ŠTO SI SAM?

  Bilo je to onog ljeta kad sam cunjao ulicama Nikšića sve u nadi da će me neki kafedžija povući za rukav i ponuditi svakovečernju/cjelomjesečnu svirku.

 

Nešto slično se i dogodilo, ali kao da nije...

 

Avgust je ozbiljno curio ka septembru i pitanje dana je bilo kad će mi Glava reći – dosta za ovo ljeto.

 

Terasa ispred robne kuće je već godinama glumila kafansku scenu. Na oba nivoa stolovi i stolice, gosti koji pijuckaju nešto, konobar vješt potkradanju, Glava za svojim gazdinskim stolom, ja na barskoj stolici, urlam u mikrofon od devet do jedanaest. Gradska ponuda ljeta.

 

Godinica bijaše 1999. Pamtimo je po nebeskom koncertu Nato pakta. Ali, nećemo sad o tome.

 

Tog popodneva sam bazao od doma JNA prema dječijem dispanzeru. Odtkud sam išao i gdje sam krenuo – ko će sad znati. Tek, vukao sam se trotoarom pored Malibua, držeći se hladovine, kloneći se žege. Krošnje lipa su besplatno nudile hlad i meni i panduru, i psu i lihvaru. Prolazivši pored kafane čija fasada bijaše u boji sunca, začuh muški glas – EEJ,  MUZIČAR! Pogledam i vidim tipa srednjih godina koko mi maše.

 

Da li je ovo taj poziv koji sam priželjkivao?

Prst sudbine?

Da li je slučajnost što sam baš sada prošao baš ovuda?

Da li će mi lančani događaji životni pokrenuti ovim pozivom donijeti novac i slavu, ugodan život na kojem će mi zavidjeti mnogi?

Svakom lokalnom svircu ovakve misli prođu kroz glavu, bar jednom. Ili sto puta.

Čova iz kafane sad nedvosmisleno zove da mu se pridružim.

Što i uradim.

Prešavši prag lokala, moja očekivanja se tope za pedeset procenata.

Tip je u majici kratkih rukava, prosijed, oko pola vijeka star.

Meni je u tom trenutku dvadeset i šest.

Dugačak sam skoro dva metra.

Mršav k'o grana.

Duga kosa.

Neobrijan.

Izblijedjele farmerke.

U bircuzu su opojni mirisi iz pivskih boca pomiješani sa divnom aromom iz klozeta.

Predstavljam se, sjedam za sto. Gleda me kao da me provjerava u registru Službe.

Ona dvojica pored vrata me nisu ni primjetili.

Jeste li nekada pokušali da vodite smislen razgovor sa pijanim čovjekom?

Probajte tako nešto u Nikšiću.

ŠTA ĆEŠ DA PIJEŠ?!

Očekivanja padaju na trideset procenata.

Ne sjećam se kako sam izbjegao popodnevno opijanje s njim, ali sam glavno zapamtio.

Narodnjaci sa radija iza šanka.

Konobarica u ,,najboljim'' godinama.

Zakrvavljen pogled.

Nećeš se najesti leba od pevanja.

TI SI MUZIČAR?!

Aha.

A ŠTA SVIRAŠ?!

Dvadeset pet procenata.

Sviram gitaru, ove zabavne, znate...

PJEVAŠ LI?!

Pjevam, da...

Devetnaest odsto.

IMAŠ LI NEKU GRUPU?!

Ne, ja sviram sam...

ŠTO SI SAM?!

Dobro pitanje? Što sam sam?

 Imao sam tada jednog valjanog prijatelja i nekoliko dragih ljudi sam poznavao. I to je bilo to. U familiji me nisu nešto odveć ozbiljno shvatali, ni mnogo zarezivali. Stnje je ostalo nepromjenjeno do danas, ali dobro sad. Još mi je nešto veoma zanimljivo kad se prisjetim tog vremena – Mili i ja smo uvijek znali gdje je onaj drugi. Bez mobilnog telefona, poruka i mreža. Kako? Nemam pojma. Kad bih došao u grad jasno mi je bilo gdje da ga tražim – u studentskom, negdje u gradu ili kući. Kao da smo imali radare. Jednog prijepodneva, sjedim sa Glavom ispred robne, kad gle – veliki bos poteže ni manje ni više nego mobilni! Veličine tranzistora, sa antenom na izvlačenje. Pravljen za veliku i snažnu šaku, poput mojih lopata. Velikodušno mi daje taj nevjerovatni aparat da se poslužim. Okrećem 44 963 (morao sam ukucati i pozivni za Nikšić 083, iako nisam bio van grada. Čudno!) Javi se Mili. Ej, evo me ispred robne...  Mnogo bitan razgovor smo obavili! Pričalo se brzo i kratko, impulsi u slušalici su štektali rafalno.

Što si sam?

Ja to tako...sam radim...sviram...

Što sam sam?

Ne sjećam se kako sam se izvukao iz alkoholnog daha ne suđenog poslodavca. Do kraja razgovora procenti su se istopili. Da.

Ljeto ispred robne se završilo tako što su Glavi isključili struju negdje krajem avgusta. Ili početkom septembra. Došao sam sjutri dan, pokupio opremu, smotao kablove.

Kafana je klackala još neko vrijeme, posle je terasa počišćena. Završile se devedesete.

Sad je na tom mjestu pošta.

I građani u redu ispred.

Kafedžije, ćelavi revolveraši i kafanski svirci su negdje drugdje. Neko u prošlosti, neko u grobu, a neko u drugoj dimenziji.

 

E, da, umalo zaboravih da vam kažem – nemojte biti sami. Nikada.

 

Vaš

Tozo