NEKOM KAFANA NEKOM MAĆEHA
Moja kafanica je u onoj bijeloj zgradi , gore iznad ’’palestine’’ , kad se
krene prema benzinskoj pumpi našeg vrlog sugrađanina koji onomad dobi orden .
Sa lijeve strane , u prizemlju . Bircuz je mali ali odabrani u njega ulaze . I
pare mi ostavljaju ...
Mnogi koji me poznaju će vam reći da sam se rodio prije lisice . A ja kažem
– gladnu bih lisicu pored strvine proveo ! A ne može to baš svak . Ima u
Nikšiću puno talentovanih konobara koji će vam vješto izvući poslednji evro iz džepa
, to je tačno , ali ipak mislim da sam u tome prvi . Reći ću vam imena nekoliko
mojih stalnih gosti pa će vam biti jasno do kojih sam visina konobarskih
dosegnuo . Banjo iz Boksita . Šćepo iz Elektroprivrede . Drago iz Komunalnog .
A ? Vidite sad ? I sa svima sam na ’’ ti ’’ . A sa gradonačelnikom se dopisujem
. Ono jeste da su mu poruke ponekad nerazumljive jer se ne može podičiti
pismenošću , ali se pravim da ne primjećujem . Često ’’ dvadeset posto ’’ ,
kako ga u gradu nazivaju , odriješi kesu pa mi dopuni kasu . A meni bude milo .
Više volim pare nego rodne Rudine . Vjerovatno se pitate kako mi polazi za
rukom da ove stipse navedem da potroše koji evro , više nego što bi htjeli .
Reći ću vam . Preko stomaka . To je stara konobarska mudrost . Smišljena ko zna
kad . Kad se moji mili gosti zapiju , posle nekoliko sati raskopčanog druženja
počnu stomaci da im sviraju . Onda se ja izgubim u prostorijici iza šanka .
Tamo strpljivo čeka meso od krmeta koje je ispečeno i hladno . Čeka da ga moji
dragi proždrljivci pojedu u prvom naletu . A kad se s tanjirima i ovalom u ruci
pojavim pred veselom družinom ... e , to treba vidjeti ! Prvo zaćute ( a
uglavnom kad su pripiti viču kao da se dozivaju s brda na brdo i mašu rukama )
, pa se uozbilje . Onda izbeče k’o da su vidjeli golu ženu staru između
dvadeset pet i trideset godina . To traje sekundu i po a onda zaurlaju TOOO RAALEEE MAJSTOREEE DAJ OVAMO
EEEHEEJJ OPAAA ! Ja se nešto smijuljim ,
kao , slučajno se sjetih da ih najedem . Naravno da im jelo ne naplaćujem .
Zato navale k’o vuci . Kao da ga kući majci ne sjedaju za trpezarijski astal .
Tako se moji siromašci najedu ( ručni novac im iznosi oko tri hiljade evra
, lično mi se gradonačalnik jedne noći pohvalio , pijan do izbečenosti ) pa
posle zadovoljno grokću . Kad dođe vrijeme za zatvaranje lokala i otvaranje
novčanika , ne pitaju koliki je račun nego zahvate od oka . E , to sam čekao ,
pomislim .
Otac me prezire . I moj poltronski posao , kako ga naziva . Mislim da je
prestao da se smije negdje kad se ono one godine vratih iz vojske . Valjda je
to bila 1985 .godina . Imah tada 21 ljeto . U septembru počeh raditi u hotelu
’’ Onogošt ’’ , u zelenoj sali . Brzo shvatih da je ovo posao za mene .
Promjenih govor . I držanje . GOST JE U PRAVU ( ali ću mu zavući ruku u džep )
. Kroz kuću sam hodao kao kroz kafanu . Počeh se nelagodno osjećati u
farmericama ( ono odijelo kao da je sraslo sa
mnom ) . Leptir mašna , moj dugi bijeli vrat ... moglo se tada vidjeti
da ću daleko dogurati .
Sve je to otac vidio i shvatio možda
prije nego ja . Smrknu se , razgovori nam se razvodniše . Više me nije
dočekivao osmjehom kad bih došao u Rudine . S početka je to trebalo izgledati
kao trenutno neraspoloženje ili bol u leđima , ali jedne kišne subotnje noći ,
stari pusti jeziku i srcu na volju . JA SAM DOSTOJANSTVENO RINTAO U ŽELJEZARI
ONOLIKE GODINE , IMAO SAM SVOJE JA , AUTORITET ,POŠTOVALI SU ME I NADREĐENI I
PODREĐENI , BIO SAM MUŠKO ! A TI ?! UVLAČIŠ SE U GUZICU NIKŠIĆKIM ĐILKOŠIMA
, SVAKOJ SE BAGRI GRADSKOJ KEZIŠ ,
GLEDAŠ KOLIKI ĆE TI BAKŠIŠ OSTAVITI ! SVAK TI JE DOBAR , SVAČIJU RUKU BALAVIŠ !
Malo me iznenadiše očeve riječi , mada sam možda i slutio da će doći do
ovog izliva osjećanja . Najprije sam se crvenio u licu , bilo mi neprijatno ,
ali kad malo razmislih ... ma neka priča on ! Radio u željezari ! Znate li kako
je tamo prašnjavo ?! Da uđem u krug te vesele fabrike , u bijeloj košulji sa
sve mašnom ... ma hajte molim vas ! Danima bih se prao . A i zarađujem više
nego on nekada . Ono , zvanična plata u hotelu mi je bila osamsto hiljada
dinara tadašnjih , ali sam ja , majkoviću , na kraju mjeseca brojao i po dva
puta toliko ! Često i više . Ubrzo sam u Rudine počeo dolaziti svojom plavom
’’škodom’’ ... Oca ni to nije odobrovoljilo ...
Sada vozim novog ’’ opela ’’ . Sivi , četvoro vrata , ima klimu – uređaj .
Stakla se spuštaju i podižu uz pomoć elektronskih motora . Pritisnem dugmence
i- ziiip . U Rudinama važim za gospodina , živim u gradu , uvijek čist i
obrijan , namirisan . Poznajem uticajne ljude – politikante , funkcionere ,
zelenaše . Para mi ne fali . Sin i ćerka nikad nisu čuvali koze kao ja , nisu
plastili sijeno , brali list . Prava gradska đeca . Svi me tamo uvažavaju ...
osim oca . Ne imponuje mu ni kad me zemljaci pitaju – ’oće li ovi opet
pobjediti na izborima ? Ja se uozbiljim , pa kao da radim u vladi , kažem – ako
narod i ovog puta prepozna uspjehe postignute na svim nivoima , onda,
vjerovatno ... Odgovaram kao da sam sam ministar nečega . Otac stiska zube ...
Tako ja živim . Na visokoj nozi , što bi rekao narod . Fino se osjećam .
P.S. prekjuče sam kupio nove kožne cipele . Crne . Sto deset evra .
Коментари
Постави коментар