VOLIM SVOJ AUTOMOBIL KAO SAMOG SEBE




Kad sam kupio automobil,sve se promjenilo . Komšije su jako stegnule vilice i pogledali moja kola sa puno mržnje . Ništa nisu rekli,samo je Jefto posle nekoliko dana procijedio-dobra su ... nije pitao ništa,pogledao je u nebo da provjeri hoće li kiša i produžio . A ja sam bio ... uzbuđen . Pazio sam auto kao sebe . Čak i bolje . Prao sam ga i provjetravao svakog dana .  Parkirao isključivo u hladovinu one lipe ispred zgrade . Satima stajao tu,sjedio za volanom,ulazio i izlazio iz njega osjećajući se važnim . Pričao o svom autu ozbiljno kao o  bratu , službenom licu . Kupio sam poseban usisivač i neke krpe . Nesebično sam mu se davao ...

Prolazili su dani , za njima godine . Automobil i ja bivali smo stariji i zreliji . Puno toga nam je postalo jasno , neke istine su nas pljusnule u lice . A onda je došlo i to jutro ... Ustanem rano , kao i obično u 9:58 . Alarm mog telefona je glasan . Odem u kupatilo , umijem se , operem preostale zube i izađem van . Da se javim automobilu pa nazad na kavu . Čim izađoh napolje , osjetih da nešto nije u redu . Odmah pogledam ka njemu . Vidim - snuždio se . Izgleda manji nego što jeste . Kao onaj model posle njega proizveden  . A oblačno jutro bješe pa sve kao da drhti od zime . Sve to u jedan pogled stade . Ubrzah preko parkinga , hladan znoj niz leđa . Dođem , zadihan ispred njega stanem . A on , moj vjerni automobil , ćuti . Samo kratko namignu desnim žmigavcem , dajući mi znak da uđem . Sjednem za volan , ne progovarajući ni riječ . Duboko dišem , ne znam šta da očekujem . Prođe minut , odmah za njim i drugi . Neđe po sredini trećeg , automobil glasno uzdahnu i poče .

NAPRAVLJEN SAM GODINE ZNAŠ KOJE , U DALEKOJ ZEMLJI , TI ZNAŠ KOJOJ . S KIM SAM SVE BIO , ĐE SAM PUTOVAO , SVE SAM TI ISPRIČAO . NIŠTA TI NISAM PREĆUTAO , MEĐU NAMA JE POVJERENJE OBOSTRANO OD PRVOG DANA . ZAJEDNO SMO PROŠLI PUNO , I DOBROG I LOŠEG . PAMTIM SVE NAŠE BENZINSKE STANICE , SVAKO PRETICANJE , SVAKU NAPISANU KAZNU KOJU JE TVOJ BRACO POSLE POCIJEPAO . PAMTIM I VELIKI SNIJEG KAD SAM MISLIO DA ĆE MI AKUMULATOR PUĆI OD HLADNOĆE . I KAD SI ZABORAVIO DA MI SIPAŠ VODU PA ZAMALO NISAM DEHIDRIRAO . I NOVE NAVLAKE , NOVE GUME , DIGITALNI RADIO , I KAD SI ONU KOMŠINICU VOZIO VAN GRADA NE URADIVŠI NIŠTA JER TE JE BILO STID PREDA MNOM , SVE PAMTIM . ZBOG SVEGA TOGA , U IME NAŠE LJUBAVI , MORAM  TI REĆI - BLIŽI MI SE KRAJ !  OSJEĆAM TO . VEĆ NEKO VRIJEME MI NE PRIJA NAFTA , NE RADUJE ME KAO NEKAD . SVIJETLA PALIM S MUKOM , FAROVI ME BOLE KAD PUTUJEMO NOĆU , VOLAN MI PODRHTAVA OD STAROSTI , SAV ŠKRIPIM . ČAK ME I SJEDIŠTA ŽULJAJU . A SINOĆ SAM SANJAO KAKO LEŽIM NA NEKOM OTPADU , SUNCE ME PRŽI , DOLAZE NEKI LJUDI I ČUPAJU MI DJELOVE , VADE ŠARAFE ... BOLAN SAM TI !  Dok je moj stari vjerni automobil besjedio , ja sam nesvjesno otvorio usta i gledao kroz vjetrobransko staklo i teško disao . Svaka automobilova riječ me je pogađala kao teški ključ za skidanje točkova .  Oblivao me je znoj kao iz crijeva u auto – perionici . Šta da radim , šta da mislim - u tom trenutku nisam znao . Pade mi na pamet da da progutam svoju vozačku dozvolu . I pribor za prvu pomoć . Ili da se ispružim na zadnje sjedište pa da tu , na parkingu , oba čekamo kraj . U tom trenutku moj automobil se glasno zakašlja , zatrese se tako jako da pomislih da mu se hladnjak kida ispod haube . To bi previše za mene . Izađoh van i krenuh niz ulicu . Bez cilja i bez ijedne misli koju bih mogao oblikovati . Pustih cipele da me odnesu nekud , daleko od parking , daleko od auto - emocije i auto – gubitka . Hodao sam dugo , dugo ... i više se nisam vratio .


Коментари

Популарни постови са овог блога

GRAD (Momčilu B.)

Noć kraj jezera

O GLIGORU SVE NAJBOLJE