O PRIJATELJU KOJI JE OTIŠAO




                                                       
Kad sam prvi put došao u Grahovo , bilo je rano proljeće ali kišovito i tmurno . Šuma počela zelenjeti , oštra zima prelazila u zaborav . Bili smo puni elana , kiša nam nije smetala . Naši su planovi počivali na ljetnim temeljima .
U kombiju su , osim nas trojice , bile neke četke i kantice farbe i laka. Zagrijani za obnovu i svekoliki progres , zaustavismo se ispred buduće kafane . Crvena metalna trafika , nešto veća od onih u gradu . Liči na malu prodavnicu . Napuštena , vrata joj zaključana ko zna kad . Strana koja gleda na glavnu grahovsku ulicu , koja je ujedno i magistrala , je od stakla . Liči na izlog .
Duka ugasi mašinu .
’’ Evo , ovo je to ’’  reče otvarajući vrata plavog kombija . Izađosmo da izbliza pogledamo objekat . Na budućoj terasi , na tih desetak izbetoniranih kvadratnih metara , Vah i ja stojimo i buljimo kroz staklo . Duka prebira po džepovima .
’’ Evo ga ’’ vadi ključ sa priveskom . ’’ Valjda će moći...’’ Posle desetak sekundi , metalna vrata popuštaju . Ulazimo . Zadah neprovjetrene prostorije . Prašina . Razbacane stvari  . Neki papiri . Po šanku i iza njega prljave čaše , ostavljene tu ko zna kad . Pohabane stolice i dva stola .
’’ Ovo je Željo drž’o ... ’’ Duka kao da pravda zatečeno stanje pred nama dvojicom .
’’ Pa dobro ’’    kažem     ’’ sredićemo ovo ’’ gledajući plafon .
’’Neđe propušta kišu ’’  Duka kao da mi čita misli . ’’  Pogledaćemo krov , svu ćemo je ofarbati ’’
’’  Ja i ti ćemo da farbamo a Toko neka kopa rupu ’’ progovori Vah , uvijek spreman da prihvati lakši posao .
’’ Važi ’’  kažem na to , ne plašeći se rada fizčkoga . Bijah u kondiciji , bez suvišnih kilograma . Godina je 2004. U tom  trenutku  bijah star tridest i jedno ljeto...


Na obnovi kafane radili smo tri dana . Duka i Vah su je kompletnu ofarbali a ja sam završio vanjske poslove . Nabavili smo neke polovne stolove i stolice i suncobran . Iz grada dovezli piće i čaše . Svečano otvaranje smo planirali za srijedu uveče ...

Došla je srijeda , došlo je puno ljudi . Razglas su nam ustupili momci iz diskoteke od preko puta . Instalirao sam ga na terasi , rekao u mikrofon:’’JEDAN,DESET’’i probao gitaru . Dobro je zvučalo , mada je mikseta bila bez zvučnih efekata . Ostavim sve tako uključeno i uđem u kafanu . Pola devet . U devet ću zasviriti . I gosti i nas trojica smo bili raspoloženi , samo je Vah bio malčice ozbiljan a ipak opušten . Tako se ponašaju gazde , valjda.  Popih vinjak , zapalih cigaretu . U čast početka posla ljudi su donijeli po flašu pića , neko gajbu ’’nikšićkog’’. Tačno u devet iskradoh se van . Rekoh nešto u mikrofon i udarih jedan akord . Svi iz kafane pređoše ovamo . Rekoh nešto duhovito i počeh .

Oko ponoći...piće uradi svoje . Sjećam se da je odnekud došla kiša , da ju je tenda propustila  na miksetu , da mi je gitara kisnula prislonjena uz zid kafane i ... da sam pred zoru dovezen kući .
Jesam li lupao gluposti sinoć? Pitah Duku sledećeg dana posle podne , posjetivši ga u njegovom stanu , u Nikšiću . A nisi ... smješkao se .

Duku sam prvi put vidio jednog zimskog jutra  2001. Godine. Dovezao je osoblje u motel na periferiji Nikšića u kom sam prethodne noći počeo raditi .  Dužnost mi je bila da noćnim posjetiocima izdajem sobe , da pazim na objekat i da , u slučaju da gosti ne bude , spavam na kauču ispod stepenica . To sam najčešće i radio . Ujutru, tačno u sedam , plavi kombi se zaustavi na parkingu ispred . Izađoše neke žene i ljudi , a ja svakome rekoh DOBRO JUTRO , JA SAM NOVI... Raziđoše se po motelu , aktiviraše kuhinju . Sa konobarima i Dukom zauzeh sto u restoranu. Brzo stiže prva jutarnja , novine su tu , VIDI ŠTA KAŽU , REFERENDUM ĆE SE ODRŽATI AKO... Razgovor je često mjenjao pravac .

Puno kasnije sam shvatio šta mi je tog jutra bilo neobično kod Duke . Razlikovao se od drugih profesionalnih vozača koje sam do tad upoznao . A razlikovao se po tome što se ponašao NORMALNO . Nije bilo uobičajenih riječi šoferskih  JA VOZIM TRIDES’ GODINA , TI ĆEŠ MI REĆ’... ’AJDE ULAZITE , ŠTA ČEKATE , SJUTRA ĆU VAS OSTAVITI PA IDITE PJEŠKE...VIDI OVOGA ĐE PRETIČE NA PUNU LINIJU , ĐE ĆEŠ VOLE!i sličnih nervoza vozačkih . Duka je bio raspoložen , kad god bih ga sreo , nasmijan , druželjubiv i spreman ispružiti ruku pomoći . Bilo kome .

