Tri dana pada. I tri noći.
Voz je uklizio u stanicu. Žuta svijetla i renovirana stanica
sa velikim parkinzima stvaraju utisak da ulazim u veliki grad. Što Nikšić i
jeste, u neku ruku. U neku ruku je mali, tek varoš.
Izbjegavši nametljivog taksistu,
užurbano krenuh prema skveru. Veliki kišobran sa crnom ručkom me je štitio od
uporne kiše, kaput je branio hladnoći da
dopre do mene. Do mog tijela. Do moje duše dopiralo je nešto drugo, kaput me od
toga nije mogao zaštititi.
Skoro svakog putnika iz voza je
neko dočekivao, automobili sa oborenim svijetlima su me prestizali. Hodao sam
trotoarom dok mi je glavi odzvanjala melodija pjesme koju sam čuo u vozu. Neko
je pjevao o ljubavi, banalno i patetično.
Deset sati i petnaest minuta.
Kazaljke su bile pouzdane, bateriju sam zamjenio prije tri mjeseca. Obično je
trajala dvije godine. Vratih ruku u kosi džep i nastavih prema pošti.
Njegoševa ulica je bila gotovo
pusta. Kroz zamagljena stakla okolnih lokala mogli su se vidjeti rijetki gosti.
Ponedjeljak veče. Vikendom su obično bili puni.
‘’Na trgu opet tišina’’ govoraše
Vito o nedjelji. Sada je na trgu i kiša. I novembarska noć.
Kad se prođe hotel, prestaje
centar. Stambene zgrade sa obje strane. I trotoari. Nekada, kada se ulica zvala
‘’29 novembar’’, nije ih bilo. I svjetiljke su nove. Iako sam hodao od stanice, još osjećam
hladnoću, više jezu. Podignem okovratnik i pored nekadašnje štamparije zavrnem
desno.
Ispred zgrade mokri automobili.
Bacim pogled gore, ne znam zašto. Moji prozori su neosvetljeni.
Prvi ulaz, treći sprat. Ključ iz
džepa. Brava progovori. Ćuteći uđem u hladni hodnik.
U hladni stan.
U hladni život.
Sklapam kišobran, palim svijetlo
u kupatilu. Ni tamo nije toplo. Kišobran u kadu. Svlačim kaput, kačim ga na
čiviluk, i baš kad sam zakoračio ka kuhinji, stan se zatrese. Prozori zveče,
tavanica podrhtava. Sva vrata se otvaraju i zatvaraju…
Telefon.
Crveni, sa brojčanikom. Iskra, made in
Slovenia. Tu je otkad i ja. Nikada nije vidio svog mlađeg, mobilnog, brata. I
neće.
Zvoni.
Odzvanja u mojoj glavi i praznim prostorijama.
Trese zgradu. Posmatram ga. Čini mi se da se
pokreće u polumraku.
Zvoni.
Neko je uporan.
Sad je zgrada mirnija.
Podižem slušalicu.
-
Reci.
Sa druge strane muk, nekoliko
trenutaka. A onda začujem glas, ženski… kao da dolazi sa neba.
-
Stigao si.
-
Valjda.
-
Je li ti hladno?
-
Da, odavno.
-
Puno?
-
Izuzetno.
Ako postoji glas koji je topao i
mek kao pamuk, onda je to ovaj. Vani pada još jače. Nikšić je mokar.
-
Plače ti se?
U tom trenutku zagrmi i sijevne
istovremeno. Kroz prozor dnevne sobe u hodnik bljesnu plavičasta svijetlost.
Pomislih, neko je nasnimio na traku i sad se ceri sa druge strane.
-
Zabrinuta si?
-
Jesam. Izuzetno.
Ne znam šta da joj kažem. Stežem
slušalicu i zube.
-
Ubiće te na kraju. Ta tvoja samoća.
-
Želiš da me spasiš?
-
Možda. Svakako bih pokušala.
-
A ako ne želim?
-
Želiš. Znaš ti to. U ovom gradu, kao u onoj
pjesmi, nema razloga da samuješ.
Ne znam na koju pjesmu misli. Ne
slušam muziku. Nikada je nisam slušao. U stanu nemam radio. Ni televizor. U
kafane ne zalazim.
-
Jesi tu?
-
Da.
-
Slušaj me sad, samotnjače…
Ne sjećam se šta smo posle
pričali. Jutro me je zateklo na kauču u dnevnoj sobi, obučenog. I dalje je
padala…
