среда, 18. новембар 2015.

                                                                 TAKSIST


U ovom stanu sam rođen, u njemu ću i umrijeti, možda. Najviše bih volio da me TO snađe ovdje. Nigdje drugo.
Razmišljam tako ležeći na svom starom krevetu dok mi se iznad glave šepuri DIJEGO ARMANDO MARADONA PO PRVI PUT U DRESU... nemam pojma čijem. Ove riječi je uzbuđeno uzvikivao Mihailo kad god bi ugledao poster. Trudio se da zvuči kao sportski komentator iz onog vremena. Poster je na istom mjestu već... bezmalo trideset pet godina.
Na istom onom stolu koji razdvaja dva razvučena kauča uz zapadni zid, kuca budilnik boje srebra. Kupio sam ga na buvljaku prije nekoliko godina, za pet evra. Uz istočni zid ćuti mala drvena sećija. Pamtim je kao dijete, unešena je u sobu ko zna kad i ko zna odakle. U produžetku, prema vratima, stoji velika zidana peć. Napravljena kad i zgrada. I ona je starija od mene... nekoliko decenija.
Pola sedam. Sjednem na krevet, uvučem noge u papuče. Početak septembra, dani su još vreli. Spavam bez majice. Prizemlje je nisko, prozor noću držim zatvoren. Soba je okrenuta na jug, prema centru. Sivkasti git drži stakla na svom mjestu. Zelena roletna je namotana na drvenu šipku, zavjesa nema. Ustajem, protežem se. Otvaram prozor. Ulazi topao vazduh. Gledam zgrade. Iste koje sam gledao kad sam buljio van, brade naslonjene na prozorsku dasku. Nekada je tu ispred bila pržina i nekoliko automobila. Sada caruje beton, kola su svukuda. Nekad su djeca tuda trčala za loptom, poni biciklima pravila ''milicajke'', igrali su badmiton i druge igre. Sad su tu samo automobili. I ja. Ali odavno nemam deset. Četrdeset prva je tu.
Zatvaram prozor, oblačim svijetloplavu majicu i farmerke. Odlazim u kupatilo, puštam lednu vodu. Kupatilo mi je nekada izgledalo veće, sad jedva da stanem u njega. Umivam se. Gledam svoj lik u ogledalu. Dugačko lice, brada od nekoliko dana. Kosa po ramenima. Ljubičasti češalj sa drškom je dovodi u red. Kafena traka je stiska u rep. Izlazim, gasim svijetlo.
Kuhinja i dnevna soba čine jednu prostoriju, ne baš veliku. Čitav stan zauzima trideset pet kvadratnih metara. Nekada je ovdje živjelo nas šestoro. Sada sam samo ja tu. Roditelji su umrli, usledio je rat i raspad države. Nas četvorica na četiri strane svijeta. I samo sam se ja vratio. Iz tadašnjeg glavnog grada. Trebalo je da prođu dvije godine pa da mi dođe iz dupeta u glavu da nisam za taj posao. Dvije godine kojima se ne ponosim. I o kojima ne pričam. Vozio sam skupa kola, koja nisu bila moja. Nosio pištolj za pojasom. Tog dana me je šef poslao na stanicu da pokupim nekog tipa. Voz je, naravno, kasnio. Onda mi je sinulo. Vratio sam se do kola, izvukao pištolj i stavio ga u pretinac. Ključeve u bravu. Vratio se u stanicu, kupio kartu do Podgorice i otišao. Bio je decembar 1993.
Dok žvaćem svoj doručak (pržena jaja sa slaninom, čašica jogurta) buljim kroz prozor. Sa ove strane prozori su visoki, okrenuti prema sjeveru. Ovdje je i svježije, uvijek.
Gledam u balkone ''gradić pejtona''. I ovu zgradurinu poznajem od rođenja. Nekada sam znao ko živi u kojem stanu. Sad je na svom mjestu jedino stari Muharem, radio je sa mojim ocem. Druge ne poznajem.
U ono vrijeme, odavde se vidjela planina Vojnik. Bila je to svojevrsna meteorološka stanica. Kad njegovi vrhovi zabijele, prestaju topli dani. Kad bijela kapa nestane, proljeće je stiglo. I danas je tako. Dok god mu je ''glava'' bijela, kaputi vrebaju iz ormara. Sve mimo toga je varka.
Negdje 1980. na horizontu (meni tada dalekom) pojavili su se visoki stubovi, gvozdeni. A posle nekoliko godina, između njih je izrastao sportski centar. I zaklonio Vojnik. A krajem devedesetih, pogled su ''zapečatile'' dvije zelene zgrade.
Završavam doručak nekoliko minuta prije sedam. Izlazim van, zaključavam vrata i spuštam se niz onih nekoliko stepenica. Napolju je toplo, sunce obasjava vrhove okolnih zgrada. Ulazim u crvenu ''dačiju'' i palim motor.
