ХРИСТОС У ЖУПСКОМ МАНАСТИРУ

                                                          ARGENTINA 

Na bulevaru Vuka Mićunovića, u Nikšiću, u blizini Dječijeg dispanzera, ćuti jedna stara prizemna kuća. U svoja njedra je, prije nekoliko godina, primila kojekakve poljoprivredne mašine: kosilice, motokultivatore, muzilice i slično. Kroz starinski dvokrilni prozor i sa male (rešetkama okovane) terase gleda na bulevar. Ćuti tako na zapadnoj strani ulice, dok semafor, ispred njenog nosa, danonoćno trepće, trepće... Kad bi kuće mogle pričati, ova stara Nikšićanka bi imala šta reći. Možda bi najzanimljiviji dio priče bio onaj koji se proteže od proljeća 1998. do ljeta 1999. A kako kuće ne umiju pričati, bar ne kao mi ljudi, ovaj dio njene istorije ću ispričati ja...

Novembra 1998. godine, bilo je hladno kao u sred januara, iako je jesen, kalendarski, trošila svoje dane. U gradu se osjećao ledeni dah gospođe zime. Prikradala se od planine Vojnik, prijetila nam svojim dolaskom. I bez toga smo znali da će doći, do sad nije omanula. Daleko od toga da smo bili uplašeni, drva su u podrumima spremno čekala da istrče uz stepenice i sjure se u šporet. Kaputi, kape, šalovi i zimske cipele su se samo smješkali na ovu prijetnju.  Topla crna jakna je štitila moja junačka leđa i još junačkije grudi. Vunena kapa, iste farbe, brinula je da glavi ne naškodi mraz.

Ulice su bile hladne, trotoari skoro zaleđeni. Bilo je pitanje dana kad će ih prekriti snijeg i okovati led.

U to vrijeme sam mučio muku sviračku – kako nagovoriti vlasnike nikšićkih bircuza da smo bolji mi nego oni. I da angažuju mene a ne nekog od njih. Da daju šansu (i honorar) meni a da narodnjake sa svojim suzama i izgubljenim ljubavima prepuste nekom drugom. Mislim da sam te večeri bio u gostima kod Miča, biće da smo pričali o ovome, kad Biljana reče: ''Pogledaj u 'Argentinu' to ti je tamo kod dispanzera. Oni puštaju rok, valjda je to neki klub, šta li.''. Negdje sam već čuo za to mjesto ali nisam znao da li je otvorenog ili zatvorenog tipa. I dešavaju li se ''žive'' svirke tamo uopšte. Mada, nije zgoreg pitati, pomislih. Pogledam Miča, on klimne glavom. To je značilo – idemo posle.

Iste noći, negdje oko osam, prešli smo ulicu i ušli u dvorište. Tada je bulevar zapravo bio mračna ulica sa dotrajalim asfaltom kog su krasile predivne široke rupe. Kuća koja je stajala ispred nas je izgledala obično – sa lijeve strane prozor zaštićen škurama, sa desne mala terasa a između bijela drvena vrata. Na njima ''zamućeno'' staklo, svijetlost se nazirala iznutra. Nisam znao šta me čeka tamo ni da li je ulaz dozvoljen. S Mičom sam se dogovorio da, ako to bude neki  lokal koji prima samo svoje članove, bacimo pogled kao tražeći nekog i izađemo.

Hrabro pređemo tri stepenice, pritisnem hladnu kvaku, vrata zaškripe. Polumračan hodnik, sa lijeve strane je zid  ukrašen bojama, neke slike su na njemu. Koraknem prema glavnoj prostoriji, malo više osvijetljenoj, Mič mi je za petama. Na zelenom itisonu (zove li se tako ona vrsta tepiha?), sa lijeve strane, radni sto. Za njim sjedi bradati tip i nešto tiho priča. Ispred tipa su knjige. Nema muzike. Sa desne strane je šank, konobar i čaše. Ovaj što priča za stolom, obraća se publici koju ne vidim, morao bih zavrnuti još lijevo da bih ih ugledao. Atmosfera neobična, osjećam se kao uljez. Mislim da isto osjeća i Mič koji mi duva u potiljak. Plan b – ''Nema ga ođe'' procijedim i  oba uhvatimo maglu.

Na hladnom noćnom vazduhu progovorimo glasno. ''Kakav je ovo lokal?'' pitam Miča, kao da on o tome zna nešto više nego ja. ''Nemam pojma'' odgovara i ubrzava korak. Uvijek sam ga morao opominjati da hoda sporije kad bi bazali gradom. ''Nećeš ti ođe dobiti angažman'' doda. ''I meni se čini. Kao da je biblioteka ili knjižara'' složih se.

