Постови

SAM

Jesam sam ali nisam usamljen. Ili sam usamljen ali nisam sam. Ili sam i jedno i drugo... Varijacija na onu De Nirovu rečenicu. Kad upoznaje ribu u kafani i streca da ona možda nije neki žbir. I prisjeća se gdje ga je to primjetila, njega, pčjačkaša banaka od zanata i imena. A ja? Od kojeg sam ja zanata? Jednostavnog. MOMAK, SIPAJ DIZEL ZA DESET EVRA, POŽURI! DAJ BEZOLOVNI, DVAJES LITARA! Poneko mi traži i da mu očistim stakla. Oguglao sam, postao imun. Na takve porudžbine. Na takav posao. Na takav život. Januarska noć, pola jedan. Kiša.Grmi. Prije zvuka groma, bljesne. Osvijetli momačku sobu na vrhu ,,Moteksove'' zgrade. Januar u Nikšiću traje... dugo. Predugo. A i kad dođe proljeće, šta se mijenja? Vrijeme. I ništa više. Imam puno slobodnog vremena. Šta sa njim? Opet mi De Niro dolazi u misli. U onom filmu kad taksira. Kad ne može da spava. Pa traži noćnu smjenu. Ne zna kud sa sobom. Pa kupi neke pištolje, pa počne da dijeli pravdu.  Baš bih ja bio za tak

GRAD (Momčilu B.)

Слика
                                                                                                                                                                                                                                                                                  Tri dana pada. I tri noći. Voz je uklizio u stanicu. Žuta svijetla i renovirana stanica sa velikim parkinzima stvaraju utisak da ulazim u veliki grad. Što Nikšić i jeste, u neku ruku. U neku ruku je mali, tek varoš. Izbjegavši nametljivog taksistu, užurbano krenuh prema skveru. Veliki kišobran sa crnom ručkom me je štitio od uporne kiše,  kaput je branio hladnoći da dopre do mene.  Do mog tijela.  Do moje duše dopiralo je nešto drugo, kaput me od toga nije mogao zaštititi. Skoro svakog putnika iz voza je neko dočekivao, automobili sa oborenim svijetlima su me prestizali. Hodao sam trotoarom dok mi je glavi odzvanjala melodija pjesme koju sam čuo u vozu. Neko je pjevao o ljubavi, banalno i patetično

PRIČA U KOJU ĆETE MOŽDA POSUMNJATI

                                                        Nekako mi je najteže sa psima . Onim puštenim . Nikad nisam načisto jesu li me zapamtili ili će pokušati da me probaju . Mislim , probaju kao neku hranu . A ne volim kad me zvijeri tretiraju kao hranu . Mojim kolegama koji vršljaju dolje po gradu je puno lakše . U zgradama rijetko ko drži životinje a i reon im je zgusnut . A ja po selu od kuće do kuće . Puno pješačim , plus psi . Zimi snijeg . Ove godine nije bila neka jaka zima a i četvoronošci nisu pravili veće probleme . Ni ljudi . Nekako je sve teklo glatko , prosto klizilo . S početka mi je i bilo neobično , posle navikoh . Inače , lako navikavam na fine stvari . Kad sam bio klinac , čitao sam romane o nindža ratniku , amerikanskog porijekla . Kao , sudba kleta ga je gurnula u taj svijet borbe opasne , i on se pokaza kao najbolji ikad viđen . Tepao je loše ljuđe diljem sjedinjenih država , sve o svom trošku . Nikom nije polagao račune . U tom časnom i uzviše

O GLIGORU SVE NAJBOLJE

                                                 Jutros u sandučiću nađoh pismo o kom ću vam pričati . Kako je mraz ovih dana vrlo jak , ne volim rano izlaziti iz kuće . No, vidjevši poštara da u pola osam otvara vratanca , rekoh sebi , ’ajde da izađem . Nisam stavio kapuljču i šal preko lica kao on, ali nisam ni vozio moped po ovoj hladnoći. Sve vičući BRRR utrčah u kuću sa bjelom kovertom u ruci . Veoma sam radoznao čovjek pa pismo otvorih prije nego što sjedoh . A iz njega na pod pade neka fotografija . Podignem je , pogledam . Vremešan neki čova , namrgođen . Brkovi i crnogorska kapa . Prijeteći me gleda . I ja se njemu namrštim . Na poleđini plavom olovkom ispisano ime i prezime  GLIGOR VIDAKOVIĆ . Dobro Glišo , pomislim i razmotam bijeli papir . A na njemu , takođe plavom olovkom , pisaše ovo Gospodine Zgubidane , Ja sam Momčile Vidaković iz Danilovgrada . Pišem Vam jer ne znam nikog drugog ko bi mi mogao izaći u susret . Nije nikakva nevolja već jedna moj

