KOLUMNE OBJAVLJENE U DNEVNOM LISTU DAN

                                 VITO

Onomad silazih niz stepenice petrovačke autobuske stanice i stiskah kišobran u junačkoj desnici. Kako me sunce januarsko bijaše zaskočilo, kišobran sklopljen ćutaše a meni se u glavi vrzmahu riječi – đe te ne ostavih kući...
Stupivši na trotoar, pogled mi skrenu na zid preko puta. A na njemu, na bijeloj podlozi, riječi – A ŠTA AKO NEMA ZABORAVA, AKO JE TO SAMO VJEČNA IGRA KRUGA. Vitovi stihovi! Lijepo iznenađenje. Ko li ih ispisa ovdje? Ko je god, evo ruke!
Posle sam razmišljao, kad ono ,,upoznah'' Vita? Navodnici su tu jer se nikada nismo sreli, al' upoznao ga jesam. Kao i svi koji čitahu njegovu poeziju. Prvi ,,susret'' bijaše hiljadu devetsto osamdeset i neke...
ŠTAFETA MLADOSTI STIŽE U NIKŠIĆ! Na Trgu maršala Tita (tako se tada zvao) je postavljena bina, prisutno je puno drugarica i drugova. I pionira. Trg je pun. Bijah star svega deset (ili devet?) godinica tada, slušao sam roditelje i starije, nastavnike posebno. Uz prigodan program dočekana je štafeta, na bini se pjevalo a i igralo. U jednom trenutku pojavi se tip sa klasičnom gitarom, sjede pred mikrofon i otpjeva pjesmu čiji su poslednji stihovi bili MOJE POŠTOVANJE, VESELA RULJO SMIJEHA, DRUGOVI VRAPCI – MOJE DUBOKO POŠTOVANJE.
Ne znadoh tada da se ovom pjesmom Vito divio tim sićušnim pticama i ujedno prebacivao ,,razmaženim gospođicama lastama''. Za mene tadašnjeg, bila je to samo još jedna tačka u programu.
Deceniju, ili malo više, ja, dvadesetogodišnje kratko ošišano momče, vratih se iz vojske. Puška i čizme ostadoše daleko u jednom vojvođanskom gradiću, bijaše došlo vrijeme da kalašnjikova zamjeni gitara ,,Melodija mengeš'' a svim bricama nijemo poručih – nema šišanja više. Tih dana, u jesen 1994, na radiju Nikšić objaviše da je umro naš pjesnik Vitomir Vito Nikolić. Čuo sam za njega, dakako, al' ne bijah siguran da znam koju pjesmu njegovu. Spikerka je pričala o Vitu i njegovom životu, i neki gosti emisije su rekli koju...
Nekako u to vrijeme, kad se zima sa Vojnika sjurila u grad, u našem crno-bijelom televizoru se pojavi čuveni glumac Boro Begović. Sjeđaše za kafanskim stolom i kroz duvanski dim govoraše stihove DANE, ĐUBRE JEDNO, NE SVIĆE SE TAKO! GUBI SE NATRAG PA PRISTOJNO SVANI! E, tad me nešto ,,drmnu''! Tako je, znači, pisao Vito! Voditelj i Boro još pričahu o našem pjesniku, Boru su stihovi ,,išli'' kao da ih je sam napisao, izlazili su mu iz srca.
Sledeće čega se sjećam je hauba automobila na trgu. Više nije maršalov, sad je to Trg slobode. Na haubi puno knjiga, prodavac se krije u kolima, teka kad neko zastane da pogleda ponuđene naslove, ovaj izađe i kaže – izvolite. Među ponuđenim knjigama pažnju mi privuče jedna, zelenih korica. Na naslovnoj strani fotografija muškarca, polunasmijanog, prijatne fizionomije. Drži upaljenu cigaretu. Ispod, velikim slovima, ispisana jedna riječ – VITO. Uzimam knjigu, vadim novčanik, prodavac kaže cijenu. Knjigu pod ruku i kući.
E, tog dana poče naše druženje...
NEDJELJA U GRADU N. Tumara gradom nedjelja, ide od kuće do kuće, ko da je slučajno naljegla, pa ne zna šta će ni kud će...
Ne znam kako je u drugim gradovima, ali nedjelja u Nikšiću se prepoznati može i bez kalendara. I ljeti i zimi. Naročito popodne. Kao po dogovoru, ljudi u gradu skoro da nema. Odlično je Vito naslikao tu atmosferu. U krčmi nađe tišinu, na trgu, opet, tišina, praznuju ljudi prazninu, i svud je samo praznina.  Ta praznina i ta tišina, skoro da se pod rukom osjećaju. Nedjeljom, u Nikšiću.
Tumara gradom nedjelja, tek da vrijeme ubije; ko da je greškom naljegla pa sad bi nekud – što prije.
Pročitah zbirku u jednom dahu. Pa joj se sjutri dan vratih. I sledećeg dana. I sledećeg...
Mladost je lijepa stvar, i snažna. Posebnu vrijednost joj daje i to što nam dođe samo jednom. Kad je potrošimo – nema više. Moju mladost, osim muzike, ,,začinila'' je i Vitova poezija. Bilo je tu još pisaca i pjesnika, domaćih i stranih, ali mi Vitovi stihovi nekako najbliži srcu bijahu. Ubrzo sam sve njegove pjesme znao napamet, često ih recitovao u društvu, praveći se pomalo važan. Bilo je tu i komičnih situacija – stojim sa drugarom ispred trafike, on malo ,,pod gasom'', ispovjeda mi jade ljubavne. Priča malo glasnije a ja mu u jednom trenutku dreknem u lice UPORNO KAO ZUBOBOLJA PRIČA NEŠTO MOJ PIJANI DRUG! On zastane, osmjehne se i nastavi. Utom pored nas prolazi dotjerana djevojka, ne gleda nas, a ja opet ŠTO ME TAKO GLEDAŠ DANE KAO DA SAM NEKO DRUGI! Djeva se lecne na riječi što me tako gledaš... shvati da ne govorim njoj i uzdignute glave produži...
U istoj zbirci bili su i izvodi iz Vitovog dnevnika. Zapisi kratki, trenutak uhvaćen vješto, tek nekoliko riječi. Kupih rokovnik i naliv-pero, napisah datum pri vrhu stranice i počeh...
Uzalud mi je bilo žao što Pjesnika nisam lično upoznao, vrijeme čini svoje, nikog ne čeka. Sva njegova drumovanja i liječenja po brezovicima i bežanijskim kosama inspirisala su me tada da napišem pjesmu o njemu, i komponujem muziku za nju. Naslovio sam je kratko VITU NIKOLIĆU.
Negdje sa dna ulice,
Teturavo poput vjetra hodi,
U društvu žute carice
Kroz još jednu hladnu noć brodi.
I večeras krevet ima,
I hleb od dva dana ga čeka.
Stigla ga još jedna zima,
Nadvisila crna sjenka.
Od ljudi u bijelom se skriva,
Od ozbiljnih lica se sklanja,
A korak sve teži biva,
Ne nosi mu ništa svijetlost danja.
Noćas želi da ga neko voli,
Pregršt nečije nježnosti mu treba,
Noćas će sve da preboli
I da se vine u nraučje neba.
Kao što su Vita posjetile dvije ptice na žici telegrafskoj na njegovu učiteljicu, tako mene posjetiše stihovi na jednom zidu petrovačkom na njega. Na Vita. Na Vita, koji se vinuo u nezaborav u kom ga, nadam se, više ne muče ni  drumovanja ni žuta carica.

               


                  NIKŠIĆKI KORZO




Onomad mi drugar priča kako je, posle puno ljeta, prošetao korzoom. Kaže da to nije isto kao što je bilo u zemanu njegovog momkovanja. Nema one atmosfere, kaže, nema onog duha. Moj drugar je zaokružio pet ''banki'' a moja melenkost tek četiri. Daleko smo od cvijeta mladosti, i on i ja. Vrijeme mladićke šetnje ''nikšićkom džadom'' nam se prepliće – bile su to 1980-te i 90-te. Pamtim ta ljeta... Istina je da je tada bilo ''nečega'' čega danas ni u tragovima nema. I da nas je ''nešto'' nosilo, kao vjetar maslačak u ljetno popodne. ''Moja generacija... već se uozbiljila...'' pjevaše nekad Korni grupa.
Razmišljao sam danima, posle našeg sjetnog razgovora, kud se djede ono ''nešto'' sa korzoa. Posle nekog vremena, kaza mi se samo. Nikud nije otišlo, ostalo je tamo gdje je i bilo. Samo su ga preuzeli neki novi klinci. Oni sada pogleduju djevojke (a sve su lijepe, mane im nije!), udvaraju im se, ili na terasama u glavnoj ulici ispijaju nikšićko točeno. Ovo ''nešto'' ima svoje ime, svima nam je poznato – mladost. Otrgnula se od nas i ostavila nam... dane sadašnje. Sada živi u osmjesima i frizurama, u biranim riječima, mirisu parfema...
Udahnem duboko pa, brzo hodajući, uporedim ondašnji i sadašnji korzo nikšićki... Ljetno je predvečerje, u šetnju je izašlo i staro i mlado. Minuo dnevni varopek pa se može. Mlade majke guraju kolica sa svojim bebicama kojim se ponose, omladina podešava korak jer je baš ova noć sudbonosna, penzioneri šetajući razgovaraju. Sa obje strane ulice su terase, muzika prigušena. Još poluprazne, posle devet se ne može naći slobodno mjesto. I u naše vrijeme su djevojke bile lijepe, ali sada – svaka na glumicu holivudsku liči! (Digresija – proslavljeni glumac Miša Janketić je primjetio isto, pa mu je drugar objasnio:''Dokopala se ova omladina zubara i italijanske garderobe, moj Mišo!'') Onda nije bilo ''kafića'' i diskoteka, bar do sredine 90-tih, mladići i djevojke su se upoznavali na ulici. Mislim, kad bi mladić skupio hrabrosti pa prišao djevojci. Današnjoj omladini to ide lakše, svi su opušteniji uz muziku, poneko piće a i atmosfera u lokalima je intimnija.
Sve to primjetim jureći gore prema staroj pošti. Kod skvera izbacim vazduh iz grudi (negda) momačkih pa pravac kući. I ovo što sam pogledivao bilo je škrto, tek pođekoji brz pogled. Za svaki slučaj. Jer, čuvena karikatura na kojoj žena iza vrata dočekuje muža sa isukanom oklagijom... mogla bi postati stvarnost.
U toplini porodičnog gnijezda, dok žvaćem večeru, u mislima razgovaram sa drugarom sa početka priče. I kažem mu – e moj brajko, šta da ti kažem. Prođoh ''džadom'' da vidim kud je otišlo ''nešto'' čega reče da nema. Mladost, brajko moj, hara korzoom našim, jače nego ono nekad! Mladost se razbaškarila, opustila, kao da nikad starat' neće! Ali mi 'oćemo, tvrdu ti vjeru dajem! I nema nam druge nego da ćutimo pa dokle izguramo!

Ispričam se tako sa drugarom, u mislima, jer na glas da mu to kažem, nisam imao srca. Završivši unutrašnji monolog i večeru, pogledam ćerkicu kako trčkara po kući i nešto zapitkuje majku i mene, pa mi se osmjeh vrati na lice. Njena bezazlena radost mi razgali dušu pa, utpuhnuvši dim prema tavanici, pomislih – neka ide sve kako ide, lijep je ovaj život, a mladost neka nosi one kojima je za to vrijeme!




                                                                GUSLE



Onomad sam imao priliku da se provozam automobilom strane proizvodnje. Auto bijaše povelik i udoban, taman da se ja ovoliki smjestim kako treba. U jednom trenutku umalo počeh da se smješkma, koliko mi je prijao komfor.
Elem, u jednom trenutku vozač, a ujedno i vlasnik ovih samopokretajućih kola, pritisnu nekoliko dugmića na cd-plejeru, i ubrzo vazduhom zagrijanim odjeknu zvuk gusala... jeknu guslar tananijem glasom, zatreperiše moje bubne opne u uva oba...
Nego, da vam ukratko prepričam događaj o kom se uz gusle pjevaše, a posle ću reći i zašto.
Jedan čuveni junak iz prošlosti slavne, pisaše pismo izvjesnom gospodinu koji je porijeklom bio Turčin. Kako u to vrijeme gospoda iz Turske smatrahu Crnu Goru svojom imovinom, naš je junak, sa svojom družinom istomišljenika, bio na ratnoj nozi sa ovim efendijama. I reče junak u pismu nešto kao – tačno je da sam ubio tvoga brata, ali se ti previše oko toga sjekiraš. Bio sam mlad (mladost – ludost) a sada to ne bih nipošto učinio. Nego, evo ti ova jabuka, i reci koliko para da ti pošaljem pa da se bratski izljubimo i pomirimo.
Tvoj
Taj i Taj
Odgovor na ovo pismo je bio oštar, grub, vulgaran, uvredljiv, pa ga neću prepričavati. Tek, efendija je predložio da se njih dvojica nađu na ravnoj pokošenoj livadi, uz dva svjedoka, pa da sabljama jedan drugom uzmu mjeru.
Tako i bi. I, naravno, naš junak je iz dvoboja izašao kao pobjednik, a efendija je od tog dana prestao da postoji. Na žalost njegovu. I njegove hanume.
Bitka se završila tako što je naš junak, da prostite, zubima dokrajčio protivnika.
Kakva brutalnost, pomislih kad guslar završi svoje kazivanje.
A evo zašto sam vam prepričao ovaj događaj.
U našoj epskoj poeziji mnogo krvoprolića imade. To je bila česta pojava u ono vrijeme, ali sada je ipak 21. vijek. Predlažem da se, umjesto nasilja, u tu poeziju ugnijezdi, recimo, ljubav. Možda se onda kod mladih probudi simpatija prema ovom drevnom instrumentu.
Ono jes' da nisam pjesnik, ali ću ipak iznijeti jedan predlog, pjesnički. Možda to pokrene nekog pjesnika da promjeni temu, a možda mi svi oni kažu – ne budali, momak!
Evo predloga.
EJ DA MI JE SRESTI ONU MALU
ŠTO S' U KAFIĆ SAMA POJAVLJUJE
'NAKO TANKA I VISOKA BOME
OSJEĆANJA FINA NAJAVLJUJE
I U DUŠI I USRCU MOME.
EJ DA 'OĆE U GOLFA MI SJESTI
DA S' PROVOZA SA MNOM PREDIVNIJEM
DA ODEMO DO GRADA NAS DVOJE
DA PRIČAMO I SOK POPIJEEEMOOO...
Dalje bi se, u pjesmi, radnja mogla odvijati tako što bi đevojka pristala na izlazak, momak bio duhovit, a ona u jednom trenutku pomislila – e kakav je ovaj kastig đe me svu noć zasmijava... tačno ću i sjutra veče izaći sa njim!
Zašto da ne?
Pa neka ljubav cvjeta u poeziji epskoj, neka gusle spajaju mlade a ne kidaju vratove, makar bili i neprijateljski.



                                      BIBLIOTEKA U PETROVCU



Ugrijalo je, konačno, posle svih onih kiša. Polako ali sigurno, rijeka turista osvaja naše primorje. Najprije tanko poteče, a negdje u julu, pretvori se u bujicu. Automobili i autobusi se zaustavljaju na vreli asfalt, izlaze čeljad i svoj pogled upiru ka moru. More im je u očima od trenutka kad su pošli iz svojih kuća. Dobro nam došli, govore im ljudi ovdašnji i širom otvaraju vrata svojih hotela i kuća. Družimo se do kraja ljeta, učinićemo sve da vam kod nas bude udobno i prijatno.
Opšte je poznata stvar da je većina naših primorskih mjesta-gradova organizovala život i funkcionisanje tako da je sve podređeno gostima. Gostima koji su tu u julu i avgustu. Već u septembru, život polako zamire, gotovo ništa se ne dešava, čeka se sledeće ljeto.
Zbog toga su neka mjesta izgubila i svoj nekadašnji lijepi, tipično primorski izgled. TO se desilo i Petrovcu. Beton i armatura su uzviknuli – TURIZAM! I grad je zabetoniran. Nestalo je i poslednje gradsko igralište sa toboganom i ljuljaškama. Sada je tu hotel čiji vrh dodiruje nebo i čija će ulazna vrata krasiti pregršt zvijezdica.
A šta je sa dušom grada?
Nijedan dan nije potpuno svijetao, nijedna noć nije skroz crna. A možda duša ovog gradića ipak nije ubijena, možda se negdje sakrila, bježeći pred betonom kog je kandžijom jurio turizam? Ko će znati.
Nada da je duša živa, pojavila se prošle zime, koja je bila blaga, dok je dan bio kratak a šetalište uz more pusto. Ušao sam u zgradu Crvene Komune, svojevrsnog zaštitnog znaka ovog primorskog mjesta. Stara kamena građevina me primi u svoju tihu unutrašnjost i, prošavši galerije sa lijeve i desne strane, uputih se stepenicama na prvi sprat.U holu, mali sto i dvije fotelje sa strana. Pepeljara. Osjetih mir kakav se može naći samo u ovakvim kućama. Drvena vrata lijevo, drvena vrata desno. Na ovim drugim zalijepljen bijeli papir. BIBLIOTEKA. RADNO VRIJEME OD 8  DO 3. Pokucam i uđem. Dočekaše me neki čudni zvuci...
Na četrdesetk kvadratnih metara, police pune knjiga. More knjiga! Osvrnem se desno, tamo gdje na kartončiću piše POLJSKA KNJIŽEVNOST, pri samom dnu, šćućurio se lično Singer! Stavio je okrugle naočare a stara pisaća mašina pod njegovim prstima samo pršti! Na papir ''izlijeću'' pripovjetke, romani... Znači, to je bio taj zvuk! Pogledam gore, u visočije police, i prepoznam namrštenog vremešnog tipa sa sijedom bradom – Viktor Igo! Sjeo je u vrh stalaže i mrko pogleduje, čas mene, čas more kroz prozor. Spustim pogled niže i na sredini spazim Henrika Sjenkjeviča. Uzmem mu knjigu iz ruku, otvorim nasumice, a tamo pan Volodijovski u galopu napada neprijatelje Poljske, vitla mačem... Brzo zaklopim jer je jedna strijela poletjela pravo prema meni... Krenem dalje. AMERIČKA KNJIŽEVNOST. Evo ga, matori Bukovski. Ćuti, puši i ispija viski iz široke čaše. Ne gleda ni u kog. Umoran izraz lica, kao da želi da ga svi ostave na miru. Dobro, neću da smetam. Zavrnem lijevo prema NJEMAČKOJ KNJIŽEVNOSTI. Aha! Erih Marija Remark! Viče na sav glas – NE ratu, NE NE NE! Prilažem svoju odrečnu rječcu tom sumraku civilizacije. Opet lijevo – JUŽNOSLOVENSKA KNJIŽEVNOST. A on... živ je? Naravno da je živ. Ne može umrijeti – Dobrica Ćosić. Ko ne vjeruje, neka samo pruži ruku. Tiho i nenametljivo provešće ga vremenom smrti kroz Prvi svijetski rat. Pa deobama kroz Drugi. A možda ga odvuče do korena porodice Katić... Na istom mjestu sjede i njih dvojica – Meša i Ivo. Ništa ne govore dok derviš svoje duševne muke muči i dok most na žepi polako ali sigurno, svojim oštro isklesanim kamenom, približava dvije obale...
Primjetih da sam lagano zadihan, uzbuđen zbog susreta sa ovim mudrim ljudima, velikim piscima. Svi su tu, na četrdesetak kvadratnih metara. Iz njihovih umova, kroz njihove prste izvire znanje, plemenitost, remek-djela pisane riječi...
Stigavši do stola za kojim sjedi ljubazna bibliotekarka, koja domaću i svijetsku književnost drži u malom prstu, govorim svoje ime i dobijam pretplatnički broj – sto trideset šest...
Spuštam se stepenicama ka izlazu, stiskajući u ruci devedeset treću koju mi je uručio lično Igo, taj veliki Francuz.
Obrevši se na ulici, ne izdržavam – u hodu čitam prve stranice...
Kuća bez knjige nije dom prisjetim se ove izreke prolazeći između kuća i zgrada koje su tu da bi ugostile turiste, uglavnom.
Možda duša ovog mjesta imak nije zabetonirana, razmišljam. Možda se uvukla u biblioteku i tamo, u elitnom društvu, diše. Tiho, ali diše...



                                         KAD BI PRIČALI ISTINU



Jednom sam bio svjedok kad blizak rođak mimo volje daje bliskom rođaku kišobran. Da se posluži. I da mu ga vrati. Dok mu ga je sklopljenog pružao, prorežao je ko mu ga je poklonio, iz koje zemlje potiče i koliko košta. Ne sjećam se baš al' mislim da je bio ''original''. Riječi koje nisu izgovorene a koje su se osjećale u vazduhu  zvučahu nešto kao VRAT SLOMIO SAD NIZ OVE STEPENICE SAMO MI VRATI KIŠOBRAN AKO GA SLOMIJEŠ ILI ZABORAVIŠ NEĐE KAKO ĆU SUJETU HRANITI NA POSLU FALEĆI SE POKLONOM ĐE NAIĐE OVAJ DUGONJA PA TI GA MORAM DAT DA NE KAŽE ŠTA. Neizgovorene riječi bijahu glasne i teške. Oba ćuteći napustismo mjesto događanja.
Prisjetivši se ovog događaja, pomislih – kako bi bilo kad bi ljudi govorili istinu uvijek i na svakom mjestu? Kad pi pričali ono što stvarno misle?
Gledah nekad davno film amerikanske proizvodnje u kom je mlađanog advokata tumačio Džim Keri. Kako često nije ispunjavo obećanja data sinčiću, klinjo za Novu godinu poželi da njegov tata nikada više ne slaže. Nekim filmskim čudom, želja mu se ispuni.
E, tada kreću muke advokatske! Rekavši prsatoj komšinici šta o njoj stvarno misli, iz lifta izlazi sa modricom ispod oka. U sudnici sve ide dovraga – govoreći istinu gubi sudske sporove...
Nezgodna je stvar istina, nema šta.
Zamišljam sebe kako hodam centrom Nikšića a istina svud okolo blista na ljetnjem suncu...
-          Zdravo Simo, školski druže! Sjećaš li me se?
-          Uh, sjećam te se! Uvijek si mi bio antipatičan, bio si žgoljav, nikada nisi radio domaće, htio sam da pustim Žućka na tebe ali nisam smio od oca! Gledaj te sad, dva metra i trista kila! Rado bih te sada šutnuo u tur ali ne smijem od pandura!
Količina iskrenosti bi me učinila gladnim, zavrćem prema kiosku u kom se sprema hrana na brzu ruku.
-          Dobar dan, molim malo brze hrane, plaćam evrima.
-          Samo si mi ti trebao, džedžim ođe od jutros, sačekaj malo. Evo ti, zaprlo ti, na nos ti izašlo. Ajde prevari se pa ostavi to pedeset centi, stipso!
Uveče, odlučim da posjetim dalje rođake, bez ''mobilne'' najave. Omiljen sam tip, iznenadiću ih.
-          Dobro veče, radujete li se što me vidite? Ja sam srećan što sam tu.
-          Auh, okle banu? A radujemo ka' 'no smrti. Šta ti bi te dođe, časti ti? Mogli smo još koju godinu da se ne gledamo, ne bi smršali od tuge ni grama.
Vraćam se kući oko pola deset, dvije ruke u tužne džepove... dežurnom milicionaru klimnem glavom, fin neki čova...
-          Šta si zablenuo! Skitaš tuda a meni noge otpadoše u ovim cipelčinama, ko izmisli ovako tvrd asfalt! E da mi je nekolika iz devetke da ti dam, lakše bi mi bilo. A bjež' da te ne gledam!
Hm, hm. Bi li ovo bilo ovako ili drugačije? Ko zna. Nego, onako za svaki slučaj, da se lažemo mi još malo, a?




