DUG

                                                     




Dvije marke i četrdeset pfeninga. Dva hleba i jedan ''brilijant''. Plava paklica jeftinih cigarteta. Žuti novčići. Pješice dolje do magistrale, palac uvis pa u grad. Promuvaću se nekoliko sati po gradu i natrag kući.
** *
Tada sam živio na zapadu. Mislim, ne na Zapadu, već na onim gudurama iznad grada. Ljeti sam koristio svoju šupljikavu kolibicu pored kuće. Nije bio baš neki komfor ali sam imao kakav-takav mir. Razvukao sam produžni kabal i moj crni radiokasetofon je zapjevao i zapričao. Uveče uz svijetlost šterike. Nisam htio sijalicu. Gitara prislonjena uz drveni zid. Preko dana je počivala na mom krevetu. Ljeto je dvije hiljadito, star sam dvadeset sedam godina. I koji mjesec preko.
Te zime i početkom proljeća sam pojao u bifeu studentskog doma. Za neku siću. Omladina je pjevala sa mnom, ponekad bi tura pića stigla za moj sto. Nikšićko, veliko. Jedini alkohoh koji se točio tamo, samo kad ja sviram. Mimo toga – sok, kava, čaj.
Ovaj tip koji je bio zakupac bifea, četrdesetogodišnjak, često je bio iskežen. To mu je, valjda, bio manir. Ne pamtim kako se zvao. Nije ni važno. Ali je bio hrabar, nikšićki đilkoši nisu smjeli praviti frku u njegovom bircu. Nisu ni dolazili. Tada se u gradu još uvijek osjećao dah devedesetih, ludilo i nasilje. Topovi i kalašnjikovi u okruženju tek što su utihnuli. I ručne bombe koje su izlijetale iz džepova prljavih trenerki.
Biti mlad znači imati puno strpljenja, imati živce za mnoge nervirajuće stvari. Između ostalog. A ovaj tip me je nervirao. Često. Mislim, skoro uvijek. Pogađao se sa mnom o visini honorara kao da kupuje kravu  na pazarištu. Imao je neki otegnuti naglasak i... kezio se.
Svirke su išle jednom ili dvaput sedmično. Ponekad nijednom. Ali su mi prijale. Bio sam glavni baja tamo. Sve đevojke su gledale u mene, momci su bili prijateljski raspoloženi, zbijali su šale. A ja ''bacao'' fore poznatih rokera: ''Ajmo zajedno... da vidim ruke... sad samo đevojke... momci, da vas čujem!'' i slično. Sića koju sam tu zarađivao je bila dovoljna za život od danas do sjutra popodne. I ništa više. Razglas sam ostavljao ispod stola u ćošku, gitaru nosio sa sobom. Uprkos neizvjesnoj egzistenciji, bio sam opušten. Bio sam mlad. Djelimično zadovoljan.
Iskeženi mi je ponekad dugovao honorar pa me je isplaćivao na sledećoj svirki. ''Kad dernek utihne'' ostajali bi neki tipovi za njegovim stolom i ja. Ovi su pričali svoje i njegove istine, pivo se osjećalo u vazduhu. Ja sam ćutao i čekao trenutak kad će zavući ruku u džep.
Posle jedne takve večeri, pičio sam pješice kući. Topli dani su stigli u Nikšić, noći su bile prijatne. Prošla je ponoć, hodam ulicom koja se spušta od hotela dolje prema bolnici. U desnici gitara (u crnoj vatiranoj futroli), karirana košulja raskopčana. Dugim koracima gazim zagrijani asfalt. Saobraćaj je skoro zamro, mogu hodati sredinom ulice.
Posle drugih semafora, primjetim dva pandura. Primjetiše i oni mene. Znao sam to jer su otvoreno gledali u moju ponoćnu pojavu. Košulja je landarala oko mene, koraci su mi bili dugi. ''Dobro veče'' javih im se. ''Dobro veče'' odgovoriše uglas. Primjetih da su bili raspoloženi za druženje. Bilo im je dosadno, jutro je bilo daleko. Htjedoh proći kad mršaviji upita: ''Ti si muzičar?''. Jok, tesar, pomislih. ''Aha'' odgovorih i zaustavih se. ''To je neđe bila svirka?'' uključi se deblji. ''Jeste'' odgovorim, ''u studentskom''. ''A jesi li odavde ili...?'' nastavi mršavi pogledujući čas mene čas gitaru. ''Da, da, odavde.''  ''A mi smo pomislili da si... znaš...''  ''Stranac?'' upitam sa osmjehom svjetskog muzikanta. ''E, to! Stanac!''  ''A nisam...'' nasmijah se. ''A znaš li onu od Šobića 'od druga do druga' da odsviraš?'' upita mršavi, mašući desnom rukom kao da svira. Vidjeh da je raspoložen za mini-koncert, ovdje na ulici. Zaustih da nešto kažem ali me deblji preduhitri. ''Ne može ti svirat' ođe...'' reče tihim opominjućim glasom. ''E... pa jes' ''.  Pogledam debeljka zahvalno, pozdravim ih i nastavim prema bulevaru.
* * *