MOJE LAŽI MOJI SU BISERI

                                         Poznat sam po svojim lažima.Lažem krupno,sitno i osrednje.Ne bih ja ali me sujeta ćera.A kako lažem od malih nogu ,postao sam vješt lažov.Upoređuju me sa onom mojom tetkom.Ona je bila  doktor laganja,doduše,ali polako,ima vremena.Laži moje mladosti su bile najljepše! Ah,kako sam tada bio opušten!Lagao sam svakoga dana. Lagao sam o đevojkama,pijanstvima,putovanjima. Sa svakom sam bio,sve sam popio,svuđe sam išao. Da vam kažem,nije to baš lako. Laž treba pažljivo odabrati pa ja plasirati u pravo vrijeme i na pravo mjesto.  Jednom sam slušao tipa dok je prepričavao doživljaj sa zimovališta koje sam vidio samo na tv-u. Sve sam zapamtio ,likove,vrijeme,fascimacije pomenutog tipa. I sačekao da prođe neko vrijeme pa da se opet sretnemo. Tad sam mu njegov doživljaj tresnuo u lice kao svoj. Tip se oduševio. O tome sam ti pričao,reče. Mada,desi se da budem uhvaćen pa me neko i ćutne. Tada ljudu znaju biti surovi. U oči mi kažu da sam lažov. Al

LEPO PEVAM JOŠ LEPŠE IZGLEDAM

Vrištim ovako lepa u mikrofon , podvriskujem , sala odleže . Ovi dole poveli kolo , raduju se kao da će dobiti moj honorar . A ne što neće dobiti ni dinar , nego su morali platiti da bi slušali moje ciktanje . Nasmejana sam , do pola  razgolitila sise, iz prvog reda bulje k’o da sam jedina žena na svetu . Istina , jedinstvena sam , u to sam ubeđena , ali nisam jedina . Momci iza mene sviraju , prže ga muški , nema šta . I oni su nasmejani , sve se nešto njišu u ritmu , ali zna se ko je glavni na stejdžu . Ovu reč , stejdž , čuh skoro . Na tv-u . Rekoše mi da je sad moderno tako reći za pozornicu . Prihvatih . Šta ću , mora se u korak s vremenom . A čuh još jednu , sličnu ovoj . BEKSTEJDŽ . E , ovoj već ne znam značenje . A bilo me stid da pitam nekog . Verovatno ima neke veze sa binom . Odavde sa stejdža , uvek vidim isto . Gomila ljudi , gužva velika . Čovek na čoveka . Malo su ukočeni , al’ samo s početka . Brzo se kolo povede . I svi pevaju sa mnom . Sve isto , kažem

IZ GUSLARSKE RADIONICE

                                             U svojoj radionici provodim sedam , nekad osam sati .  Više ne . Posle rada posvećujem se sebi . Mada , i dok radim posvećen sam sebi. Uživam u poslu . Radionica je puna pilotine i iverja sitnog i krupnog . I drvenih predmeta . Moj alat je tu – blanja , tesla , turpija , dleto i još neke stvarčice uz čiju pomoć čuda pravim . Ono što oko vidi – to ruke od drveta naprave . Tako o meni pričaju komšije i mušterije . I ne lažu . Razni ljudi su dolazili u moju radionicu ( kući ne primam stranke ) da naruče nešto po njihovoj želji . Gusle , frulu , tabakeru  i još puno toga . Znaju da su moje rukotvorine skupe  pa im unaprijed kažem cijenu . Prošle godine , neđe u ovo doba , banu na vrata Mašan Kilibarda , čuveni Banjanin . Mislim , čuven u svojim Banjanima , u gradu je malo ko za njega znao . Poznavao sam ga godinama , mada nikada nismo bili za istim stolom . Banu , kažem , Mašan i onako našepuren nazva Boga . Zimi sam ga uvije