GRAD (Momčilu B.)

                                                     MALIŠA  I  DRAGICA

Zadesih se onomad u jednoj instituciji nikšićkoj , ne pitajte me u kojoj . Vidjećete i zašto . Elem , primaklo se proljeće , snijeg se povlači uveliko , rekoh sebi – ’ajde da se munem kroz narod . Da ga vidim i pitam pođešta .A narod k’o narod , uvijek nešto novo kaže . Tako i sad bi . Na spratu drugom , u sali gdje se uvježbavaju igre narodne , rađaše nešto moj drug Justicije . Nije mu ovo ime zvanično , nosi ga kao nadimak . Puno nas ima koji se nadimkom dičimo , ili ga izbjegavamo . Justicije postavljaše neke rekvizite , sve neke šarene rogobatne stvari , po ovoj sali . Nisam ga pitao čemu to , nije me zanimalo . Ovdje je uvijek neko uvježbavao nešto . Justicije je bio momak za tehničku podršku,institucija mu je za to davala platu . Četvrt hiljade evra.

U uglu desno od prozora , vidjeh paket pun papira , na papiru ispisane riječi . Tek onako upitah Justicija šta je to . Scenario , odgovori mi dok je neku šarenu stvar stavljao na drugu šarenu stvar . Scenario? Aha , kaže  ovaj, za seriju . Kakvu sad seriju , nastavih ispitivanje . Ambrozije Darmaš poslao iz Beograda . Hoće ovi naši u neki grandiozni projekat , objasni mi ne prekidajući svoj posao. Opa , pomislih , pazi ti Ambrozija . O čemu se radi ? Sad me već zainteresova ova novost . Justicije se počeša po kosi , sjede na neku kutiju i poče . Prva crnogorska tv-sapunica . U planu je 765 epizoda . Glumačka ekipa iz okruženja , tako nešto . Scenario ima oko devetnaest hiljada stranica . To je još uvijek tajna , reče . Ništa ti nisam rekao . Ok, kažem , ništa nisam čuo . Upitah se , koliko je vremena trebalo Ambroziju da napiše to? Hm, zanimljivo. Ako te zanima o čemu se radi , možeš ponijeti scenario kući . Samo ga vrati do ponedeljka . Kod upravnika je kopija , ali ipak ga vrati tada . Velikodušni moj drug . Uprtim paket , krenem niz stepenice , zovem taksi .

Pročitao sam scenario , mislim , svaku stotu stranicu . Znate kakve su sapunice takozvane , puno riječi se potroši a malo kaže . Ako vas zanima , mogu vam ispričati o čemu se tu radi . Ali neka ostane među nama .

Na početku piše da se sve zbilo po istinitom događaju . Uz manje slobode Ambrozijeve , što će reći , umjetničke . Ovako počinje .

Mališa , glavni tip u priči , ima dvadeset godina . Živi u nikšićkom naselju Rastoci . Visok sto osamdeset dva centimetra , mršav i pristojan . Zadovoljan sobom . Dobio je posao na autobuskoj stanici . Pazi da neko ne izađe na peron bez kupljene karte . Savjestan je , voli svoj posao , koji mu je prvi u životu . Plata – trista deset evra , redovna . Firma državna , glasa za koga treba . Svakog jutra ustaje u šest i dvadeset . U petnaest do sedam izlazi iz kuće , pješice kreće ka stanici . Crno odijelo , bijela košulja . Izglancane cipele . Nasmijan . Sve mu u životu ide kako treba . Živi sa roditeljima , ima svoju sobu . Brat je u Pljevljima , vodoinstalater na glasu . Nema kredita , svaki cent u džep .

Počinje u sedam . Ljubazan je , redovni putnici mu se javljaju . I on njima .

