VOLIM SVOJ AUTOMOBIL
KAO SAMOG SEBE
Kad sam kupio automobil,sve se promjenilo . Komšije su jako
stegnule vilice i pogledali moja kola sa puno mržnje . Ništa nisu rekli,samo je
Jefto posle nekoliko dana procijedio-dobra su ... nije pitao ništa,pogledao je
u nebo da provjeri hoće li kiša i produžio . A ja sam bio ... uzbuđen . Pazio
sam auto kao sebe . Čak i bolje . Prao sam ga i provjetravao svakog dana . Parkirao isključivo u hladovinu one lipe
ispred zgrade . Satima stajao tu,sjedio za volanom,ulazio i izlazio iz njega
osjećajući se važnim . Pričao o svom autu ozbiljno kao o bratu , službenom licu . Kupio sam poseban
usisivač i neke krpe . Nesebično sam mu se davao ...
Prolazili su dani , za njima godine . Automobil i ja bivali
smo stariji i zreliji . Puno toga nam je postalo jasno , neke istine su nas
pljusnule u lice . A onda je došlo i to jutro ... Ustanem rano , kao i obično u
9:58 . Alarm mog telefona je glasan . Odem u kupatilo , umijem se , operem
preostale zube i izađem van . Da se javim automobilu pa nazad na kavu . Čim
izađoh napolje , osjetih da nešto nije u redu . Odmah pogledam ka njemu . Vidim
- snuždio se . Izgleda manji nego što jeste . Kao onaj model posle njega
proizveden . A oblačno jutro bješe pa
sve kao da drhti od zime . Sve to u jedan pogled stade . Ubrzah preko parkinga
, hladan znoj niz leđa . Dođem , zadihan ispred njega stanem . A on , moj
vjerni automobil , ćuti . Samo kratko namignu desnim žmigavcem , dajući mi znak
da uđem . Sjednem za volan , ne progovarajući ni riječ . Duboko dišem , ne znam
šta da očekujem . Prođe minut , odmah za njim i drugi . Neđe po sredini trećeg
, automobil glasno uzdahnu i poče .
NAPRAVLJEN SAM GODINE ZNAŠ KOJE , U DALEKOJ ZEMLJI , TI ZNAŠ
KOJOJ . S KIM SAM SVE BIO , ĐE SAM PUTOVAO , SVE SAM TI ISPRIČAO . NIŠTA TI
NISAM PREĆUTAO , MEĐU NAMA JE POVJERENJE OBOSTRANO OD PRVOG DANA . ZAJEDNO SMO
PROŠLI PUNO , I DOBROG I LOŠEG . PAMTIM SVE NAŠE BENZINSKE STANICE , SVAKO
PRETICANJE , SVAKU NAPISANU KAZNU KOJU JE TVOJ BRACO POSLE POCIJEPAO . PAMTIM I
VELIKI SNIJEG KAD SAM MISLIO DA ĆE MI AKUMULATOR PUĆI OD HLADNOĆE . I KAD SI
ZABORAVIO DA MI SIPAŠ VODU PA ZAMALO NISAM DEHIDRIRAO . I NOVE NAVLAKE , NOVE
GUME , DIGITALNI RADIO , I KAD SI ONU KOMŠINICU VOZIO VAN GRADA NE URADIVŠI
NIŠTA JER TE JE BILO STID PREDA MNOM , SVE PAMTIM . ZBOG SVEGA TOGA , U IME
NAŠE LJUBAVI , MORAM TI REĆI - BLIŽI MI
SE KRAJ ! OSJEĆAM TO . VEĆ NEKO VRIJEME
MI NE PRIJA NAFTA , NE RADUJE ME KAO NEKAD . SVIJETLA PALIM S MUKOM , FAROVI ME
BOLE KAD PUTUJEMO NOĆU , VOLAN MI PODRHTAVA OD STAROSTI , SAV ŠKRIPIM . ČAK ME
I SJEDIŠTA ŽULJAJU . A SINOĆ SAM SANJAO KAKO LEŽIM NA NEKOM OTPADU , SUNCE ME
PRŽI , DOLAZE NEKI LJUDI I ČUPAJU MI DJELOVE , VADE ŠARAFE ... BOLAN SAM TI
! Dok je moj stari vjerni automobil
besjedio , ja sam nesvjesno otvorio usta i gledao kroz vjetrobransko staklo i
teško disao . Svaka automobilova riječ me je pogađala kao teški ključ za
skidanje točkova . Oblivao me je znoj
kao iz crijeva u auto – perionici . Šta da radim , šta da mislim - u tom
trenutku nisam znao . Pade mi na pamet da da progutam svoju vozačku dozvolu . I
pribor za prvu pomoć . Ili da se ispružim na zadnje sjedište pa da tu , na
parkingu , oba čekamo kraj . U tom trenutku moj automobil se glasno zakašlja ,
zatrese se tako jako da pomislih da mu se hladnjak kida ispod haube . To bi
previše za mene . Izađoh van i krenuh niz ulicu . Bez cilja i bez ijedne misli
koju bih mogao oblikovati . Pustih cipele da me odnesu nekud , daleko od
parking , daleko od auto - emocije i auto – gubitka . Hodao sam dugo , dugo ...
i više se nisam vratio .
Коментари
Постави коментар