                                KAKVU SU ONI KAFANU PROŠLI!



Nekada davno, pričaše mi jedan tip šta sve novac može živom čeljadetu donijeti. Mislim, kako ga može usrećiti. Uzeo je za primjer svog brata, u vrijeme kad su novčanice raznih boja i vrijednosti ulijetale u njegov džep. I tamo se zadržavale do mraka. Noću su hitro prelazile u ruke ljubaznih konobara.
''ZNAŠ LI TI DA JE ON BIO LIČNI PRIJATELJ SA ONIM PJEVAČEM...(taj više nije među živima) LIČNI PRIJATELJ! SVAKE NOĆI GA JE ČAŠĆAVAO, KUPIO GA JE, ČOVJEČE!
Opa, pomislih, i pjevača možeš kupiti! Pošto li je, zaime...?
Pomenutog brata sam tada znao kao kamionžiju koji se bori za svaku turu, za svaki evro, za svaki novi dan. Ko bi rek'o...
Ubrzo posle ovog saznanja o njegovoj prošlosti, čuh ga kako viče na nekog – EHEJ, ZNAŠ LI TI KAKVU SAM JA KAFANU PROŠ'O! STRAŠNU KAFANU!
Kasnije sam čujao od još nekih tipova isto KAKVU SAM JA... Strašnu.
Sada bih objasnio, zbog onih koji baš i nisu ljubitelji ove vesele kuće, šta u našem narodu TO znači.
Elem, mlad čovjek/momak obavlja neki posao za neku platu. Fino mu ide, mladost je fina, alkohol je omamljujuća stvar... A njega je nekako najljepše konzumirati – pogađate- baš u kafani. Još ako u njoj radi lijepa konobarica... eto potrošnje. Plata se ne žali ''više no da je tuđa''.
Kući se dolazi u iscijeđenom stanju, u san se pada kao u provaliju.
Nije rijedak slučaj da se jedna plata priloži za opšte dobro – za procvat omiljene kafanice pa da se pije ’’na crtu’’ do sledeće, koja će otići u istu, plemenitu svrhu.
I to tako traje, mjesecima, godinama...
S druge strane, neko ko baš nije ljubitelj pijanog druženja, za to vrijeme posjeti piramide u dolini Gize, neko se slika na vrhu Ajfelovog tornja, neko prošeta Crvenim trgom a neko obiđe svijet... a neko prolazi kafanu – strašnu!
Prođe mladost, potroši se puno para iz ...... pamet dođe u glavu pa se junak naše priče osvjesti – vidi kuda ga takav život vodi – nikuda!
Slijedi otrežnjenje i mučan pokušaj računanja koliko se novčanica ostavilo nasmijanom gazdi ljubaznom. Bolje da se ne zna...
I tako prođe jedan period životni. Počne se mirno živjeti. Kad ovakav tip sretne mladića koji je na početku svog puta, obavezno mu izgleda ’’zelen’’, malčice tupav i nesnalžljiv za oluje koje ga čekaju. A posle svega, sam sebi djeluje kao vuk, kao hajduk gorski koji je kadar stići i uteći, pa ne izdrži – EHEJ, DA TI SAMO ZNAŠ KAKVU SAM JA KAFANU PROŠ’O!







                                                    KONCERT   IZ    '88



Prije neko veče, na nekoj beogradskoj televiziji, vidjeh Caneta iz  ''Partibrejkersa''. Ovaj okoreli roker šetaše ispred kamere i pričaše. Pokazivao je mjesta na kojem se održavahu koncerti u vremenu kad je bio mladić. Pominjao je velika imena rokenrola tadašnje Jugoslavije. Pominjao je ulaznice, zabranjeno piće i još neka uzbuđenja koja donosi mladost. Slušajući ga, sjetih se avgusta 1988. godine...
Da, nije Nikšić isto što i Beograd (zeru je manji) ali je bilo tu nekih uzbudljivih trenutaka. U mojoj prvoj mladosti, recimo...
Tih dana grad je bio oblijepljen velikim šarenim plakatima. Plakati su poručivali da u grad stiže Bajaga, glavom! Sa sve svojim Instruktorima! Cijena ulaznice (za koju se nije imalo para) je toliko i toliko dinara. Ko doživi – pričaće, pomislih. Mojih sedamnaest (tadašnjih) godina mi rekoše da ću biti tamo, na Stadionu malih sportova. Te ljetne noći. I čuti uživo 'AJDE BOŽE BUDI DRUG... DA SI BAR OVDE PA DA DOĐU I DRUGARICE... SEĆAM SE SLIKE JA OD PRE PAR GODINA...
Da kažem, zbog mladog naraštaja, otići na ovakav koncert tada i sada – nije isto. U ono vrijeme ''žive'' svirke su bile rijetkost. Lokala za omladinu nije bilo. U kafane su odlazili ozbiljini i stariji ljuđi, tamo su nešto ozbiljno i pametno pričali. Omladini su razonoda bili fudbal na nekoj poljani, vožnja biciklom (ko ga je imao) i šetnja korzoom. Uglavnom. Popularna muzika se slušala na radiju (kad bi se urednik smilovao da je pusti) i sa kaseta. A one, kasete, kao i kasetofoni, bili su privilegija. Skupe stvari.
Iz kuće sam izašao rano, još dok je sunce bilo visoko iznad planina na zapadu. Kući nikome nisam rekao da ću na koncert, za svaki slučaj. Taktički potez. Na trgu ispred ''malog stadiona'', muzeja i Saborne crkve, na hiljade ljudi! Osjeća se ''nešto'' u vazduhu! Puno omladine, panduri u sivim unoformama koje su izgledale kao da su oficirske, i neki tipovi iz Beograda. Znao sam da su iz tog dalekog grada po registarskim tablicama automobila oko kojih su se muvali. Kapije veličanstvenog stadiona su bile otvorene, srećnici sa kupljenom kartom su ulazili. Noć se prikradala, trenutak kad će gitare i bubnjevi zagrmjeti se bližio.
Kad su ušli svi koji su platili, kapija je škljocnula, dva milicionara su ostali ispred (jedan od njih je imao brkove) i opasno gledali u omladinu bez ulaznica. Niko se nije usuđivao da im priđe bliže od nekoliko metara.
Neki mladići su predlagali da se preskoči zid sa zapadne strane. Neko je predlagao nešto drugo a neko nešto treće. Onda se iznutra začu vrisak iz grla nekoliko hiljada čeljadi. Masa ispred utihnu. IZAŠLI SU neko reče. Jeza mi pođe uz leđa...
Posle pola sata, čuvari kapije su se smilovali – otvorili su je! Proguram se sa ostalima unutra. Zvuk je postao jači. Prvo što sam ugledao su bile prepune tribine. Zatim poligon – ni šibica ne bi imala gdje pasti! Pogled udesno – blješteća bina sa puno velikih zvučnika a na njoj... BAJAGA LIČNO! Izašao je iz kaseta, zvučnika, televizora, sišao sa postera i došao u Nikšić! Oni koji su nekada imali sedamnaest ljeta znaće kako sam se osjećao u tom trenu. Otvorenih usta, ukočenih ruku, pogled fiksiran u binu. Oko Bajage članovi benda, njišu se u ritmu, Žika skače, Lokner ne štedi dirke, bubnjar proizvodi gromove. Iz solo gitare sijevaju munje. Masa ispred njih vri, ruke su u vazduhu.
U jednom trenutku shvatih da mi niko ne brani da priđem bliže. Proguram se kroz masu, dođem na svega nekoliko koraka od NJEGA. DA VIDIM RUKE! ...NOĆ JE KRATO TRAJALA  A NAMA JE TREBALA NAJDUŽA NA SVETU... Sve ono što mladi muzikant u vrelini mladićkih misli priželjkuje je bilo ispred mene – gitara u rukama, bend iza a ispred masa koja obožava ono što im sviraš...
Onda je naišao TAJ trenutak. Momčilo je pogledom prešao preko okupljene mase, pogledao je i mene... EJ, TOZO, TU SI! AJDE ZASVIRAJ SA NAMA... Udar struje od glave do pete... Umjesto ovih riječi Bajaga je izgovorio sledeći stih, solo-gitarista ga je propratio svojim vriskom...
Posle svega, još dugo oko mene je sve bilo rokenrol. Kući, dok su mi u glavi brujali rifovi, sve je bilo rokenrol – i šporet ''smederevac'', koji je čekao zimu da bi se dokazao, i kuhinjski astal, i zavjese na prozoru i tepih... sve je bilo rokenrol.
Prošle su godine, otišla je mladost, stigla je prva starost. Život mi je šapnuo – četrdeset. A prije toga, u bezbrižnom momačkom dobu, kao kafanski svirač, malčice sam osjetio kako se Momčilo osjećao tada, na blještavoj bini. Ispred mikrofona, sa gitarom u rukama.

A stranica životnog dnevnika, na kom je ispisan ovaj doživljaj iz avgusta 1988. mi bljesnu ispred očiju slušajući Caneta dok je pričao svojim jakim beogradskim naglaskom. 





                                                     NAŠ  ČOVJEK



Nekada davno, gledao sam siromašni televizijski novogodišnji program. Bilo je tu puno nečega, toboš duhovitoga, ali sam ja zijevao i pogledivao u zidni sat. On je pošteno mjerio vrijeme zahvaljujući dvijema baterijama od volt i po. Visio je na zidu godinama, bio je prijatelj kuće.
Program je tekao, tekla je poslednja noć u godini, napolju je bilo hladno. U jednom trenutku, u televizoru (crno-bijelom) bila su dva glumca. Jedan od njih je bio Slobodan Aligrudić. Pričao je ovom drugom kakav je ''naš čovjek'' a ovaj mu se divio. U jednom trenutku, Slobodan reče: ''Kad bi našem čovjeku povjerio punu sobu zlata, on ništa ne bi uzeo! Samo onoliko koliko mu treba...''.
Ne znam šta bi ''naš čovjek'' uradio sa zlatom ali jedno sam davno primjetio – našem čovjeku je strano pokazivanje emocija. Zapravo, ovo je polovično tačno. Ako, u društvu, treba izraziti emociju protiv ovog ili onog političara, recimo, naš će čova rado podviknuti i pljunuti. To osjećanje skriti neće. I psovku će potegnuti, ako treba pojačati emociju. Možda mu i pretke pomene.
A kad je, recimo, ljubav u pitanju – e, tu će grč vilica reći šta ima, a čova će naš ćutati! Taman posla da kažem da nekoga volim (brata, sestru, ženu, dijete) pa da mi se prađed u grobu prevrne! Pomislio bi da sam žensko, da tu nešto trabunjam a on je razgonio Turke na buljuke, sjekao sabljom kao kosom, gledao u život i neprijatelje mrko-poprijeko. I brkove sukao. A da ja tu nešto cmizdrim... ne biva (što bi rekli braća Srbijanci)!
Najviše što naš čova može reći je E KALIJEŽA OVOGA (da potepa đetetu) ili A BJEŽ'  ĐA'OLE TAMO (ženi svojoj). Dalje se ne ide. Ostatak emocija se čuva za sahranu.
Jeste li se nekad upitali otkud onoliki lelek na sahranama u nas? Ne mislim na užu porodicu, nego na čeljad koja mrcu nisu bila rod? Ili jesu, dalji. Vjerovatno ste imali priliku da slušate dokonu komšinicu kako nariče i pozdravlja. Iznad mrtvačeve glave. U desetercu i stihu. Malo fali pa da ''spremi'' kesu kave i bocu soka da ponese ''tamo'' nekom njenom. I kutiju cigara.
Otkud tolika potrešenost? Evo šta ja mislim. Čitavog života naše čeljade krije osjećanja (sramota je!) pa, kad dođe na sahranu kome god, tad ''odriješi''. Pljušte emocije kao kiša iz oblaka modrog, iznenadnog. Kuknjava odliježe, brane su srušene. Odjekuje lelek, pozdravi se nižu. Niko neće zamjeriti, naprotiv. E KAKO FINO TUŽI, ČU LI JE? ZNAŠ KAKO JE OLELEKALA MITRA, VELI – ŠTO SI POŽUTIO SIVI SOKOLE...
Putnik-namjernik-stranac bi mogao zbunjen biti kad bi posmatrao ovu ''predstavu''. Vjerovatno bi očekivao da lelekača/lelekačicu na kraju odveze ekipa hitne pomoći. Posle toliko ubitačnih emocija. Ali, ne! Lelekač će stati s nekim poznanikom ispred kapele, zapaliće cigar. Potpuno miran i opušten. Lelekačica će oprati ruke na česmi u dvorištu kapele, maramicom obrisati nos i oči, stati malo sa ''drugama''. Ćutaće i žmirkati. Razmišljaće o nastupu. Ono joj je bilo dobro, sledeći put će ubaciti ovo. O mrcu neće misliti, sprema se za sledećeg.
Naš čovjek. ''Oduši'' samo tada. A i to je nešto.




                                               POŠTA NEKAD I SAD



U zagušljivoj prostoriji u kojoj je pet još zagušljivijih kabina, puno naroda i duvanskog dima. Zimska je noć, radijatori su vrući, kroz stakla se vide osvijetljeni stanovi ''gradić pejtona''. Ispred svake kabine stoji petoro-šestoro čeljadi koji strpljivo čekaju svoj red. Na kauču (ili šta je već) prekrivenim kožom, stariji čova sjedi, pored njega dvije gospođe.
Vojničke vjetrovke i čizme, zelene vindjakne sa kapuljčama, ređe šuškave skijaške jakne, dugački zimski kaputi. Zvučna izolovanost nije dovoljna da spriječi glasove iz polumračnih kabina – ALO, SARAJEVO?! POKVARIO MI SE KAMION, NEM' PARA... ALO MAMA, DOBRO SAM DAJEM STRAŽU, ŠALJI PAKET... TETKA, KAD STIŽETE, PRIMILI SMO TELEGRAM... Htjeli ili ne, oni koji čekaju čuli su sve šta priča srećnik koji se posle dugog čekanja dokopao te magične sprave – telefona. Zelenog, sa brojčanikom. Dok čekaju, cupkaju i razmjene po koju riječ sa sapatnicima u dugom redu.
Dvije tete iza šaltera su veoma bitne i ozbiljne. Posle završenog razgovora sledi rečenica:''Kabina tri...?''. Ubrzo stiže odgovor, kao eho:''Dvije hiljade i osamsto!''. Opa, ovaj je zvao Ljubljanu! Kilometri ubrzavaju impulse. Tip daje tri novčanice, teta vraća sitninu a drugim okom motri na petoro vrata. Da neko ne odmagli kroz šesta, ne plativši razgovor...
Onomad bijah u istoj pošti, u dijelu gdje su šalteri preko kojih se pretače novac u dva smjera. Zid od stakla omogućava pogledu da dobaci do praznih kabina. Tete koje su nekad naplaćivale i motrile su odavno u penziji. Tamo je sad samo jedna. Stigle su ''moderne komunikacije'' čiji je simbol mobilni telefon. Ta čudesna spravica ima još čudesniju moć – može da primi kratko pismo poslato iz Indije, recimo. Za nekoliko sekundi pisamce doputuje sa jednog na drugi kontinent. U tom trenutku telefon u džepu zapišti, zazvoni ili zapjeva. Bez koverte, bez markice, bez odlaska u poštu. Bez olovke i naprezanja umnog kako fino reći ono što se misli. Rečenica ili dvije, i to je to. Dok razmišljam o ovome, čekajući red ispred dvosmjernog šaltera, u dijelu sa kabinama, desi se čudo! Tip u sivoj trenerci izlazi iz KABINE TRI i, vadeći novac iz džepa, prilazi šalteru da plati... Kao nekad...
I autobusi su uzeli učešće u funkcionisanju današnje alternativne pošte. Paketi putuju u prtljažnicima ovih velikih kola. Na peronu čeka primalac, preuzme svoju pošiljku, časti šofera ''za pivo'' i ide se kući. A nekad se išlo u ''paketarnicu''. Ispred nove pošte je stajala narandžasta trafika. Na njen bank se tresne paket, kafen. Tip iznutra onda uzima stvar u svoje ruke. Fini bijeli papir obmotava kartonsku kutiju, uvezuje kanapom. Na kraju, flomaster škripuće adresu – PETRONIJE MILIČIĆ  VOJNA POŠTA 2434/7  CELJE  SLOVENIJA. Posle toga četvrtasta radost se unosi u poštu. A u njemu su domaći kolači, boks ''drine'', takozvana civilka (''original'' farmerke, košulja, džemper, jakna, čarape i cipele, sve ''glanc'' novo!). Radost koju osjeća vojnik kad mu u ruke dođe ovakva pošiljka – vjerovatno je neopisiva...
Nema više vojnika JNA, na mjestu gdje je ponosno stajala paketarnica sad je široki trotoar, teti u dijelu gdje su telefonske kabine je dosadno.
''Džepni'' telefoni su naša svakodnevnica, lakše komuniciramo, manje se družimo. Tako biva u dvadeset prvom vijeku, obasjanim savremenom tehnologijom. Nova pošta u nekadašnjoj ulici 29. novembar je skoro suvišna.
Završiću u stilu vestern filmova – bilo jednom u Nikšiću...



                                            SAN ZIMSKOG  POPODNEVA



Možda mi nećete vjerovati, ali ću vam svakako ispričati šta mi se desi onomad. Elem, negdje oko četrnaestoga sata zimskoga dana, nešto malo, kao, ručah. I posle se nekako fino namjestih u fotelji pa mi glava sama pade na junačke grudi – zaspah. I usnih san... stvorih se ispred neke trafike. Kupih novine a na naslovnoj strani pisaše EVRO JE PRESTAO DA POSTOJI. Zatrepćem onako u snu, ne vjerujem očima čarnim! Nastavim čitati i evo šta pročitah (tekst prenosim integralno iz mog sna u našu svijetlu javu).
Sinoć, tačno u ponoć , iz Brisela je stigla nemila vijest - Evro je preminuo . Svoj kratki ali veseli život okončao je posle teške bolesti , na stolu , pred dvadeset osam pari očiju . Batrgao se i grčio , okretao i zveckao , i na kraju ispustio poslednji cent .
Evropa je zanijemila, pa je malo zadrhtala .
Prvo su uvenule pestoevrice . Ljubičasta je prešla u tamno-modru, pa u crnu , pa se pretvorila u prah. Onolika novčanica... Stoevrice su svoju zelenu boju pretvorile u jesenje žutu , jednom uzdahnule , pa izdahnule .Slično se desilo i sa ostalim evricama .
Strašno , tužno , neizvjesno.
 Kako se nezvanično saznaje , Njemci će povratiti marku .  Italijani liru . Grci drahmu . Englezi... se smješkaju .
Zvanična Podgorica je poslala pismo zvaničnom Berlinu .
Gospodine Berline,
Dozvoli da opet uvedem tvoju marku . Zaklinjem se u sve svoje mostove i u Balšine knjige da ću je poštovati i ljubiti ! Obnovimo staru ljubav !
Berlin je  , pročitavši ovo emotivno pismo , namignuo desnim Angelinim okom i odgovorio - malo morgen ! Uvedi svoju valutu , dovoljno si odrasla i zrela , stasita Podgorice ! Neka ti se valuta zove DŽEFERDAR ! Neka stoti dio istog bude JATAGAN . Jedan kg mesa - tri džeferdara i sedamdeset pet jatagana . A? Fino zvuči , je l' da ?
Podgorica nije odgovorila .
Tamni oblak neizvjesnosti je prekrio Evropu . Da li će ga oduvati neki novi vjetar i staroj dami vratiti sunca sjaj , ostaje da se vidi .
Kako pročitah poslednju rečenicu, dreknuh koliko me grlo nosi. Skočih na noge lagane i posegnuh za novčanikom. Brzo ga otvorih. Unutra se bješe šćućurila petoevrica. Nekako mi se učini mala. Opipah je – živa bješe. Dobro je, pomislih. Evri su tu, a platonska ljubav između naočitog Berlina i vitke Podgorice može nastaviti da cvijeta. Dok je evra, papirnog i gvozdenog. Dok je sunca i mutne Rajne. Dok je Unije i našeg puta k njoj.
P.S. Ako mislite da nije baš ovako bilo, mogu se zakleti da jeste. Evo – kunem se u čast nikšićkih konobara. I podgoričkih taksista.




                                                     DOBAR  I  LUD




Onomad negdje čuh onu našu čuvenu krilaticu – dobar i lud su braća.
Nikada mi ova dubokounma misao nije bila jasna. Znači li onda, po toj logici, i da su zao i pametan braća?
Nekada davno, dok kao mlađano momče od dvadesetak ljeta zarađivah novce po nikšićkim bircuzima pojući uz gitaru, imah priliku da čujem  slične mudrosti iznjedrene iz srdaca ljudi naših. NEMA DOBRIH! KO JE DOBAR?! MA KO KOGA VOLI, NI BRAT ROĐENI... još tužnije bi što i ljepši pol mišljaše isto. Tada. U nikšićkim bircuzima.
Nego, nešto se pitam, ovako star i dokon, da nije dobrih ljudi, kakav bi bio ovaj svijet? Da nije ,,ludih'' ljudi, za koja dobra danas ne bismo ni znali?
Pretpostavljam da smo svi čuli, ili čitali, a može se vidjeti i na filmu, za onaj ,,ludi'' potez Nikole Tesle – industrijalac mu pruža milionski ček i kaže – kad ga unovčite, tog trenutka ću bankrotirati. Ako je samo to problem, na to će Nikola... znamo da je slavni naučnik u tom trenutku pocijepao vrijedni papir i bacio u pepeljaru.
Je li Tesla bio lud? Čovjek koji je unaprijedio električnu energiju (i ne samo to)? Baciti ček od milion dolara kao da je bezvrejdni papirić? Je li bio dobar?
Znamo da su književni likovi iz romana velikih pisaca odraz stvarnih ljudi. U čuvenom romanu Viktora Igoa, Jadnici, na početku priče, pojavljuje se jedan vremešni biskup. U devetnestom vijeku. Čova svo svoje imanje kao i godišnji prihod, ustupa sirotinji. Raskošnu kuću mijenja za daleko manju zgradu mjesne bolnice. Vrata su mu uvijek otključana, nikom ne odbija zatraženu pomoć. Jedne noći ugosti bivšeg robijaša koga nijedan mehandžija nije htio pustiti na konak, radi prošlosti mračne. Pomenuti biskup ga postavlja za svoju trpezu i s njim dijeli skromnu večeru. Tokom noći, u bivšem robijašu se probudi nagon za otimanjem, i on krade srebrni escajg svog dobrotvora i biježi u noć. Sjutri dan, vrli žandarmi ga hvataju, robijaš se pravda govoreći da mu je biskup poklonio ukradene predmete. Suočavaju ih i dobri čova ptvrđuje robijaševu priču, na opšta čuđenje prisutnih. Kad ostane na samo sa sinoćnim gostom, trgne ga za rukav i poluglasno mu kaže:,,Ja sam tebe sada kupio. Kupio sam te od zla i predajem te dobru. Predajem te Bogu. Idi sada i radi samo dobro!'' Još mu poklanja i srebrni svijećnjak... U nastavku romana, nekadašnji robijaš čini samo dobre stvari, pomaže sirotinji i tako dalje.
Dobro se čini radi dobroga a ne radi koristi. Naročito ne materijalne.
Kad naš čovjek kaže da su dobar i lud braća, vjerovatno misli na nekog ko je činio dobra djela a nije se od toga obogatio. Nije postao tajkun. Kontroverzni tip. Nije stekao ,,prijatelje'' među veselim politikantima.
Znamo kako je govorio Hrist (o dobročinstvu):,,Nek tvoja ljevica ne zna šta radi tvoja desnica''. Što će reći – ne pričaj kad uradiš nešto dobro. Ima ko će to vidjeti i ko će zapisati tamo gdje treba.
Nego, oni kojima su dobar i lud braća,  ako nekad i urade nešto plemenito, očekuju nagradu. Aplauz ili neki srebrnjak. A ako to izostane – škrguću zubima... NIKAD VIŠE NIKOM!
DOBRO SE DOBRIM VRAĆA. E, tu krilaticu razumijem i u tu misao vjerujem. Kao što sunce svojim sjajem razgoni noć, tako i dobro pobjeđuje zlo. Ne uništava ga, ali pobjeđuje.
Više je dobra na ovome svijetu nego zla, to nam je svima jasno. A ako nekome nije, neka pogleda malo oko sebe pa će mu se samo kasti.
I odgovorimo na zlo dobrim. Samo ćemo ga tako pobjediti. Znamo detalj iz Biblije, kad vojnici dolaze po Hrista. Jedan apostol napada nožem vojnika, Hrist tu ranu zacijeljuje. ,,Zar misliš da ja od moga Oca ne bih dobio čitavu legiju kad bih mu tražio?''
Ne, Hrist je na zlo odgovorio dobrom.
I pobjedio.
Pobjedimo i mi.
Činimo dobro.