Sad druga uloga . Dragica , takođe dvadeset godina , živi u zgradi kod parka . Tetka ima jednosoban stan i nikog više . Nije im tijesno , fino se slažu . Prije pola godine je doselila iz Cetinja u Nikšić . ’Ajde dođi , ima mjesta kod mene dok se ne udaš , naći ću ti i posao . Šta ćeš činjet’ po Cetinju bez dinara . Ovako tetka govoraše , Dragica drugi poziv ne čekaše . Kofer u ruku pa put pod noge . Posle deset dana poče raditi u s.t.r. SLATKO I SLANO . Plata – dvjesta osamdeset evra . Gazda dobar , Dragica vrijedna . Neće one moje , govoraše , samo skitaju a ništa ne uče . Dok je to govorio , brkovi su mu podrhtavali . Vjerovatno od ljutnje .

Ponekad , ne previše često , majka bi Dragici poslala pođešta . Odvojila od usta , dala vozaču dva evra i javila ćerki u Nikšić koji autobus da čeka . Dobar dan , ima li šta za Dragicu Lalatović ? Ima, ima ,evo . Plaćeno je . Nema na čemu . Paket potežak , srećom , zgrada je blizu . A što je ovo slala Miluša , ’oće li se viđet’. Imamo šta jesti . Neka,tetka , ti uvijek nešto fino spremaš . Ovo je ona majkina čuvena pita . Ti je baš voliš .

Dvanaesti novembar , podne tek prošlo . Ne prestaje od jutros . Samo gumene čizme pomažu , ko misli pješačiti . Autobus treba da stigne tačno u jedan , ako mu se kakav kastig ne desi po ovom nevremenu . Dragica razmišlja kako da se obuče . Da preuzme paket pa odmah na posao . U ulicu N.Tesle . Nije  toliko ni daleko , pa da je vrijeme ljepše . Daako navučem upalu pluća danas . Za to vrijeme , Mališa šetka kroz stanicu . Ništa ga ne sjekira , zadovoljan sobom non-stop . Televizor , prikačen za zid , blizu plafona , pjeva neprestano . Zapravo , pjevaju neki ljudi i žene , uglavnom o ljubavi . Ni Mališa ni Dragica ne slute šta će im se danas desiti . Ne znaju da će ovaj dan pamtiti do kraja života , koliko god živjeli...

U deset do jedan , eto Dragice . Sklapa kišobran , skida kapu . Mogu li na peron , samo da uzmem nešto ? Mališa je pogleda , onako sitnu , i prošapta – ’ajde... Prekrši pravilo po prvi put ali mu ne bi žao . E kakav đevojčurak , pomisli , gledajući je u leđa . I nasmija se . Kao da mu bi milo što ju je vidio . Posle petnaestak minuta , vraća se . Mališi se čini da je teži paket nego ova đevojka što ga nosi . Je li ti teško , pita . A jes’ , kaže mu Dragica i pogleda ga u oči . Oboje se nasmijaše . Draga se postiđe , obori pogled i šmugnu prema izlazu . Kao da joj paket odjednom olakša . Mališa osjeti neku toplinu . Otprati je pogledom . E jes’ simpatična , kalijež mali , pomisli kad se vrata zatvoriše .

Kafić BUM BUM AJMO SVI je u glavnoj ulici . Vikendom je pun omladine . Muzika glasna , i Betoven bi je čuo . Stolovi i stolice se sklone , omladina igra i veseli se . Đevojke su lijepe , momci im se udvaraju . Mališa rijetko izlazi , ne voli da troši pare . Tako i Dragica . Oboje su sami ali novce čuvaju  .Znaju dobro šta je besparica .  Ove subote , kao da ih je nešto gonilo vani . Prst sudbine , rekao bi neko . U pola devet , Dragica sa Milevom uđe u kafić . Pet minuta kasnije, eto Mališe i Radovana . Stadoše uz zid , naručiše pivo . Na drugom kraju prostorije , Dragica i Mileva pijuckaju ’’koktu’’ i pogleduju okolo . U devet nema mjesta ni za drvce šibice . Igranka se zahuktava , oblak duvanskog dima pritiska mlade , ventilacije nema...