Otkad su sredili ovaj dio grada, ne može se više kolima odmah ovuda pa na ulicu. Sad se vozi pored ''socijalne'' zgrade, oko komunalnog, kroz prolaz ''pobjedine'' zgrade i tek se onda uključuje u saobraćaj.
Prolazim pored bolnice, usput palim radio stanicu. Odmah začujem Mirjanin glas. ''Tolstoj je tu'' govorim u mikrofon i skrećem na bulevar. Pičim pravo, gore do parka. ''Dobro, Tolstoj''. Glas joj je pospan.
Parkiram kod parka, Brajuško je već tu. Taj blesan mi je i nadjenuo ovaj nadimak. Bilo mu je smiješno što u kolima držim neke knjige. I još smješnije što ih ponekad čitam. Kad nema puno posla. Jednom je sjeo pored mene, uzeo jednu pored ručice menjača, namršto se i pročitao: ''Vaskrsenje, L. N. Tolstoj. E baš si mi ti neki Tolstoj, a bježi tamo, ha ha ha!''. Nasmijao sam se i ja, a nadimak mi se tog dana prilijepio kao čičak. I drži se čvrsto za mene. Sad me svi na poslu tako zovu.
Odmah mi prilazi, spuštam prozor. ''Đe si pisac'' zagrmi ''nešto si mi ublijedio, da nisi šta jeba noćas? Ha ha ha!'' Umjesto odgovora se smješnem. Samo ovaj prostodušni grmalj ima tu slobodu, svakog drugog bi poslao dovraga.
Negdje prije tri, dobijam vožnju do Vidrovana. Završavam u pola četiri, prešao sam u drugu smjenu. Dobro, svakako nigdje ne žurim. Predao sam pazar i otišao kući.
Na klupi ispred zgrade sjedi major. Gleda u prozore i ćuti. Ko zna o čemu razmišlja. Vjerovatno ni ne vidi zgradu. Živi u garsonjeri na trećem spratu. Kažem mu dobar dan i uđem. Zapravo je kovač a ne oficir. Radio je u ovdašnjoj željezari. Nekada sam znao odakle je doselio u Nikšić ali sam zaboravio. Mislim iz Bosne. Pamtim još kao dječak njegove zelene suknene čakšire, radničke cipele, plavu željezničarsku bluzu i takvu šapku. Šapku i dalje nosi a čakšire su zamjenile stare prljave farmerke. Ponekad pređe ulicu i ispred prodavnice pije pivo. Nagluv, često i ne čuje moj pozdrav, samo me pogleda, kao da me vidi prvi put. Nekada davno, pokucao sam na njegova vrata, ne sjećam se zašto. Kad ih je otvorio, iza njega sam vidio prostoriju ispunjenu starim novinama. Uredno složene i uvezane kanapom, prema prozoru je vodio uzan usijek. Ne znam da li je ostavio mjesto za krevet. Ili je spavao na njima. Ostao je momak do sad. Kao i ja...
                                                                ***
Danas ću iznenaditi sebe – skuvaću makarone sa sirom. Sipam vodu u plavu šerpu i stavljam na šporet. Narandžasto dugmence zasvijetli. Dok voda ne prokuva, zapaliću jednu.
Sunce se naginje zapadu, ''gradić pejton'' je crven. Svijetlost se odbija od stakla. Radostan dječi žamor dopire kroz otvoren prozor. Nekad je tu, pored zapadne listre, ćutala zelena kućica prizemljuša. Ispred nje je bilo veliko drvo, trešnja ili neka druga voćka. U hladovini njenoj, na klupama uz zeleni zid prizemljuše, ljeti bi se naređale domaćice iz naše zgrade. Kontrolisale su sve. Ko ulazi i izlazi, ko iz grada dolazi. I ''pejton'' im je bio na nišanu. Znale su SVE. Odavno nema ni kućice ni drveta. Ni ovih domaćica. Sad su klupe, moderne, uglavljene ispred zgrade. Okolo caruje beton. Vjerovatno je sada ljepše nego onda, ali se meni ne čini tako. Možda zbog broja godina koje sam potrošio. Vjerovatno je onima koji sada troše svoje djetinjstvo i prvu mladost odlično. Možda vide ono što ja ne vidim. Možda su im ljetni sumraci lijepi kao meni oni onda. Ko će znati.
Malo ko je od starih stanara ostao tu. Devedesetih, kad su stanovi privatizovani, puno njih je prodato, došli su neki novi ljudi, pa i oni otišli, a na njihovo mjesto neki treći.
                                                                           ***
Iz podruma sam izvukao moj plavi sportski bicikl, odvešću se do krupca. Posle skoro cjelodnevnog sjedenja u kolima, ovo razgibavanje mi dobro dođe.

