TUNEL roman u četiri kazivanja

   PAR CIPELA

Davno sam prestao osjećati mirise ljepila, gume i kože. Vrata sam držao zatvorena ponekad i ljeti.  Tek kad bi neko ušao i gotovo neprimjetno se namrštio, sjetio bih se koliko su jaki mirisi u mojoj radnji veličine deset kvadratnih metara. Podignem pogled. odgovorim na  ''dobar dan'' i saslušam mušteriju. Uglavnom su tražili sitnije popravke, pitali koliko će ih to koštati i kad da dođu . Nisu očekivali da ih ponudim da sjednu na jedinu stolicu osim moje . Crna prašnjava drvena , nekad dio iventara Batrićeve kafane . Na nju bi ponekad sjeo Milorad kad bi ugrabio da , bez telefona , sa nekoliko limenki Nikšićkog piva u kesi prođe kroz prolaz koji vodi do moje radnje . Potražio bi neke novine i stavio na stolicu . Naslon nije koristio . Uvijek pristojno obučen ali ne pretjerano , trudio se da odavde izađe čist kakav je i ušao . Naše druženje je počelo prije nekoliko decenija , veći dio mladosti smo skupa preturili preko glave . Pijanstava , jurenje za suknjama ... Sve u svoje vrijeme . Sad sam se potpuno posvetio poslu , spremno čekam starost . Milorad je postao državni funkcioner ali ga to nije promjenilo . S vremena na vrijeme bi svratio ovdje , na čašu razgovora . Odavno ne pominje jake mirise u radnji niti me pita što ne provjetravam .

Srijeda , deseti decembar , pola sedam uveče . Odložio sam alat, ostavio crnu cipelu na policu za gotovu obuću , ustao i široko se protegnuo . Skinem žutu kožnu kecelju , okačim na ekser . Dosta je za danas . Imao bih šta raditi još neko vrijeme ali  nisam imao volje . Oblačim kaput  , izlazim i zaključavam vrata .

Nekoliko koraka kroz mračni prolaz i evo me na ulici . Karađorđevoj . Kiša je prestala ali je hladno . Iz džepa izvučem vunenu kapu i stavim je  . Podignem kragnu , ruke u džepove i dugim koracima krenem kući . A nema puno da se korača , odmah tu kroz Vardarsku pa lijevo niz Narodnih heroja  , prva zgrada , prvi ulaz .

 Kad hodam , danju ili noću , pogled mi je oboren . Tako je odvajkada . Da sam gledao okolo , možda bih primjetio neobičnog tipa u crnom , sa crnim šeširom . Tek sam kasnije te večeri shvatio da sam ga okrznuo pogledom i prošao . Stajao je na trotoaru , kao da je nekog čekao , pedesetak metara od ulaza u kom živim .

Nekad uključim svijetlo u ulazu a nekad samo pređem onaj jedan red stepenica do vrata mog stana u uvučem ključ . Živim u prizemlju, a garsonjera , koju sam nasledio od babe još kao mladić , nije puno veća od radnje u kojoj provodim veći dio dana . Mali hodnik , kupatilo . Iza starinskih vrata polustaklenih je dnevni boravak . I kuhinja . I spavaća soba. Sve u jednom . Prozori gledaju na ulicu . Drvene roletne . Zavjese su stare otprilike koliko i ja . Možda koju godinu mlađe .

Ove noći nisam posegao za prekidačem , samo sam produžio uz stepenice . Prešavši njih osam , skrenuo sam desno u još veći mrak . Udubljenje u kojima su bila vrata nije obasjavala svijetlost ulične svjetiljke . Izvadio sam ključeve iz džepa i uvukao pravi u bravu. U hodniku svukao kaput , okačio ga na čiviluk prikucan za zid . Ušao u kupatilo , zavrnuo rukave i pustio hladnu vodu .
Iznio sam na sto jogurt u čašici , paštetu i pola hleba . Na radiju su bile vijesti u sedam . Muški i ženski glas su se smjenjivali u čitanju novosti . Žvakao sam slušajući ih . Nije me previše zanimalo šta pričaju , zapravo sam čekao muzičku emisiju koja je slijedila .  Kad sam okončao objed i ustao da pospremim sto , sa radija se čuo dobro poznat bariton :’’ A sada , klasiku , molim ! ’’ Uključio sam plinski rešo i stavio ibrik na njega . Kuvao sam sebi kafu sa nekoliko kašika šećera  dok su prostoriju ispunjavali zvuci Mocartovog  ’’ Rekvijema ’’ . 

Srknem gutljaj kafe , duboko povučem dim . Pojačam radio . To je stari tranzistor sa skalom , iz vremena kad ih nisu kombinovali sa kasetofonima . U svoje vrijeme bio je hit. Mamio poglede u izlogu prodavnice ’’ Elektron ’’, u glavnoj ulici . Tamnosivi sa ručkom . Ostao je zdrav do digitalnih vremena . 

Sa vitrine uzeh jučerašnji primjerak ’’ Politike ’’ . Prevrnuh nekoliko stranica , tražeći članke koje nisam pročitao . Ugasio sam cigaretu u staklenu pepeljaru i pripalio novu .

Nekoliko minuta prije osam , prijatan ženski glas odjavio je polučasovnu emisiju klasične muzike . U tom trenutku zazvoni moj mobilni telefon . Pogledam u ekran – niko iz imenika . Zelena slušalica .
- Halo ?
-Todor , obućar ?
Muški glas , dubok,promukao .
-Da , ja sam .
-Zovem zbog jedne poslovne ponude . Veoma je važno i volio bih da se vidimo što prije . Još večeras , ako je moguće .
 Hm, čudno . Poslovna ponuda ? U ovo doba noći ?
- A ko ste vi ?
-Predstaviću se kad se vidimo . Čujte , stvar je veoma važna i hitna . Znam da vam to sada zvuči neobično ali sve ću vam objasniti . Možete li doći sada u gostionicu ’’Čašica ’’ , nije daleko od vašeg stana ? Siguran sam da ćete prihvatiti moju ponudu .
U ’’ Čašicu ’’ sam odlazio s vremena na vrijeme , ponekad sam a nekad sa Miloradom . Gosti su uglavnom bili stariji od mene . Velika prostorija , četvrtasti stolovi , karirani stolnjaci . Zainteresovalo me je šta hoće ovaj čovjek , mada sam imao čudan predosjećaj . Neka namjera u njegovom glasu , nisam sumnjao da mu je važno .
-Biću tamo za desetak minuta .
- U redu , čekam vas .