                                           JESMO LI NEKAD ČITALI VIŠE



U vrijeme kad u kućama nismo imali ovoliko ekrana (tv, kompjuter, mobilni telefon, risiver, digitalni sat, digitalni termometar i barometar, ekrančići na savremenim šporetima, kućni bioskop, klima uređaj itd) više je papira bilo pred našim očima. Mislim, knjiga i nekih zanimljivih novina-časopisa. ''Imaš li šta za čitanje?'' bilo je često pitanje u narodu tj. radničkoj klasi. A u regalima, na daskama prozora , naslonima kauča i komodama ispod televizora, mogla se naći ''Ilustrovana politika'', ''TV revija'', ljubavni vikend romani i poneka knjiga. Na novinskim listovima se često mogao vidjeti potpis nekog od ukućana i poneka kućna mudrost. A nerijetko i na stranicama knjiga, naročito onoj gdje je naslov, tu je bilo najviše praznog prostora. Potpisi su uglavnom bili ''doktorski''.
Radni narod je čitao uveče, kad nije bilo ovoliko televizijskih kanala. Dugo ih je bilo samo dva-prvi i drugi. S tim što je drugi počinjao oko tri sata popodne. Oba su prekidala program prije ponoći. Zato se dosada tjerala čitanjem. Časopisi su bivali pohabani posle komšijske razmjene. Ukrštene riječi uvijek ispunjene, ''doktorskim'' rukopisom. Klinci su razmjenjivali stripove – Blek, Zagor, komandant Mark (moj omiljeni), Teks Viler i kapetan Miki su svoje dogodovštine morali ponavljati bezbroj puta, uvijek kad bi stranice zašuštale. Stariji klinci su gotivili ''pisane'' romane, tamo su pravdu dijelili stomatolog Džonatan Dok Holidej, braća Erp na čelu sa Vajatom, Šejn i drugi, manje poznati ali jednako hrabri i pravdoljubivi.
Tako je bilo negdje do devedesetih godina dvadesetog vijeka. Tada dođoše tv serije. Ali ne one dotadašnje koje su ''išle'' jednom sedmično u nekoliko nastavaka, već svakodnevne, sa po najmanje pedeset epizoda. Narod je počeo skoro aktivno učestvovati u radnjama istih, domaćice su često plakale kad i Marija. Tada i bogati zaplakaše. Ko ne vjeruje neka zaviri u videoteku tv Nikšić. Dugo sam vjerovao da Marija ima sedamdeset zuba – kad bi zaplakala, stisla bi ih jako, vidio se svaki. Grč je ličio na osmjeh ''od uva do uva'' a zapravo je bio histerični plač.
Tada u naše domove nahrupiše novi tv kanali, učestaše filmovi, najviše holivudski. Malo koji od njih nije nudio pištoljsku pucnjavu, škripu automobilskih guma, psovke na engleskom i nasilje. Kakva razbidosada! Narod batali revije i vikend romane. Okrenu se svetom televizoru. Prorijediše se potpisi na novinama...
Istraživači kažu da današnja omladina uglavnom čita sa ekrana – kompjuterskih i telefonskih. Papir se potegne baš kad se mora. Ali se piše više. Poruke telefonske i one preko društvenih mreža uzele su maha. Što, opet, može da bude dobro. Možda neko mlado čeljade zavoli tu duhovnu aktivnost pa mu/joj pisanje postane životni poziv. Ko zna.
A knjige, čitaju li se kao nekad? Klasike su, u izlozima knjižara, zamjenili ''laki'' pisci. Predvode ih Koeljo Paulo i Braun Den. Prvi nudi filozofiju životnu odličnu za trpezarijske uslove, drugi se o jadu zabavi vijajući masone i slične sumnjive družine.

Šta da se radi, svako vrijeme nosi nešto svoje. Bolje je da se čitaju knjige ove dvojice nego ništa. Bolje je i pisati na društvenim mrežama nego nikako. Valjda.



                                    KAKO JE ŽIVJETI NA SELU




Često u štampi i drugim medijima možemo vidjeti priču o nekom selu koje je na izdisaju. Obično je to selo ''Bogu iza leđa'', nekoliko sati vožnje od najbližeg grada. Starim autobusom (kod nas su uglamnom takvi) ili polovnim kolima, strane proizvodnje. I obično onaj koji priča priču o selu na umoru samo što ne zaplače za istim. Stiče se utisak da uz sebe u tom trenutku ima nekoliko pakovanja papirnih maramica od dvadeset evro centi. Spremne za momenat kad suze poteku niz lice pripovjedačevo.
Pripovjedač besjedi o krovovima iz kojih se ne vije dim. Što znači da u kući šporet ćuti, nema vatre u njemu, što opet znači da se tu ručak ne kuva, a to nam govori da je kuća nenastanjena. Gdje su čeljad? Otišla za boljim i lakšim životom. E, o tome pripovjedač neće ništa reći. Ili će samo napomenuti.
Pitao bih takvog rastuženog čovu da li je nekada živio u selu za kojim suze lije? Ili u nekom sličnom? Zna li kakav je osjećaj provoditi vrijeme tamo? Dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u nedjelji, trideset u mjesecu (odnosno trideset jedan/dvadeset osam), trista šezdeset pet u godini? U mjestu u kom jedva da ima struje (koja nestane čim se prvi oblak namršti na nebu) a asfalt ne dobaca do tamo? Možda zna. A možda i ne zna.
Još se ovakav brižnik čudi što djevojke neće da se udaju za momke iz sela, kojima je vrijeme. Kao da ih i malo kritikuje što zbog njih (bezobraznica!) momci odlaze u daleke zemlje da sebi traže životnog saputnika. Mislim, saputnicu.
Bilo bi zanimljivo nekog od njih (brižnika) uputiti u selo, da u njemu provede sitnu godinicu dana. Da radi sve što se na selu radi, dozvoliti mu velikodušno da od svog rada živi.
Vjerovatno bi bio oduševljen već prvog (recimo zimskog) jutra. Kad bi se u cik zore, na temperaturnom minusu, protegao ispred kuće. Njegovo oduševljenje bi poraslo čim bi shvatio da u kući nema kupatila sa bojlerom koji se smješka sa zida. I kad bi se umio hladnom vodom, izvađene ručno iz dubokog bunara, a fiziološke potrebe obavio u nužniku iza kuće. Sa sve propratnim mirisima.
Vjerovatno bi oduševljenje nastavilo da raste čim bi ušao u štalu i sreo se sa kravom oči u oči. Njegovoj sreći ne bi bilo kraja kad bi očistio pod štale od kravinog izmeta, kad bi je pomuzao i u vojničkom šatorskom krilu donio sijena. Promrzli prsti bi pojačali taj fini osjećaj...
To je samo početak jednog radnog dana na selu. Zimskog. A zimi se na selu ''ništa ne radi''. Prava akcija počinje u proljeće a završava se s prvim kišama jesenjim.
Najljepši osjećaj bi uslijedio uveče – sjutra će se sve ovo ponoviti. Nema izlazaka, nema druženja, nema drugih uzbuđenja životnih. Samo rad, od jutra do mraka. Tako svakog dana. Čitavog života. Kilometrima daleko od bilo kakvih dešavanja.
Zanimljivo, je l' da?

Valjalo bi vidjeti koliko bi suza prolio za umirućim selom jedan brižnik posle ovakvog iskustva.



                                                      KAMERA



Ljeta 2000. godinice, sirotinji raji bi dopušteno da sebi priušti do tad čudo neviđeno – mobilni telefon.  Ne bijaše jeftin, ali se pare nisu štedjele. Ko da škrtari za takvu spravicu, koju svijet još nije vidio! Ideš kud te noge nose a to čudo zvoni u džepu ma gdje bio! Da nam je to neko pričao, ne bi mu vjerovali...
Posle petnaest finih ljeta na tu smo dostupnost oguglali (,,oguglati'' – nema veze sa internet pretaživačem). Ko se više sjeća da tada nije bilo važno koje je marke telefon, važno je da je telefon i ništa više. Malo posle, pojaviše se nokie i eriksoni, ovaj je crn, mali, ovaj je siv a fino leži u ruci itd (skuplji je moj nego tvoj ali nije važno).
Nastaviše godinice da se kotrljaju, pominjahu se referendumi i države, ponos i ropstvo, a telefoni krupnim koracima grabiše ka trenutku kad se u njih useli kamera. Kamera?! Jes', svega mi! I možeš me slikati tom čakalicom kao pravim fotoaparatom?! Nego šta. Da ti pokažem slike, gledaj. Ovo sam ođe ja, ovo mije kuća, ovo mi je pored golf (dizel), ono tamo mi je đed...
Malo posle,  telefon bez kamere više nije shvatan ozbiljno. Ako nemaš kameru , k'o da si bez cipela...
Sada, u vremenu ovom u kom je još uvijek aktuelna riječ ,,tranzicija'', ta ljepota od riječi, mobilni telefoni su postali džepni kompjuteri. U njima – nema šta nema. A kamere? Ehej, one su k'o 'no lijepe đevojke, stasale za udaju. Sve bolja od ljepše. Mogu snimiti pticu kad trepne u niskom letu, muvu dok razmišlja na prozoru, komšiju dok cijepa drva. I vlasnikov odraz u ogledalu.
Onomad vidjeh na tv-u reklamu za ova čuda koja nas iz godine u godinu zaprepašćuju. A i pođekad čujem omladinu kako se dive čudesnom oku kamere. Kako kupe najnoviji telefon, tako se na tržištu pojavi još bolji. Skupljaj pare, ovaj je zastario...
Nešto razmišljam, ovako star i sjedokos, zašto je našoj finoj omladini kamera toliko važna u životu? Mislim, svakoj omladinki i svakom omladincu, bez izuzetka? Spremaju li nam nešto što ja ne znam? Hoćemo li postati nacija vrhunskih snimača? Hoće li se u svakom mladom čeljadetu jednog jutra probuditi Kusturica, pa ćemo zasjeniti Holivude i Kanove svojim snimačkim umijećem? Vjerovatno hoćemo. Druge nema. Niti može biti.
Sjećam se vremena kad i ja nešto malo bijah mlad, ne bijaše tada ovih elektronskih čuda. Tadašnji mladići bijahu veoma opterećeni patikama. Da da, patikama. Mjesečne zarade su se davale za tu obuću u čijem imenu se pominjao vazduh, na nekom tuđem jeziku. Ko nije imao tada te ,,vazdušne'' patike – ili je bio siromašan ili nešto s njim nije bilo u redu. A kako naš čovjek siromašan ne smije biti (pred drugim), znači da je posrijedi bilo ovo drugo.
Uzdišu li današnji momci za patikama – ne znam. Davno sam ušao u duboku starost pa takve stvari više ne primjećujem. Ali nam kamere ,,oči izbiše''. Tako je to sada.
A šta da radimo mi stari? Na primjer ja, recimo? Da li da kupim ovu jednu munju od telefona pa da snimim film, ili da čekam našu slavu snimateljsku?
Razmisliću o tome noćas prije nego što utonem u san starački.



                                                        KRUŠKA



Pratim ovih dana medije, štampane i one na struju, pa mi se sve nešto čini da u Jugoslaviji rat još traje. Nikako da utihnu eksplozije iznad Vukovara, Sarajeva, nikako da kalašnjikovi odu u one zelene sanduke. O mržnji da ne govorim – cvijeta k'o kaćun prvih dana proljeća. Blago nama.
Mi malo stariji, sjećamo se negdašnje Jugoslavije i vremena mira. Nešto mi se čini da se nismo mrzjeli tada, a ratovali sigurno nismo. Šta nam bi odjednom, onda 1990/91? Da prostite, mislim da sam našao odgovor. A vjerovatno i vi. Nego, da objasnim.
Sjećamo se romana Janka Veselinovića – Hajduk Stanko. Bijaše svrstan u obaveznu lektiru za osnovnu školu. U ono vrijeme. Za one koji su zaboravili, da podsjetim. U srbijanskom selu Crna Bara, u turskome zemanu, živijaše momče Stanko, momče Lazar i đevojka Jelica. Selom tada upravljaše turčin miran i blag, koga su seljani zvali Kruška, zato što je obožavao ovu voćku. Ali Kruška snijevaše san opasan – da mu je nekako da zavadi selo, da ih zakrvi pa da onda svi dolaze kod njega da ih miri i istjeruje pravdu. I da tada shvate koliko je Kruška dobar i plemenit. On bi samo malao džarakao vatru nesloge i mržnje, tek toliko da joj održi plamen.
A u selu živijaše i Marinko – stari neženja i tuđeposla. Znao je sve o svakom domaćinu, o svakoj porodici. Niko ga nije volio a on je obožavao Krušku. Sticajem okolnosti, Marinko i Kruška uspješe da zavade i selo i,,dva oka u glavi''. Došlo se dotle da ljudi u Crnoj Bari nisu više vjerovali nikom, ni kum kumu ni komšija prijatelju. A ova dvojica se smješaku i uživaju... raspiruju neslogu tako dobro, da bolje ne može biti.
Jugoslavija i Crna Bara – dvije sestre bliznakinje. Nešto razmišljam – biće da je i nas neki Kruška zavadio pa se ovako fino mrzimo i ne poštujemo. Sjetimo se početka naše zavade i tadašnjih dnevnika u pola osam – koliko se onda raznoraznih tipova u finim odijelima pojavljivalo, i svi su nas ,,mirili''. Te nek' prevlada razum, te zaustavite ratna dejstva i sve nešto tako. A svo vrijeme jednoj strani davahu za pravo a drugu nazivahu agresorima itd. Jednima davahu oružje a drugima udaraše čvrge. Sve dok čvrge ne prerastoše u mlazne avione i ,,pametne'' rakete.
Završi se rat, prođe od tad dvadeset godinah. A Kruška i dalje miri. Negdje je to njegova ekselencija ambasador, negdje je to visoki predstavnik. Miri nas Kruška, a pomirenja nigdje na horizontu...
Nego, da podsjetim kako se to završi u Crnoj bari. Kruškina sijaše do jedne ure. Onda se ljudi dohvatiše džeferdara i jatagana pa zavadiocima uzeše mjeru. Istrijebiše kukolj iz svog žita i opet svi postaše složni. U to vrijeme izbi i ustanak pa svi k'o jedan na neprijatelja...

A šta je nama danas činiti? Da nastavimo da se mrzimo? Kruška je danas jači nego onda, a i naučio se na vlastitim greškama za sve ove vijekove, danas je mnogo pametniji. A nama teže. A možda je izlaz baš u pameti? Da pokušamo da se ne osvrćemo na Kruškinu ,,ljubav'' nego da jedni drugima pružimo ruku i međusobno se zamolimo za oprost? Pa da miritelje naše ostavimo bez posla, daako se onda sami sjete da se vrate u svoje gradove, da malo žive svoje živote. A nas ostave na miru. Da pokušamo zaustaviti rat i nekako pronaći mir. Onaj koji smo poznavali prije 1990.



                                      PROCENTI ĆE NAS POPLAVITI




Čuh onomad na svedržavnom nam radiju, jednu mudru glavu kako zbori mudro i procente neke pominje. Shvatih da je glava sa turizmom na ''ti'', a procenata pomenu osam. Toliko je, reče, više čeljadi kod nas sada nego lani u isti vakat. Glava misli na onu čeljad koja obožava da svoje slobodne dane troši na našoj obali, a poneko i prema planinama krene. Tu čeljad svukuda u svijetu nazivaju turistima, pa i kod nas.
Posle ovih riječi moj stari radiokasetofon osta ravnodušan, a ja se malčice začudih. Nije me začudilo to što turisti hrle k nama, fin smo narod, vazda svakog fino dočekamo. I plaže su nam fine, priroda netaknuta. Dobro, taknuta je malo, betonom, ali samo zeru. Nešto mi drigo čudno bi.
Elem, negdje još od ''veselih'' devedesetih, u vrijeme kad nešto malo, toboš, bijah mlad, slične procjene i prebrojavanja slušah. Od sličnih mudrih glava. Tako do danas.
Kako ugrije ova lampa nebeska i ljeto se raspojasa od Žabljaka do Zavale, tako turizmolozi raznih profila i kalibara zagraju preko medija VIŠE IH JE ZA TOLIKO I TOLIKO PROCENATA NEGO PROŠLE GODINE U OVAJ ISTI ČAS! Ljepota! Eto berićeta!
Srećom pa turizmolozi nisu političari. (Političar – naša definicija – uglađen gospodin u odijelu strane proizvodnje, uvijek obrijan i ozbiljan, odlučuje o našim životima, 24 sata dnevno se trudi da nam ih uljepša i da nas učini srećnim toliko dok jedno jutro ne prevrnemo svijest od sreće i blagostanja.) A da jesu – ljeti bi morali seliti u neku susjednu zemlju. A evo i zašto.
Kome matematika nije jača strana, kao meni, može aktivirati kalkulator u svom mobilnom telefonu. Pa se poigrati brojkama. A brojke će  mu možda reći BJEŽ IZ CRNE GORE KUKALA TI MAJKA! Jer, ako saberemo porast turizma za proteklih dvadesetak godina, za nekoliko procenta svakog ljeta, ispade da nemamo đe konačit mi i turisti u julu i avgustu. Ako je vjerovati turizmolozima naše zemlje, toliko će ih biti ove godine da ćemo morati pokucati na komšijska vrata. Kuc kuc. Dobar dan, puštili smo bijeli svijet u kuće naše pa ga nemamo đe prečamat noć dok se oni dobro ne osunčaju i siti se ne iskupaju u plavom Jadranu. Evo, podijelićemo zaradu...
Ali, sreća naša što ove mudre glave nisu na mjestima naših čestitih političara, koji uvijek istinu zbore i pravedno tvore. Jer, lako je zaključiti da kroz ove njihove procjene promaja duva. Ima mjesta i za nas i za goste.
Ako ovo pročitaju turisti koji redovno kod nas ljetuju, poručujem im – pozovite i prijatelje, a oni nek' povedu komšije, jer Crna Gora jes' malena al' je gostoljubiva i časbena.



                                   


                                           ŠTELUJ KAKO TEBI ODGOVARA



Dobar savjet zlata vrijedi, čuh nekad davno. Ne pamtim kad i od koga. A možda sam tu misao negdje pročitao.
Dobar savjet je rijetka stvar, baš kao i zlato. Zlata malo imade oko nas. Na ponekom prstu, na ponekom vratu. Ostatak se čuva u zlatarama, ko se drzne da ga uzme, zaglavi robiju. Osim ako prije toga ne potegne novčanik u kom suvi evri brekću.
Loših savjeta ima puno. Najviše ih prima pregaoc, iako ih ne traži. Uradi ovako, bolje ti je ovo nego ono, pitaj ga da ti da, traži mu, ima on, što to ne staviš ođe a ne tamo i tako dalje, i tako dalje.
Vjerovatno ste primjetili da vas dušebriznici savjetuju naopako. Mislim, po njihovom svetom mišljenju, uvijek je bolje da uradite nešto što vam se ne sviđa. Teža varijanta je bolja, kad ste u pitanju vi, a ne oni.
Ni moja malenkost nije bila zaštićena od ''vatre'' pametnih dušebrižnika-savjetodavaca. Pucali su iz svih raspoloživih oružja – praštali su kalašnjikovi, treštali mitraljezi, peckali snajperi a dejstvovala je i pođekoja haubica. No, uzalud im bješe. Što 'no rek'o naš narod – na jedno uvo ušlo...
Najveće ''bisere'' su izbacali vlasnici bircuza nikšićkih dok sam u njima svirio za pare. Da sam ih slušao, svirke bi moje ličile na rodbinska druženja posle sahrane. Pošto nisam, pjevalo se uz točeno, osmjesi su bili na licima, pjesme su ''pogađale'' ljude u srca.
A pravi biser u obliku savjeta ili preporuke, čuo sam tamo gdje mu se nisam nadao.
Životni putevi, ili okolnosti, jednog sunčanog septembarskog dana, odvedoše me na poluostrvo Lušticu, na rt Vesla. Tamo me nije čekalo šest žica gitarskih već kožne radničke rukavice, lopata, kolica i narandžasta mješalica za beton, made in Slovenia. Prionuh na posao. Zidarska je tuga pregolema... da se pjesnički izrazim.
Glavni baja u tom poslu je bio stari mudri neimar iz Bosne, Avdo. Svojim prodornim pogledom je od prve procijenjivao čovjeka, određivao mu pravu mjeru. To mi bi jasno prvog dana. Kuckao je čekićem po kamenu pjevušeći sevdalinke i zbijajući šale sa nama, veselim radnicima. Izgledalo je da puno zna i da se ni oko čega ne sjekira. Radio je polako, ispod njegovih ruku nicale su kamene kuće remek-djela. Volio je da se šali, radio je kao od šale.
Jednog dana, kad su se dnevnice radničke nagomilale, dogovarali smo se kad će ko ići kući na odmor i trošenje para. Ugađali smo odlaske i povratke tako da posao ne trpi a da svi budemo srećni. Onda je Avdo izgovorio četiri riječi koje i danas pamtim, i koje ću pamtiti još dugo ŠTELUJ KAKO TEBI ODGOVARA. Pogledah ga, nije gledao u mene, gledao je u sve nas. Rekao je to svima. Ponovio je ove riječi još jednom i njima sprao sve one gluposti koje sam u obliku savjeta slušao od malih nogu pa do tog trenutka. ŠTELUJ KAKO TEBI ODGOVARA. Mnogo kasnije, palo mi je na pamet da bi te riječi valjalo ispisati na tablama na ulasku u gradove.
                                   DOBRODOŠLI U NIKŠIĆ.
                           ŠTELUJ KAKO TEBI ODGOVARA.
Avdo više nije na ovom svijetu, kuće koje je sagradio  još su na svojim mjestima, ja sam napustio zidarski orkestar. I danas, kad dobijem savjet koji nisam tražio, sjetim se ovih riječi.