U deset odlazim u krevet. Čitaću dok mi se ne prispava. Singer je odličan, opija svojim pripovjedanjem. Gotovo da osjećam miris ulica Varšave između dva rata, kloparanje točkova fijakera ispunjava sobu...
                                                                     ***

Sjutri dan je zakišilo. Zna tako vrijeme u Nikšiću da se uskopisti pa se opet umiri. Lijepi dani u oktobru su se očekivali, miholjsko ljeto skoro da nikada nije omanulo.
Kiša dobuje po krovu i staklima, radio je utišan. Ne volim da pušim u kolima dok čekam vožnju, izaći ću i ispod neke strehe zapaliti jednu. Baš kad sam uhvatio za ručku na vratima, radio stanica zakrča. ''Tolstoj, imaš vožnju do Vilusa, mušterija te čeka kod benzinske u Rastocima. Tebe traži.''  Javim da krećem i okrenem ključ. Cigareta će da sačeka.
Dok klizim mokrim bulevarom, razmišljam ko od mušterija zna za moj nadimak. Neki od rijetkih prijatelja bi telefonirali meni, ne bi me tražili preko centra. Ko god bio, dobro će mi doći da razdrma ovaj kišni dan.
Brisači rade u svom ujednačenom ritmu dok zavrćem lijevo oko skvera i parkiram na prilaz za autobuse. U trenutku kad palim četiri žmigavca, začujem kako se otvaraju zadnja desna. Dasa u tamnom sakou se smješta na sjedište. ''Dobar dan'' izgovara hrapavim baritonom. Odgovaram na pozdrav i čekam da kaže destinaciju. ''Vilusi'' kratko reče. Ubacam u prvu i krećem. Palim taksimetar na retrovizoru.
Do Kapinog polja putujemo ćutke. Nekad mi dobro dođe razgovor sa mušterijom, nekada ne. Sada mi je bilo svejedno. Prolazimo Vitalac, kiša je ovdje jača. Vozim pedeset kilometara na čas, izgleda kao da se oblak spustio na zemlju. I drugi voze polako, svjetla su oborena. Brisači jedva uspijevaju da drže prednje staklo čisto. Tada dasa progovori, bez da se nakašljao. ''Voziš, a?'' Bacim pogled u retrovizor. Četvrtasta glava, snažna donja vilica, lice blijedo i ozbiljno. Nekoliko godina stariji od mene, rekao bih. ''Aha'' odgovorim lakonski. Prebacim u treću. Posle poslednjih kuća, oglasi se opet. ''Vozi. A dokle ćeš?''  Hm, čudno pitanje. ''Kako to mislite, gospodine?'' upitam i instiktivno čvršće stisnem volan. ''Zajebi finoću, gospodine'' odgovori, ''znamo se odavno''. Opet bacim pogled u retro, nije se šalio. I nije mi bio poznat. ''Stvarno?'' upitam. Umjesto odgovora uslijedi pauza. U tom trenutku sam imao osjećaj da mu je razgovor sa mnom  važniji od vožnje. ''Znam te, znam'' uzdahnu i udobnije se namjesti na sjedištu. ''Odakle se znamo'' upitam, ''ne mogu da se sjetim?''.  Sad nije napravio pauzu. ''Znam te od rođenja. A ne možeš se sjetiti jer me nikada nisi ni vidio. Ali si zasigurno čuo za mene.'' Sjetih se perioda iz glavnog grada, ali, ne. Sigurno bih znao da je iz te priče. I ne bih volio da me zna otuda... ''Da, da, bio sam ti blizu nekoliko puta kad si ono onda bio gore.'' Glas mu je prelazio u bas, a meni trnci pođoše uz leđa. Taksimetar je odbrojavao, brisači su išli preko stakla. Vozili smo se onim krivinama iznad Slanog. Grad je ostao daleko za nama.
Brzo sam premotavao film u glavi, ali ovome tipu nisam mogao naći mjesto u prošlosti. Odlučim da sačekam da sam objasni ovo.
''Ne sjekiraj se, ne nosim pištolj. A ti, imaš li ga?''  Ne rekoh ništa, samo odmahnuh glavom. ZNAO je, izgleda. I odlučio da se igra. Dobro, prihvatam igru. Stisnuh zube i opet stegoh volan.