Prelazim trg i skrećem u Novaka Ramova . Razvedrilo se , počinje sjeverac . Ruke u džepovima kaputa . Prolazim između parkiranih automobila na drugu stranu .  ’’Čašica ’’ je pri dnu ulice . Velika kuća , renovirana . Penjem se uz stepenice , bijela vrata sa zamagljenim staklom .  Duvanskim dim , na tv-u  visoko okačenom na zid , prenos fudbalske utakmice . Za centralnim stolom vlasnik kafane i Martin , konobar . Klimnem glavom i pogledam po kafani . Jedini gost sjedi u lijevom djelu prostorije . Okrenut leđima . U crnom , šešir na glavi . Dođem do njega .
-Dobro veče .
Tip hitro okrenu glavu , pogleda me i pokaza na stolicu preko puta . Prođem okolo i sjednem . Blijedo lice , preko pedeset . Oštre crte , tanke crne obrve , usta stisnuta . Ne ostavlja utisak nekoga ko se često smije . Ispred njega čaša vode . Ruke prekrštene na stolu .
- Brzo si došao – reče dubokim promuklim glasom . Odmah je prešao na ’’ ti ’’ . Gledao me je u oči i kao da nije treptao . Posmatrao me je kao nekog za koga je davno čuo i konačno s njim razgovara . Provjerava da li je tačno ono što je saznao.
- Da , stanujem nedaleko odavde ...
-Znam gdje živiš .
-Je l’?
-Da .
Hm, kao da mi nameće autoritet .
- A šta još znaš , osim broja telefona ?
-Sve .
-Sve?
-Slušaj me , Todore . Nemam puno vremena . Iznijeću ti svoju  ponudu i najbolje bi bilo da je prihvatiš . Ti si obućar , nisi neki ali nisi ni loš . Sve što mi od tebe treba je par cipela . Napravljenih tvojom rukom . Platiću odmah. Hiljadu evra sad a hiljadu kad završiš . Rok je sedam dana . Treba da budu od crne kože , broj četrdeset tri . I da ih ne dodiruje niko osim tebe . Naravno , za ovo ne treba da zna niko osim nas . Inače ništa od posla . Sastaćemo se na ovom mjestu u isto vrijeme . Prihvataš li ?

U tom trenutku do našeg stola se dogegao  Martin . U pogledu sam mu vidio da ne poznaje mog sabesjednika . Prije nego što mi je išta rekao poručio sam čašu vode .
-Hiljadu evra?
-Da ,a posle još toliko . Da ne pomisliš da se šalim , evo .
Iz unutrašnjeg džepa kaputa izvadi bjeli koverat . Otvori ga i izvuče dvije novčanice po petsto evra . Stavi ih ispred mene . Pogledam ih ovlaš , nisu djelovale kao falsifikat . Izgleda da je ozbiljan . To mi se i nije sviđalo . Dvije hiljade evra za par cipela koje bih mogao prodati najviše za osamdeset?! O čemu se ovdje radi ?
-Šta ovo treba da znači ? A i nisi mi se predstavio a znaš moje ime i još ponešto , rekao bih . Kakva je ovo šala ?
-Ne moraš toliko da razmišljaš . Samo prihvati . Za koliko bi inače mogao zaraditi dvije hiljadarke ? Za godinu ?
-Ko si ti , ustvari ? I zašto su ti toliko važne neke cipele koje bi napravio za dva dana ? Zašto baš ja ? I čemu ti filmski uslovi ?
Stisnuo je zube toliko jako da mi se učinilo da ih čujem kako škripe . Izgleda da nije navikao da mu se neko suprostavlja i postavlja pitanja . Brzo se smirio i progovorio nekako prigušeno .
-Kaži da prihvataš i odlazim. Pare zadrži . Momče , nemam vremena . Mojim parama ništa ne fali , iste su kao i druge . Jesmo li se dogovorili ?
Imao sam osjećaj da će mu iz očiju bljesnuti munje . Isprepleo je prste i stisnuo ih pa su došli još bleđi . Njegova priča je bila sumnjiva . Nešto je tu smrdjelo . Gotovo da se osjetio smrad u vazduhu .
-Znaš šta , prijatelju . Znaš one scene u holivudskim filmovima kad jedan tip ne podnosi drugog pa mu u lice drekne NABIJ SVOJE PARE SEBI U DUPE ? E sad ja tebi kažem da se jebeš sa svojim parama i da mi se više ne obraćaš !
Nisam očekivao ovakav efekat . Skočio je kao oparen sa stolice ne progovorivši ni riječ . Ali mu je u očima bješnjela oluja . Nešto mi je govorilo da ćemo se još vidjeti . Pokupi pare sa stola , strpa ih u džep i izjuri vani . Kad zalupi vrata , Martin me upitno pogleda .
- Neki ludak – odmahnuh rukom . Izvadih cigarete i šibice . Zapalih jednu .


                                                                   2

Obično nedjeljom ne radim . Kad je sunčan i topao dan , iz podruma izvučem sportski bicikl i idvezem se do jezera . Danas jeste sunčano ali je temperatura vazduha nekoliko stepeni ispod nule . Ništa od vožnje . Ostaću kući , čitaću neku knjigu .

Oko tri sata odlučim da  prošetam gradom . Nedjeljno popodne , ulice skoro puste . Zubato sunce . Spuštao sam se od pošte prema hotelu . Kod semafora sretnem Milorada . On je jedan od rijetkih čijem se susretu radujem . Nekad je bilo drugačije . Radovao sam se mnogima ali godine čine svoje . Mnoge stvari i mnogi ljudi me nerviraju . Ponekad poželim da odselim u drugi grad .
-Čuo sam da si se posvađao s nekim sinoć u ’’ Čašici ’’ – kaže Milorad pošto se rukovasmo .
-Neki ludak ,hoće cipele za dvije hiljade evra .
-Zajebavaš?! Dvije hiljade ?!
-Da . Odmah mi ponudio pola .
-I?
-Odjebao sam ga .
-Što?
-Ne znam , nije mi se svidio . Postavlja uslove , samo što nije počeo da naređuje . Mani ga, ko zna iz koje ludare je pobjegao .
-Znaš šta je Martin rekao za tog tipa? Izgleda kao urbani vampir .
-Dobro je primjetio . Imaš li vremena ? Imam još one jabukovače kući .
-Važi , samo da se vidim sa kolegom , da preuzmem neke papire .


                                                         3


U utorak je opet zakišilo . Na radiju su rekli da će uveče snijeg . Zima se nije šalila . Otvorio sam radnju oko devet . Za taj dan sam imao dvoje ženskih čizama . Đonovi i pete. Osamnaest evra . Naplatio sam u naprijed .  Dok sam naplaćivao po učinjenom poslu , često se dešavalo da nikada ne dođu za svoju obuću . Sada su tačni u sat . U vrijeme kad sam počeo ovaj posao , bilo je puno više rada . Nisam ispuštao alat  iz ruku . Obuća je bila skuplja ali i kvalitetnija . Sada je jeftinija , rijetki se opredjeljuju za popravku . Kupe novu i to je to .