                                                  TELEVIZOR



Onomad, negdje posle praznika, zadesih se u jednoj nikšićkoj kafani. Da prostite, ne idem tamo često otkad mi starost doda malo žute boje ličnim dokumentima.
Kafana k'o kafana – pjesma iz zvučnika i iz ponekog grla, neko za šankom stajaše, neko za stolom sjeđaše, a skoro svi u konobaricu gledahu. Kažem skoro, jer starac što ovu priču pripovijeda, ne odvajaše pogled od čaše i pepeljare. (Otkad stadoh na ludi kamen, pogled mi je strogo samokontrolisan, jer je ona oklagija tvrda!)
Nego, neću ništa novo reći ako prepričam još jedno druženje kafansko.
Nešto sam drugo htio  reći.
Dok oblačih kaput i opraštah se od ove vesele kuće, pogled mi pade na televizor koji visoko na zidu okačen bješe.
Televizor nov, moderan, crn k'o ugarak.
Gledaše me ugašenim ekranom.
Čuo sam da ljubitelji televizije ovakvim aparatima tepaju PLAZMA, EL CE DE. Tanki kao knjiga od trista strana, teški tek koji kilogram. Ljepota ih je vidjeti u kući!
ZABAVA! ZABAVA! ZABAVA! Ova mi tri usklika dođu u misli kad god uključen televizor pusti svoje dražesne boje na mene. Nikad više tv programa, nikad više slobodnog vremena koje treba uništiti gledajući u ovo čudo elektronsko.
A nekada davno, u vrijeme kad dijete bijah, bješe malo drugačije. Bilo je i tada televizora, ali...
Ispričaću ovo radi mladoga svijeta, pokušaću da im dočaram vrijeme prije tridesetak godina.


  AMBASADOR 61 EI Niš


Kao što rekoh, davno se rodih. U vrijeme kad kročih u osnovnu školu, bijaše živ Tito. Često je nekud putovao avionom, a po slijetanju, sa vrha onih stepenica, mahao je rukom. Uvijek u društvu gospođe Jovanke, zakonite mu supruge. Pominjem vječitog predsjednika tek da mladi steknu uvid u broj godina koje pamtim.
Otkad pamtim, u našoj kući je bio gospodin televizor. Bijaše krupan, ekran mu zelen. Na polici ispod, jedna metalna kutija koja bješe povezana s njime sivim kablom. Kutija je imala ime – Stabilizator. Čemu je služila – to tada nisam znao.
Desno od ekrana, jedno ispod drugog, četiri dugmića. Ispod prvog je latinicom pisalo KONTRAST (šta li je to?).
Ispod ova četiri – dva pravougaona dugmeta koja su, pritiskajući se, mijenjala kanale. Prvi i drugi. A ispod ova dva, još jedno – veće i okruglo. Ono se moglo okretati lijevo ili desno ali se ležište pohabalo pa su kliješta često priskakala u pomoć.
Na prvom programu se, uglavnom, nije imalo vidjeti bogzna šta. Drugi je počinjao u pola tri. Taj je tek bio dosadan!
Film i tv serija  su tada bili rijetkost. Ali su zato bili ,,slađi''. Kad bi se začula muzika iz ''otpisanih'' uzbuđenje u kući bi poraslo kao da ćemo svi zgrabiti valtere i šmajsere pa zdušno jurnuti na mrskog neprijatelja sa šlemom na glavi! (DA MI JE DA SAM PRLE MAKAR JEDAN DAN! ILI BAR TIHI!)  Miko je čak ,,skinuo’’ zvuk valterov dok ispaljuje hice. Imitirao ga je danima, sve dok opet ne bi stigao četvrtak (ili je to bio utorak?).
Nedjelja je bila poseban dan za sve tadašnje ljubitelje tv programa – male i velike, mlade i stare. Nešto prije devet bi išla Pčelica maja – dugometražni crtani film. Stariji su je i gledali i nisu ali u devet… Svi bi se uozbiljili. Počinjala je emisija Dozvolite da se obratimo, posvećena slavnoj JNA. Nju (emisiju) smo gledali svi, bez obzira na godine. Nama djeci su bili zanimljivi tenkovi i topovi, avioni i helikopteri, a stariji su, kao, razumijevali uzvišenije poruke koje su izlazile iz tv aparata.
Oko pola jedanaest je dolazilo ono pravo… RATNI FILM! Tada bi Bata Živojinović zgrabio neko automatsko oružje i za sat i po, onako neobrijan, umoran i ljut, pobio toliko Njemaca da ih nismo mogli izbrojati do sledeće nedjelje! Za to vrijeme, niko u kući nije disao! Treptalo se samo pomalo, tek kad se mora.
Još jedan opasan tip je ulazio u našu kuću, zahvaljujući ambasadoru iz naslova. Svi smo ga voljeli, iako je rijetko navraćao. Došao bi na konju, sa šeširom na glavi i crvenom maramom oko vrata. (Da je crvena, saznalo se kasnije jer je televizor bio crno-bijeli.) Pogledao bi oštro svog protivnika (nekog bandita ili Indijanca) munjevito potegao revolver i opasnog tipa poslao u vječna lovišta. Ovaj dasa se zvao Džon Vejn. Ni on nije znao koliko je protivnika pobio…

Tako je to bilo 1980 i neke. Takvi smo bili mi, takvi su bili televizori – veliki i teški, u drvenim kućištima. Za daljinske upravljače niko tada nije ni čuo. Za satelitske antene – daleko bilo. Dva kanala i – to je to.
Danas je… svi znamo kako. Moderni televizori su zaposjeli svaku prostoriju u koju čeljad ulaze – kuće, kafane, sportske kladionice, kancelarije. Ni autobusi im nisu odoljeli. Ni stražarske kućice. Tv kanale niko ne može prebrojiti. Nudi se sve i svašta, pod jednim imenom – ZABAVA. Samo da se vrijeme što efikasnije ,,ubije’’.  
Čak i u kafani je televizor nešto kao dežurni tip – ako slučajno odakle naiđe dosada, da je svojim blještavim šarenilom odmah otjera.



                                                 EMIGRANTI



Ovih dana mediji prenose nemilu vijest – još jedan pretrpani brodić je potopljen, puno ljudi je stradalo. U nekom moru, u blizini neke obale. Zlo i naopako – narod pritisnut mukom u svojoj zemlji krenuo za boljim životom u neku tuđu. Ali ne stiže tamo već u tišinu mora dubokoga.
Nažalost, i na sramotu civilizovanog svijeta, ovakva vijest u svjetskim medijima nije rijetkost. Negdje je to ribarski čamac sa stotinama nesrećnika, negdje je to kombi sa tridesetak ljudi (u koji po saobraćajnim propisima staje svega osam). Scenario svih ovih tužnih priča je isti – sirotinja poslednjim parama plati pohlepne prevoznike da ih odvezu u raj. A često završe u paklu.
Najnoviji slučaj stradanja emigranata (emigrant – onaj koji se iseljava, iseljenik; onaj koji pobjegne iz otadžbine, naročito iz političkih ili vjerskih razloga, izbjeglica) je posebno zanimljiv. Ljudi su pobjegli iz Libije.
Libija. To je ona afrička zemlja u kojoj je, do prije nekoliko godina, neprikosnoveni vladar bio pukovnik Gadafi. Mi stariji se sjećamo tog naočitog tipa. Bio je prijatelj Jugoslavije, s vremena na vrijeme bi se fotografisao sa Josipom Brozom. Jole je, da kažem radi mladog svijeta, bio neprikosnoveni vladar Jugoslavije.
Radni ljudi iz SFRJ su rado išli u Libiju, u pečalbu. Otuda su se vraćali džepova punih dolara. Podizali su kuće, kupovali nove automobile strane proizvodnje.
Pričali su naši ljudi tada, a tako je bilo do skoro, da je tamošnji standard veoma visok. Zahvaljujući prodaji nafte i dobrom rukovođnju zemljom. Opšte je poznato da ta zemlja nije imala dugova. Spoljni dug – nula dolara. Kad bi mlađani student libijski došao u Beograd, recimo, da izuči velike škole, od svoje zemlje bi dobijao stipendiju u visini od dvije hiljade dolara i automobil. Po završetku školovanja, kući bi ga čekao posao.
Tako je bilo do skoro. A onda je đavo došao po svoje...
Nama , Jugoslovenima, poznata priča bijaše – prvo se NEKO sjetio da je Gadafi loš, i da je živjeti dobro, zapravo loše. Najprije se Libiji ,,dogodio narod''. Sledeći korak – odjednom se u rukama ,,naroda'' stvoriše kalašnjikovi. U rukama oružje, u ustima ,,demokratija''. I – zaigra đavo sitan tanac...
Znamo kako se završilo. Đavo je odradio svoj dio posla. Sada u Libiji, posle zvaničnog završetka sukoba, i dalje prašte meci. Demokratija, sloboda. Zašto nekom ne dati oružje i pravo da ubije komšiju? Ima i đavo svoj zakon.
Sada, umjesto na školovanje u evropske zemlje, libijska omladina se ukrcava na ribarske čamce i bježi iz zemlje. Čamci se usled preopterećenja prevrću, ljudi stradaju. Đavo se smješka. Uspjelo mu je, i ovog puta.
Pitam se, u kojoj zemlji živi taj mangup sa kozjim rogovima i repom, kako ga zamišljaju umjetnici? Ima li kancelariju, sekretaricu?
Sjećam se kad je taj đilkoš, daleke 1992 došao u jednu mirnu zemlju, u posjetu jednom mirnom narodu. Zemlja se zvaše Bosna i Hercegovina. Kako je tamo ,,široko manuo repom''! Od komšija, kumova i prijatelja napravi krvne neprijatelje. Otvori rane i jame. Naoštri noževe, napuni puške. I dok je uživao gledajući krvavo kolo koje je poveo, svjetski zvaničnici su licemjerno pozivali tamošnji narod na ljubav i slogu. Javno. A tajno su dodavali oružje i džebanu kome je falilo. I pođekojeg krvožednog dobrovoljca. I sve je to tako trajalo dok u jednom trenutku, nekom američkom neuspjelom saksofonisti nije zatrebao mir, radi obnove predsjedničkog mandata. Da li je telefonirao đavolu ili ne, to ne znamo, ali je rat zaustavljen po kratkom postupku. Vođe naroda su pozvane u jedan daleki grad, dat im je papir (penkala su bila njihova) i mir je potpisan.
Ima jedna izreka u našem narodu koja glasi – đavo nikada ne spava.
Čuvajmo se. Koliko možemo. Juče je to bila Jugoslavija. Libija, Ukrajina.
A danas… može biti bilo koja država na planeti Zemlji.
Onaj sa rogovima je, izgleda, stalno žedan krvi.
I ko zna hoće li je se ikada napiti pa da mu bude dosta.



                                                   GOVORIMO  SRPSKI



Ima ovome što hoću da vam ispričam, jedno deset ljeta. U jednom gradu našem, čini mi se da bijaše u Bijelom Polju, okupi se čitav ''paket'' tadašnjih pjevača, pjevačica i grupa muzičkih. Tako je to bilo tih godina – na nekoj priredbi bi se svi pojavili, samo bi ponekad promjenili redosled izlaženja na binu.
Bijaše ljeto, bina postavljena na otvorenom prostoru. Krenu veseli program, omladina u prvim redovima pjevaše sa izvođačima pjesama i mahaše rukama. Svi nasmijani, svi srećni. Pa i ja, ispred televizora u boji, sa daljinskim upravljačem u junačkoj desnici.
U jednom trenutku, u sred narodnog slavlja, na binu iskakuta đevojka mlada. Zgrabi mikrofon i zavriska u njega. Nije pjevala nego je odlučila da kroz igru asocijacija najavi sledećeg uveseljivača naroda. Poče glasno postavljati narodu pitanja – znate li onoga, a kako mu se zove poslednji album, što znači – kako se zove bend koji će sad izaći? Masa uzviknu – BEZIMENIIII! Shvatih i ja o kome se radi. Al' ne progovorih ni riječ.
Iskakutaše na binu i članovi bendića, nasmijani, i odmah podigoše ruke uvis. Valjda da bi iskazali svoju radost i sreću.
Kažem ''bendića'' jer su članovi bili mladi, golobradi, ali su sebe i svoj rad shvatali ozbiljno. To se vidjelo iz njihove pjesmice čiji je tekst glasio nešto ovako (koliko se sjećam) GORE, DOLJE, MORE CRNE GORE! Ozbiljnost njihovoj pjesmici je davalo i to što su u njoj pominjali i neku staru kuću.
Jedan od njih, nekako najgolobradiji, ote onoj djevojci mikrofon pa kriknu – BIĆEŠ NAŠ  PIII  AAAR!
Šta li mu je sad to, pomislih. Mora da je nešto važno, opet pomislih, u svojoj neobavještenosti i upitanosti.
Ne sjećam se kako je priredba dalje tekla, ali da je radost prštala na sve strane, toga se sjećam.
Nekako u to vrijeme, jedan tip mi pričaše kako mu se ukazala prilika da dobije odličan posao u nekoj stranoj firmi: ''Đuka je (njegova djevojka) poslala njen i moj sii vii (baš je ovako otezao) a oni odgovorili – dođite da se dogovorimo...''
Si vi, pi ar, menadžer. Kakve strašne strane riječi! Kad nečemu ne znam značenje, meni to zvuči strašno!
Koju godinu posle ovog, u kuću mi uđe niko drugi do Milan Vujaklija! Mislim, ne baš bukvalno. Čovjek odavno nije među živima ali njegov LEKSIKON STRANIH REČI I IZRAZA me gledaše svojim bijelim koricama. Leksikon na stolu, ja na kauču. Aha! pomislih, sjećajući se onih strašnih riječi. Sad ćemo se uhvatiti u koštac! Otvorih knjigu, listovi zašuštaše...
Pablik rilejšnz (public relations) – društveni odnosi...veza sa kupcima, služba za uspostavljanje i održavanje odnosa sa javnošću. Znači, to mu je ono PR. Kratko i sažeto, nema šta. I još na engleskom.
Nošen vatrom i željom za znanjem, krenuh dalje.  SI VI (CV- curriculum- tok; vitae- život) životopis, biografija. Ovo je već iz ''doktorskog'' jezika – latinskog.
Nezaustavljivo nastavim dalje – ni menadžer mi neće ostati neotkriven! Vujaklija kaže da je to čova koji je rukovodilac i organizator poslova...organizator neke utakmice, javne priredbe i slično.
Znači, tako stoje stvari, pomislih.
Kad zakažemo na srpskom, tu su strani jezici. A i nekako moderno zvuči, je l' da? Pomalo tajanstveno i potpuno ozbiljno.
Ovakvih riječi je sve više u našem govoru, Milan V. će i te kako biti od pomoći, vidim.

Pitam se, šta ima loše u tome da govorimo svojim jezikom, kad ga već imamo? I razumijemo. Da se manemo ''sivija'' i ''piarova'' i ostalih tuđih riječi.

  JEZIK  METEOROLOGA

Pretpostavljam da ste bar jednom uključili radio ili televizor samo da bi na kraju vijesti čuli vremensku prognozu za danas. Ili za sjutra. I ja sam, više puta. Ne znam kako vi doživljavate tu akciju pa ću vam prepričati moje iskustvo. Mislim, više njih.
Vjerovatno znate da se na radiju državnom, nedjeljom ujutru, može čuti prognoza vremenska za sledećih sedam dana. Kad je ljeto, zanima nas koliko će trajati vreli talas i ima li mu kraja, zimi nas interesuje hoće li nas zaskočiti snijeg. Tip iz radija to zna pa ga slušamo ne dišući. A rijetko se i trepne. Elem, za svaki slučaj, radio uključim u devet i petnaest. Prognoza je nešto malo prije pola deset. Za to kratko vrijeme saznam pošto je živo tele u Pljevljima a pošto u Nikšiću kao i isto to za živo jagnje. Nakon ovog izvještaja slijedi kratko podsjećanje na narodno-oslobodilačku borbu protiv Turaka. Sijevne sablja, odleti sa ramena glava – uz strune gusala. Kad junak vrati dugačko sječivo u kanije, ozbiljan muški glas kaže: ''Da čujemo kakvo nas vrijeme očekuje sledeće sedmice''. E tad počinje muka! Kako rečnik ''meteoroloških pojmova i izraza'' ne posjedujem, rijetko kad shvatim šta je meteorolog htio da kaže. Njegova jednominutna besjeda zvuči otprilike ovako: ''Od ponedjeljka do srijede uglavnom južnih smjerova s tim što će u četvrtak i petak biti bez većih kolebanja...u subotu prije podne, uglavnom na sjeveru krajem dana i na jugu...dakle, suvo u većem dijelu zemlje s tim što se obilnije padavine očekuju u utorak uglavnom u centralnim djelovima a samo ponegdje jak vjetar...'' Eto ti sad. Dok pokušavam pohvatati sve informacije i stvoriti cjelovitu sliku, voditelj odjavljuje emisiju i pozdravlja nas. Pogledam suprugu i pitam: ''Shvati li ti šta?''  ''Shvatih, svatih'' odgovori mi i nastavi raditi u kuhinji. Ali neće da mi prevede, ko mi je kriv, slušao sam. Pomirim se sa sudbinom, izdržaću do večeri, tad će mi televizor ispričati to što me zanima.
Nešto prije sedam, televizor mi kaže koji ću telefon kupiti, kojim deterdžentom oprati odjeću i u kojoj banci se zadužiti. Onda se, preko čitavog ekrana, pojavi meteorolog u odijelu i crnim cipelama. Odmah mi kaže kakvo je vrijeme danas bilo. Dobro, pomislim, daj sad za dane koji dolaze. Tip krene da priča ono što me interesuje. ''Sjutra će biti sunčano, do trideset stepeni...'' kako to sad, pomislim i začudim se ''...u Madridu i Atini...'' A, to tamo kod njih. ''...snijeg i kiša u Oslu...'' Opet nije kod nas. ''...a suvo i sa očekivanom temperaturom vazduha za ovo doba godine...'' Kod nas? ''...u Rimu...'' Priča on tako a ja gutam pljuvačku jer imam osjećaj da će se svakog časa nakašljati i da mu je grlo suvo. Kad ispuca sve što je namjenio za svekoliku Evropu, dolazi na red naša zemlja. Ali šipak! Tek tada potegne bofore i čvorove, termičke grebene i uvale... Opet pogledam suprugu, ona se smješka... i opet ništa nisam shvatio. Nema mi druge nego da potražim neku literaturu iz meteorologije.
P.S. znate li kakvo će vrijeme biti sjutra?



KAKO SAM UPOZNAO SINGERA




Bijaše zima 1988. na 1989. Imadoh petnaestak godina i golobrado lice. Tad se već moglo naslutiti da ću izdžikljati do ove visine. Sjećam se da sam tada nešto gotivio čaj, ruski i indijski. Kava i duvan su došli nekoliko godina kasnije.
Moje jadoškolovanje je bilo pri kraju, to što sam naučio je bilo to. Ono što sam MORAO učiti nije htjelo u ovu glavu pa makar zemljotres drmao svu državu tadašnju. ''Primalo'' se samo ono što sam htio pročitati. Niko više nije očekivao da ću izučiti velike čkole, a ja to znadoh od početka. Tako sam bio bio u miru sa sobom svo vrijeme. I sada sam.
Elem, iz metalne knjižarice u ulici Teslinoj, dođe u kuću knjiga džepnog formata LIK I DRUGE PRIPOVIJESTI. Autor Isak Baševis Singer. Na naslovnici fotografija. Radni sto uz prozor, a sa druge strane stakla neko zelenilo zaklanja vidik i daje hladovinu. Na stolu knjige, puno knjiga, u blagom neredu. Stolica. Stiče se utisak da je pisac tu, samo je na kratko izašao. Do kupatila, možda. Na stranici gdje kupci obično ispisuju posvete, riječi plavom olovkom ispisane - ...za 24. rođendan od...
Da kažem nešto o Nikšiću sa kraja osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Grad je manje-više isti ali se živi drugačije. Ili nam se tako čini.  Kako god, nije se jurilo kao danas, živjelo se sporije. Bilo je više dosade, bar nekome ko je tek ušao u dane pubertetske, u adolescenciju, postao tinejdžer. Ovaj poslednji sinonim mi se najmanje sviđa jer je tuđ, srednji takođe.
Kiša je padala, danima, godinama, činilo mi se. Mada, ne znam koje bi mi dobro donijelo sunce, neđaku kakav sam bio, smijalo se selo čim poslednje školsko zvonce odzvoni svoje.
Ljudi su živjeli u svojim kućama i stanovima, nije se izlazilo skoro nikako, jer nije imalo gdje. Onih nekoliko kafana u gradu su bile nezanimljive, sa sve mrzovoljnim konobarima u bijelim bluzama. Crno bijeli televizori, koje nije imao baš svak, često su se kvarili, a i kad bi radili, program im je bio kratak i dosadan. Radio Nikšić je odlazio na počinak u pola sedam, nakon emisije ''pozdravi i čestitke''. Muzika je posle bila šuštanje iz zvučnika starog lampaša, koji je posle godinu-dvije peminuo. Kad bi rodbina kućile nenajavljeno hrupila na druženje i razbidosadu, domaćini bi pomislili – okle vi sad u p.... materinu! A na glas bi se kezili i radovali.
Kako padne mrak, život bi se zaustavljao. Djeca su na silu večerala i odlazila u krevet iako se nikom nije spavalo. Majke su prale suđe da im ne ostaje za ujutru, mudri očevi su, natakarivši očajlije na nos, za kuhinjskim stolom, čitali novine od jutros. U deset sati, Nikšić je ličio na grad duhova. Dežurni panduri nisu imali posla.
Ujednoj od takvih noći, ostadosmo sami Singer i ja. I šolja indijskog čaja. Kauč u kuhinji, koja se jedino grijala malom bučnom grijalicom, bijaše postavljen do prozora. Iza mene noć i gradilište, kiša sviraše niz oluke zgrade. Zahvaljujući drugim smjenama, u stanu bijasmo samo nas dvojica. Otvorih knjigu, srknuh čaj i počeh.
Prva priča, ne sjećam joj se naslova, opisivaše tamu praznog života nelijepe jevrejske djevojke, u Varšavi, između dva svjetska rata. Živjela je sa majkom koja nije imala razumijevanja za nju. Onako debeljušna i bubuljičava, bijaše smrtno zaljubljena u pana oficira koji je živio oficirski život pun balova, šampanjca i mladih dama koje su uzdisale  na svaki njegov pogled.
Skupivši hrabrost i nekoliko groša, zatvorila se u kupatilo, jedino mjesto na kom je mogla biti sama. Uz škrto svijetlo svijeće, započe pismo, čije je riječi u sebi ponovila bezbroj puta. I mastilo i hartija za nju su bili skupi. Uspjela je umiriti ruku, trudila se da joj rukopis bude otmen. Nije se nadala da će od svega biti nešto, ili možda jeste malo. I haljinu je kupila novcem koji je štedjela čitave godine. Sa druge strane vrata čula je majku koja je uvijek zvocala i jadikovala što joj se ćerka još nije udala.
Sve se odigralo neočekivano brzo... Pan je već sjutra odgovorio i zakazao joj sastanak u njegovoj kući. Pročitavši odgovor koji je poštar donio kad majka nije bila tu, onesvjestila se. Došavši brzo sebi, shvatila je da nema puno vremena...
Pan se prema njoj ophodio kao prema princezi. Pušio je na lulu, izgledao još ljepši nego na ulici. U nekom polusnu, jedva da je razabirala šta joj govori. Ostvaruje li se ovo njen najskriveniji san ili je kući, u svom krevetu? Panova finoća bijaše kratkog daha... zgrabio ju je za kosu i odvukao u spavaću sobu, pocijepao haljinu... OVO SI HTJELA KUJO ŽIDOVSKA! I PRIJE SAM IMAO DJEVICE ALI NIJEDNA NIJE OVOLIKO KRVARILA!
Umrljana krvlju, raščupane kose i pocijepane haljine, dojurila je kući. Srećom, već je pao mrak. Uspjela je da se neopaženo uvuče u kupatilo. Ne zna koliko se zadržala tamo. Majka je nešto vikala. Koliko je moglo biti sati?Je li je neko prepoznao na ulici? Bila je u polusvjesnom stanju kad je sječivom prešla preko vena lijeve ruke...
Poslednje što je čula su bili glasovi u hodniku – pan kapetan je poslao buket ruža i pozdrave lijepoj gospođici...

