четвртак, 19. новембар 2015.

KAKO IZGLEDA/RAZMIŠLJA ČOVJEK KOJI JE SREĆAN




Visok sam sto sedamdeset pet centimetara, težak sedamdeset jedan kilogram i trista grama. Imam trideset pet godina, zdrav sam, hvala Vladi, i potpuno srećan. Nekoliko stvari me čine srećnim a ljubav prema Partiji me ispunjava. Partija je moja inspiracija, Vođa mi je uzor.

Ono što me najviše čini srećnim je povjerenje koje mi je Partija ukazala. Toliko mi daje a tako malo traži. Osjećam da me Partija voli. Dajem joj se nesebično. U mojoj porodici ta obostrana ljubav još nije shvaćena pa sam zamrzao odnose sa bližnjima. Kad shvate - opet ćemo se voljeti.  Partija je pozdravila moju odluku i nagradila me povišicom. Nisam vam rekao - ja sam finansijski inspektor. Moj posao nije težak. Kontrolišem i kažnjavam neposlušne a naše ne diram. Jednoga dana svi će biti naši. Kad prihvate Vođinu ljubav i otkriju sve čari Partije. Tada će dan postati duži a svi ljudi nasmijani.

Jednom je jedan preduzetnik odbio da plati skroman harač Partiji. Javio sam to momcima i iste noći desilo se nešto strašno tom tipu. Morao sam tako postupiti. Partija je to od mene očekivala. Jedna je Partija.

Sreo sam Vođu dva puta. Jednom u ruiniranoj bioskopskoj sali , na predizbornom koncertu Partije i drugova, a drugi put u Komitetu. Tada smo izgubili u našem gradu pa je Vođa bio ljut. Tukao je Tužnog Lalu, on je bio kriv zbog poraza. Najprije mu je palio šamare i galamio, posle je zaćutao i udarao ga nogama. Niko se nije miješao a Tužnom su podrhtavali brkovi. Sada je Lala u parlamentu. Kamere, govornica, dnevnik. Batine su se isplatile.

Jednom je Vođa pitao za mene. Nazvao mog šefa, izgovorio mi ime...naredne dvije noći nisam spavao od sreće !

 Ne shvatam ljude koji ne idu Vođinim stopama. U tolikoj su zabludi da mu ponešto čak i zamjeraju ! A šta čovjek Njemu može zamjeriti ? Ništa. Uvijek nasmijan, visok i obrijan. Pedantno odjeven. Olovkom je sve nas ropstva oslobodio. Ispuni svako obećanje. Bdi nad državom. Brine o penzionerima. Podržava mlade. Mislim, Partijin podmladak. I tako već dvije decenije , bez predaha. Pa mu onda zlobnici nešto zamjeraju ! Strašno. Nezahvalnici.

 Vođa je skroman. Odbio je da mu zahvalni građani podignu spomenik za života. Trebao je biti visok osamnaest metara. Kao, Vođa stoji uspravno i ponosno, ispod ruke prenosivi kompjuter. U podnožju ispisane mudre misli koje je Vođa izgovorio na tečnom engleskom jeziku. Ali je Vođa tu ideju odlučno odbio. Toliko je Vođa skroman.


 Ja sam na Vođinom putu. Pa kako da ne budem srećan? Bićete i vi kad shvatite.

Нема коментара:

Постави коментар