Dvije marke i četredeset pfeninga. Zveckaju u crnom neseseru. Hodam prema Cumovoj zgradi. Cum me s vrata dočeka obećavajućim obavještenjem: ''Tražio te neko, reče da će opet zvati. Nije rekao kako se zove''. U to vrijeme mobilni telefoni još uvijek nisu bili svakodnevna stvar kod običnog naroda. Još uvijek je to bila skupa igračaka, mogli su je sebi priuštiti samo bogataši i snobovi. Aparati su koštali oko hiljadu maraka, računi nisu bili puno manji. Nerijetko i viši. Gore u brdima nisam imao kućni telefon, ljudima sam ostavljao Cumov broj kao svoj. ''Je li rekao još nešto?'' upitah ga, pomišljajući ko bi mogao biti. Naravno da sam odmah pomislio da me traži neki kafedžija u čijem ću bircuzu zaraditi vreću para posle čega ću kupiti dvosoban stan kod Montexa. Prije nego što je moja mašta izletjela kroz otvoren prozor, telefon zazvoni. Više je piskutao nego zvonio. Bio je okačen na zid, sastojao se od ležišta i slušalice na kojoj su bili brojevi. Veoma moderan u ono doba.
''Alo?'' reče Cum. Klimnuo je glavom gledajući u mene i odgovorio: ''Evo ga ođe''. Prihvatim slušalicu. ''Da?''  ''Alooo, muzičar!'' Odmah prepoznah glas Iskeženog. Zvao me je iz hotela, sa recepcije. Ima veliki plan kako da zgrnemo puno para. Biće na terasi mliječnog. Krećem odmah.
Kad je čovjek zdrav, ima hiljadu želja, razmišljao sam hodajući pored vječne ograde Doma revolucije. Kad nije zdrav, samo jednu. A kad je zdrav i dekintiran, opet samo jedno želi.
Pređem ulicu ne gledajući lijevo i desno. Prošlo je pet, nastupilo je vrijeme šetača. Uspenjem se uz kamene stepenice, stupim na terasu. Iskeženi me je vidio, maše rukom. Možda je zaboravio, od maja mi duguje dvadeset devet maraka. U ovom trnutku pristojno bogatstvo.
''Đe si ti muzičar!'' kezi se dok se rukujemo. Sjedam, nes stavljam na sto. Tu je čaj i čista pepeljara. Kez ne puši. Popričasmo malo. Odmah krenu da mi izlaže plan. Zakupio je kafanu u nekom selu daleko od Šavnika. Tamo je rođen. Tamo je NEKO, tvrdi. Sad će biti glavni – dovešće konobaricu iz grada i muzikanta iz grada. ''Bolje je biti prvi u selu nego drugi u gradu'' govori dok  se trideset dva zuba bljeskaju na popodnevnom suncu. Vještačka. Konobar donosi pivo za mene, još jedan čaj za njega. Pustim da priča još desetak minuta. ''Duguješ mi nekih dvadeset devet maraka, znaš.'' Kez me pogleda, osmjeh mu se proširi toliko da sam pomislio da ima pedeset osam zuba, gore i dolje. ''Sad sam htio to da kažem, svete mi neđelje!'' Dobro je, pomislih. Izvadi svežanj novčanica iz džepa. Zablistaše kao julsko sunce... Velikodušno mi pruži svih trideset. Zahvalih se i stavih ih u pregradu u kojoj su ćutali pfeninzi.
Posle dvadesetak minuta i razrađivanja strategije, rastasmo se. Vidjećemo se sjutra. Dogovorićemo se kako da prevezemo razglas do tamo.
Hodam prema centru kao opijen. Brilijant? Ma, kakvi! Kod uličnog prodavca kupujem jedan kamel i jedan winston. Mogu sebi priuštiti to, zakašnjeli honorar me je učinio bogatašem. Idem u prodavnicu, nakupovaću pođečega. I pičim kući. Selo kod Šavnika će da oprosti. Nećemo se vidjeti. Neka to bude moj odgovor omalovažavanju Iskeženoga za ono proljetos. Plakati su bili izlijepljeni, tročlani bend uvježban, ljudi su već bili krenuli na svirku. Kad smo Mihailo i ja spustili zvučnike na pod, konobar/student u pokušaju je zamahao rukama. REKAO JE DA NEĆETE SVIRATI DANAS NEGO DRUGI DAN, OSTAVITE TO TU. Nas dvojica se pogledasmo. Nećemo ni drugi dan, rekoh. Zvučnike nazad u kola. Usput psvoke i druge grube riječi. Fino nas je iščašio tada. Sad je došao trenutak za vraćanje duga. Saznaće kako sam se osjećao tada...
Dvije marke i četrdeset pfeninga. Osim njih, sad sam imao i čitavih dvadeset. Toliko mi je ostalo posle skromne trgovine. Kad je novca malo, više se poštuje. Iz praznog stomaka i praznog novčanika duva neki neprijatni vjetar...



Коментари

Популарни постови са овог блога

GRAD (Momčilu B.)

Noć kraj jezera

O GLIGORU SVE NAJBOLJE