Ikapih čaj a zimska noć mi se učini hladnija i gušća. Oluci su jednako svirali, grijalica je duvala a sat kucao. Pola deset. Valja poći na počinak, ubrzo neću biti sam.

Tmuran neki tip ovaj Singer, pomislih sjutradan. Bijaše popodne, kiša je jednako carevala Nikšićem. Kad je ovakvo vrijeme, noć se počne šunjati ulicama prije pet sati. Bijah ''odradio'' školu za taj dan, sveta druga smjena mi je i danas darovala mir sve negdje do blizu ponoći. U sumrak, nađoh se na istom mjestu, uz indijski čaj, sa Singerovim pričama u rukama.
Ovoga puta, jedna gospođa, Jevrejka, došla je u njegov stan u Njujorku, i priča mu svoju životnu priču. On, Isak, je sluša a pola toga zna unaprijed. Gospođa se čudi, on odmahuje rukom...
Ne sjećam se posle koliko ovakvih popodneva sam pročitao svih petnaestak priča iz ove zbirke, ali sam dobio puno. Singer mi je, na svoj pitak i neneametljiv način, ispričao mnogo toga o svom narodu. Saznao sam da je Jom kipur jedan od njihovih najvećih praznika, da Bar micvah u trinaestoj godini označava punoljetstvo, da subotom, koju zovu Šabat, ne rade, da je Tora petoknjižje iz Starog zavjeta, da izučavaju Talmud i još puno toga. Glavnog dobitka sam postao svjestan nekoliko godina kasnije. Ako umjetnost oplemenjuje dušu, onda je Singerovo pisanje umjetnost. I to neka posebna,  prefinjena. Shvatio sam to u godinama kojih se nerado sjećam, kad sam ovu knjižicu opet iščitao, sa istim uživanjem, a druženje uz čaj ostalo u prošlosti, kao uspomena na vrijeme kad je život obećavao nešto ljepše.

KAO  KAKAO

Riječi iz naslova ove priče su ujedno i naslov muzičkog hita iz 80-tih, odličnog Vlatka Stefanovskog i njegovog benda ''Leb i sol''. Kad se ova kompozicija zavrtjela na radio stanicama, bijah dječak. Nisam razumio o čemu Vlatko govori tada. Ništa mi nije bilo jasno. Jedino sam znao šta ja kakao, rado sam ga sipao u vareniku i uživao pijući taj slatki napitak. Uz tri kašike šećera. Po šolji.
Od tada prođe puno godinica. U međuvremenu mi se desilo da sam odrastao, pa stasao u momka. U poslednje vrijeme sam i malčice ostario, ali ne puno. Vlatkov hit sa početka karijere sam slušao s vremena na vrijeme i, ne sjećam se kada, u jednom trenutku sam razumio šta je htio da kaže, još tada. Sve je KAO, pjevaše ovaj umjetnik. Ništa nije onako kako izgleda, sve je gluma. Zašto? Ko će ga znati. Ljudi glume iz straha, zbog sujete, iz interesa. Nikako da budu ono što stvarno jesu. Ili neće, ili ne umiju, ili ne smiju.
Postoji jedno zanimanje, veoma rasprostranjeno. Obavljaju ga najčešće muškarci, puno ređe žene. Taj je posao javan, iz nekog razloga obavlja se u odijelu, sa kravatom oko vrata. Zahtijeva puno pričanja, malo svađe i neprestanu ozbiljnost na licima onih koji ga obavljaju. Vjerovatno pogađate, mislim na POLITIKANTE. Izuzetni ljudi. Uvijek imaju šta da kažu, neprestano se za nešto bore. Ponekad viču jedni na druge. Kravate su u živim bojama, odijela zategnuta, košulje ispeglane. Stiče se utisak da govore samo živu istinu, uvijek i na svakom mjestu. Možda je to tako, a možda i nije. (Digresija – u kultnoj humorističkoj tv seriji ''Treći kamen od sunca'' glavni junaci, vanzemaljci u ljudskim tijelima, na kraju dana sređuju utiske. Tog dana su o ljudima naučili da ovi ponekad lažu. Jedan od njih kaže: ''Znači, ljudi ponekad jedno govore a misle drugo. To se zove laž''. Drugi dodaje: ''Da, sreća što političari ne zaju za to''.)
Jedan, sada vremešni, čova iz Nikšića je u svom zemanu učestvovao u formiranju jedne velike političke partije. Imao je svoje stavove, principe i ideale u koje je vjerovao. Želio je bolju Crnu Goru i predano radio na tome. Ali kratko. Ubrzo je smijenjen sa visoke funkcije u skupštini opštine, spušten je stepenicu niže. Pa još za jednu. Na kraju je batalio politiku. U vremenu ovom, dok krcka svoje penzionerske dane, upita ga sinovac – zašto? Da si nastavio, daleko bi dogurao. Možda bi danas bio Ranko umjesto Ranka. Stric je odgovorio otvoreno, kao i uvijek – zato što su od mene očekivali da gledam čovjeka u oči i da ga lažem! A ja to nisam mogao ni htio!
U ovoj zemlji je moguće sve / babe i žabe su drugarice... Dolaze mi Vlatkovi stihovi.
Eto, govori istinu pa vidi dokle ćeš dogurati.
Neko laže pa prolazi na sledeće nivoe, neko uvijek govori istinu pa ''pogine'' na svakome frontu.
Šta je bolje za crno čeljade – lagati ili istinu zboriti?
Reći će nam samo. Svakom ponaosob.

   LAŽI NAŠE NASUŠNE

Ko laže taj krade kaže jedna izreka kojom su se nekad djeca usmjeravala u čestit život. Da li se i danas poteže ista izreka u ovu plemenitu svrhu? Hm, i da i ne. U ovo vrijeme laži ima, čini se, više nego prije, a krađe... nećemo sada o tome. A zašto ljudi lažu? E, to je već pitanje od 756 hiljada evra. Možda iz straha, sujete i ko zna zbog čega još. Razmišljajući o ovome, sjetih se Njegoša. Trgovac ti laže sa smijehom, žena laže suze prosipljući, niko krupno ka Turčin ne laže. Aferim, vladiko! Ne znam da li bi se Njegoš naljutio kad bi malčice izmjenili ove stihove i rekli – niko krupno ka lovac ne laže...Možda ne bi naš najveći pjesnik, a možda ne bi ni gospoda lovci. Jeste li nekada imali priliku da slušate ove izuzetne ljude kako veličaju svoja junačka djela i herojstva svojih junačkih pasa? Vjerovatno jeste, a jesam i ja, nekoliko puta...
U kasno ljetno popodne, dva ostrašćena lovca savladavaju brdo iza kog se krije Zla gora, zapadno od Nikšića. Ćutljivi su i opasni, džeferdari u desnicama ćute, orozi podrhtavaju. Pri samom vrhu, stariji lovac da znak mlađem da će biti iza onog žbuna. Da prostite, nužda zakon mijenja. Mlađi klimne glavom i produži. Ali, ne lezi vraže! Samo što se mlađi nakloni iznad međe tamo prema šljiviku, kad mu se vrisak ote iz grla – MEĐEED! I brzinom munje poteže karabin sa ramena. Dok je ubacao metak u cijev, stariji se odazva iza svoga grma – PUCAAAJ NE MOGU TI POMOĆI ! Sve se odigralo brzo. Karabin je zagrmio, međed je riknuo otvorivši OVOLIKO usta, preturio se i pobjegao...
Godinama posle ovog događaja, mlađi i stariji su jedan drugom prepričavali ovo stašno iskustvo. Samo što je onaj neindetifikovani međed svaki put malo više otvorio usta... Da su nastavili još koju godinu, medo bi vjerovatno iščašio vilice...
Jednom su dva lovca jedan drugom hvalili svoje neustrašive pse. Jedan bi rekao ovo, drugi bi dodao ono. U jednom trenutku, prvi uzviknu: ''Ne bih ti dao mog kera za 1000 evra!'' Oj-ha! Drugi ga dočeka kontraudarcem: ''A ja moga ne bi za auto!'' U tom trenutku me zasvrbi jezik da se i ja ''upišem'' i da viknem MOJA GITARA VRIJEDI DVOSOBNOGA STANA U PODGORICI ali oćutah. Osjetljivi su to ljuđi, mogli bi se naći uvrijeđni. A mogli bi pomisliti da im se rugam. Taman posla! Da nije njih, vukovi, lisice i zečevi bi se spustili u gradove i sve nas pojeli. Divlje svinje bi pojele svu krtolu iz naših bašta. A ko to želi? Niko. Zato su naši lovci tu. Osim što nas danonoćno čuvaju, imaju još jednu muku – njihovi psi ih ne vole. Zašto? Ko će znati. Tek, kad brižni lovac u nedjelju povede psa u planinu, ovaj tamo i ostane. Nešto mu se ne vraća u kavez. Onda zabrinuti lovac dolazi u divljinu narednih šest dana, viče, vabi, zove, preklinje, telefonira.
Nego, da se vratimo lažima. Pitate se, možda, zaobiđoh li ja kad istinu? Ja?! Ne, ovaj, mislim, možda nekad, nešto sitno samo. Za nešto krupnije ne ispunjavam bitan uslov – ne posjedujem psa i lovački džeferdar...

OSTAVITE ŽIVOTINJE NA MIRU

Legenda kaže da je jednog jutra u ''devet zora'' jedan nikšićki lovac pripasao fišeklije, zgrabio pušku, i u društvu svojih pasa odjurio u lovište, visoko na planinu, sa namjerom da ubije neku nedužnu životinju. Na zbornom mjestu čekali su ga nasmijani drugovi koji su isto to željeli. Svi su oni ustali prije svitanja i u divljini bili u sam rasvit. Parkirali su automobile pored puta i polako krenuli naviše. Psi su ih vukli, jedva čekajući da budu pušteni, da se istrče. Svoje pasje živote  provodili su u kavezima ispred zgrada i u dvorištima kuća. Njima je lov bio jedini ''izlazak'' a i njihovi vlasnici su lov doživljavali kao poseban provod. Samo su divlje životinje ovu njihovu razonodu doživljavale kao ''crni petak''.
Elem, vojnici u rat obično kreću elana puni, a kad se vrate... požale što su išli. Tako će biti i sa junakom ove priče, iako on to u rano jutro nije znao.
Malo kasnije, dan je osvojio, hrabri naoružani lovci su sjedjeli na proplanku slušajući pse kako ''štekću'' gore kroz šumu. Ali naš junak nije htio dokoličiti dok mu se zvijeri smiju odozgo. Otišao je koju stotinu metara dalje, ostavivši drugove da ispredaju lovačke priče i potežu domaću iz čuturica. Danas je došao ovdje da ubije, i on će to učiniti. ALI! Ubrzo se desilo nešto što je iznenadilo i zvijeri i njihove ubice. Posle pola sata glavni akter priče je vrišteći dojurio nazad do drugova, vjerovatno nesvjestan da u ruci steže moćno oružje...
ŠTA SE DESILO, ŠTA SE DESILO!? Povikaše lovci vidjevši saborca svoga ''ni živog ni mrtvog''. Hrabrom ranoraniocu je trebalo nekoliko minuta da dođe sebi i tek onda je ispričao šta mu se mladom i nespremnom zbilo. Vidio je divlju zvijer, reče. PA? Vidio je tri divlje zvijeri, objasni. DOBRO, I? To su bili medvjedi! JESI LI IH POBIO?! Nisam, mislim, htio sam, ali su oni odlučili da ubiju mene! PRIČAJ DALJE! Ovaj, ja sam njih ugledao ali su i oni ugledali mene! Pojurili su onako strašni i iskeženi a zubi  im ovoliki! Kandže su svjetlucale na jutarnjem suncu, jaoj! Odoh u moja kola!

Ljudski je osjećati strah. Kao i ljubav, recimo. Ko se od nas nije uplašio nečega, ili se i sad plaši? Živo čeljade se boji bolesti, nemaštine, nezgode saobraćajne, zmije otrovnice. Stršljena, ose, poplave. ''Strah čuva granicu'' govorahu iskusni graničari u vrijeme kad sam kao mlad soldat ''gulio'' vojni rok. Vi se bojite nas a mi vas, pa se ne napadamo. I to je dobro, nema rata, mir vlada, svi smo srećni. Divlja zvijer se boji čovjeka, čovjek se boji zvijeri. I to je dobro. Ne diraju jedno drugo. ALI! Neki ljudi ne misle tako. Njima to nije dovoljno. Žele uzbuđenje a mogu ga osjetiti samo kad ubijaju. Lovci.
Brižljivo, kao djecu, odgajaju svoje pse. Vode ih u šumu da pronalaze tragove, srećni su kad potjeraju zeca ili lisicu. Nije im važno da li će pucati u bezopasnu srnu, jedinu životinju u nas koja plače kao čovjek, ili u kurjaka. Važno je da ''okrvave'' pse.
Nešto razmišljam, kako bi bilo kad bi situacija bila obrnuta? Kad bi životinje iz šume voljele da ubijaju nas ljude?
Zamislimo ovu situaciju. Naš junak koji je strugnuo ispred mečke što je branila svoje mladunce, sjedi u parku, njegovi klinci se igraju, trče za loptom. Srce mu je puno, biće to dobri ljudi, čestiti, kad odrastu. Pa kad dočeka unuke! Osmjeh sa lica mu nestane kad ugleda velikog mrkog medvjeda koji juri od malog stadiona pravo prema njegovim dječacima. Iskežen, sa ovolikim zubima, kandže bljeskaju na ljetnjem suncu... Otvara usta da vikne ali glas ne izlazi! Od šoka je klonuo gledajući kako mu mlađeg zubima mrki zgrabi za vrat i trči nazad, dok stariji vrišti...
Jezivo, zar ne? Biće da se ovako osjeća divlja životinja kad joj lovac puca u mladunce.
Volio bih da gospoda lovci razmisle o ovome prije nego što odu u šumu. I životinje su živa bića. I ne diraju njih, hrabre ljude do zuba naoružane. Žive svoje živote daleko od gradova. I ne vole kad im ubijaju mlade.
Dakle, gospodo, ostavite životinje na miru.

STIGAO  AJFON  U SELO

Ne znam da li ste čuli, ja jesam! Stigao ajfon 6! Sad, šta mu znači šestica pored imena, ne znam, ali da je nešto dobro – u to ne sumnjam.
Jedna televizija iz susjedstva je tu vijest prenijela i portkrijepila pokretnim slikama. Jasno se vidi dug red ispred prodavnice ajfona i sličnih igračaka. Voditeljka reče da su ljudi čekali noću a ajfona strašnog kupili ujutru. I to su pokretne slike dokazale – mladići u skijaškim jaknama (hladne su sada noći i duge) čekaju da ih ajfon ogrije. Momci i djevojke u bijelim majicama kratkih rukava, u prostoriji osvijetljenoj su brzo radili i obajšnjavali srećnicima šta ih je snašlo.
Blago onom ko ovo dočeka, imao se rašta mrznuti.
Gledajući ovu sreću ljudsku, pomislih – mora da je ovaj sa brojem šest mnogo bolji i pametniji od onog sa brojem pet (ako takav postoji). I sjetih se godinice 2000.
Elem, od tada običan narod naš koristi mobilni telefon. Baš te godine slobodnu i uspravnu Crnu Goru prekri još jedna mreža mobilne telefonije. Kod nje sve bijaše jeftinije pa mase pohrliše u njene domove. Tad prvi put, u Nikšiću, ugledah gužvu pred vratima neke prodavnice a da se u njoj nije prodavao hleb. Ni varenika. Ni šećer ni ulje. Brašno još manje. Prodavali su se paketi. U paketima sim kartica i pozdrav od nove mreže. Ljudi satima strpljivo čekahu da ih paket ogrije.
Sledeći put, posle nekoliko godina, u ulici Karađorđevoj, vidjeh gužvu pred vratima prodavnice. Sada je preko Crne Gore prebačena i treća mreža, kod njih su telefoni jeftini i šareni. Ali! Prošle su godine, stiglo je novo doba. Svaka firma koja se samopoštuje, zapošljava sada i nekoliko obrijanih tipova u tamnim odijelima. Oni su tu da bi službenici mirno radili. E, ti tipovi nisu puštali građane željnih šarenih telefona, da uđu u prostorije koje su im date na čuvanje. Ljudi su stajali na trotoaru, ćutali i čekali da glomazni tip otvori providna vrata i propusti sledeće dvoje srećnika.
Evo i sada, telefoni nagone ljude da se mrznu u dugim redovima i čekaju. Čudo je telefon, rekao bi naš narod.
Pade mi na pamet – ako bi me moja baba Anđa upitala – štaje sad taj ajfon – šta bih joj odgovorio?
Hm, znaš kako, baba, to je jedna fina i blistava igračka koja radi na baterije. Ima ekran koji sjaji, umije fino da pišti, možeš gledati na njemu svašta, kao na televizoru. Tako nešto bih joj rekao, valjda. A ako bi me pitala zašto odrasla čeljad čekaju svu noć da kupe igračku – e, to bih joj malo teže objasnio. Do sad je bilo da se djeca igraju igračkama a da odrasli rade nešto pametno i ozbiljno, djeci nedokučivo. A sad i oni za igračkama posegnuli! U čemu je stvar? Ako znam, zamišljam kako odgovaram babi, država mi ne vidjela Evropske unije! Biće da je nešto vazduhom stiglo pa je narod prevrnuo svijest za igračkama.
Šta god bilo, jedno je, izgleda, sigurno – dok je telefona biće i redova.


КАД  ЋЕ  ЦРНОГОРСКО  ПРИМОРЈЕ БИТИ ИЗГРАЂЕНО

Путник намјерник би, спустивши се до нашег приморја ових јесенјих дана, могао помислити да је недавно овуда протутњао неки страшни рат (далеко било!). И да се домовина наша гради наново. A гради се дању, гради се ноћу. Гради се по сунцу, гради се по киши. Зује велике дизалице парајући небо, зврндају бушилице, малтер пршти на све стране. Ничу зграде и хотели као да је нека друга земља најавила да ће свој народ преселити код нас па журимо да их негдје смјестимо.
Узмимо Петровац за примјер. Варош од око хиљаду становника а зграда у којима нико не живи има толико да се њиховог броја не би постидио ни град од сто хиљада душа. Натрпане једна уз другу (народски – једна на другу) па се између њих пролази ''поребарке''. Кад би аутомобили били жива бића, јаукали би од муке, у вријеме љетне туристичке сезоне. Тада паркинг мјесто кутију дуката вриједи. Тротоари једва држе толико точкова на себи, пјешаци средином улице ходају-  прићи им се не може од силних гепека који штрче до половине улице. Мало мјесто а бетона много.
Чим последњи гост у ретровизору угледа ову мирну варош – на сцену хрупе грађевинци. РУШИ СЕ ОВА СТАРА КУЋА ТУ ЋЕ ХОТЕЛ СА ПРЕГРШТ ЗВЈЕЗДИЦА МОТАЈ ДЕСНООО ИСТОВАРАЈ ОВДЈЕ СКЛОНИТЕ ОВО СТИЖЕ АРМАТУРА ПОЖУРИ У ДВА ДОВОЗЕ БЕТОН СПУШТАААЈ! Имена инвеститора и будућих хотелијера се изговарају шапатом – то је онај, знаш што му је рођак тај и тај, нјегове су оне двије зграде тамо...
Нема краја изградњи приморја. Питам мог комшију Ђура – до кад ће ово овако? Он слегну раменима. Нико то не зна. А ни неки инвеститори не знају тачно шта ће са толиким собама и становима. ХАЛО, ВИ СТЕ ВЛАСНИК? МОЈ КЛИЈЕНТ ЈЕ ЗАИНТЕРЕСОВАН ЗА КУПОВИНУ СТАНА У ИЗГРАДЊИ... ДРАГИ ГОСПОДИНЕ, МИ ЈОШ НЕ ЗНАМО – ДА ЛИ ЋЕ ТО БИТИ ХОТЕЛ ИЛИ СТАМБЕНА ЗГРАДА, НЕ ЗАМЈЕРИТЕ... Једном сам у неким новинама прочитао интервју са пјевачицом рок групе ''Негатив''. Ивана је тада рекла да, кад пише пјесму, не зна куда ће је ''одвући'', само пише. То је, рецимо, умјетност. Овдашњи изграђивачи приморја су или читали исти интервју или су и сами умјетници. Биће да је ово друго.
Љети, кад је сезона у зениту, кад се уличицама петровачким ''проћ' не може'' ваља сачекати ноћ на последњем спрату неке зграде и погледати ову варош. Једним погледом се може установити да су упаљена свијетла у мање од пола станова. Онај други дио ћути, шкуре су затворене, врата закључана. Ћуте скупоцјене керамичке плочице, ћути ламинат, ћути елоксирана браварија. ''Плазме'' не проговарају, ''климе'' нијемо висе на зидовима...
Али, гради се и даље. Сваке године зацрвени се неколико нових кровова. Коме? Не зна се. До кад...? Ни то се не зна.

Доље уз обалу, поред зграде ''Црвене комуне'' живјела је једна мала зграда – старица. Изграђена прије ко зна колико деценија. Ноћу је њене прозоре обасјавала жута свијетлост, кроз њих се (у стану на приземљу) могла видјети једна сасвим обична кухиња. Стари намјештај, стара мушема преко кухињског стола. Старица је убијена багером, сада је ту велика јама. На дну пуно жељеза. На њеном мјесту израшће млада, витка и агресивна зграда. Потпуно модерна. Вјероватно ће њени власници квадратни метар простора цијенити ''као Марко мајку''. Њена тиха претходница није имала сва чуда двадесет првог вијека, али је имала оно што ове нове немају – душу.