''Vjerujem, ipak da si slutio da sam tu. ONDA, znaš. Ljudi uvijek osjete. Ali nisu sigurni, ili ne žele da budu. Vole da pomisle da je to slučajnost. Ponekad budu u pravu, ponekad se zajebu.''  O čemu ovaj priča? Nisam više htio da čekam. ''Šta hoćeš od mene?'' više prorežah nego što progovorih. ''Da me odvezeš tamo gdje sam ti rekao. Ništa više.'' Zvučao je kao da ga je moje pitanje obradovalo. I moja nervoza. ''Platiću, naravno. Tolstoje.''  Zaustih da nešto kažem kad iz krivine izletje ogromni kamion sa upaljenim dugim svijetlima, išao je pravo na mene. Trznuh volan i pritiskoh kočnicu, kamion proletje. ''Ništa to, danas nije tvoj dan'' reče tip iza mene. Nije ni trepnuo. Osjetio sam da mi je nestala krv iz lica. Ruke su mi podrhtavale. ''Ajde tjeraj slobodno'' reče. Kao da ga je ovo zabavljalo. Pustih kočnicu, ubacih u prvu i krenusmo. Dok sam naizmjenično pritiskao papučicu za gas i kvačilo, osjetih da mi koljena klecaju. Postigoh opet brzinu od pedeset na sat. Kiša je padala još jače.
Progovorio je opet kad smo prošli stijenu – vidikovac. ''Nisi jedini koji želi to. Mnogo njih bi da skončaju tamo. Ali se ne pitaju, na njihovu žalost.''  Ovo mi je bilo previše. Naglo pritiskoh kočnicu. Automobil se zaustavi, ovaj se nije ni mrdnuo. Okrenem se prema njemu, prebacim ruku preko naslona sjedišta. ''Koji kurac pričaš?! O čemu sereš svo vrijeme?!'' Izraz lica mu je bio leden, oči staklaste. ''Znaš o čemu govorim. Volio bi da skončaš tamo gdje si rođen. Ali ne odlučuješ o tome. Ja odlučujem. Niko drugi.'' Gledao me je u oči, imao sam osjećaj da ne trepće.
''Oćeš li reći ko si i šta ovo sve znači ili treba da gatam?''  ''Da gataš? A nećeš me raspaliti tom ručerdom preko nosa, ili uperiti pištolj u mene? A da, oružje si ostavio u pretincu, zaboravih. Opasan si mi ti neki pisac, Tolstoje. Ništa ti nije jasno a neprijatno ti je, a? Vidiš, ja ponekad navratim prije vremena, kao danas. Sledeći put nećeš ni znati da sam tu. Ne trudi se da mi zapamtiš lik, mogu da uzmem koji želim. Vidiš, znaš dobro moje ime. U ženskom je rodu ali to za mene ne važi. Vajni umjetnici su me slikali ka kosom u ruci, u nekoj crnoj odori. Obična mazala i lupetala. Pokušavaju da me spoznaju i da nešto shvate, sve ne bi li pobijedili svoj strah. Strah od mene. Evo, i ti počinješ da drhtiš. Kažem ti, nije danas tvoj dan. Kad me odvezeš gdje sam ti rekao, vratićeš se u grad. Možeš kolegama pričati o meni ali znam da nećeš. Ne bi ti vjerovali, smijali bi ti se. Nešto sam danas raspoložen za priču pa ću ti reći, Tolstoje – svi vi na zemlji imate kod mene ispisan kalendar. Koliko vam je dana iskrižano – to vam je to. Sjećaš se kako si u vojsci švrljao po džepnom kalendaru? To je nešto slično. Da, slično. Nešto si mi preblijedio? Toliki momak pa se uplašio? A ipak mi ne vjeruješ sasvim? Lud neki čova, lupeta koješta, a? Znam svaki tvoj dan od rođenja pa do sad. Evo ti jedan detalj koji sigurno nisi zaboravio, a samo ti za njega znaš – i onaj kojeg si uplašio tada. U vrijeme kad si radio za 'gazdu', one noći kad si pustim ulicama vozio a u prtljažniku je bio paket kojeg si jedva čekao da se otarasiš. Bio si uzbuđen, nadrkan, kako bi ti rekao. Pandur koji te je zaustavio je ZNAO. Osjetio si to pa si potegao. Kad je siromašku profijukalo pored glave, prokleo ja dan kad je obukao uniformu. Pobjegao si a pištolj je završio na dnu rijeke. Sjećaš se?''
Sledeće što pamtim je vožnja nazad u grad. Bio sam mokar od znoja a plavkasta novčanica od dvadeset evra je izgužvana ležala na suvozačevom sjedištu...

Javio sam radio-vezom da mi nije dobro, predao pazar i otišao kući. Kiša je prestala. Parkirao sam ispred zgrade i ušao u stan. Ispovraćao sam u ve ce šolju sve što sam pojeo poslednja tri dana, čini mi se. Spustio sam roletne i obučen se uvukao u krevet. Pokrio se po glavi. Nećeš ni znati kad dođem sledeći put, reče. Kad je tako, volio bih da dođe dok spavam, pomislih i utonuh u san.

Нема коментара:

Постави коментар