Moj djed , od kojeg sam naučio ovaj zanat , bio je čuveni nikšićki obućar , još prije rata .   Veljko Radak . Ljudi su ga poštovali skoro koliko i predsjednika opštine . Govorili su da ima zlatne ruke . Za moje se ne može reći ni da su srebrne . I bronza je sumnjiva . Ali sam nekako živio od svog rada . Nisam imao šefa . Ni podčinjenog ni pretpostavljenog . Jedan čovjek – cijela firma . Ne znam kako bih u ovim godinama podnio da radim za nekog skorojevića ,dijete ’’ tranzicije ’’ .

Kvarcna grijalica je žižila jednom uključenom šipkom . Stajala je pored vrata pa je često trpjela udarce kad bi ih neko otvorio . Da bih to spriječio , stavio sam između njih cipelu za koju vlasnik nikada nije došao .

S početka , zanat obućarski mi je bio mrzak ali sam vremenom navikao . I nekako se srodio s njim . Sad mi , osim skromne zarade , donosi mir . Uposlim ruke a oslobodim misli . One se nižu , prepliću , kidaju i opet vežu . Prolaze sjene , kako reče  pjevač . Dok  radim , kroz radnju prolaze likovi iz prošlosti . Mnogi su mi pravili društvo u ovom skučenom prostoru . Sa nekima sam se svađao , sa nekima smijao . Nekima objašnjavao stvari koje nisam uspio dok su bili tu . Dokazivao , opravdavao . Iz misli me trgne rijetka mušterija . Podignem pogled a sjenke u trenutku nestanu . Da , mogu , dođite prekosjutra . Doviđenja . Kad se vrata zatvore , vraćam se svojoj tišini . Niz južni zid , sa spoljne strane , spušta se oluk . Niz njega kiša . Izlazi kroz lulu pri dnu . Slušam taj uspavljujući zvuk cijeli dan . Kad oblaci posjete Nikšić , ne odlaze brzo . Zna padati danima . Često kišu zamjeni snijeg .

Oko pola jedan odlažem alat . Iz providne kese izvadim sendvič koji sam kupio jutros dolazeći ovamo . Kobasica i sir . U prodavnici me poznaju . Uvijek kupujem isto . Sendvič i jogurt . Prodavačice su s početka htjele uspostaviti familijaran odnos sa mnom ali sam ih zadržao na ’’ dobro jutro ’’ i ’’ izvolite ’’ . Valjda sam postao namćor . Zagrizoh prvi zalogaj gledajući kroz staklo na vratima . Baš pada . Pogled i nije bio neki , zaustavljao se na susjednom zidu . Ako bih malo iskrivio vrat mogao bih vidjeti dio neba. Žvaćući skromni ručak , sjetih se čudaka od sinoć . Kakav tip . Nudi toliko para za obične cipele . I da ih ne dira niko sem mene . Hm , svakakvih ljudi ima . Brzo prestah misliti na njega pa mi misli odlutaše ko zna kud . Dovrših objed , papir , mrve i ambalažu od jogurta vratih u kesu . Ubacim je u plastičnu korpu za otpatke . Zapalih cigaretu .

Zimski dan kratko traje , naročito kad je oblačno . Odmah posle četiri mrak počinje da se spušta . Sredinom oktobra , kad u Nikšiću počinju prve kiše , obujem duboke zimske cipele i sa njima se družim do proljeća . Obično do kraja marta . Kaput i vunena kapa .

U pet sati završim sve poslove . Mogao sam i prije ali nisam žurio . Šta da radim kući , sam ?  Sa vrlo malo ljudi sam uopšte razgovarao . Malo je ljudi . Još manje pravih sagovornika . Za mene postoje samo trojica . Batrić , Milorad i Stefan . Batrić te  i čuje i vidi . U razgovoru je potpuno prisutan . Milorad takođe . Svoje mišljenje iznosi na poseban , gospodstven način . Stefan , stari lovac , je otvorena knjiga . Ako pogodiš pravu tačku , knjiga će progovoriti . Ostali su katastrofa . Dave , stežu mengelama , vrat poprima plavu boju . Viču , a grč ne popušta . Izbacaju svašta iz sebe .  Ne čuju nikog , ne vide nikog . Na kraju glasnog monologa , zaćute , potpuno prazni . Tada su neupotrebljivi . Gledaju praznim pogledom . Umorno osluškuju eho svojih praznih riječi .

U pet i deset zaključam radnju , otvorim kišobran i pođem kući . Još jedan dan ...

Iznenađenje me je čekalo na kraju Vardarske . Bez kišobrana , sa šeširom . Tip iz ’’ Čašice ’’ . Stoji na totoaru i gleda me . Ignorišem ga , skrećem lijevo prema mojoj zgradi . – Todore ! – duboki glas nadjačava dobovanje kapi po kišobranu . Stanem , ne okrećem se . Prilazi mi , ruke u džepovima .
- Nastavi , ispratiću te – kaže skoro naređujući . U meni raste bijes , želim da ga nokautiram . Počinjem glasno disati , nozdrve mi se šire . Ulicom prolaze automobili oborenih svijetala . Brisači su neumorni . Pješačimo samo nas dvojica .
- Jesi li razmislio ? Povećaću nagradu . Ili honorar , kako hoćeš . Nudim ti duplo , četiri hiljade . Samo završi na vrijeme i kako sam ti rekao – niko da ih ne dodiruje osim tebe . Pristaješ li sada ?
Šta je sa ovim čovjekom ? Šta se krije iza ove nebulozne ponude ? Naglo stanem , presječem ga pogledom . Blijedilo njegovog lica kao da sija u kišnoj noći .
- Ako me ne ostaviš na miru , prvo ću da te prebijem a onda pozovem pandure da te vrate u tvoju ludnicu ! Jesi li me razumio ?!
Bijes je u meni proključao . Sklopio sam kišobran. Padalo je kao iz crijeva . U tom trenutku čudakove usne se iskriviše u nešto što je ličilo na osmjeh . Na avetinjski osmjeh.