Tako je ''Argentina'' pala u zaborav, bar za tu noć.

Više se ne sjećam ko mi je sjutri dan  predložio da opet odem u taj klub i ispričao da se tamo i te kako svira u živo, da čak i rok bendovi gostuju. Posle toga, odlučim da iste noći još jednom otvorim stara bijela vrata.

To sam i uradio. Zakoračio u glavnu prostoriju koju su škrto obasjavale plavkaste sijalice. Desetak stolova. Za prvim, četiri tipa u odijelima i zimskim kaputima. Pije se nikšićko, vidim. Duž zidova police pune knjiga. Pored prozora koji gleda u dvorište, malecka bina. Na zidu Borhesov portret. Okrenem se, priđem šanku, upitam konobara: ''Zdravo, je li gazda ođe?''. ''Jeste'' odgovori žgoljavi tip u plavoj majici ''ovaj za stolom, sa bradicom'' i nastavi da slaže čaše. Priđem opet prvom stolu i obratim se četvorci u crnom. ''Dobro veče, tražim gazdu'' krenem sa pričom toliko puta ponovljenom. Ovaj kog mi je konobar pokazao, kratko ošišan, pogleda me i reče: ''Ja sam''. Objasnim  da sam muzikant i da tražim angažman. U tom trenutku se nisam previše nadao uspješnom okončanju razgovora. Umjesto odgovora, tip me ponudi da sjednem. Ovo bi mogao biti dobar znak, pomislih. Privučem slobodnu stolicu i zahvalim. ''Šta ćeš popiti?'' upita  dok su me ostala trojica gledala. Jednog od njih sam se sjećao iz osnovne. ''Pivo'' kažem. ''Željo'' okrenu se ''donesi pivo''.

U to vrijeme, a i sada, vlasnici nikšićkih lokala su izgledali svakako ali ovako ne. Drčni, nerijetko nervozni, nikad opušteni. Ovaj je djelovao suprotno. Zapravo, djelovao je normalno. Ispričao sam mu da sviram gitaru, da posjedujem kompletnu opremu, pjevam koliko me grlo nosi, repertoar je domaći, zabavnjački. Dok sam pričao, njih četvorica su ćutali. Kad završih, gazda reče: ''Odlično. Hajde da napravimo probu sjutra ujutru. Ali pod jednim uslovom – da moj brat pjeva s tobom. Najbolji je pjevač u gradu. Ako se dogovorimo, plaćaću ti razglas svake večeri kad bude svirka deset maraka plus procenat od prodatog pića. Ovdje, inače, organizujemo književne večeri, tribine, koncerte. 'Ajde da se čujemo ujutru, da dovezemo razglas. Evo ti broj mog telefona – 55 576 - Bato.'' Opa, pomislih, ovo je bilo brzo! A još je obećavajuće. Izvadim zeleni notes i olovku iz unutrašnjeg džepa i zapišem broj.  Zaklopim i vratim u džep. Razgovor posle ovog karatkog dogovora spontano krene, o muzici, uglavnom. I o nama, nepravedno zapostavljenim rokerima. Klub je otvoren u martu te godine, saznah iz razgovora. Iskapim svoje pivo i upitam Bata: ''A tvoj brat, kako se zove, gdje svira?''  ''On samo pjeva, ne svira nijedan instrument. Odličan je! Zove se Badžo. Poznaješ li ga?'' Nisam mogao u sjećanju dozvati nijednog Baža. ''Ne poznajem'' kažem mu ''upoznaćemo se sjutra.'' Ustanem, rukujem se sa svima i izađem.

Te godine sam živio na pet minuta hoda od ''Argentine''. U iznajmljenoj sobici, osim mog kreveta i šifonjera, bili su zvučnici, dvije gitare, mikrofon, stalci, kablovi, kasetofon sa dva deka marke ''boss'' (kupljen u ''Balkanskoj carici'' za osamdeset maraka). I ja. Ovdje je bilo  hladno i zbog toga što suncu nije bio omogućen pristup, ali se nismo dali. Čekao sam sledeći dan i razmišljao – hoće li ''Argentina'' uticati na debljinu mog novčanika? Posle skromne večere, zapalim cigaretu i uključim radio. Podesim skalu na frekvenciju radija Montena.

Ujutru, oko devet, okrećem Batov broj. ''Bio sam sad tamo'' kaže mi ''nema struje. Ipak ćemo prevesti opremu, valjda će doći. Gdje da dođem za tebe?'' Objasnim mu u kojoj zgradi stanujem i prekinem vezu.