 GOVORIMO  SRPSKI

Ima ovome što hoću da vam ispričam, jedno deset ljeta. U jednom gradu našem, čini mi se da bijaše u Bijelom Polju, okupi se čitav ''paket'' tadašnjih pjevača, pjevačica i grupa muzičkih. Tako je to bilo tih godina – na nekoj priredbi bi se svi pojavili, samo bi ponekad promjenili redosled izlaženja na binu.
Bijaše ljeto, bina postavljena na otvorenom prostoru. Krenu veseli program, omladina u prvim redovima pjevaše sa izvođačima pjesama i mahaše rukama. Svi nasmijani, svi srećni. Pa i ja, ispred televizora u boji, sa daljinskim upravljačem u junačkoj desnici.
U jednom trenutku, u sred narodnog slavlja, na binu iskakuta đevojka mlada. Zgrabi mikrofon i zavriska u njega. Nije pjevala nego je odlučila da kroz igru asocijacija najavi sledećeg uveseljivača naroda. Poče glasno postavljati narodu pitanja – znate li onoga, a kako mu se zove poslednji album, što znači – kako se zove bend koji će sad izaći? Masa uzviknu – BEZIMENIIII! Shvatih i ja o kome se radi. Al' ne progovorih ni riječ.
Iskakutaše na binu i članovi bendića, nasmijani, i odmah podigoše ruke uvis. Valjda da bi iskazali svoju radost i sreću.
Kažem ''bendića'' jer su članovi bili mladi, golobradi, ali su sebe i svoj rad shvatali ozbiljno. To se vidjelo iz njihove pjesmice čiji je tekst glasio nešto ovako (koliko se sjećam) GORE, DOLJE, MORE CRNE GORE! Ozbiljnost njihovoj pjesmici je davalo i to što su u njoj pominjali i neku staru kuću.
Jedan od njih, nekako najgolobradiji, ote onoj djevojci mikrofon pa kriknu – BIĆEŠ NAŠ  PIII  AAAR!
Šta li mu je sad to, pomislih. Mora da je nešto važno, opet pomislih, u svojoj neobavještenosti i upitanosti.
Ne sjećam se kako je priredba dalje tekla, ali da je radost prštala na sve strane, toga se sjećam.
Nekako u to vrijeme, jedan tip mi pričaše kako mu se ukazala prilika da dobije odličan posao u nekoj stranoj firmi: ''Đuka je (njegova djevojka) poslala njen i moj sii vii (baš je ovako otezao) a oni odgovorili – dođite da se dogovorimo...''
Si vi, pi ar, menadžer. Kakve strašne strane riječi! Kad nečemu ne znam značenje, meni to zvuči strašno!
Koju godinu posle ovog, u kuću mi uđe niko drugi do Milan Vujaklija! Mislim, ne baš bukvalno. Čovjek odavno nije među živima ali njegov LEKSIKON STRANIH REČI I IZRAZA me gledaše svojim bijelim koricama. Leksikon na stolu, ja na kauču. Aha! pomislih, sjećajući se onih strašnih riječi. Sad ćemo se uhvatiti u koštac! Otvorih knjigu, listovi zašuštaše...
Pablik rilejšnz (public relations) – društveni odnosi...veza sa kupcima, služba za uspostavljanje i održavanje odnosa sa javnošću. Znači, to mu je ono PR. Kratko i sažeto, nema šta. I još na engleskom.
Nošen vatrom i željom za znanjem, krenuh dalje.  SI VI (CV- curriculum- tok; vitae- život) životopis, biografija. Ovo je već iz ''doktorskog'' jezika – latinskog.
Nezaustavljivo nastavim dalje – ni menadžer mi neće ostati neotkriven! Vujaklija kaže da je to čova koji je rukovodilac i organizator poslova...organizator neke utakmice, javne priredbe i slično.
Znači, tako stoje stvari, pomislih.
Kad zakažemo na srpskom, tu su strani jezici. A i nekako moderno zvuči, je l' da? Pomalo tajanstveno i potpuno ozbiljno.
Ovakvih riječi je sve više u našem govoru, Milan V. će i te kako biti od pomoći, vidim.
Pitam se, šta ima loše u tome da govorimo svojim jezikom, kad ga već imamo? I razumijemo. Da se manemo ''sivija'' i ''piarova'' i ostalih tuđih riječi.

JOŠ OVO DA TI KAŽEM

Negdje ovih dana, čitao sam ćerki basne Dositeja Obradovića. Pamtim neke iz vremena kad sam bio dječak, pa njih prve potražih. Fino je Dositej naslikao ljudsku sujetu u basni u kojoj lisica lasaka gavranu a sve ne bi li gavro ispustio onaj fini komad mesa iz kljuna. Kad mu ono lija reče kako ima lijep glas, gavro zagrakta, meso pade lisici pred šape, ona se  nasmija a gavran  ispade magarac.
Negdje pri kraju knjige Dositej je pisao o raznim pojavama, kad je čovječija priroda u pitanju. Predložio je da se brbljivcima udari porez na brbljivost. Kad neko izgovori ''još samo ovo da ti kažem'' odmah mu učiniti globu! Da ne gnjavi ljude i ne veliča sebe.
A takvi uglavnom to rade – veličaju sebe, ističu svoje vrline. Koje su, sporne, diskutabilne, sumnjive, a pođekoja i zaudara, da se tako izrazim. I da 'prostite na izrazu.
Kad vas brbljivac uhvati, teško vama. Jednu istu priču će vam ponoviti sto puta. I svaki put će vam je ispričati kao da se nje, priče, upravo sad sjetio. A nije, uh. Sa svojim pričama se ujutru budi, sa njima uveče liježe. ''Znaš kad sam ja jedne godine otišao u...'' ZNAM. Znam i kad i s kim, i šta ti se desilo, i šta si ti njemu rekao a šta on tebi, i šta si dodao sada a šta onda, ZNAM. Nego, puštaj dok još vazduha imam!
A kad ovakav tip počne veličati sebe i svoje nevjerovatne sposobnosti, to je tek zgibenije! U vojsci nikog nije ''zarezivao'' ni tričavih pet procenata, u provodima je zavodio đevojke uspješnije od Kazanove! Para je potrošio kao osrednja švajcarska banka! A koliko je tek prebio nevaljalih tipova?! Stiven Sigal i Čak Noris bi se postidjeli svojih pobjeda kad bi znali. Rambo se živ ne bi čuo.

Kako se odbraniti od brbljivih razmetljivaca (ovu sam kovanicu ''pokupio'' iz jednog crtanog filma)? E, to je pitanje čiji odgovor vrijedi osamsto evra. Običnim ignorisanjem? Ne vrijedi. Pokušao sam. Ne preporučujem. Kontranapadom? Teško. Lakše je zaustaviti tenk u frontalnom napadu.  Možda jednostavnim ne prihvatanjem borbe.
''Kad ispregneš jezik i poturiš priču...'' rekao bi Matija.
No, takvima je jezik uvijek upregnut.
U rijetkim slučajevima, kad takav tip pred sagovornikom položi oružje i ispriča sve što ima za taj dan, tada se ukaže ''slika bez tona''. Osluškivajući eho svojih praznih riječi, potpuno odsutan, brbljivac nije sposoban da prihvati i čuje priču onog kojeg je do tad gnjavio. Možete mu pričati o obilasku svijeta ili o bilo čemu zanimljivom, neće vas čuti. Uzalud vam trud. Takav čuje samo sebe. Džaba sve.
Šta raditi, kako se odbraniti? Porezom, kako predloži Dositej. Čim takav kaže – znaš ti kad sam ja... DESET EVRA. Jedne godine odem u... PETNAEST. Kaže meni desetar... DVADESET PET.
Nema druge. A parama od ovog poreza kupiti lektiru i pokloniti školskoj biblioteci. Neka djeca čitaju knjige koje su napisali pametni i zanimljivi ljudi, a brbljivci... nek' formiraju svoju ligu pa neka gnjave jedan drugog.

Kakva nas zima čeka

Da vam kažem, obožavam radio. A da bi užitak bio veći, pribavio sam radiokasetofon, koji je rođen (moja pretpostavka) negdje oko 1980.godinice. Ima klasičnu skalu, metalnu antenu na izvalčenje, a kasetofon je, nažalost, radio samo prvog dana našeg druženja.
Elem, nedavno sam ''uhvatio'' talas jedne radio stanice iz Bosne. I  iznenadio se! Zašto sam se iznenadio, upitaćete se. Zato što je ova stanica ''od staroga kova''. Program je sadržajan, zanimljiv, izbor muzike je za svačije uho, i za stare i za mlade. Spikeri su prijatnog glasa, rečenice im pitke, a uveče emituju klasičnu muziku i intresantne emisije. Podsjetiše me na nekadašnji radio Beograd, uz koji sam odrastao.
Prije neko jutro, oko osam sati, budih se uz program ovog radija. Kroz polusan slušah voditeljku kako objašnjava da ono što se može vidjeti na internetu nije zbilja već pretpostavka, nečija mašta. Čuh dalje da je neko, uz pomoć sokoćala što ga kompjuterom zovemo, saničinio film o prirodnim nezgodama koje nas čekaju ove zime, a možda i ne čekaju. Shvatih da film prikazuje nešto nalik smaku svijeta u obliku poplava i ko zna čega još. Niko ne tvrdi da će stvarno ovako biti, govoraše ova dama.
To me posjeti na ''hiljadu godina'' i na ''sto pedeset godina''.
Vjerovatno se sjećate kad je jedan naš predskazivač vremena, prije dvije-tri godine rekao da će zima koja se tada prikradala biti najstrašnija zima za poslednjih hiljadu godinica. Predskazivača nazovimo Luka. Luka se prije toga bavio nečim drugim, ali je odjednom u njemu nešto progovorilo i on poče predskazivati vremenske nepogode. Neuspješno, pokaza se, na sreću nas običnih smrtnika.
Tada je gostovao u jutarnjem programu televizije koja je u vlasništvu svih nas, a penzioner koji se uključi u program reče KO SE TO SJEĆA KAKO JE BILO PRIJE HILJADU GODINA, TAMAN DA NAS STARE SATRE MRAZ DA NE SMETAMO...tu tu tu. Ovo tutukanje je značilo da tonac nije dozvolio dalje stradanje. Na ove riječi Luka se smješnuo, muški, škrto. Doda kako na jednoj cedulji piše da je nekada davno Jadransko more uz našu obalu bilo zaleđeno...
Zima koja ubrzo hrupi u oslobođenu Crnu Goru bi sasvim obična zima, sa kratkim danima i dugim noćima, poneđe bi malo mraza, na planine pade snijeg i... stiže proljeće.
No, predskazivači se ne zaustaviše na ovome. Doduše, malo smanjiše broj godina. Jedan takav ''mudrac'' reče OVO ĆE LJETO BITI NAJTOPLIJE U POSLEDNJIH STO PEDESET GODINAH! Oj ha! Bolje i sto pedeset, pomislih, nego hiljadu. Daako neko preživi.
Što se vrućine toga ljeta tiče, preživjesmo svi...
A sada, evo, niko ne pominje broj godina. Ide se na smak svijeta. Prvo su bile poplave, slijedi kraj čovječanstva.
Nego, evo šta ja predlažem. Dva puta su omanuli, vjerovtno će i treći. Da mi fino pošaljemo delegaciju kod babe Živke, a ona neka se dogovori sa Marom pa neka bace pasulj. Šareni. Ako se zrnca okrenu ovako, biće da ne valja. A ako se okrenu onako, biće drugačije.
Kako god, neće puno odstupiti od predviđanija Lukinog i njemu sličnih ljuđi sa osjećajem za nevrijeme.

Kletve u nas

Stare knjige kažu da je Sveti Petar Cetinjski koristio kletvu kao pomoćno sredstvo za vladanje. Ako autoritet države ili Njegov nije bio dovoljan da neposlušni stanovnik uradi šta mu je naređeno, kletva je poletjela prema istom. Obično je potezana, kažu knjige, ako stanovnik nije htio (ili smio) potegnuti oružje na okupatora i upotrebiti ga. U tom vaktu, ljudi su bili suroviji nego danas, surovije je bilo vrijeme, pa je i kletva morala biti oštra, zasjiecala je duboko.
Okupatora odavno nema, Svetac je prešao u Vječnost, ljudi su opitomili. Manje je oštrih pogleda i krvavijeh ruku, više se smijemo i poštujemo međusobno. Ali je kletva opstala. Ne čuje se baš često i baš javno, ali, negdje s kraja javnog života, upotrebljava se čak i svakodnevno. Zašto? Ko će ga znati. Takav smo narod, valjda.
Zanimljivo je u kojim sve prilikama kletva polijeće u ''etar''. Ako, recimo, odveć slobodan muž češće posjećuje kafanu nego što bi to prezauzeta mu žena htjela, može se čuti – MANIT ODIO. Ova se kletva obično odapinje u muževljeva leđa, kad prođe kapiju. I kroz zube, radi komšija.
Neke majke, pritisnute svim i svačim što im život donosi, umiju i na dijete viknuti – STRELICA TE PRAŠTILA. Ova kletva spada u kategoriju bezazlenih, odapinje se često i bez razmišljanja i zle namjere. Znaju majke da strijela više nema, barut je odavno stigao, pa se odveć i ne unose u nju.
Ali, i te kako ima ''žešćih'' kletvi koje su još u upotrebi. Zvaničnoj. Recimo, ako zabludjeli sin, u sred ljeta, po najvećoj vrućini zapiri u grad, sleduje mu – AJDE NE VRTA SE. Briga ovakvog sina što sijeno ''gori'' na livadi i što je ''trka'', ode taj ''po kafana''. ĐE ODE, IZGORELA GA VATRA!
Mogli bi smo kletve, iz domaće radinosti, nabrajati bar još pola sata. Neke su originalne, neke naliče jedna na drugu. Izdvojio bih tri koje su ''top'', koje zauzimaju prva tri mjesta. Počnimo od bronze.
Recimo, član porodice redovno posjećuje neku familiju koja je omražena zbog ovog ili onog. Kad bandoglavi opet krene kod takvih, a ''ništa mu se ne može'' sledi mu – ĐE ĆEŠ, SLOMIO SE! Valjda to znači da ukućani takvom žele da zapne nogom za kamen i padne. I da pritom slomije nos i ruku. Poželjno bi bilo i da iščaši rame. Fina kletva, pristojno treće mjesto.
Sad srebro. Kad neko puno priča nešto što prisutnima ne prija (obično je to istina) taj dobije režeću kletvu – ĆUTI, KAMEN TI U VILICE! Vrlo dobro, a i slikovito! Zamislite kako se nekom, u sred govorenja obrete kamen između donje i gornje vilice. Sigurno slijedi oštar bol i iznenadan muk. Vrlo dobro drugo mjesto.
A sad najbolje, zlato! Kletva koja je na prvom mjestu – univerzalna, za svaku priliku – PUKLA TI POGIBIJA! Aha! ''Pogibija'' može ''pući'' na više načina, u raznim situacijama. Recimo, ulažu se pare u pogrešne investicije pa se investitoru nerazumnom poželi brzi krah. Ili, ako neko nije uradio ono što se od njega očekivalo a važno je bilo. Pa mu se poželi brza ''pogibija''. Ili ako neko često biva u lošem društvu a ne vidi da blati porodicu time. Tad mu se ''pogibija'' želi u obliku batina od takvih. Ili kad neko gleda kako sijeno kisne a ne žuri da ''baci'' najlon odozgor. Tad mu se poželi što i sijenu – bar teška upala pluća. I tako dalje.
Kako god bilo, kletva kod nas živi i posle svih ratova i ''zlih'' vremena. Valjda smo kroz vijekove na nju navikli. A navika je jedna muka, a odvika – trista muka! Munja je spržila.


MILAN MLADENOVIĆ

Onomad, mijenjajući stanice na mom starom radiju, zadržah se kratko na frekvenciji jednog titogradskog radija. U program se uključi anonimni vozač motornog vozila i reče voditelju da u tom trenutku, kroz prednje vjetrobrasko staklo, vidi grafit na fasadi jedne zgrade. Tu je slika pokojnog Milana Mladenovića, obožavanog (da ne kažem kultnog) rok muzičara i pjesnika negdašnje Jugoslavije. Reče drajver nezainteresovanom voditelju kako to (grafit) nije fina poruka mladima, tj. da takvi, iako mrtvi, ne bi trebalo da budu uzor mladima. ''Zna se od čega je umro'' sugerisa mudrac za volanom, na šta voditelj reče – aha, da da. Iz te grupe su svi pomrli, osim one Margite, više kao da pitaše sagovornika iz radija, doda ovaj. U etar je opet otišlo – da da. Voditelju sve to, izgleda, nije bilo zanimljivo.
Potom se šofer odjavi jer je, kako reče, na horizontu ugledao narodnu miliciju. Da li je bio nepropisno parkiran ili je telefonirao u vožnji, ili je to bio samo uslovni refleks ovdašnjih vozača da strekne kad vidi momke u plavom – ne zna se, a nije ni bitno. Tek, anonimni ode, voditelj nastavi da ćuti, mizička kompozicija nastavi da golica duše onih koji je vole.
Da ova dva blic sagovornika ne ostanu neupućeni, reći ću – ni Margita, nažalost, nije među živima.
A da li Milan treba biti uzor mladima ili ne – i te kako treba. Zašto? Zbog poštenja i ljudskosti. I ne samo zbog toga.
Znamo šta je Vito napisao svojoj učiteljici – ja se često sjetim tog vremena davnog / rata, zime, gladi, bodljikave žice / nije, bogme, tada bilo jednostavno / naučiti nekog da zavoli ptice.
A ni Milanu tada, onih ludih devedesetih, kad se na sav glas vikalo SBIJA! HRVATSKA! RAT ZA MIR!, nije bilo lako da u sred Beograda kaže da mu je žao svih ljudi koji stradaju i pate u Sarajevu, Dubrovniku i drugim gradovima gdje bjesni ''ovaj besmisleni rat''. Rat za pare, za osvetu, u kom su najviše stradali nevini, ma na kojoj strani se zadesili. Zbog takvih izjava se gubila glava, tada. Milan je to znao ali je ipak rekao. I nije nosio ni kalašnjikov ni CZ99 ni dvosjekli nož. Borio se protiv rata pjesmom, gitarom i istinom. Na muci se poznaju junaci, a Milan je pokazao da je ČOVJEK u sred onog ludila ratnog.
Što se tiče Milana kao muzičara i pjesnika, o njemu je vrijeme reklo sve, tako da neću dodati ništa. Mogao bih samo pokvariti. Omladina ga i danas sluša, mnoge mlade rok grupe sviraju njegove pjesme.
I još nešto da objasnim anonimnom titogradskom šoferu – vjerovatno je sugerisao tada da je Milan umro od droge. Za njegovu informaciju – preminuo je od raka pankreasa. U tom nema ničeg otrovnog ni prenosivog za mlade naraštaje, ni za njega. A poslednji koncert je održao u Budvi, avgusta 1994. godine.
Kada sledeći put, naš vozač ili ko drugi kome baš ne prija rok zvuk, ugleda Milanovu sliku na nekom zidu, neka se ne plaši.
Milan je bio čovjek.

Tako malo, a tako veliko.

PATRIOTSKE PJESME I PRIČE

Sjećamo se kad ono 2006. stiže proljeće u Crnu Goru. Fino vrijeme, topli dani, gora ozelenjela, zimi ni traga. Narod nasmijan, pjesme se pjevaju... E, o tim pjesmama htjedoh reći nešto. Puno domaćih pjevača i muzičkih grupa zapoja o zemlji svojoj. Kao po dogovoru, svi odjednom grunuše u glas. Lijepo je to, ali se ipak malo začudih – šta ovo bi, iznebuha? Jedan pjevač uzviknu CRNA GORO, VELIKO TI IME! Drugi reče da nema ljepše zemlje koliko je planete ove, treći tvrđaše da je (Crnu Goru) voli neizmjerno... Čak su i domaći reperi ''zarepovali'' na temu ljubavi prema otadžbini. Poručiše tadašnjoj zemlji članici državne zajednice - ...kako ću sam, ja to najbolje znam... E da, zaboravih reći, tog se proljeća odlučivalo hoćemo li samostalni biti, ili sa Srbijom život nastaviti (evo i mene krenu rima). Osim pjevača i pjesnika, i pisci naprasno osjetiše ogromnu ljubav prema zemlji svojoj. Svako malo, tih dana, u prodaji je bila neka knjiga pisana perom patriotskim, izašla iz srca patriotskoga. Nerijetko, uz dnevnu štampu se takva knjiga mogla kupiti.
Razmišljao sam tada, otkud ovaj talas ljubavi nesputane? Prvo što mi je palo na pamet je bilo – nekako s proljeća... procvjeta ljubav u ljudima. Onda se sjetih da je proljeće i prije posjećivalo naše planine i more pa su emocije ipak bile umjerene. Sledeće što mi dođe kao objašnjenje bijaše – prestupna je godina! Ali se razuvjerih pogledavši u kalendar – nije bila prestupna... A da sve ovo možda nema veze sa nj.v. Referendumom? Tu mogućnost odbacih gotovo automatski. Referendum, kao i svi izbori kod nas su oličenje demokratije, slobodne volje građana itd. Znači, nije ni to. Bilo je tada zlobnika koji su govorili – sve to oni zbog para rade... Taman posla! Da naš čovjek voli svoju napaćenu zemlju zbog para – jok! Ne može da bude. Kad bi tako razmišljali, onda bi smo mogli tvrditi da neko i na izbore izlazi zbog para, a toga kod nas nikad nije bilo niti će biti.
Prošla je godinica dana, prošle su dvije, prošlo ih je još nekoliko... a naši pjevači više ni da zucnu o Crnoj Gori. Ni pisci. Ovi prvi su se vratili, uglavnom, svojim nesrećno izgubljenim ljubavima pa o njima pjevaju po cio dan. Pjevanje im na plač podsjeća. Stiče se utisak da im se u životu nikad ništa nije dešavalo osim što su stalno gubili svoje voljene. Sudbina, valjda.
I sada, u slobodi i blagostanju, razmišljam, pitam sebe – šta bi ljudima onog proljeća? Nisu pare, nije referendum, nije ''nekako s proljeća'', šta ih je onda onako masovno pokrenulo? Možda su vanzemaljci sa neke udaljene planete poslali neke pozitivne vibracije. Biće da je to.



RADIO

Nedavno u jednoj podgoričkoj ulici nabasah na radnju sa velikim izlogom. A izlog pun radio prijemnika starodavnih. Bjehu to takozvani lampaši, veliki, u drvenim kutijama. Zvahu se lampaši jer su u njima stvarno svijetljele lampice. One su bile dio aparatovog organizma. Zastadoh pored izloga i odmah pronađoh radio koji je obilježio moje djetinjstvo, i ne samo moje. Težak pet – šest kilograma, sa velikom svijetlećom skalom, nekoliko dugmadi i jednim okom pri vrhu. Zvučnik sa lijev strane. Oko je takođe blistalo kad bi radio bio uključen.
Stajao je na vrhu zelene kredence i vrijedio koliko i neko od nas. Bio je član porodice.
Zvuk je bio ispunjen šuštanjem i pucketanjem.
Na skali su bila ispisana imena radio stanica – Beograd, Zagreb, Temišvar, Luksemburg, Sarajevo... 
Kupljen mnogo prije mog rođenja, plaćen čitavom jednomjesčnom očevom platom. U proljeće 1980 godine, svakog dana u tri sata, u kući bi se čuo samo on. Vijesti – zdrastveno stanje druga Tita je... POBOLJŠANO ILI POGORŠANO? Teško je bilo razumjeti koju od ove dvije riječi je spiker izgovorio...
Tito je te godine umro, a posle nekoliko ljeta i ovaj glomazni lampaš. Zamjenio ga je novi. Bješe to ozbiljan, crn gospodin, sa ručkom. Pristajao je da radi na baterije a i poznavao je i FM talase. Sposoban da u bilo koje doba dana ,,uhvati'' bilo koju stanicu u ponudi. Zahvaljujući baterijama, bješe mobilan.
U to vrijeme, ljudi nisu bili povezani automobilima, društvenim mrežama i mobilnim telefonima kao danas. Gradovi i zemlje su bili daleki. Glas sa radija je pružao utisak da u udaljenim gradovima takođe ima živih duša.
Najčešće se slušao Radio Beograd prvi program.
Dobro jutro deco, Veseli utorak, Karavan, Veselo veče (nedjeljom u 20.00). Noćni program je počinjao u ponoć, odmah posle kratkih vijesti. Iz zvučnika bi se razlio zvuk električne gitare Zlatka Manojlovića i njegov instrumental ,,Jednoj ženi''. Po mom skromnom mišljenju, najljepši gitarski instrumental u Jugoslaviji. Prijatan  glas (nekada muški a nekada ženski) bi započeo druženje sa noćobdijama.
Ne sjećam se kojim danima (noćima) bi išla radio drama. Ali se sjećam da su sve bile odlične. U mraku, u zimskoj noći, zatvorite oči i ,,gledali'' bi uzbudljiv film. Ko je imao priliku da sluša, zna kakav je osjećaj.
U jednoj priči, u nekom gradu, dešavale su se čudne stvari. Glavni junak odlučuje da sazna ko je tajanstvena dama koja ga danima  prati. Okreće broj telefona, sa druge strane se javlja ozbiljan muški glas. Glavni junak se raspituje za ,,gospođu Adelu''. Začuđeni sagovornik odgovara – ALI, GOSPOĐA ADELA JE UMRLA PRE ČETIRI GODINE! Glasove glumaca zamjenjuje muzički krešendo a ja prebacam jorgan preko glave.
Mnogo godina kasnije, televizija je osim dva, ponudila još nekoliko programa, filmovi i zabavne emisije su učestale, radio je izgubio na ,,snazi'' ali je ostao u igri. A ja ostao vjeran slušalac.
Današnje radio stanice uglavnom emituju muziku uz malo svog programa. Rijetke su stanice koje emituju prijepodnevni, dnevni i večernji program.
Završiću ovu priču rečenicom koju sam nekada davno čuo. Neko je pitao jednog dječaka da li više voli televiziju ili radio. Odgovor je glasio – radio! Jer ima više slika...