-Prebićeš me ? Zvaćeš pandure ? Ne zasmijavaj me . Nemaš pojma s kim pričaš . A neću ti ni reći . Hajde , iznesi svoje uslove . Pristaću na bilo šta , mogu ispuniti šta god poželiš. BILO ŠTA . Samo reci . Ovo mi je veoma važno .
Posle ovih riječi bio sam ubijeđen da je tip ispred mene ludak . Šta da mu radim ? Nije pustio da predugo razmišljam . Osvrnuo se okolo , pogledom tražeći nekog . Od bulevara nam je prilazio jedan automobil . Lagano , točkovi su podizali prave male vodene zavjese. Na trotoaru preko puta , neko sa kišobranom je čekao da pređe ulicu . Kako je bilo prilično mračno , nisam mogao vidjeti da li je muškarac ili žena . Svjetiljka iznad je s mukom probijala tamu .
-Gledaj , pametnjakoviću ! – uzviknu tajanstveni naručilac cipela – gledaj šta će se zbiti!- Kola su klizila i baš na metar od svjetiljke , pješak koji je mirno stajao i čekao naglo , kao odgurnut , pade na haubu kola , odbi se od nje i tresnu o asfalt . Vozač ukoči , brzo izađe na kišu , dođe do povrijeđenog . Malo je falilo da pređe preko njega .
- Gledaj svjetiljku ! – viknu  tip sa šeširom . Podignem pogled a svjetiljka prvo zatrepta pa zavarniči . U sledećem trenutku iz nje suknu plamen , otkide se i pade na krov kola . Vozač uplašeno odskoči izbjegavajući da ga udari . Dio svjetiljke koji je pao , u plamenu se otkotrlja pravo na povrijeđenog pješaka koji je ležao ispred točkova . Za nekoliko sekundi plamen zahvati nesrećnog čovjeka ... U tom trenutku sam poželio da se uštinem , da se probudim ... Ludak me je gledao , nije mu bilo dosta . Pogledao je prema zgradi iz mene .
-Okreni se ! Stan na prvom spratu , kafena zavjesa , vidiš li ? Hoćeš da sada iz njega pokulja plamen , a? Da svi unutra stradaju ? Tamo je dvoje staraca . Gledaj sad !
Okrenuo sam se , bez kapi krvi u licu . Svijetlo u stanu na prvom spratu je zatreperilo i nestalo . Trenutak kasnije se pojavi ali slabije , kao od vatre .  Ubrzo se pojavi plamen...Okrenuo sam se prema ovom ludaku . Otvorih usta ali riječi nisu izlazile . Kiša je lila po nama . Na ulici je već nekoliko automobila , ljudi su uzašli , neko je jaknom ugasio vatru koja je bila uhvatila onog nesrećnika . Ko je ovaj čovjek ?! Kako je u samo nekoliko sekundi ugrozio živote ljudi ? Je li ovo neki trik , predstava ?! Gledao me je u oči ,stisnutih usana . Usta su mi se osušila .
- Šta se ovo dešava ? Ko si ti ? – jedva progovorih . Prišao mi je sasvim blizu . 
- Uradi ono što sam ti rekao . Ispuniću ti bilo koju želju , razumiješ li , BILO KOJU ! – reče kroz stisnute zube . – U protivnom , još ljudi će stradati pred tvojim očima . NE BUDI LUD ! Učiniću da odseliš u bilo koji grad na svijetu i ostatak života provedeš uživajući . Zajebi tvoje kuckanje čekićem po đonovima ! Ostvariću sve tvoje snove , samo pristani !
Staklo na onom stanu je eksplodiralo . Trgnuo sam se dok je ovaj ludak ostao savršeno miran . Pokuljao je plamen i ... to je poslednje čega se sjećam iz te noći . 

                                                         4

Probudila me je drhtavica . Ležao sam na kauču , mokar i obučen . Kroz prozor je prodirala slabašna svijetlost oblačnog zimskog dana . Pogledah na ručni sat koji sam prije spavanja skidao ali je sada bio na ruci . Jedva vidjeh kazaljke . Sedam sati . Bilo je hladno kao da sam spavao napolju . Vrata dnevne sobe široko otvorena . Ulazna takođe . S mukom ustanem , cvokoćući zubima , i zavtvorim i jedna i druga . Na meni kaput , cipele . Samo sam kapu skinuo . Sve mokro . Osjećao sam da se dogodilo nešto veoma loše ali su misli bile umrtvljene . Pokušavajući da se sjetim šta me je dovelo u ovakvo stanje , svukoh sve sa sebe . Odjeću bacih na pod i uđoh u kupatilo . Pod vrućim tušem , misli kao da se otkraviše ... osjetih jezu ... naježio sam se uprkos vrućoj vodi koja se slivala niz mene . Sjetih se skoro svega što se sinoć zbilo . I kako me je neznanac čekao na uglu , i kako je čovjek skočio pred kola , svjetiljke koja goreći pada na njega , požara u stanu ... ali se nisam mogao sjetiti kako sam došao kući . Taj dio kao da je bio izbrisan .

Obukao sam suvu odjeću , sjeo za sto i pripalio cigaretu . Ništa mi nije bilo jasno . Da li je moguće da je onaj neznanac imao moć da u nekoliko sekundi napravi haos na ulici samo da bi me ustrašio i natjerao da mu napravim obične cipele ? I ako jeste , zašto ? Zašto su mu bile toliko važne ? Od prvog trenutka sam imao loš predosjećaj kad je ovaj čudak u pitanju . Nudi mi kule i gradove , blagostanje do kraja života . Ako ovo ispričam pandurima ili kome drugom , ismijaće me . Reći će mi da sam lud . A s druge strane , sve i kad bih prihvatio blagodeti od nekog ko je u stanju da ubije ne trepnuvši ... Dvije riječi mi prođoše kroz glavu – DOGOVOR S ĐAVOLOM . Kao u pripovjetkama u kojima đavo traži da mu čovjek proda dušu u zamjenu za ovozemaljska bogatstva . A posle dođe i naplati .

 Pogledom potražih mobilni telefon . Nađoh ga u džepu kaputa . Za čudo , bijaše suv . Jedna poruka , broj nije poznat :’’ VIDIO SI ŠTA MOGU A TO JE SAMO DJELIĆ MOJE MOĆI . BUDI PAMETAN , ISPUNIĆU SVE ŠTO POŽELIŠ . POSLE MOŽE BITI KASNO . NAĐIMO SE SJUTRA U ISTO VRIJEME  NA ISTOM MJESTU . ’’ . Poslato jutros u tri sata . Tip se ne šali . O ovome mogu pričati samo sa jednom osobom , i to što prije ...

Užurbano hodam trotoarom pored ’’ Zahumlja ’’ , grabim ka Petoj proleterskoj . Pod nogama škripi prvi snijeg . Pogodili su . Hladno je , ruke stiskam u džepovima sive skijaške jakne . Tiho je i oblačno , ne pada . Pola devet . Stižem do zgrade sa dva ulaza . Ulazim u prvi , penjem se stepenicama . Prvi sprat . Na vratima piše RADIĆ . Zvonim . Ubrzo se čuje škljocanje brave .
-Pomaže Bog , Lazo !
- Ej Todore , upadaj !
Lazar je bez mantije , njegovana bradica , okruglo rumeno lice . Tri put se poljubimo , srdačno me lupa po leđima .
- Izvoli u kuhinju , pored šporeta je toplije . Milunka , evo nam ga Todor ! – i ona je nasmijana , pruža ruku . Sjedamo za kuhinjski sto , toplinu osjećam na licu , vatra u ’’ smederevcu ’’ pucketa . Otkopčam jaknu i pokušavam osmjehom odgovoriti na toplu dobrodošlicu ali mi ne ide .