Tih dana sam na poslu ostajao do devet ujutru . Posle doručka za osoblje , Duka bi obukao kafenu kožnu jaknu ,  pogledao me i rekao :’’   ’oćemo li? ’’ i zapucali bi ka Nikšiću . Usput smo pričali o svemu i svačemu , zbijali šale , predviđali izborne rezultate i planirali šta sa parama ako nas krene na lutriji . Ja sam obično kupovao skupocjene gitare a Duka kuću na periferiji .

Tada bijah momak od dvadeset sedam ljeta , Duka porodičan tip ,  žena i dvije ćerke . Nekoliko godina stariji od mene ali se ubrzo sprijateljismo kao da smo  u školu pošli istog dana .

A razlog što sada pričam o Duki je taj što odavno ne pričasmo i ne družismo se . A volio bih to , siguran sam da bi i on ...o kladionici , o politici , o doživljajima iz mladosti , iz vojske...ali pričati ne možemo . Bar ne onako kao nekad .

Te 2004. godine , često sam odalazio u Grahovo , svirao u Dukinoj kafani . Prenoćio bih u njegovoj staroj kući , kod Dukinih roditelja koji su me prihvatili kao rod . Ujutru , na prostranoj livadi ispred kuće , protegao bih se koliko sam dug . Sunce povisoko odskočilo , još mi se spava a Duka s vrata kaže :’’Slobodno se protegni , nećeš zapeti za brdo’’ . S Dukom je uvijek bilo veselo .

Jedan život je kao jedan dan . Izjutra , ne znaš šta će ti se desiti u podne . Ni da li će se smrknuti kad očekuješ ili ranije . Duki je puno ranije...

Branka mi je , kroz suze , pričala da je Tanji i Tamari to došlo u najnezgodnije vrijeme , svjesna da  bi uvijek bilo u nezgodno vrijeme, ali ipak... dovoljno odrasle da ga zapamte i beskrajno zavole , nedovoljno odrasle da započnu svoj život i koliko toliko se lakše nose sa nenadoknadivim gubitkom...

Jesen 2005. Dukin stan je u prizemlju jedne zgrade u Nikšiću . Prije podne , nas dvojica ispijamo kavu i razglabamo o ko zna čemu . Branka i djeca su na selu . Onda poče .
’’Imam nekih problema sa zdravljem , možda ću morati na operaciju...’’
’’Otkud sad to , o čemu se radi?’’
’’Osjećam pritajen bol već godinu  , mislio sam da nije ništa ozbiljno, ali ... juče sam bio kod doktora ’’
’’I, šta kaže?’’
’’Pa to , operacija , vjerovatno ’’
’’A nije opasno , a?’’
’’Pa nije , valjda ...’’

Prošlo je nekoliko dana , svratio sam uveče , nešto prije sedam . Sad su Branka i djeca tu, ali i Dukin brat Ratko iz Herceg – Novog. I stric Žile . Rukujem se sa svima , sjednem .
’’Gdje je Duka?’’ pitam , a ozbiljna lica ne slute na dobro . Branka , ćuti , Ratko mi odgovara .
’’Duško nam je hitno prevezen u Podgoricu , ujutru će ga operisati’’  Ćutim . Ne pitam dalje .Ni njima nije do priče . Tišinu prekida Branka .
’’Hoćeš nešto da popiješ? ’’
’’Da... neku rakiju , koju god ’’ Atmosfera i napeta i neugodna...
’’Kome je lijeka tome je i vijeka ’’ kaže stric Žile . Ratko pokreće neku temu , tek da se nešto priča . Nikom nije do razgovora . Posle pola sata odlazim .

Usledile su dvije i po godine . Dvije i po godine borbe , nadanja , straha , bola i suza .

Ljeto 2008 . Napadi , praćeni neizdrživim bolovima su učestali . Telefonski razgovori su tekli otprilike ovako :’’Kako je Duka? Malo je bolje danas . Sinoć je bilo gadno...’’ . Sve češće , sve češće...

Ljeto se raširilo , sunce prži , dani dugi ... Noći sparne , neko ne spava zbog vrućine , neko vrućinu i ne primjećuje ... poziv u sitan sat HALO ! HITNA POMOĆ...

Tog ljeta , poslednjeg provedenog u Nikšiću , radio sam noćnu smjenu . Nešto prije ponoći , zazvoni telefon . Dragan , naš prijatelj iz Danilovgrada . Sa strepnjom se javljam...
’’Halo?’’
’’Ej , zdravo ... umro je Duško...krenuo sam za Nikšić...’’Prekidam vezu . Ćutim . Neko je nekad rekao da  čovjek koji ima dva prijatelja može reći da je srećan . Sada je jedan otišao ...

Prošlo je nekoliko godina . Odselio sam u drugi grad , formirao porodicu . Dani momkovanja su iza mene . Puno toga je iza mene . Neka sjećanja su izblijedila , neka su živa . Kao sjećanje na iskrenog prijatelja . Sjećanje na Duku . Nema ga , a uvijek je tu . Uvijek je u stanu u prizemlju , na putu , u svakom plavom kombiju , nasmijan i raspoložen kakav je uvijek bio ...








Коментари

Популарни постови са овог блога

GRAD (Momčilu B.)

Noć kraj jezera

O GLIGORU SVE NAJBOLJE