         STRANE BANKE I DOMAĆA ČELJAD

Ponekad televizor i ja jedan drugom poklonimo nešto – ja njemu svoju pažnju i vrijeme, on meni svoj šareni sadržaj. Pa posle oba budemo zadovoljni, djelimično. On je ispunio svrhu svog postojanja, ja sam bacio sat il' dva svog jedinog života. Pritiskanjem crvenog dugmenceta, ovo druženje iz koristoljublja se završi. Do sledeće emisije, filma, reklame...
E, nešto o reklamama htjedoh reć'! Da, baš o njima.
Mi stariji se sjećamo ona tri velika siva slova na crno-bijelim ekranima – EPP. Ekonomsko propagandni program. Posle ove najave uslijedilo bi nekoliko reklamnih poruka koje su stizale iz, danas, pokojnih jugoslovenskih fabrika. Brzo bi se izmijenjale i program bi nastavio da teče.
Sada je reklama puno više, reklamira se sve i svašta. Ako, ljudi trguju i proizvode razne stvari, od toga žive. Tako to biva. Nego, u poslednje vrijeme Primjetih jedan agresivan talas. Talas ljupkih reklama koje šalju raznorazne strane banke. U mom televizoru vidim nasmijana lica, srećne porodice, ljetne dane suncem okupane. Đeca se raduju, majke ushićeno spremaju jela u blještavim kuhinjama, očevi se zadovoljno smješkaju. I svaki se put upitam – kakav ovo raj sada nudi televizor meni? I svaku put (na kraju reklame) stiže odgovor – podigni kredit u našoj banci, mi postojimo da bi ti bio srećan! Ono, nije baš da televizor kaže bukvalno ovo ali je poruka ta. Hm, pomislim, srećan sam i bez vašeg kredita. I bez ujednačenih mjesečnih rata. Višegodišnjih. Nemilosrdnih.
Kad bi neki mali zeleni marsovac (ukoliko oni nisu narandžasti) gledao isto što i ja, pomislio bi da su razni sosijeseti, ersti i slični, neka dobrotvorna društva. I da samo vrebaju priliku kad će našem čeljadetu sa osmjehom utrapiti vrećicu para. I da se te pare ne moraju nikada vratiti, samo nek' se u zdravlju troše. I u veselju.
No, većina nas zna da stvari drugačije stoje. Teoretski ljubav lepo zvuči, malčice je drukčije u praksipjevaše nekad Bora Čorba. Kad neka od ovih veselih banaka da sjeromahu čo'jeku pozamašan kredit, imam osjećaj da se tad smješne i pomisli – drž' se sad majkoviću, moj si! Liči mi to na pogodbu između čovjeka i satane – kad mu čovjek proda dušu. Trošenje je lijepo, naplata je sigurna i bolna.
Čuli ste vjerovatno za slučajeve ovakve – zazvoni telefon u džepu. Alo? Ovdje agent P. iz banke te i te, kasnite sa otplatom... Sledeći ''pozdrav'' stiže žirantu u obliku oduzimanja plate ili penzije... ŠTA OVO BI!? Onda kumovi prestanu da pričaju pa ne progovore više nigda. Međusobno.
Tranzicioni ''raj'' nagoni crno čeljade da podigne manji ili veći kredit – da se trsi duga za struju ili nekog drugog. Duga. A plate male. Pa se osim duga trsi i prijateljstva ili kumstva. Muka, muka.

A nasmijani i srećni ljudi iz televizora uzvikuju – uzmite kredit, povolni smo kao sama povoljnost! Naprijed! Zadužite se do guše! MOŽE pjevuši fina plavuša sa sve širokim osmjehom. Kupi i ono što ti ne treba, poručuju u glas, samo se zadužite kod nas! I ne brinite, mi ćemo se starati o naplati!

Не чујемо једни друге

Једног далеког зимског дана читах приповјетку чији аутор бијаше чувени писац из братске нам Русије – Чехов. Како то би веома давно, наслов сам јој заборавио. Елем, у причи је кочијаш превозио, у једном граду, неке људе. Да будем јаснији, овај чова је био претеча данашњих таксиста. Ноћ је била хладна (какве су иначе ноћи у руској књижевности) а кочијаш је носио велику муку на души. Са сваком муштеријом је покушавао започети разговор ријечима:''У мене је, рођени, умро син...''. људе то није занимало, грубо су га прекидали, неко је чак и шалу правио на његов рачун. Тако је то ишло све до ситног сата. Кочијаш је одвезао кола у ''гаражу'', испрегао коња, дао му зоб, помазио га по врату и почео: ''У мене је, рођени, умро син...''.
Тако бјеше тада, у Чеховљевој причи, тако је и данас, у реалности. Нажалост.
Колико пута вам се десило да сте почели саговорнику причати своју муку или радост а он само настави тамо гдје је стао. После краће паузе. Мука, нема шта. Због тога неки људи временом почну причати гласно. Па им, непланирано, у манире уђе и ''гранање'' рукама. То се другачије каже – гестикулација. 'Ајде да вичем и рукама машем, даако ме чују. 'Ајде да се надвикујемо. Дај да се мало и избечимо једни на друге. Дај да се и закунемо, само да нам се ријечи ''приме''.
Једне зимске ноћи се задесих у једној стоматолошкој ординацији. Моја супруга сјеђаше на оној столици изнад које је рефлектор сијао у њене зубе, ја цупках на столици за ''следећег'', на сточићу су биле неке новине. Мириси разних љекарија ми голицаху ноздрве. Иако нигдје нисам журио, у таквим ситуацијама само мислим на тренутак кад ћу напустити ову бљештаву просторију.
Али, али! Зби се нешто што очекивао нисам (кад овако замјеним ријечима мјесто у реченици, сам себи звучим као пјесник)! Док сам буљио у наслове шарених часописа, схватих да је докторка психолог колико и стоматолог! С мојом супругом започе разговор о стварима животним, тако занимљиво причаше да досада коју очекивах на оваквом мјесту нестаде, а касније се испостави да је ту није ни било! Нисам ни примјетио кад сам се укључио у разговор, а уважена дама је само једним погледом и једном простопроширеном реченицом показала да ВИДИ И ЧУЈЕ саговорника. Да ЗНА о чему јој причам и да је то интересује.  Њен супруг, уједно и помоћник, је  духовитим упадицама разговор чинио још занимљивијим.
Идући пут састадосмо се као стари пријатељи. Што не рекосмо онда, настависмо сада. Третман прође за час, новине на сточићу нисам ни погледао. Од овакве зубарке ни дјеца се не боје, помислих. Овакве људе свако би пожелио за прве комшије, опет помислих.
Захваљујући здравим зубима моје супруге, више се нисмо срели.
Да је бар пола људи какви су зубарка и њен супруг, какав би смо били народ? Да смо сви овакви... то би била бајка.
Да је Чеховљев кочијаш имао овакве саговорнике... не би душу своју отварао у мраку стаје док његов коњ равнодушно једаше зоб...

                                              Guka iza šporeta

Nije se nekada davno ovako lijepo živjelo u Crnoj Gori. Negda je bilo mnogo teže. Nije da sam ovim otkrio nešto što se znalo nije, nego eto, da podsjetim.
Današnji radni čovjek, gospodin ili drug radnik, ujutru uđe u vlastiti automobil, pokrene ga i poveze se do radnog mjesta (ko ga ima). Ili pozove taksi. Ili iskoristi gradski prevoz. Sve fino odijeven, obrijan i namirisan. I čist, naravno. Po isteku vremena radnog, (provedenog ''u suvotu'') vrati se kući i posveti sebi. Divota. Još ako je plata redovna...
A kako je nekad bilo? Mučno, gledajući iz vremena sadašnjega. Živjelo se od onoga što da zemlja i što da stoka. Radilo se puno, od jutra do mraka. Preteče traktora i motokultivatora su se zvali vo i konj. Ralo i plug. Dva vola upregni u ralo pa cio dan uz njivu – niz njivu. A volovi, tadašnji traktori, naviknu na svoju stranu. Ako ''desnog'' upregneš sa lijeve strane, taj se ljuti i neće da vuče. Onda raspreži pa ponovo upreži. Još ako se u selu nađe vještica – muka! Legenda kaže da su se dokone vještice znale popeti na kakav ćuvik i odozgo, pletući, posmatrale orače. Ako im neki od njih nije bio po volji, mahnule bi iglama i ovome bi se volovi pomamili. Udarili bi u trku, izbečili, stala bi ih krivnjava. Tužni orač bi samo mogao da viče i da ih udara štapom, ali toga dana od oranja ne bi bilo ništa. Valjda su mađije bile jednodnevne.
Kosilo se ručno, po pola ljeta. S jeseni se šuma sjekla sjekirom. Znoj, znoj.
U to vrijeme, kad bi se pročulo da će se dvoje mladih uzeti, niko im, što je danas uobičajeno, nije postavljao pitanje ''gdje ćete živjeti?''. Znalo se – ''u staru kuću'' sa ostalim čeljadima. A tamo se znalo ko je šef i prva glava porodice – mladoženjin otac. Ako je živ u tom trenutku. A mladi se tada nisu ''muvali'' kao danas. Dva oca bi se mrko pogledala, popili bi po domaću, jedan bi se nakašljao i pomenuo đevojku. Njen bi otac, kao, malčice razmislio i dogovor bi krenuo. Tako su stari ''muvali'' đevojke umjesto svojih sinova, to jest, ženili ih.
Sad dolazimo do guke iz naslova ove priče. U slučaju da otac nije na ovome svijetu i da se momak ženi na svoju ruku, čekalo bi ga nezgodno pitanje. Ako bi đevojku sa stidom upitao da pođe za njim, u život zajednički, dok ih grobnica ne rastavi, udavača je znala postaviti pitanje: ''imaš li onu guku iza šporeta?''. Munje i gromovi! Neće mu valjda ''guka'' sreću pokvariti?! Đevojke su tadašnje prolazile obuku kod najboljih instruktora – svojih majki. Ispričale bi im svoje iskustvo sa svekrvama koje prežaju pored šporeta. Povijene, vazda u crnom i sa takvom maramom na glavi, bile su nezgodni saživotnici. ''Ćerku kara, snahi prigovara'' – diži se, strelica te praštila, evo podne – ciknule bi u cik zore. Đevojke su radije išle u kuće gdje ''guke'' nije bilo.
Sada je sve drugačije. Mladi par iznajmi stan, u stanu je struja, ista pokreće šporet, frižider, televizor. I sijalicu. Nema krave da se muze, nema sijena da se kosi. Život lagodan, ljubav igra glavnu ulogu, opušteno, bez opterećenja. Mada, ni svekrve nisu ono što su nekad bile. Sada su to dotjerane dame, u modernoj odjeći, sa modernom frizurom. Često i voze kola, strane proizvodnje. Izražavaju se fino, prate tv serije. Ne pričaju o teškom životu prošlom, osmjeh je na licu. ''Guke'' su prohujale sa vihorom. Ostale u prošlosti. Kad je već tako, neka tamo i ostanu. 

Jugoslavija

Sjećam je se, bila je velika i dosadna. Tjerala nas da radimo neke nezanimljive stvari – da učimo, radimo, da je volimo. Da joj pjevamo dosadne pjesme. Morali smo ih učiti napamet. Stariji su morali ići na posao a prvog u mjesecu u banku. Tamo su čekali u dugim redovima da prime redovnu platu. Sve je nekako bilo moranje – čak i odlazak u krevet posle dnevnika. Dosada, dosada. Bili smo bezbrižni – i to je bilo dosadno.
Jednom je naš crno – bijeli televizor prenosio neki kongres. U nekoj velikoj  sali  bilo je puno ozbiljnih i pametnih ljudi, nosili su odijela i kravate. Smjenjivali se na govornici i nešto pričali. Niko nije razumio o čemu su govorili. Ali je sve to djelovalo pametno, ozbiljno i... dosadno. Očevi su se trudili da proniknu u suštinu i da ostave utisak na ukućane kako oni sve to razumiju. I da ih ta govorancija veoma zanima. A zapravo je njima bilo dosadno.
Trajalo je  tako godinama, čak i pošto je Tito odlučio da umre. Uradio je to jednog maja, narod je plakao od Vardara pa do Triglava. Posle nekoliko dana sve se vratilo na staro – učenje, rad, pjevanje pjesama... Baš je bila stroga prema nama. Brinula o svemu i svačemu – da budemo siti i zdravi, da imamo svoj krov nad glavom i sve tako neke dosadne stvari. Tako bi do devedesete godine dvadesetoga vijeka. E, tada nahrupiše zanimljiva vremena! Neki nam ljudi iz televizora rekoše da je ona, zapravo loša, pa je ubrzo ubiše. Zamjeni je njena sakata naslednica, veoma interesantna – nije nas tjerala ni da učimo ni da radimo. Nismo morali biti ni zdravi, čak. Najuzbudljivije je bilo to što nam je podjelila puške, bombe i tenkove – 'ajmo u rat! Kakvo uzbuđenje! Saznali smo kako je bilo Bati Živojinoviću kad je pucao i bacao bombe. Samo što se Bata uvijek vraćao iz rata, a tada mnogi ostaše na poprištu. Prolazilo je vrijeme, uzbuđenje nije jenjavalo. Čudno, ali uželjesmo se one dosade... Shvatismo brzo da nam je ova sakata njena naslednica, zapravo, maćeha...zla i okrutna. Ali bi kasno...
Sad kad smo, valjda, odrasli – prepušteni smo sami sebi. Tako nam je kako jeste. Niko ne brine o nama. Često se zagledamo u nazad, ali nje više nema. Odavno. Ponekad, kroz zube, zapjevušimo neku od pjesmica koje nas je tjerala da učimo (gle čuda, zapamtili smo ih!) ali je ni to ne može vratiti.
Nedavno sam na televiziji gledao jednu od emisija čiji je autor bio Dragan Radulović. Iz onog vremena. Išla je pjesma ''Najljepša je zemlja moja'' a neke djevojčice su plesale uz nju. Pogledam bolje i prepoznam  dvorište OŠ Ratko Žarić u Nikšiću. Baš one škole u kojoj sam nekad provodio dosadne dane. Na snimku prepoznam djevojčicu sa naočarima, ne pamtim joj ime ali se sjećam da je bila iz moje generacije.
Ali ništa sad. Nje nema pa nema. Ostala je, onako velika i dosadna, u dosadnoj prošlosti. I ništa je neće vratiti. Ni pjesme, ni reprize tadašnjih dječijih emisija koje je tako znao ''uraditi'' samo pokojni Dragan Radulović. Ni suze koje zamagle pogled kad se na ekranu pojavi dvorište dosadne škole...

Kakve filmove gledamo

Vjerovatno ste svi, makar jednom, osim domaćih, odgledali neki film strani. Pretpostavljam, najviše onih made in USA, opština Holivud. U tom dalekom gradu, u bratskoj nam Americi, filmovi se snimaju kao što se kod nas u pekarama peče hleb – svakodnevno i puno. Pa se prodaju širom svijeta. Bioskopskim dvoranama odjekuju pištoljski pucnji, sijevaju pesnice, poneka noga, škripe točkovi automobila, panduri hapse, kriminalci bježe. Zveckaju ''lisice'' na rukama nevaljalih tipova (imaš pravo da ćutiš, sve što kažeš može se zlonamjerno upotrebiti protiv tebe na sudu...). Zatvori su puni, policajci namršteni. ''A gde je ljubav...?'' (stih iz pjesme grupe Neverne Bebe) U filmovima koji dolaze iz zemlje Kolumbove, rijetko ćemo je naći. Ono, nije da je nema, ali tamošnje filmadžije nekako više vole mržnju, histeriju, živčanost, nasilje. U rijetkim filmskim ostvarenjima kao što je ono koje govori o jedinoj plovidbi najpoznatijeg broda na svijetu, glavna uloga pripada upravo ljubavi. Ona se rodila u grudima mlađane Rouz (po naški – Ruže) i, takođe, mlađanoga Džeka (naški – Đoka). Ruža je odbacila bogataša i pošla za siromašnim Đokom slikarem, jer ga je zavoljela. Ali, malo je ovakvih primjera u nama dragom Holivudu. Stiče se utisak da tamo, uglavnom, žive tipovi koji vole pištolje i brza kola. A da se tuku – prosto obožavaju.
Da još neko snima filmove, osim nas i Amerikanaca, otkrio sam savim slučajno. Ne sjećam se tačno kad, ali otkriće je otkriće. Jedne tihe i sasvim obične noći, neko ko bira filmove za prikazivanje u TV Nikšić, odluči da pusti film koji je nastao u nama bliskoj Francuskoj. Jednu od glavnih uloga je tumačio najpoznatiji crnogorski glumac – Žerar Depardije. Elem, Žerar u filmu bijaše funkcioner državni a supruga mu – ginekolog. I odluči ona, supruga, da stavi na test vjernost muževljevu. I uplati honorar jednoj visokorangiranoj, da prostite, prostitutki. Naloži joj da ''smuva'' njenog muža pa da posle referiše kako ju je gospodski odbio. A para neće faliti. Ali, jadac! Žerar u tajnosti hotelske sobe prihvati ''usluge'' visokorangirane dame! Grom i pakao! Do pred sam kraj filma, dama-ginekolog je tiho patila i redovno se sastajala sa muževljevom ljubavnicom. Ova joj je uzimala pare i pričala sve do u detalje. Ali, opet jadac! Na kraju priče, Žerarova izabranica odluči da se sastanu sve troje u nekom pariskom lokalu, u šest očiju. Tu dolazi do neočekivanog preokreta koji čestitu publiku diže na noge! Dama sumnjivog morala ulazi u kafe gdje već sjedi pomenuti par. Kad ih ugleda zajedno, naglo otvori usta, izbeči oba oka i pobjegne glavom bez obzira. Sjutri dan, na tajnom sastanku sa svojim poslodavcem, mlada visokorangirana otkriva: ''Jedini naš kontakt je bio kad mi je za šankom pripalio cigaretu... lagala sam iz koristoljublja...'' Posle ovog iznuđenog priznanja osmjeh se vraća na lice Žerarove ljepše polovine i na kraju filma trijumfuju poštenje, vjernost i ljubav.
Sve sam ovo ispričao radi mladog naraštaja – da na vrijeme otkriju da postoje i filmovi u kojima se veliča nešto drugo a ne samo nasilje. Da otkriju to na vrijeme, a ne kao ja, u poznoj starosti.


KO NAM TO PRIJETI

Sjetih se onomad jednog prelijepog filma koji snimljen jest u nama dragoj Americi. Na početku te potresne priče (ne zamjerite, ne pamtim naslov) čuveni tamošnji lola i bećar Džon Travolta upoznaje mladu i lijepu damu. Oboje su u uniformama tamošnje vojske, oboje oficiri, kao. ONA pokazuje NJEMU čime se bavi – utjeruje strah protivničkoj vojsci u kosti. Propagandom smjelom i nepoštenom. Pravi neke jezive snimke koji izazivaju nejasan strah od smrti, ranjavanja, zarobljavanja. I time ruši moral protivniku, pomaže mu da se što prije slomi. Džon, miljenik publike, sluša ovu zavodljivu damu a misli na nešto drugo...
Dalje se radnja filma odvija tako što se ubistva nižu. Ubistvo – omiljena tema amerikanskih filmadžija. Znamo da je tamošnjem glumcu ubiti čovjeka k'o našem konobaru popiti negazirani sok iz gajbe.
Nego, da vam ispričam šta me podsjeti na to remek-djelo holivudske industrije.
Ovih dana na jednoj radio stanici čujem reklamu koju bi mogli nazvati BRINEM SE. Nekako je uvijek puste prije vijesti pa sam prinuđen da čujem ovo vokale koji SE BRINU. Za one koji je nisu čuli, da prepričam. Nekoliko zabrinutih glasova ponavljaju svoju brigu. Mladi ženski glas kaže kako SE brine hoće li je ko pozvati na piće, hoće li se na kraju udati. Onda ozbilja muški glas kaže kako SE brine za još više stvari. Pa tako nekoliko puta, u krug. Na kraju pomenu svoju bezbjednost. Od koga se plaše i ko im prijeti – ne kažu. Na kraju svi zaključuju da bi najbolje bilo da sve nas NATO lijepo zaštiti pa da prestanemo da SE brinemo. Ne kažu ni kako bi nas NATO zaštitio – da li kao ono 1999. godine ili nekako drugačije.
Iz njihove priče putnik namjernik bi mogao pomisliti da se tamni oblak opasnosti nadvio nad zemljom našom. Nezavisnom, već dugih devet godina.  Kako nisam putnik namjernik već ovdje živim od svog rođenja – uzalud krivim vrat gledajući gdje je taj oblak i ko ga šalje. Uzalud. Ovih je dana nebo nad Crnom Gorom vedro i plavo. Kao more Jadransko. Kao automobil ispred moje zgrade kog krase registarske tablice iz bratske nam zemlje Rusije.
Razmišljam ovako, u svojoj dokolici staračkoj, ima li neka strašna vojska negdje u blizini koja jedva čeka da nas napadne i satre? Uveče, kad pođem na počinak, umjesto da brojim ovce, prelistavam države iz okruženja i one koje su malo dalje od naše granice, da vidim da mi koja nije promakla a koja bi nas mogla porobiti.
Počnem od Srbije. Taman posla da će nas neko otuda napasti. Njihov i naš premijer su prijatelji, međusobno se uvažavaju, a i izmješan smo narod, takoreći – jedan isti narod. Prekrižim.
Bosna i Hercegovina? Nipošto. Ni oni nisu načisto sa sobom šta su – kantoni i federacija, Republika Srpska – ko tu pije a ko plaća? A i zašto bi? Prekrižim.
Hrvatska? S tom zemljom smo odratovali što smo mislili još devedesetih godina dvadesetog vijeka, kad smo ono vodili rat za mir. Ko ne vjeruje nek' pita Gandija od Budve. Sad nas veže ljubav. Skoro pa bratstvo i jedinstvo. Prekrižim.
Slovenija? 'Ajte, molim vas. Križ.
,,Država'' Kosovo? Ni u snu! Pa u našem Ulcinju neki ljudi sa Kosova su počasni građani. Tamošnji i ovdašnji premijer samo što se ne ljube.
Onda se sjetim Turske... nude nam ljetovanje za 200 evra za dvije osobe. Sablje odavno vise o klinu a konji mirno u štalama grickaju zob.
Sa Njemačkom smo prijatelji još od završetka Drugogo svjetskog rata.
Možda Amrika? Ameri nas vole. Ljubav više puta dokazana.
Rusija? Oružje koje kod njih vidim su peškiri za plažu i papuče i sandale.
Ko nam onda prijeti? To bi valjalo pitati ove zabrinute tipove i tipkinje iz pomenute reklame. Ako budu htjeli da nam kažu. 
A šta ako nam niko i ne prijeti? Otkud onda onolika zabrinutost u onim umilnim glasovima? Možda djevojka koja SE brine hoće li se udati zapravo jedino od toga i strepi?

Ako je to posrijedi, onda slobodno mogu uveče brojati ovce umjesto država.