Lazara sam upoznao na jednoj svadbi još 1999. , nekoliko mjeseci posle bombardovanja . Malo smo se zapili , pričali o svemu i tad je počelo prijateljstvo . Viđali smo se rijetko , često je putovao po Evropi . Nije imao svoju parohiju . Rijetko smo pominjali njegove obaveze u Crkvi . Lazar je inteligentan i prostodušan . Dobričina , narodski rečeno . Milunka nam posluži rakiju i izađe iz kuhinje .
- Izgledaš baš kako si i zvučao jutros . Jesi li dobro ? Da nisi našao onu koju tražiš pa se malo zbunio , hahahaha !- umio je da raskravi sagovornika . I da sačeka da se otvori . Nisam htio duljiti .
-Našao sam nešto što nisam ni tražio , dobri moj Lazo – počeh a on se na mah uozbilji . Znao je da ga nisam jutros zvao tek da se vidimo . – Jesi li čuo šta se sinoć desilo u mom komšiluku ?
- Nešto mi je Milunka jutros kazala , neki požar ?
- Da , i još ponešto . Bio sam na licu mjesta i sve vidio . Ne samo ja . Onaj koji je to uradio stajao je pored mene .
Gledao me je i čekao da nastavim .
- Sve se desilo radi mene . Ne znam da li ćeš mi povjerovati ali je tako . – pogledah prema vratima . Bila su zatvorena . – Lazo , o ovome mogu samo s tobom . Slušaj . Prije neko veče pozove me neki tip ...

Sve sam mu ispričao . Nije me prekidao . Primjetio sam da mu je lice nekoliko puta promjenilo boju dok me je slušao . Završih i zaćutah . Gledamo se u oči . Nestalo je rumenilo sa njegovih obraza , sad su bili blijedi kao kreč . Poćutasmo tako još malo a onda nam utoči još po jednu . Kucnemo se , ja moju naiskap . Posle nekog vremena progovori . Glas mu bijaše promukao .

- Ko još zna za ovo ?
- Niko . Zapravo , vidio ga je Martin , konobar .
- Jesi li pričao  kome ?
- Samo tebi .
- Dobro . Da ga nisi slučajno dodirnuo , jeste li se rukovali ?
- Ne , zašto ?
- Zato što ne bi ni mogli . 
- Kako to misliš ?
- Objasniću ti kasnije , Tole . Samo ću ti reći da si dobro prošao . Odlično si prošao ! Da te pitam još i ovo – jesi li u jednom trenutku pomislio da prihvatiš nešto od onoga što ti je taj nudio ?
- Ne . Od prvog trenutka sam mislio da je poremećen ili tako nešto . Od početka me je nervirao . Zašto me to pitaš ?
- On je to znao . Otuda nervoza i drskost kod njega . A dobro su izabrali...
- Šta su izabrali , Lazo? Ko ?
- Todore – uhvati me za ruku i pogleda u oči – moramo brzo da radimo . Zapravo ja , ti ćeš ostati ovdje . Situacija je veoma ozbiljna . Ni ne slutiš koliko . ’Ajde me sačekaj malo.
Ustade i izađe u hodnik . Zatvori vrata za sobom . Čuo sam da je nekom telefonirao . Pričao je prigušenim glasom . Pogledah na zidni sat sa bijelom pločom . Pola deset . Izvadim cigarete i pripalim jednu .

Nakon pola sata Lazar se vrati . Bijaše užurban , spreman za akciju . Sjede za sto .
- Todore – poče tihim glasom , kao da je pazio da nas ko ne čuje – ja sada idem na put . Ovo ne može da čeka . Gledaću da se vratim što prije . Najdalje do sjutra uveče . Putovaću mojim kolima . Moraš raditi šta ti budem govorio , Todore . Ne smijemo omanuti . Odavde ne izlazi dok se ne vratim . Milunka je spremila sobu , ispavaj se . – Ćutke sam ga slušao i čekao da mi objasni o čemu se radi .
- Krećem odmah  – već je ustao – e ,da – prisjeti se – gdje ti je mobilni telefon ?- Izvadim aparat iz džepa i pokažem , upitno ga gledajući . Nikako da mi otkrije čemu ovolika tajanstvenost . Gotovo mi ga ote iz ruke .
- Neka bude kod mene – reče i isključi ga .Ubaci ga u kožnu torbu koju je držao u ruci . Pogleda me u oči i pruži ruku . Ustanem , rukujemo se . Škrto se smješnu dok mi je drmusao desnicu .
- Malo si zbunjen , znam . Kad se vratim , sve ću ti objasniti . I reći šta da radiš . Do tad ne idi nikuda . ’Ajde pa da se u zdravlju gledamo – lupi me po ramenu i brzo izađe . Čuh kao u hodniku nešto govori Milunki . Ulazna vrata lupiše .


                                                           5


Nedjelja , četrnaesti decembar . Jedanaest sati prije podne . Sjedim u radnji pokušavajući nešto raditi ali me ruke na slušaju . Mislio sam da ću ovdje srediti misli . Uzalud . Ono što mi je Lazar ispričao kad se vratio , bio je potpuni šok.  Imam osjećaj da mi je lice u grču . Valjda neće niko doći , ne znam da li bih mogao progovoriti  . Vratio se sledeće noći , nešto prije ponoći . Umoran i neispavan , ali odlučan . Obradovao se što sam ga poslušao i bio u njegovom stanu svo vrijeme . Spustio je svoju kožnu torbu pored stola , skinuo kaput . Odmahnuo je rukom na Milunkino pitanje želi li večerati . Iz frižidera izvadi bocu .
’’ Daj nam čaše ’’ reče kratko ali blago ženi . Utoči nam rakiju , kucnusmo se i pogledasmo u oči . Iskapio je u jednom gutljaju . Milunka bez riječi izađe i zatvori vrata za sobom . Malo poćuta gledajući u sto ispred sebe i poče . ’’ Bio sam u Rakovici . Moje sumnje su se potvrdile , nažalost . ’’ Pogleda me u oči i nastavi . ’’ Sad pažljivo slušaj šta ću ti reći . I pripremi se da čuješ nešto što dosad nisi . Čovjek kojeg si upoznao uopšte nije čovjek ! ’’ Zaćuta nekoliko sekundi . Nisam razumio šta je htio time reći . Brzo nastavi . ’’ Ono je bio demon u ljudskom obliku . Đavolov izaslanik . Zato sam ti rekao da si dobro prošao .’’ Posle ovih riječi mi je trebelo malo vremena da se uvjerim da Lazar priča ozbiljno . On je to primjetio pa je zastao . ’’ Znam da  ovo nisi očekivao ali se nadam da mi vjeruješ . Uvjerićeš se ubrzo jer ćete se opet sresti . Samo još jednom , ako budeš radio kako ti kažem . Daću ti ovo . ’’ Otvori torbu i izvadi sivu platnenu vrećicu , malo veću od paklice cigareta . Otvor je bio zašiven . Stavi je na sto ispred mene .  ’’ Ne otvaraj  i ne pitaj šta je unutra . Stavi je u džep na košulji . Nosićeš je najmanje godinu dana . Kad spavaš , drži je ispod jastuka . A sjutra uveče ćeš se sresti sa njim . Čekaće te na istom mjestu . Slušaj me pažljivo . Ne progovaraj ni riječ kad ti se obrati ! To je veoma važno . On će pričati , biće još više ljut . Gledaj ga u oči i ćuti . Ako tako budeš radio sve će se dobro završiti . ’’ Utočio nam je još po jednu i nastavio . ’’ Ne mogu djelovati tek tako . Treba im nešto od nekoga kao što si ti , zato sam ti rekao da su dobro odabrali . Odgovaraš im i zato jer nikog nisi ubio . ’’ Trgnuh se na ove riječi . ’’ Pobogu Lazo , pa naravno da nisam ! ’’ gotovo viknuh . ’’ Znam da nisi ’’ smješnu se ’’ a ne bi ni mogao . Nemaš TO u sebi i oni  znaju . A jak si , nisi pokleknuo i prihvatio ono što su ti nudili . Koliko bi njih postupilo tako ? Od takvog im treba nešto . Nešto lično u šta se unese  energija . To im dođe kao propusnica ili dozvola . ’’ Ništa mi nije bilo jasno . ’’ Za šta propusnica , Lazo ? ’’ Pripalih cigaretu i duboko povukoh dim .Želio sam da mi kaže da je sve ovo samo šala .  ’’ Dozvola da o jadu zabave čitav grad , Todore ! A ne mogu tek tako i na svoju ruku . Treba im tako nešto od nekog ko je rođen tu i ko je čist . Mislim , čist od svih zala . Ne znam šta su tačno namjerili ali bi se desilo nešto stašno . Možda jak zemljotres , možda nekakva boleština . Ali ćeš im ti biti brana . Samo uradi kako sam ti rekao . I ne pričaj nikome o ovom ! Nikom ! Oni tako rade prije nego što se nekom gradu ili nekoj oblasti desi nešto loše . Mi se borimo protiv toga koliko god možemo ali ne uspijevamo uvijek . Lukavi su , prevare ljude . Posle bude kasno . Odlično si uradio što nisi ništa prihvatio i što si meni ispričao . Dosta je za noćas , Todore . Hajde da večeramo pa na počinak . Moraš biti odmoran za sjutrašnji dan . ’’ 

