SAM

Jesam sam ali nisam usamljen. Ili sam usamljen ali nisam sam. Ili sam i jedno i drugo... Varijacija na onu De Nirovu rečenicu. Kad upoznaje ribu u kafani i streca da ona možda nije neki žbir. I prisjeća se gdje ga je to primjetila, njega, pčjačkaša banaka od zanata i imena. A ja? Od kojeg sam ja zanata? Jednostavnog. MOMAK, SIPAJ DIZEL ZA DESET EVRA, POŽURI! DAJ BEZOLOVNI, DVAJES LITARA! Poneko mi traži i da mu očistim stakla.

Oguglao sam, postao imun.

Na takve porudžbine.

Na takav posao.

Na takav život.

Januarska noć, pola jedan. Kiša.Grmi. Prije zvuka groma, bljesne. Osvijetli momačku sobu na vrhu ,,Moteksove'' zgrade.

Januar u Nikšiću traje... dugo. Predugo. A i kad dođe proljeće, šta se mijenja? Vrijeme. I ništa više.

Imam puno slobodnog vremena. Šta sa njim? Opet mi De Niro dolazi u misli. U onom filmu kad taksira. Kad ne može da spava. Pa traži noćnu smjenu. Ne zna kud sa sobom. Pa kupi neke pištolje, pa počne da dijeli pravdu.

 Baš bih ja bio za tako šta.

Okrećem se na desnu stranu. Kazaljke pokazuju jedan sat. Oluci sviraju. Čini mi se da je počela lani i da će padati još jednu godinu bez prestanka.

Sjednem na krevet, nogama potražim papuče. Hladno mi je. Nikada nisam nosio pidžamu. Odlazim u kupatilo. Pritiskam kvaku, desnom palim svijetlo. Guram vrata ali kao da ih nešto drži sa druge strane. Šta je  sad? Gurnem jako a unutra nešto pade. Tup zvuk, palo je na crveni plastični lavor. Uđem... MUŠKARAC U ODIJELU, I KRAVATA JE TU, bez glave, iz vrata još teče krv, ima je po pločicama. Noge su mu kod vrata, ramena u kadi. Crvena nit prema slivniku. Slatkast miris.

Zatvorim vrata, isključim svijetlo. Vratim se u krevet. Kad se probudim sve će biti kao prije. Okrenem se prema zidu. Opet bljesak pa grmljavina.

Jesam sam ali nisam usamljen. Ili sam usamljen ali...

Kraj