Mrak bioskopa 18. Septembar

Tip sa druge strane stakla je uvijek bio namršten i krupan. Vjerovatno i opasan. Na dječačko ''jednu kartu za dolje''  istu bi provlačio kroz otvor pri dnu a kusur nije vraćao. Jer ga nije ni bilo. Za kartu bi se skupila neka sića, nije bilo preko.
Sa kartom u ruci, radosnim korakom do staklenih vrata na kojima bi se ispriječio još jedan opasni tip. Ovaj bi ozbiljno (i namrgođeno) pogledao je li kupljena ulaznica za ''gore ili dolje'', cjepnuo obilježeni dio i propustio filmoljupca u veličanstveni hodnik. Nikom nije padalo na pamet da sa kartom za ''dolje'' ode ''gore'', to jest, na balkon. Za taj luksuz se dodatno plaćalo.
A kad se kroči u čarobnu salu...doživljaj je već počinjao. Ljudi ulaze, smještaju se na numerisana sjedišta, žamor, prigušeno dozivanje. Žuta svijetla su upaljena, za koji minut svi će utonuti u mrak. Pogled u bijelo platno. Sa zvučnika se čuje ''povedi me u zemlju galebova...''. Nekoliko godina kasnije sam saznao da je taj hit izvodila grupa ''Bolero''. Ruke na drveni naslon, uzbuđenje se osjećalo u vazduhu...
Kad se svjetla ugase, pojavi se slika na platnu, zavlada muk. Veliki sakriveni zvučnici zapucketaju, začuje se najavna špica. Ime režisera (ništa mi nije značilo), imena glavnih glumaca zasjaje pred očima široko otvorenim. Od stranih glumaca tada su, što se mene tiče, respektovana smo dva – Brus Li i Džon Vejn. Svi drugi su bili ''ostali''.
Krene priča, opasnost i uzbuđenje se razbaškare po velikom platnu, niko ne diše, malo se trepće...
Sat i po prođe kao tren. Sad je dolazio na red mučni dio odlaska u kino. Prvo se začuje mrski zvuk udaranja sjedećeg dijela sjedišta o naslon. Magija sa platna nestane, opet žute sijalice. Polako prema izlazu. Kad se stupi u hladni hol (u međuvremenu je pao mrak) realnost dosadne svakodnevnice zapljusne opijene gledaoce koji su još bili u svijetu brzog potezanja oružja, jurnjave i dijeljenja pravde. A kad se izađe van, kroz gužvu onih koji su došli na projekciju od osam, sa svih lica nestane i poslednji trag devedesetominutnog uživanja. Vraćali smo se svojim nezanimljivim životima prelazeći ulicu prema staroj pošti.
Na bioskop 18. septembar u Nikšiću je davno pao mrak. Nekad smo mu tepali ''velika sala''. Kino Kultura, ili ''mala sala'' je odavno pokojni. Nema mu ni traga. Poslednji kamen ove stare zgrade je utovaren u kamion i odvezen ko zna gdje.
U ''velikoj sali''sam poslednji put bio prije nekoliko godina na ''koncertu'' jedne političke partije. Sa balkona sam uzvikivao: ''Hoćemo! Živio! Dolje!'', kao u Jurinoj pjesmi. Sjedišta sa pocijepanim tapacirunzima su ćutala, pamtila su ljepše emocije...
Svega ovoga sam se sjetio prije neki dan kad sam na tv-u vidio i čuo nekog tipa iz Nikšića kako govori da će se ''velikoj sali'' vratiti život, u smislu pozorišnih predstava. Nadam se da će tako biti. Nadam se da će mrak carovati samo u vrijeme izvođenja programa i da će dolazak u ovu zgradu pokrenuti emocije bar u pola kao nekad.


Pjevači naši

Ne znam da li ste primjetili isto što i ja, al' za slučaj da niste, reći ću vam. Tiče se domaćih pjevača popularne muzike. (Kad kažem ,,domaći'' pjevači, mislim na sve njih iz SFRJ.) Evo o čemu se radi.  Velika opasnost se nadvila iznad naših pojaca. Kao oblak taman i gradonosan, kao noć koja olujom prijeti...
Za one koji ne slušaju rado radijske programe kao ja, pokušaću da dočaram situaciju aktuelnu.
Na mnogim našim radio stanicama, mogu se čuti umilni vokali ovih izuzetnih muškaraca. Svaka bivša republika SFRJ ima po jednog ili dvojicu koji se izdvajaju po popularnosti svojoj. I to je lijepo. Ovi mladići (i oni koji se tako osjećaju) uglavnom pjevaju o ljubavi. Neuzvraćenoj, naravno. U svojim pjesmama se obraćaju nekoj dami čije ime rijetko pominju. Ali im puno znači, ako je vjerovati stihovima njihovim, a nema razloga da im se ne vjeruje. Ako se pomnože neki brojevi (broj pjevača, broj tužnih pjesama o ljubavima takođe tužnim) dolazimo do finog bataljona bezdušnih dama. Kažem bezdušnih jer su bezbroj puta ostavile ove tužne pojce. (OJ LJUBAVI – BOG TE KLEO! – KO TE PRVI ZAPOČEO?! Ovo se pjevalo nekada na igrankama prije nego što su na iste navalili di džejevi sa sve snažnim zvučnicima.) Ovi mladići, koji divno poju, su izuzetno tužni, to smo vidjeli. I mnogo puta čuli. Tuga im se u pjesme prelila. Pjesme se toliko ,,rastužile'' i ,,poemotivisale'' da su i samu patetiku davno ostavile iza sebe...
Sada dolazimo do opasnosti koja im prijeti... toliko su postali emotivni da će se možda uskoro pretvoriti u ...PJEVAČICE. Da, dobro ste pročitali. Ako uzmemo da se ženski dio ljudske populacije pođekad pominje kao nježniji pol,  naši pojci su poslednjih godina toliko nježni u svojim pjesmama da bi se moglo desti da i sami postanu ... nježni. Da prostite što ovako pričam.
A šta ja imam protiv toga da i muškarci (naročito gorepomenuti) pjevaju o svojim osjećanjima, upitaćete se. Ništa. Naprotiv. Samo, nekako ne ide da da se toliko ,,tope'' u svojim pjesmama. U bivšoj Jugoslaviji, bilo je toga i prije njih. Samo su tadašnji pjevači TO radili onako kako priliči muškarcima, a dame, kao i sada, onako kako njima priliči. A slušaoci su uživali. Sve je bilo na svom mjestu.
Sada je to prilično drugačije. Mislim, puno drugačije. TOLIKO drugačije da bi se moglo desiti da dođe do promjene nekih imena, recimo. Moglo bi se desiti da Beograd dobije Željku J. Da Pula i Zagreb dobiju Džibonicu S. i Tonku C. Podgorica bi mogla dobiti Sergejku Ć. A to, priznaćemo, ne bi bilo baš zdravo. Da ostavimo slušaoce po strani – ali šta bi njihove porodice rekle na to? Kako bi supruge i djeca ovih uzvišenih muževa reagovale kad bi se u kući odjednom našle dvije mame, dvije supruge? Bilo bi im neobično, a možda i mučno.
Pa, šta da se radi? Ništa. Ili, nešto samo malo. Nek' se naši pjevači prisjete (oni koji pamte) kako su pjevali o ljubavi Leo Martin, Arsen Dedić, Dado Topić i mnogi drugi. Pjevali su muški. I dame su imale osjećaj da im te pjesme pjevaju muškarci a ne najbolje drugarice.
U nadi da mi uvažena gospoda neće zamjeriti, preporučujem im da zavrte stare ploče, da ,,iskopaju'' kasete (ko ih ima) pa da poslušaju kako su to radili neki ljudi prije njih. A mogu se i obratiti svijetlom internetu, taj izum u sebi skriva sve i svašta.

Završiću stihovima Bore Đ. koje je napisao ,,veselih'' devedesetih – pevači/pevačice, zapevajte malčice...

 SAMO DA RATA NE BUDE

Gledah onomad na RTS-u emisiju ''nedeljno popodne'', vaskrslu  nakon deset godina. I posle jutarnje najave ovog nekadašnjeg kultnog televizijskog ostvarenja u  SFRJ, sjetih se atmosfere u našim domovima – u pet sati počinju defilovati poznata lica tadašnje nam države – glumci, pjevači, sportisti i drugi. Emisija je trajala kratko, činilo nam se. Posle nje je sledila radost za nas djecu – štrumpfovi! Ili neki drugi crtani film.
Dina Čolić, izuzetna dama, jedna od perjanica pokojne JRT, pričaše sada o onom vremenu koje neki danas nazivaju srećnim. Sjećaše se urednika, gostiju, emitovanja i studija u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu... i pomenu nešto što me je nagnalo da napišem ovu priču.
Elem, reče pomenuta dama kako je izgledalo poslednje emitovanje nedeljnog popodneva u Jugoslaviji. Bila je sa kolegama u Sarajevu, mislim da je godina bila 1991. U sred emisije studiji u Ljubljani i Zagrebu su se isključili... Na kraju, vraćajući se u Beograd, tamošnja koleginica im na aerodromu reče: Daj Bože da se opet u miru vidimo...''. Nikada se više nismo vidjeli, reče gospođa Čolić.
Hiljadu devetsto devedeset prva godina. Što se tiče Jugoslovena, ako pakao postoji, moglo bi mu se tepati 1991.
Bijah tada momče od devetnaest ljeta.
U to vrijeme u našoj kući radijski program se slušao skoro cjelodnevno. Da objasnim mlađim čitaocima – tada nisu postojale današnje radio stanice čiji spikeri povišenim glasom, imeđu dvije agresivne muzičke kompozicije, pozivaju na igranku 24 sata dnevno. Skoro da se nisu ni koristili ultrakratki (fm) talasi već srednji (am). Program tadašnjih radio stanica je bio miran i staložen, sadražajan. Spikeri i voditelji su imali prijatne glasove, bili elokventni. Slušao se radio Titograd, Beograd, Zagreb, Sarajevo. Bilo je tu šuštanja i pucketanja i neke radosti.
Jedne večeri, u jesen pomenute godine, slušasmo vijesti u deset, na radiju Sarajevo. Već je tada ''đavo široko manuo repom'' po bivšoj nam državi. Nakon vijesti, emitovani su apeli unesrećenih građana. Bijaše to jeziva uvertira za ono što je uslijedilo...
MOLIM NEKOG AKO ZNA ŠTA JE SA PORODICOM (tom i tom) IZ PAKRACA, DA JAVI NA OVAJ BROJ... SIN MI JE NA ODSLUŽENJU VOJNOG ROKA U KNINU ALI SU VEZE PREKINUTE PA NE ZNAM NI DA LI JE ŽIV, AKO NEKO ZNA NEKA JAVI... MOLIM OVOG ČOVJEKA ŠTO STALNO ZOVE I GOVORI DA SU SVI POBIJENI I DA ĆE I MENE UBITI DA TO VIŠE NE RADI...
Napolju tmurna noć a kroz nju plove ovakvi vapaji. Tada je u Bosni još uvijek bilo mirno, još  se vjerovalo u poštenje, ljubav i slogu. U mir.
Umjesto nedjeljnih popodneva i finih radio emisija, ubrzo ''zapjevaše'' neki drugi đavolovi proizvodi – kalašnjikovi, tenkovi, topovi, poluautomatske snajperske puške M 76 (7,9mm), nagazne mine ''sardine'', mitraljezi M 84 i druge paklene naprave.
 Zakrvavljene oči, isukani noževi, napunjene jame, osveta, prijetnje...
Sada je u Jugoslaviji opet mirno. Samo što je tako više ne zovemo. Sada je to ''region''.
Kamo sreće da je neko onda, u jednom nedjeljnom popodnevu rekao – neće više biti Juge, biće REGION! Nastavite sa svojim životima... Kamo sreće da je svo oružje ostalo konzervirano u sanducima u kojima je i sada. Ne bi smo danas bili ''mi'' i ''oni''. Ne bi nas ''Slobodna Evropa'' mirila tako što stalno pozleđuje rane.
I svi bi govorili istim jezikom.  


Svadba

Sjećam se, bijaše to prije nekoliko decenija, u naš komšiluk ujezdi kolona automobila. Vozači ''legli'' na sirene, iz jednih kola vijori barjak sa sve petokrakom, neka čeljad, fino obučena, dočekuju ih sa osmjesima i otvorenim bocama alkoholnog pića. Kako pridošlice izađoše iz automobila, nekoliko desnica se podigoše iznad glava a iz njih zapraštaše ''tetejci''. Odjekuju pucnji od okolne zgrade a mene moje noge same odvedoše niz stepenice, pravo u podrum. Da nisu prestali, vjerovatno bih se sakrio iza nekih prašnjavih vrata i tu drhtao od straha.
 Imadoh tada šest ili sedam godina. Sada ih imam malo više i od pištolj-pucnja me više nije strah, pod uslovom da je cijev ove đavolske naprave okrenuta negdje drugdje. A ni svatovska druženja mi više nisu zanimljiva kao ono nekad kad su nasmijani ljuđi u odijelimasvečanim zasipali nas djecu bonbonima i ''žutim bankama''.
Ali mi nešto drugo jest' zanimljivo sada.
Kako narod zna ''prevrnut' svijest'' kad se neko ženi, tj. udaje. Razumijem djecu – dolaze neki ljudi, veselje je veliko, ali šta se dešava sa nama starima?
Pamtimo ono kolektivno ''prevrtanje svijesti'' kad je onaj mladić iz Britanije odlučio da se ženi. Pola svijeta ''udari i tri lika''! Što je ovoliko čekao? Ko će ga vjenčati? Šta mu kaže majka? Oće li se povesti kolo ispred Bakingemske palate? Ide li ko od naših? Voli li ga ona njegova ili je to samo zbog...? Milijarde ljudi su gledale u svoje televizore da vide čudo neviđeno. Na kraju vidješe i čuše kako princeza, kako joj i dolikuje, tiho i sramežljivo reče – da. Princ, dika momačka, reče nešto što bi se na crnogorski jezik moglo prevesti kao – a da šta ću! Posle se svi provozaše kočijama (ne zato što nemaju motorna kola nego zato što oni to tako vole) i to je bilo to. Svijest se vrati na svoje mjesto, tri lika se vratiše u jedan. Dani obični nastaviše da teku kako u Britaniji tako i u ostatku svijeta.
Ovih ljetnih dana svijest se opet prevrnu... najpoznatiji Novak iz našeg naroda odlučio da se ženi – ali to nije samo njegova stvar! Kamermani domaćih televizija uprtiše kamere preko ramena i nanišaniše u prvi reket svijeta – ko mu je ono? 'Oće li De Niro doći? Ko mu je kum? Šta će mlada obući? Svira li mu Džile? Neće se zar Nole napiti? 'Oće li živjeti kod njegovih ili će privatno? Šta mislite vi, dokoni građani, o ovome? Kako bi da ste na njegovom mjestu?
I ova svadba bi i prođe. Opet svijest na svoje mjesto, opet tri u jedan lik. Sve se vrati na staro.
Ali, tu smo mi. Pazimo, prežimo, stražarimo. Čim neko poznat odluči da stane na ''ludi kamen'' i mi ćemo malčice poluđet'. Svadba poznatog je njegova koliko i naša. Samo da nas televizori posluže. I da ovi moci iz televizijskih kuća ne zaspu.

                      IGRAČKE

Ne zamjerite što ću ovako intimno nastupiti, al'  vam moram reći, priče radi – prošlog ljeta sam svirio na terasi jednog ovdašnjeg restorana. Mislim, na primorju našem. I ne samo što sam svirio nego sam i pojao. I za sve to dobijao novce. Bijah isplaćivan u evrima suvim.
Bijaše međ'  gostima puno čeljadi koji nisu stanovnici ponosne i nezavisne, znam to jer govorahu na meni nepoznatim jezicima. Kako ,,džamrgam'' samo na ova četiri jugoslovenska, lako mi je prepoznati strani.
Elem, dolazaše tu neki fini svijet pa sam se i ja trudio da budem fin. Na njihove aplauze ja sam se smješkao, njihov bakšiš ja sam prihvatao. (Ovo mi nekako pjesnički zvuči.)
Bijaše tu, međ' personalom, jedno momče, konobar. Simpatičan i vrijedan mladić sa sjevera slobodne i ponosne. Pričasmo tako u kratkom vremenu između mog dolaska i početka pojanja. To je vrijeme bilo otprilike dugo za koliko se cigar duvana izdimi. Jednom mi ispriča kako je tog dana imao bogatog gosta iz carske Rusije. Baćuška bijaše izdašan, reče, ostavio je krupnu novčanicu za neki sitan račun. Za kusur reče mom sagovorniku da đevojci kupi cvijet i sladoled. Nešto sam imao osjećaj da ta djeva nije vidjela ni cvijeta iledenoga slada, al' to nije tema ove priče. Reče mi jošt mlađani konobar da su baćuškina djeca bila snadbjevena modernim i skupim igračkama – te ajfon, te ajpod, te aj ovo i aj ono. Trčkarahu ovuda, veli, i gledahu u skupe ekrane.
Skupe igračke.
U moje dječačko vrijeme, osamdesetih godina dvadesetog vijeka, dvije najpoželjnije i najskuplje igračke bijahu poni biciklo (sa farom, dinamom i metalnim zvoncem) i šarena lopta koju fudbalom zvasmo. Doduše, poželjan je bio i pištolj ,,plašljivac'' tek da bi se bilo rame uz rame sa Džonom Vejnom i Prletom.
Biciklom se vozilo oko Komunalnog (jedino kružno parče asfalta u komšiluku), za loptom se trčalo a pištoljem se razgonahu Indijanci i Njemci. Predveče bi smo mi djeca bili zadihani i srećni. Ispunjeni i zadovoljni.
Pade mi tako nešto na pamet, ovako starom i dokonom, kako li se osjećaju baćuškina djeca na kraju ljetnjeg dana, posle igre  aj-igračkama? Bole li ih oči, jesu li srećni? Ispunjeni? Da li se zadišu od silnog pomjeranja palca po skupom aj-ekranu? Hoće li se sa nostalgijom sjećati kako im je baterija u skupocjenoj igrački trajala tek jedan dan? (Pretpostavljam da će u budućnosti baterije trajati vječno.) Hoće li se sjetiti kako je naše primorje izgledalo prelijepo kroz kameru od puno nekakvih mjernih mega – giga jedinica?
Ko će to znati. Ko zna šta nosi ljeto koje dolazi. Jedno je sigurno – ja ću biti još stariji, pa kako mi bude.

Eto, ispričah vam ovo moje staračko zapaženije, ne zamjerite. Imadem tako, s vremena na vrijeme, potrebu da kažem nekolike. Riječi. Recite i vi mene, saslušaću vas kao i vi mene. Volim kad ljudi čuju jedni druge, vjerovatno volite i vi.

ОТВОРЕНО  ПИСМО  ЦАРУ СВЕКОЛИКЕ РУСИЈЕ В.В.ПУТИНУ

Ваша Царска Милости,
баћушка Владимире,
ми смо наши па ми дозволи да те зовем  Довла. То ти је оно, знаш, по шатровачком. Знаш да је шатро говор настао у квартовима негдашњег Париза, кад су ситни кримоси разговарали неразумљиво да их пандури не би разумјели, и то. Знаш оно из романа Виктора Игоа. Него, пусти књижевност, држимо се безазленије ствари – политике.
Довла тебра, у Црној Гори, а поготово у Никшићу, нема чељадета које ти се не диви. Не, части ми.
Ја сам ти ономад, Довла, писао црном цару американском, и поменуо тебе у писму. По добру те поменух, по чему бих другом. Види Довла, цару американском сам писао на ћирилици па ћу и теби. Језици су нам слични а и ти си стара кука КГБовска, ти свакога кастига знаш па и српски језик. Између тебе и мене никад није било грке, па неће ни сад.
Дозволи ми да ти испричам зашто ти се дивимо са ове стране Будоша.
Као прво, звијерка си од чо'јека. Нема тога ко ће ти на мегдан изаћ' – вјерује се овамо. Пилотираш, ловиш тигрове, возиш харлија, носиш пиштољ (зато ти је једна рука мирна па душмани мисле да је од болести, далеко било!), бринеш за свој народ... Нема ти мане, тако ми мислимо.
А мислимо ми још нешто, баћушка. Мислимо ми још нешто откако си сјео на трон царски и мрским душманима јасно рекао ЊЕТ. Све нешто думамо, кад бити прошетао мало до нас. Мислим, довезао се. Авионом, аутобусом, ладом нивом, тенком, харлијем... у то ти се не мјешамо! Па кад би ове овдашње што се питају, постројио и дао им вољно. А ти преузео команде. Па поставио ствари на своје мјесто, као што си то урадио у својој царевини. Кад би фабрике дао радницима, знаш. Кад би разјурио тајкуне (то су ти код нас што код тебе олигарси) па покрадено раздјелио сиротињи раји. (Раја – по турскоме – народ обични. Како ми стојиш са турскијем језиком ових дана?) Па кад би правди наредио да се распојаса. Само толико, ништа више.
Има, овамо код нас, један пјетлић који стално кукуриче једну исту пјесму – АЈМО У НАТО, АЈМО У НАТО. Кукуриче тако, па онда погне главу да позобље жито које му НАТО баци. Па опет исти кукурик. Е, тај је неђе ових дана кукурикнуо да си ти од бјелосвјетских моћника тражио да ти се не мјешају у освајању покојне Југославије. Довла, тебра! Је ли то истина, рођени наш?! Једино нам то улива над у срдашца наша! Над да ћемо једног дана заиста живјети боље. И царскије.
Ако је тако, баћушка, не часи нам ни часа него крећи, чим прођу празници. Што се Никшића тиче, дочекаћемо те испред бијеле куће (зграда Скупштине општине нам је окречена ка' она у Вашингтону) или на тргу, ђе ти милије буде. Него, за то ћемо лако, само ти разјури ове што нам крв сисају. А пошто си ти разведен чо'јек, можда се нађе и нека удовица млада, знаш...
Царе Довла, сад знаш шта ти мислимо, па ти види.
До скорог виђења, здраствуј!





1 коментар:

  1. Pozdrav prijatelji, zovem se Marija Josip. Ja sam iz Sarajeva. Ovdje sam da bih prenio dobre vijesti potrebitima. Bila sam depresivna kad me supruga ostavila zbog drugog muškarca, jer sam tražio da prestanem raditi jer sam imao rak i slomio sam se. Oduzela mi je jedinu kćer, pa mi je jedina mogućnost bila umrijeti, pokušao sam je nazvati, ali ona me ignorirala, poslao sam joj SMS poruke i odjednom mi je odgovorila i rekla da je više ne zovem i ne šaljem, pa jednog dana Ući ću u kontakt sa svojim prijateljem na Facebooku i sve sam mu objasnio, a on mi je rekao da je i ranije imao iste probleme, upoznao me s čarolijom za magiju koja se zove Doktor Alaba, poslao mi svoj osobni e-mail i kontaktirao sam ga putem [ dralaba3000 @ gmail. com] i brzo mi je odgovorio, objasnio sam mu svoje probleme i rekao mi je da se ne brinem što je to učinio za toliko ljudi koji nikada nisu vjerovali u magiju, ali pogriješila sam što sam ga pokušala uvjeriti 24 sata da baci magiju i izliječi me raka i našao mi bolji posao i odjednom mi je poslao lijekove za svoju bolest, uzimala sam ih samo 2 dana i bila sam slobodna. Sutradan nisam mogao vjerovati svojim očima, netko je pokucao na moja vrata i taj dan nisam nikoga očekivao, odjednom sam to plakala moja supruga i nisam to mogla podnijeti, molila sam i tražila oproštenje, odmah sam dobio poziv iz moje tvrtke u kojoj sam godinama radio i unaprijeđen sam na mjesto direktora paragonske tvrtke u SAD-u, molim vas pomozite mi zahvaliti dr. Alabi na obnovi svega što sam prije izgubio, možete ga kontaktirati i putem whatsappa / viber sa svojim brojem telefona: +2349039885856.

    ОдговориИзбриши