Prespavao sam još jednu noć kod Lazara i ujutro rano došao kući . Nisam mogao tamo ostati , imao sam osjećaj da me zidovi stežu . Zato dođoh ovdje , u radnju , iako je nedjelja . Lazareve riječi mi odzvanjaju u glavi , nikako da se pomirim da je sve istina . Đavolov izaslanik ! Priča sa mnom ! Nudi mi pare , puno para . Čini mi se da ću se svakog časa probuditi , da je ovo ružan san ...

Sjedio sam na svojoj stolici i buljio kroz vrata . Snijeg je opet počeo da pada . Sitan , sa juga . Kad ovako krene , može puno napadati . Možda i pola metra . Nije me bilo briga . Čekao sam  noć da krenem kući . Oni se ne pojavljuju po danu , rekao mi je Lazar jutros kad smo se rastajali . Biću ovdje do pet ...

Pet i deset . Noge su mi utrnule . Ispušio sam gotovo čitavu paklicu . Radnja je  puna dima . Niko nije dolazio . Ustajem , oblačim kaput . Izlazim i zaključavam vrata .

Vani je prava zimska idila . Ljudi prolaze ulicom umotani u šalove . Vunene kape , rukavice  . Sve je bijelo , svijetiljke nekako veselije gore . Sijeg prigušuje zvuk motora automobila koji se sporo kreću . Stavim ruke u džepove i krenem prema Vardarskoj . Osjećam blagu malaksalost , koljena kao da mi klecaju ali idem naprijed . Ovo se noćas mora završiti .

Dolazim do kraja ulice ,skrećem lijevo . Bez žurbe . Srce mi kuca brže , gledam ispred sebe . Poneki prolaznik s kišobranom . Snijeg škripi  . Po trotoaru tragovi stopala , mali , veliki . Hodam još dvadesetak metara i zamalo da se sudarim sa čovjekom ispred mene . Podignem pogled i naježim se . Crni kaput , crni šešir . Blijedo lice . Stoji , snijeg pada po njemu . Gleda me u oči . Pogled oštar kao nož . Dišem duboko. Čekam da progovori . Ne znam šta je namjerio . Lazar je rekao da će se sve dobro završiti . Zato ćutim .
- Jesi li odlučio ? – pita promuklim glasom . Vidim da je bijesan i da se jedva uspijeva ostati miran .
- Pitao sam jesi li odlučio ?! – ponavlja malo glasnije . Gledam ga u oči a u ušima mi bubnja . Mladić i djevojka prolaze pored nas , toplo obučeni . Smiju se , ne obraćaju pažnju na nas . Odlaze prema centru grada . Trudim se da ne dišem na usta . Osjećam da mi lice gori .
- Ćutiš ? Nećeš me prebiti , junačino ,a? – još više je ljut . Zausti da  nešto kaže ali mu se lice zgrči . Pogleda u mjesto gdje sam držao sivu vrećicu , kao da je mogao vidjeti kroz moj kaput .
- Šta to imaš unutra ?! Odakle ti?! Izvadi to brzo i zgazi ! Brzo , dok nije kasno ! Čuješ li me ! – sad je već počeo da viče . Dišem duboko . Samo da se ne onesvjestim. Moram izdržati . Počinjem osjećati bol u slepoočnicama .
- Kome si rekao ?! Kome ? Pričaj ! – počinje da drhti . A i ja . Izgleda da djeluje !
-Izvadi to brzo i zgazi ! Ne stoj tu , brzo ! Čuješ li ! – vikao je još nekoliko munuta . Onda se udalji jedan korak  jednako vičući . Pored nas prođe stariji gospodin . Pogleda dva muškarca koji nešto raspravljaju i prođe .
- Nudim ti šta god hoćeš , samo izvadi to i baci ! Požuri ! – sad je već vikao . Poče koračati u nazad jednako gledajući kroz moj kaput . Kao da je vidio šta nosim u džepu . Otvori usta ali više ne progovori . Činilo mi se da ostaje bez daha . Napravi još nekoliko koraka unatraške , zatim se okrenu i potrča dolje prema bulevaru . Trčao je neobično brzo. Ostao sam na svom mjestu i pratio ga pogledom dok nije stigao do prvih bircuza u dnu ulice . Tada mi zasuziše oči . Obrisah ih brzim pokretom ali njega više nije bilo na vidiku . Samo snijeg i tragovi na trotoaru . I mraz . Osjetih olakšanje . Otkopčam kaput i dodirnem platnenu vrećicu u džepu . Polako krenem prema mojoj zgradi .