Deset sati , tri piva popijena . Svi su razdragani , neko igra , neko cupka u mjestu . ’AJMO OVAMO DA VIDIMO KOGA IMA viče rapoloženi Mališa Radovanu u desno uvo . Probijaju se ka Dragici i Milevi , ništa ne sluteći . Dragica je u farmericama i crvenoj majici . Jaknu je stavila na gomilu druge odjeće . Svi su se poskidali  osim ove dvojice pivopija . Mališa je u crnim farmericama i sivoj skijaškoj jakni . Crne patike ’’ ribok ’’ . Ugleda simpatičnog đevojčurka . Odmah je prepozna . Ha , pomisli , evo je ona ! Hrabro priđe i viknu joj u lice BOLE LI TE RUKE? Dragica se obradova ovom finom momku sa atubuske , nasmija se i pocrvenje...

Ljubav cvijeta u sred zime . Dvoje mladih vole jedno drugo , nikog na svijetu nema osim njih . ALI događa se nešto što niko ne očekuje . Cetinje pogađa zemljotres , mnozina ostaje bez krova . Dragica u suzama hita u rodni grad . Majku nalazi u bolnici . Otac , nepovrijeđen , obavještava je da je greda pala na majkinu glavu . Od toga osjeća lagan bol , riječi izgovara unatraške . Kad joj se plače tada se smije , kad joj se smije , ona plače . Ljekari kažu da je to sindrom iznenadnog zemljotresa ...

Posle tri dana , u Cetinje stiže kapetan Adnan . Došao je iz Bihaća da pomogne narodu, bez pare i dinara . Dobija neka zaduženja u bolnici . Priča sa povrijeđenima , tješi ih , čita dnevnu i nedeljnu štampu . Dragica , koja je stalno pored majke , biva očarana Adnanovom slatkorječivošću . Zaljubljuje se po drugi put , za kratko vrijeme . Majka joj nasamo govori – jadu es az govo gonif akejoč . Iako izgovorene unatraške , odlično razumije majkine riječi ...

Prošlo je mjesec dana , dragica piše Mališi pismo , kvasi ga suzama .

MILI MOJ,

Odoh ti ja u Bosnu...

Munje i gromovi ! Nema više osmjeha na licu mladića sa autobuske ! Skrhan bolom , ozbiljno razmišlja da se propije . Toliko je kafana koje ga otvorenih vrata čekaju . Najviše ih je u Karađorđevoj ulici . Na primjer popularna ’’ŠESTICA’’ . Najpopularnija među pijancima .

Prošla je godina , podočnjaci krase nekad fino lice jednog mladića. Kad je na poslu , njiše se , ne stoji postojano kao nekad . Platu odnosi u ’’ŠESTICU’’ , podmiri dug pa opet pije na crtu . Kući odlazi posle fajronta , malo jede . Mrzi autobuse koji nose pakete , nikog ne pušta bez peronske karte . Često škripi zubima .

Opet novembar , opet kiše . Sjeća se kad ju je vidio prvi put , sjećanja su svježa kao jutarnje vijesti . Na peron uplovljava autobus na kom su registarske tablice bosanske . Mališa stiska vilice , donja snažno upire u gornju . Gleda putnike koji izlaze i pričinjava mu se da vidi nju...ista kao nekad , promjenila se nije...prilazi mu...STVARNO JE DRAGICA ! Baca mu se oko vrata ,plače glasno da se stanica trese ! Ljudi ih gledaju , neko se mršti , neko se smješka . Svi prolaze , ovo dvoje u zagrljaju ostaju . Ljubeći se i plačući , pokušavaju reći nešto jedno drugom . Priča mu da je Adnana ujelo zaraženo pašče i da je zbog toga umro . Odmah je utrčala u autobus i pošla u Nikšić . Nikada se više rastati neće , vrište jedno drugom u lice...

Eto , to je , u najkraćem, sadržaj scenarija koji pročitah . Kako vam zvuči ? Samo , ne pričajte nikom šta sam vam otkrio  . To je još uvijek stroga tajna .