четвртак, 19. новембар 2015.

                                   O JEDNOJ KAFANI KOJE VIŠE NEMA




Koliko Nikšić ima kafana? Manje nego Beograd, više nego Plužine. Tako nekako. A kako svakog časa jedna nikne a druga uvene , teško bi bilo utvrditi tačan broj. A nije ni važno, imade ih dovoljno. Bila jednom jedna kafana, u ulici Njegoševoj. Pod brojem - ne sjećam se kojim. Zvala se kao i grad - Nikšić. Imala je izloge i staklena vrata. Na izlozima dugačke bijele zavjese . Desetak drvenih stolova, karirani stolnjaci, metalne pepeljare. Čiviluk, takođe od drveta, televizor i šank. Iza šanka, u svakoj smjeni, po dva konobara. Muški i ženski. Ženski konobar je nosio crnu kotulu i bijelu košulju, muški - crne pantalone i bijelu košulju. Oboje u crnim cipelama. Gostiju nije bivalo puno pa su njih dvoje, uglavnom, čitali novine, to jest, pleli čarape. I usluživali rijetke dolaznike. S vremena na vrijeme, jedan od gostiju sam bivao ja, a ponekad sa mnom bivaše Mič. Zauzeli bi sto do prozora, pa uz kavu i duvan posmatrali prolaznike. A njih je uvijek bilo puno, po danu i po noći.

 Jednog sunčanog dana, stiže u Nikšić ljeto dvijehiljadito. Kako je skoro svako ljeto koje dođe u Nikšić jogunasto i plahovito , i ovo sa sobom donese iznenadne kiše i jake pljuskove. Prolazah gradom, s rukama u džepovima, ovako bezazlen i bezopasan. Ispod ruke stisnuta knjiga u kojoj pisaše nešto o dogodovštinama čuvenog detektiva Šerloka Holmsa. Stvarnog ili nestvarnog. Pozajmih je toga dana od Giške i rekoh sebi - vremenom ću je pročitati. Hodam Njegoševom, od pošte ka centru. Odjednom, oblak pusti kišu. Nekako na brzinu, kao da je htio iznenaditi ljude na zemlji. Bijah ljetne obučen pa nemah kud inatiti se sa gospodinom kumulusom , ili koji već bješe. Kako god, kafana pomenuta stajaše sa moje lijeve strane. Jedini znak života koji davaše bijahu otvorena vrata. Hrupim unutra bez najave , sa jednim "dobar dan". Konobarski dvojac na svojoj poziciji, sa lijeve strane ,sam za stolom, namrgođeni vremešni tip. Sa desne, još jedan takav. Zauzmem sto do izloga , tresnem Šerloka na stolnjak i sjednem. Poručim kavu i otvorim knjigu...TADA POZVAŠE ŠERLOKA HOLMSA  - GOSPODINE ! NEKO JE UBIJEN A UBICI SE IME NE ZNA! ŠERLOK DUNU U LULU I PROCIJEDI - NAĆI ĆU UBICU , KAO I U SVAKOJ PRETHODNOJ EPIZODI ... Zadubim se u priču a sve strepeći da čuvenog detektiva neko ne iznenadi u mrklom mraku i ne preplaši ga. Mada je Šerlok neustrašiv bio.

 Ređaju se opasne scene , strepim, pripaljujem sledeću cigaretu, kave srk - kad moje desno uho registrova zanimljiv razgovor. Konobar - Namrgođeni Tip.

Konobar - evo ti kusur, trideset pet pfeninga.Nemam sitno pa ti dajem pedeset.

Namrgođeni Tip - (baca novčić na pod, gledajući u svoju čašu) vrati mi kusur, lopove(govori tiho,vidno je iznerviran ) .

K - eto ti pedeset, nemam sitno.

NT - ne trebaju meni tvoje lopovske pare, vrati mi kusur.

K - (vraća se na svoje mjesto, otvara novine. Namrgođeni ga više ne zanima.)

NT - lopove od lopova, svi su ti lopovi bili. Vraćaj mi kusur, gade.

K - (spoljna politika, čitulje)

NT - Vazda si krao, otac ti je krao, majka ti je bila k...a , njen si sin, vraćaj mi pare.

K - (sport, ukrštene riječi)

NT - (psovka psovku stiže, svaka nova je sočnija, uvrede bivaju snažnije i veće)

KAKAV JE TO PAS?! NOĆU SVIJETLI , REŽI I NAPADA LJUDE . TAJNI SIGNALI IZ VELIKE KUĆE...SVE ĆU IH RAZOTKRITI ! TVRDI ŠERLOK I PUĆKA DIM IZ LULE SVOJE.

 Vani kiša galami, urla , prijeti. Pominje četrdesetodnevni potop...Navršava se pun sat , Namrgođeni jednoličnim glasom psuje, konobar novine čita, konobarica plete, kavu sam popio davno. Sad je već pola tri, sunce preuzima stvar u svoje ruke. Zatvaram knjigu , a ustaje i konobar. Podiže novčić , izlazi prije mene. Mokra je ulica Njegoševa. U susjednoj kafani će rasitniti novac. Nastavljam prema centru. U glavi široka paleta psovki, i dim iz Šerlokove lule. Odoh kući. Malo sam i ogladnio.


Нема коментара:

Постави коментар