                                                          TUNEL           
                                                               I

U zapadnom dijelu Nikšića, kad se prođe naselje Rastoci, proteže se Kapino Polje. Sa lijeve strane magistrale, koja vodi ka Hercegovini, je sportski aerodrom a sa desne gusto naseljeni Kočani. Aerodrom je poznat i po tome što je sa njega kralj Petar II odletio u bijeli svijet, ostavivši tadašnju Jugoslaviju da uživa u Drugom svijetskom ratu. Nekoliko stotina metara dalje, prema granici, prestaje pitoma ravnica i počinje ljuti crnogorski krš. Riđanske rupe, s obje strane puta, ne žele dobrodošlicu nikom. Tamo gdje se skreće prema jezeru Slano, ćuti nezgodna krivina poznata pod imenom ''crna tačka''. Obilježena takvim saobraćajnim znakom, upozorava vozače da uspore i obrate pažnju na taj nezgodni dio puta. Osamdesetih godina dvadesetog vijeka, oduzela je nekoliko života. Posle je na taj dio magistrale nanesen malo grublji dio safalta koji sprečava isklizavanje automobila.
Na sredini ''crne tačke'', sa desne strane, ima skretanje prema zaseoku Strmina. Dva kilometra negostoljubivog makadama proteže se sasvim gore do nekadašnje pruge. Od pruge je ostao put krčanik, voz ''ćiro'' je prestao da puhće još sedamdeset i neke. Na mjestu gdje se ukrštaju put što vodi od magistrale i nekadašnja pruga, stoje tri kuće. One čine čitavo naselje. Sa tog prelaza, kad se krene na jug, prema selu Stuba, proteže se tunel. Dug dvjesta metara, u svoje vrijeme probijen klinom i krampom, uz malu pomoć dinamita. Prav, bez ijedne krivine. Sa obje strane, na nekoliko mjesta, postoje udubljenja, takozvane niše. U njih su se sklanjali pružni radnici kad bi ih ''ćiro'' prekinuo u održavanju pruge. Malo je poznato da jedna niša, tamo prije izlaska, osim što je dublja, krije i jamu. Niko ne zna koliko je duboka, bar ne mlađi stanovnici Strmine. Vjerovatno niko nije ni imao želju da je istraži.
Nekoliko generacija dječaka koji su rođeni u blizini tunela, dok je ovaj kraj bio veoma naseljen, proživjelo je uzbudljive trenutke oko ovog, dvjesta metara dugog mračnog prostora. Neki klinci su sa njega bacali kamenčiće na voz, neki su tražili sakrivenog indijanca, neki su u tunelu vidjeli duha. Kako god, bilo je to nekad uzbudljivo mjesto. I mjerilo hrabrosti – ako smiješ sam proći kroz tunel (po danu, naravno) znači da si odrastao i hrabar ratnik.
Poslednji uzbudljivi trenuci koje tunel pamti, bili su oni iz vremena rata sa NATO-om. Malo prije rata, narodna milicija je blokirala južni ulaz. Istovarili su kamion pijeska i tako presjekli omiljeni put švercera raznih fela. Onda je, u proljeće 1999., vojska snažnim bagerom oslobodila ulaz i u tunel uvezla kamione, topove i zalihe municije i hrane. Postavljene su straže sa oba kraja, tunel je oživio. Ali samo na tri mjeseca. Kad se rat završio, vojska se povukla, tunel je utonuo u tišinu.
Iznad prelaza, gdje se ukrštaju nekadašnja pruga i seoski put, u drvenoj kolibi, živi jedan mladić. Tek ušao u dvadesete, kolibu dijeli sa majkom Gospavom. Zove se Ilija. Za razliku od mnogih svojih vršnjaka, ne voli život u gradu ni obaveze koje nameće stalni posao. Živi život po svome, zarađuje  prodajom drva za ogrev. Osim toga, Ilija je strastan lovac. Ima desetak lovačkih pasa i isto toliko poludivljih konja. Za lov mu je dovoljno manje pasa, za dopremanje drva iz Zle gore manje konja, ali Ilija voli životinje i uživa brinući o njima. Vrijedan i čestit, uživa poštovanje kod starijih kolega lovaca. Vole ga i drže do njegovog mišljenja.
                                                                 II
Zla gora, udaljena od Strmine skoro dva sata momačkog hoda, bivala je kroz istoriju sigurno mjesto hajducima. Nemilosrdna visoravan, daleko od puteva i civilizacije, sa bezbroj skrivenih puteljaka, mnogima je u prošlosti postala poslednja kuća. Zimi, kad zapadne snijeg, lako je bilo izgubiti se u ovoj dalekoj gori. A kad se spusti noć, šanse da pješak stigne tamo gdje je naumio – nisu postojale. Sada ovdje dolaze samo lovci, kad je kopno i u paru.
Ilija Zlu goru poznaje kao svoju kuću. Ljeti tamo odlazi zbog sječe drva, zimi, sa svojim psima i sa puškom u ruci, prati trag zvjerovima i lovi ih. Jedan zid kolibe u kojoj živi je ukrašen lovačkim trofejima – dugački zubi ''kljove'' divljeg vepra, krzno kunice i još neki, govore o njegovim lovačkim uspjesima. Jedan je od rijetkih lovaca koji tamo odlazi sam.
Miran život, kakav je izabrao, promjenio se drugog dana nove 2014. godine. Kao u nekoj priči, ništa nije ukazivalo na događaj koji će pamtiti cijelog života...
                                                                    III
Konj tamnokafene boje, najstariji u Ilijinoj ergeli, odavno je pokazivao znake da više nije u stanju prenositi teret kao nekada. Nagluv i obnevidio, više nije reagovao na komande, teško je pratio krdo. Iliji je bilo teško ali je znao koju odluku mora donijeti. Poslednjeg dana 2013. vezao je dorata za šljivu ispod kolibe. Potapšao ga po grudima i vratu, šapnuo mu nešto u uvo. Svaki rastanak sa konjem ili psom doživljavao je teško, ali je sada tako moralo biti. Ovom konju su dani bili odbrojani, ako bi ga pustio da dalje živi, gledao bi ga kako se muči iz dana u dan. Riješio je da mu prekrati muke. Prvo mu je kliještima skinuo potkovice sa kopita. Onda  je donio torbu punu zobi i ostavio ga da je u miru pojede. Poslednji put.
Dok je konj bezbrižno jeo, Ilija je ušao u kolibu i iz futrole izvukao  dvocijevku. Mahinalno je provjerio da li su obje cijevi prazne. Sa police iznad gvozdenog kreveta uzeo je kutiju metaka i izvadio dva. Krupna sačma. Zaustavlja i najopasniju zvijer. Stavio ih je u džep maskirnih pantalona. Majka Gospava je poslovala oko šporeta na drva, bijelog ''smederevca'' i nešto pričala. Nije čuo šta. Trgnuo se kad je glasnije ponovila pitanje. ''Hoćeš li da odvedeš dorata?''   ''Aha, hoću'' odgovorio je i ustao. Čvrsto stežući pušku u desnoj ruci, izašao je u oštro decembarsko jutro.
