NEKOM KAFANA NEKOM MAĆEHA





Moja kafanica je u onoj bijeloj zgradi , gore iznad ’’palestine’’ , kad se krene prema benzinskoj pumpi našeg vrlog sugrađanina koji onomad dobi orden . Sa lijeve strane , u prizemlju . Bircuz je mali ali odabrani u njega ulaze . I pare mi ostavljaju ...

Mnogi koji me poznaju će vam reći da sam se rodio prije lisice . A ja kažem – gladnu bih lisicu pored strvine proveo ! A ne može to baš svak . Ima u Nikšiću puno talentovanih konobara koji će vam vješto izvući poslednji evro iz džepa , to je tačno , ali ipak mislim da sam u tome prvi . Reći ću vam imena nekoliko mojih stalnih gosti pa će vam biti jasno do kojih sam visina konobarskih dosegnuo . Banjo iz Boksita . Šćepo iz Elektroprivrede . Drago iz Komunalnog . A ? Vidite sad ? I sa svima sam na ’’ ti ’’ . A sa gradonačelnikom se dopisujem . Ono jeste da su mu poruke ponekad nerazumljive jer se ne može podičiti pismenošću , ali se pravim da ne primjećujem . Često ’’ dvadeset posto ’’ , kako ga u gradu nazivaju , odriješi kesu pa mi dopuni kasu . A meni bude milo . Više volim pare nego rodne Rudine . Vjerovatno se pitate kako mi polazi za rukom da ove stipse navedem da potroše koji evro , više nego što bi htjeli . Reći ću vam . Preko stomaka . To je stara konobarska mudrost . Smišljena ko zna kad . Kad se moji mili gosti zapiju , posle nekoliko sati raskopčanog druženja počnu stomaci da im sviraju . Onda se ja izgubim u prostorijici iza šanka . Tamo strpljivo čeka meso od krmeta koje je ispečeno i hladno . Čeka da ga moji dragi proždrljivci pojedu u prvom naletu . A kad se s tanjirima i ovalom u ruci pojavim pred veselom družinom ... e , to treba vidjeti ! Prvo zaćute ( a uglavnom kad su pripiti viču kao da se dozivaju s brda na brdo i mašu rukama ) , pa se uozbilje . Onda izbeče k’o da su vidjeli golu ženu staru između dvadeset pet i trideset godina . To traje sekundu i po a onda zaurlaju  TOOO RAALEEE MAJSTOREEE DAJ OVAMO EEEHEEJJ  OPAAA ! Ja se nešto smijuljim , kao , slučajno se sjetih da ih najedem . Naravno da im jelo ne naplaćujem . Zato navale k’o vuci . Kao da ga kući majci ne sjedaju za trpezarijski astal .

Tako se moji siromašci najedu ( ručni novac im iznosi oko tri hiljade evra , lično mi se gradonačalnik jedne noći pohvalio , pijan do izbečenosti ) pa posle zadovoljno grokću . Kad dođe vrijeme za zatvaranje lokala i otvaranje novčanika , ne pitaju koliki je račun nego zahvate od oka . E , to sam čekao , pomislim .

Otac me prezire . I moj poltronski posao , kako ga naziva . Mislim da je prestao da se smije negdje kad se ono one godine vratih iz vojske . Valjda je to bila 1985 .godina . Imah tada 21 ljeto . U septembru počeh raditi u hotelu ’’ Onogošt ’’ , u zelenoj sali . Brzo shvatih da je ovo posao za mene . Promjenih govor . I držanje . GOST JE U PRAVU ( ali ću mu zavući ruku u džep ) . Kroz kuću sam hodao kao kroz kafanu . Počeh se nelagodno osjećati u farmericama ( ono odijelo kao da je sraslo sa  mnom ) . Leptir mašna , moj dugi bijeli vrat ... moglo se tada vidjeti da ću daleko dogurati .

Sve je to otac vidio i shvatio možda  prije nego ja . Smrknu se , razgovori nam se razvodniše . Više me nije dočekivao osmjehom kad bih došao u Rudine . S početka je to trebalo izgledati kao trenutno neraspoloženje ili bol u leđima , ali jedne kišne subotnje noći , stari pusti jeziku i srcu na volju . JA SAM DOSTOJANSTVENO RINTAO U ŽELJEZARI ONOLIKE GODINE , IMAO SAM SVOJE JA , AUTORITET ,POŠTOVALI SU ME I NADREĐENI I PODREĐENI , BIO SAM MUŠKO ! A TI ?! UVLAČIŠ SE U GUZICU NIKŠIĆKIM ĐILKOŠIMA ,  SVAKOJ SE BAGRI GRADSKOJ KEZIŠ , GLEDAŠ KOLIKI ĆE TI BAKŠIŠ OSTAVITI ! SVAK TI JE DOBAR , SVAČIJU RUKU BALAVIŠ !

Malo me iznenadiše očeve riječi , mada sam možda i slutio da će doći do ovog izliva osjećanja . Najprije sam se crvenio u licu , bilo mi neprijatno , ali kad malo razmislih ... ma neka priča on ! Radio u željezari ! Znate li kako je tamo prašnjavo ?! Da uđem u krug te vesele fabrike , u bijeloj košulji sa sve mašnom ... ma hajte molim vas ! Danima bih se prao . A i zarađujem više nego on nekada . Ono , zvanična plata u hotelu mi je bila osamsto hiljada dinara tadašnjih , ali sam ja , majkoviću , na kraju mjeseca brojao i po dva puta toliko ! Često i više . Ubrzo sam u Rudine počeo dolaziti svojom plavom ’’škodom’’ ... Oca ni to nije odobrovoljilo ...

Sada vozim novog ’’ opela ’’ . Sivi , četvoro vrata , ima klimu – uređaj . Stakla se spuštaju i podižu uz pomoć elektronskih motora . Pritisnem dugmence i- ziiip . U Rudinama važim za gospodina , živim u gradu , uvijek čist i obrijan , namirisan . Poznajem uticajne ljude – politikante , funkcionere , zelenaše . Para mi ne fali . Sin i ćerka nikad nisu čuvali koze kao ja , nisu plastili sijeno , brali list . Prava gradska đeca . Svi me tamo uvažavaju ... osim oca . Ne imponuje mu ni kad me zemljaci pitaju – ’oće li ovi opet pobjediti na izborima ? Ja se uozbiljim , pa kao da radim u vladi , kažem – ako narod i ovog puta prepozna uspjehe postignute na svim nivoima , onda, vjerovatno ... Odgovaram kao da sam sam ministar nečega . Otac  stiska zube ...

Tako ja živim . Na visokoj nozi , što bi rekao narod . Fino se osjećam .

P.S. prekjuče sam kupio nove kožne cipele . Crne . Sto deset evra .



Коментари

Популарни постови са овог блога

GRAD (Momčilu B.)

Noć kraj jezera

O GLIGORU SVE NAJBOLJE