MALA SALA

 Bilo je to u jednom od onih mojih popodneva. Zimskih.  Sačekao sam da druga smjena donese mir i osamljenost. 

Podna kalorifer grijalica je tiho zujala boreći se sa decembarskom hladnoćom. 

 

Radio na prozorskoj dasci je prenosio popodnevni program radio Nikšića koji se budio u pola tri.

 

Dvorište iza zgrade se pripremalo za sumrak. 

 

Star sam trinaest godina i koji mjesec i danas ću otići u bioskop da gledam film. Bilo koji. Pri ulasku ću baciti pogled na reklamni plakat i ući. Sjesti na drveno sjedište i sačekati da zapucketa iz zvučnika, da platno zasvijetli.

 

Kako to - bilo koji film? Bez da pogledam ko su glavni glumci, kratak sadržaj  i tako dalje?

 

Godina je 1986.

 

Za mlađano čeljade život u Nikšiću je siv.

 

Dosadan.

 

Čamotan.

 

U kući nema televizora. Ako ga i ima, često je bolestan, nije u stanju da otvori sliku i pusti zvuk. Domaće je proizvodnje, EI NIŠ.

 

Program na radiju je siromašan. 

 

U gradu su svi ozbiljni i sivi. 

 

Nikom se ništa ne događa.

 

Ali su u gradu dva bioskopa, dvije oaze šarenog života.

 

Mjesta u kojima se nešto dešavalo. Zanimljivo, primamljivo, nešto što je odudaralo  od monotonije  svakodnevne. Koji film se prikazuje? Nebitno. Samo uključuj projektor i pusti zvuk, svaki ćemo odgledati.

 

U šest uveče dolazili smo mi klinci. Do osam se film završava i onda paljba kućama.

 

Od osam su dolazili stariji mladići. Frajeri. Mogli su 'ladno ostati u gradu do jedanaest. Neki su pustili bradu, neki pušili. Imali svoje cigare i šibice. Upaljači su bili preskupi. 

 

Vadim siću iz džepa i kupujem kartu. Da, bacio sam pogled - film se zove VUČIJA DRUŽINA. Po slici bi se reklo - strava i užas. Kino Kultura, u gradu poznat kao mala sala. Ona veća je gore prema pošti, zvanično je Kino 18 septembar. 

 

Mrak je u sali, onih nekoliko trenutaka prije nego što platno oživi. I, poče film.

 

A bolje da nije.

 

U nekom selu, ko zna kad, jedan muž je otišao i nije se vratio. Tužna supruga se preudala, rodila đete, zaboravila nestalog. Ali se nestali jednom vrati, noću. Sjede uz vatru, ćuti. Nešto se u kotlu kuva, ognjište je nekako sumorno. Kolijevka pored zida.

 

ODAKLE OVO ĐETE?!

 

Iz moje utrobe...

 

Razbjesnjeli povratnik počinje da urla. Kao vuk. I što više širi usta svoja, tako iz njih izlazi vučija njuška. Izlazi sve više, povratnik se pretvara u vuka! Urlanje zaglušuje, usplahirena preudata gospođa zgrabi sjekiru koja ćutaše iza vrata, odlučno zamahnu, otfikari vuku glavu, glava pada u kotao u kom oguljena krtola bješe, glava dobija ljudski oblik, lijep kao na dan vjenčanja...

 

 Što ne ostah kući da slušam radio koji prestaje sa radom u pola sedam i da čitam Komadanta Marka po stoti put  razmišljam dok zubi cvokoću i koljena podrhtavaju, blago onima što će gledati ovo u osam, oni imaju dvadeset godina i ničega se ne boje, puše pred roditeljima.

 

Ne sjećam se kako sam preživio ovo kinematografsko djelo, ali eto jesam. Sjećam se da je tu bilo podosta tipova koji su se pretvarali u vukove kad je bivao pun mjesec i da su nekuda jurili. A meni valja sada odjuriti od male sale do integralovog naselja. Kroz polumračni Nikšić. A koljena klecaju. A vukovi vrebaju. 

 

Drži se, junački sine! 

 

Pored opštine i robne kuće pa do hotela i nekako. Tu su još neki klinci, glasno prepričavamo najstrašnije scene. Ali se kod hotela razdvajamo. Kako ću sad sam toliki put prevaliti...

 

Idem sredinom ulice. Bijelom trakom. Rijetka lada i škoda se čuju pola kilometra unaprijed. 

 

Živ sam do monteksa, za dalje - ako preteknem pričaću. 

 

Ulica Nikole Tesle je pristojno osvijetljena, četiri trake su ponos grada, često se tu voze poni bicikla i ona velika, očinska. Od kraja iste pa tamo prema zgradi - karamračina!

 

Etape straha se nadovezuju jedna na drugu. 

 

A niđe nikog.

 

Živ sam i do zgrade, ali kako ući u ulaz? Prekidač je najmanje tri metra unutra, 'oću li moći? Duboko udahnem, stisnem zube, utrčim, u prolazu lupim prekidač, ulaz zasvijetli a ja za osam sekundi istrčim do četvrtog sprata. Ključ iz džepa, i samo što sam odškrinuo vrata uključujem svijetlo u hodniku.  Utrčavam u sve prostorije i udaram prekidače. Tek kad su i balkoni osvijetljeni malo odahnem...

 

Tako je to bilo tada. 

 

A kako je sada? 

 

Nikšić noću sija. Nikad nije bio ljepši. Nikad ljepša i finija omladina. Mi starci se redovno brijemo, pa se nešto pravimo mladi. 

 

Prepada li se ko od filmova koji se danas zovu horor? 

 

Eda li bioskopa? 

 

Mala sala je davno srušena, na njenom mjestu stoji izgubljena građevina savremena koja izdaleka podsjeća na psihijatrijsku ustanovu. 

 

Velika sala se podmladila, pretvorila se u pozorište. Nova tapacirana sjedišta, reflektori, zvučnici, pravi-pravcati glumci. 

 

A ja odselio u drugi grad, pa kad dođem u Nikšić, udišem ga punim plućima i ne mogu ga se nadisati. 

 

Eto, to vam je priča o maloj sali.

 

Ostajte mi zdravo i pijte sok od narandže.

 

Vaš

 

Tozo