenrol sa
Slobovog kasetofona.
Za 1985 godinu to je bio
veliki urbanistički pomak.
Hit naselje u Nikšiću.
Marija je došla dvije ili tri
godine kasnije.
Kasnog septembarskog
popodneva.
Dan je bio topao, žut.
Ljetna žega splasnula,
stan je bio moj.
I crni kasetofon pored
prozora.
Program radio Nikšiča.
Sa četrnaest ili petnaest
godina, bilo mi je dosadno, nisam imao prošlost koja bi me vukla u duboke
misli. Gledao sam u budućnost. Bojio je jarkim bojama.
A onda muški glas reče - dosadno
mi sam u stanu.
Da slušam ploče i gledam u
zrak.
Pogledam u radio.
Miladin nastavi - da
spremam ispit i vježbam gitaru, jedem sendvič iz tetrapak.
Više nisam buljio kroz prozor
u susjednu zgradu. Gledao sam pjesmu kako ulazi.
Davimo se među četiri zida,
glupo popodne i ja.
Tad se pojavi ona.
Gledao sam kako otvara vrata
kuhinje. Prolazi pored sudopere, ne primjećujući me, sjeda za sto.
Prekrsti noge.
Crnokosa, vitka, otmena.
Iz kožne jakne vadi cigarete i
upaljač, pripaljuje.
Duboko povlači prvi dim.
Istovremeno otpuhne i privuče
staklenu pepeljaru.
Miris duvana i ženskog
parfema.
Gleda negdje kroz zidove.
Treska pepeo.
Provrpolji se na stolici, kao
da joj se žuri.
Još nekoliko dimova. Gasi
opušak, vraća paklicu u džep, ustaje i izlazi.
Poslednji ton Miladinove gitare
utihne, prenem se i vratim u svoje golobrado petnaestogodije.
U dosadno popodne.
Zgrada prekoputa je tu.
Za sat sunce će preći preko
njenog krova.
A ja ću ostati da čekam godine
koje su na kraju nahrupile prestižući jedna drugu.
I naučile me kako se priča sa
đevojkama.
Коментари
Постави коментар