''Argentina'' je radila od sedam uveče. Bato je parkirao crnog wolksvagena ispred. Cum i ja izvlačimo teške zvučnike iz prtljažnika, Bato uzima gitaru. Cum je izrazio želju da čuje najboljeg pjevača u gradu. Ulazimo, nije zaključano. Unutra je polumrak, duvanski dim i miris alkohola od sinoć. Za istim onim stolom sjedi tip u dugačkom crnom kaputu,  kosa vezana u rep. Brada i brkovi.  Otvorio je pivo, zapalio cigaretu. Spuštam zvučnik, pružam ruku. ''Tozo'' predstavljam se. ''Badžo'' kaže na to. Ti si taj, pomislih.

Dok montiram opremu, Cum i Badžo razgovaraju, Bato je donio piće. Kuća časti. Podižem zvučnike na stalke, uključujem miksetu. Sjednem na barsku stolicu, probam mikrofon i gitaru. Sva trojica gledaju u mene. ''JEDAN, JEDAN, TEST'' zagrmim kroz prostoriju. Ne znam zašto muzikanti uvijek (ja takođe) koriste ove riječi kad provjeravaju je li zvuk podešen kako treba. Zašto ne kažemo nešto drugo, sijalica, na primjer.

Odsvirao sam nešto, ne sjećam se šta, i pogledao Badža. Bio je to znak da mi se pridruži na drugoj stolici i zapoje. Da čujemo taj glas. Sjeo je, skinuo mikrofon sa stalka, u drugoj ruci votka. ''Još sam prehlađen'' reče ''malo me grlo boli.'' Ajde, ajde, pomislih, nismo guslari. ''Šta ćemo?'' upitam ga. ''Ajde nešto od Osvajača'' odgovori i otpije iz čaše. Klimnem glavom i počnem iz a-mola. Odsviram uvod, Badžo primakne mikrofon i krene: ''Oči mi tope se, dok vetar sa stola pesme mi briše...'' Pogledam Cuma. Ćuti, ne reaguje. Onda stigne refren: ''Kome sad usne ljubiš do zore, možda to nebo znaaa...''. U JEBEM TI pomislim. Cum je izbečio, otvorio usta. OVAJ PJEVA K'O  ČIPI, K'O  DADO TOPIĆ! Odsvirali smo do kraja, spuštam gitaru i pružam ruku. ''Svaka čast drugar!'' Badžo se smješka. ''Nije to pravo, još me grlo boli...''

Počeli smo iste noći. Nešto posle osam, gosti su bili uglavnom ''stalni''. Poznavali su se, znali su Bata. Ja sam bio nov. Nekoliko studenata, novinar lokalne televizije i još poneko. U pola devet se namjestim na stolicu, pojačam mikrofon i gitaru i počnem.

Prvih pola sata pičim sam. Oko devet svi su stolovi zauzeti, tu su i Badžovi drugari. Jedan od njih je posebno veseo, ima neku simpatičnu frizuru. Kovrdžava žućkasta kosa mu dodiruje uši, vidim da zbija šale, društvo se smije. Negdje posle devet Bažo ustaje, zauzima mjesto na stolici pored mene. Zaviruje u moju svesku, prstom mi pokaže koju ćemo pjesmu svirati. Klimnem glavom i odsviram uvod. ''Ti samo budi dovoljno daleko...'' Posle nekoliko balada krenemo sa nekim bržim ''stvarima'', nižu se hitovi Atomaca, Pušenja, Čorbe. Neko pjeva s nama, neko zapljeska, neko viče: ''Tooo!''. Onaj sa frizurom je i dalje nasmijan, prati nas lupkajući rukama po stolu, potpuno van ritma. Momak nema nimalo sluha, pomislih. Nekoliko večeri kasnije sam saznao da je to Mihailo, bubnjar. I te kako je imao sluha...

Prošla je jesen, stigla je zima, svirali smo nekoliko večeri sedmično. Nastupali su i neki bendovi iz Nikšića i Podgorice. Parice su kapale, imalo se za kiriju i leba.

Prije Nove godine, žgoljavi konobar je napunio džepove koliko je god mogao, procjenio da više nema otkud uzimati i otplovio prema nekom drugom šanku. Niko nije pustio suzu za njim, pominjali smo ga kratko posle odlaska. Uglavnom po širokoj ruci kojom je pretakao pazar u svoj džep.

Leo je zauzeo mjesto glavnog i jedinog konobara a ja postao ''stalni''. Nizale su se svirke, književne večeri, tribine. Često su nas rani jutarnji sati zaticali između zidova našeg kluba. Nismo ni primjetili kad je stiglo proljeće, a sredinom marta učestale su priče o bombardovanju. Neće valjda...

Onda je došao dvadeset četvrti mart, pala je noć. Razdrndani muzički stub je izdahnuo, donio sam moj kasetofon ''boss''. Te večeri smo u klubu bili Bato, Leo i ja. Uključio sam radio, gong je označio sedam sati. Vijesti. Ženski glas je saopštio: ''...prve bombe su pale na Peć, Novi Sad, Danilovgrad...''. Muk. Bato ustaje, oblači kaput. Ustajemo i nas dvojica. Ćutimo, nikom nije do priče. Vani proljećnu noć paraju zvuci sirene za uzbunu, škripa točkova, panika je u gradu...

Prvog aprila Mič i ja smo se prijavili u vojni odsjek. Ozbiljni oficir, ne sjećam se čina, uručio nam je pozive za rat. Mič je opasao bijeli opasač vojne policije a ja onaj obični, ''prašinarski''. Nikšić je tih dana vrvio od vojske, mnoge jedinice su bile stacionirane oko grada. Svake noći se očekivao vazdušni napad. Srećom, do njega nikada nije došlo.

Sa radija su stizale šture vijesti, tadašnja SR Jugoslavija je bombardovana i danju i noću. Narodom su kružile strašne priče, zlokobna predviđanja. Helikopter apač ti se prišunja na pet metara, ''tepih'' bombardovanje, sto pedeset hiljada mobilisanih vojnika, napašće nas od Trebinja, iz Mađarske, Legija stranaca je u Bileći...

Došli su topli dani, ''Argentina'' je bila prazna. Ne sjećam se kako se rodila ideja, ali krajem aprila klub je opet oživio. Rokenrol je rekao NE ratu i ratnoj psihozi. Nešto se oslobodilo iz ljudi, svirke su bile nevjerovatne, vrištalo se uz zvuk bubnjeva i gitara, panduri su nas često izbacali van odmah posle deset, do kad je bio dozvoljen rad kafanama.

Koncerti i žurke su se smjenjivale, stigao je jun, nazirao se kraj rata. I kraj ''Argentine''... Bato je pominjao neke donacije koje je rat spriječio, budućnost kluba je bila neizvjesna. Ali se vesela druženja nisu prekidala, ljudi su voljeli ova četiri zida, mjesto je imalo ''nešto''. Stigao je jul, pripremio sam program za ''rok vremeplov'', Bato je odštampao plakate. Dan prije, pitao sam glavatog tipa koji je držao veliku terasu ispred robne kuće za svirku, odmah je pristao. Prve noći je bilo odlično, svi stolovi su bili zauzeti, slušali su me i oni sa ulice, kapnuo je prvi honorar. Pitao sam glavonju da zaobiđemo četvrtak radi zakazane žurke u ''Argentini'' ali je glavati odbrusio: ''Ako ti nećeš, 'oće neko drugi...''. Nastavio sam na njegovoj terasi čitavo ljeto. U klubu je bilo još nekoliko druženja i... došao je kraj.

Negdje krajem avgusta, bilo je sparno popodne, prolazio sam pored ''Argentine''. Vrata su bila širom otvorena, skoro da sam utrčao unutra. Dočekao me dobro poznat miris...i nepoznat stariji tip iza šanka. Nervozan, nije me ni pogledao, nešto je preturao tamo. ''Ma kakav Bato...'' resko je odgovorio na moje pitanje i odmahnuo rukom. Izašao sam van a on ostao da pretura. Priča je bila završena, stranica ispisana.

U istoj toj kući, čiji zidovi pamte uzbudljivije i ljepše trenutke, sada se može kupiti poljoprivredna mašina na rate, dio plaća država. Ali o kukovom ljetu.

Šank je srušen, škure otvorene, terasa okovana a na njoj se razbaškarila zelena kosilica. Ime neke firme je postavljeno gore ispod oluka, na  mjestu gdje je nekad pisalo ARGENTINA. Neki drugi svijet sad dolazi tu. Parkiraju automobile za kojima tandrču prikolice, namršteni prodavac iznese mašinu na trotoar pa je tu sklapaju. Ili pokušavaju sklopiti, dok nervoznom brkatom kupcu dimi cigar ispod nosa.

Kad bi kuće umjele da pričaju... ova stara Nikšićanka bi imala šta reći.