Dorat je pojeo svu zob i mirno stajao ispod šljive. Skinuo mu je torbicu i okačio o granu. Odvezao ga je i poveo do bunara. Izvadio je nekoliko kanti vode, sipao u drveno korito. Kad se konj napio, poveo ga je prema tunelu. Zubato sunce je škrto grijalo. Konop u lijevoj ruci, puška o desnom ramenu...
Kad se izađe iz tunela, sa desne strane, spušta se dug nasip. Prethodi mu malo proširenje pored puta. Zaustavio je dorata na ivicu nasipa. Odvezao mu konop oko vrata i stavio ga u džep zelene vjetrovke. Duboko je udahnuo. Napunio pušku. Konj je mirno žmirkao na zimskom suncu. Ilija je zatvorio očio ovlažene suzama, prinio cijevi do doratove glave, duboko udahnuo i povukao okidač. Pucanj je odjeknuo, dorat nije ispustio nikakav zvuk. Ilija se odmah okrenuo i pošao nazad. Čuo je kako se ubijena životinja otkotrljala nekoliko metara niz nasip. Brzim koracima je ponovo ušao u tunel i tek na izlasku obrisao  oči.
Majka ga ništa nije pitala kad je sjeo na krevet i izuo čizme. Pušku je vratio u futrolu, svukao vjetrovku i obučen legao. Gospava je znala da neki ljudi svoju muku liječe rakijom a njen sin dubokim snom...
                                                                   IV
Nova godina ih je zatekla kod rođaka u gradu, a već oko jedan sat poponoći, bijeli wolksvagen je savlađivao ona dva kilometra grubog makadama do njihove kolibe.
Prvi januar je osvanuo sunčan i hladan. Temperatura vazduha je bila nekoliko stepeni ispod nule. Oko deset sati Ilija je izašao da nahrani konje i pse. Konje je, zimi, hranio jednom u nekoliko dana, kad bi ih glad natjerala da se spuste sa okolnih brda. Posle porcije sijena i zobi, u galopu bi odjurili nazad u divljinu, vrišteći i igrajući se usput. Psi su bili raspoređeni u nekoliko grupa blizu kuće. Zaskičali bi od radosti kad bi ga vidjeli. Pustio je tri ''trobojca'' i oni su bili slobodni do noći. Sledećeg dana na red bi došla druga grupa i tako u krug.
Zimski dan na selu je kratak i sumoran čak i kad je sunčano. Već posle dva popodne, sunce bi nestalo iza brda Lisja greda i mraz je počinjao da steže. Sa mjesta gdje je stajala Ilijina koliba, tamo prema istoku, pucao je pogled na Nikšićko polje. Kao na dlanu, vidio se cijeli grad. I dio jezera Krupac. Posebnu draž je taj pogled davao noću, kad se upale svijetla. Sticao se utisak da je Nikšić mnogo veći nego što jeste.
Malo posle četiri sata, u prvi sumrak, Ilija se uputi ka tunelu. Po ko zna koji put prošao je kroz njega bez upotrebe džepne lampe. Po sredini puta kamenja je bilo više i osjećajući to kamenje pod nogama, znao je da ne treba brinuti hoće li u mraku skrenuti prema zidovima tunela.
Kad je izašao na drugu stranu, skrenuo je ka nasipu. Pogledao je dolje. Vidio je ono što je i očekivao – zvijeri nisu čekale. Utroba ubijenog konja  bila je rasporena. Pogledom iskusnog lovca  lako je utvrdio da je prošle noći ovdje bio vuk.  Najnezgodnija životinja u ovim šumama. Hitar i nemilosrdan, oprezan kao hajduk. Malo lovaca je imalo priliku da ga ugleda preko nišana. Možda se nas dvojica sretnemo, vučino, pomisli. Ali tek sjutra veče. Znao je da je za danas zakasnio. Ko želi da se u noći, pored strvine, sretne sa ovim hajdukom, morao ga je poštovati, koliko god to čudno zvučalo. Ilija je to znao. Znao je kako treba iskazati ''poštovanje'' ovoj zvijeri. Krenuo je nazad kući, odlučan da sjutra, u sumrak, priredi dobrodošlicu ovom noćnom lovcu. Ono što mu lovački instinkt nije signalizirao, čekalo ga je baš tu, posle čega više ništa neće biti isto...
Drugi januar 2014. Zimski dan kao i drugi. U sunčanom jutru, ništa nije nagovještavalo šta će se desiti desetak sati kasnije.
Posle ručka, negdje iza tri, Ilija se pripremao za noćašnju akciju. Provjerio je dvocijevku, očistio cijevi i podmazao. Odabrao je municiju, metke sa najkrupnijom sačmom. Znao je da, ako želi ovaj najdragocjeniji lovački trofej, ne smije omanuti. Prvi hitac je i najvažniji. Kad je završio sa oružjem, izašao je vani. Osim tople zelene vjetrovke, na sebi je imao i tanku kišnu pelerinu. Na livadi ispod kolibe, gdje je vezivao konje dok ih je hranio, našao je gomilu konjskog izmeta. Nekoliko puta je ugazio u nju, dok čizme nisu poprimile taj miris. Na ruku je stavio najlonsku kesu, zahvatio izmet i njome natrljao pelerinu. Znao je da će samo tako prevariti istančani vučji njuh i da će ovako potrijeti ljudski miris koji bi vuku ''javio'' da je u blizini čovjek. Sa puškom u ruci i lovačkim nožem dugog sječiva okačenim za kaiš, pošao je prema tunelu.
Sa gornje, zapadne strane nekadašnje pruge, počinju brda, a sa donje, posle niskog rastinja poznatog pod imenom zanovet, je oštra nizbrdica. Stijene i zanovet spuštaju se skroz dolje do  Krupca. Teren je potpuno neprohodan, nisu postojale čak ni kozje staze. Dalje na istoku, blistala su svijetla grada. Posle nekog vremena, oči  se naviknu na mrak. Odbljesak od grada davao je svijetlosti skoro koliko i mjesečina. Ilija je mirno sjedio na kamenu preko kog je stavio parče suvog drveta. Zaklonjen žbunovima zanoveti, niko ga nije mogao vidjeti sa puta. Na petnaestak metara od strvine, sa napunjenom i otkočenom puškom u krilu, čekao je noćnog posjetioca. Znao je da mora doći ovdje još za vidjela. Vuk, najopreznija životinja u šumi, dugo bi osmatrao teren i mirisao vazduh prije nego što bi došao do hrane. Najtiši zvuk, najtananiji miris, bilo šta što dolazi od čovjeka, bio bi mu znak da ne prilazi i da se brzo udalji. Sve je to Ilija znao. Nije se pomjerao, tiho je disao. Stopio se sa okolinom. Tišina je bila skoro apsolutna. Samo bi duh mogao prići a da ga ne čuje.
Posle nekog vremena tiho je zavrnuo rukav na lijevoj ruci. Vojnički sat na čijim kazaljkama je bio fosfor, pokazao je da je prošlo deset. Do ponoći će možda doći, pomisli. Mraz je bio jak, osjećao je kako slana pada po ogoljelim granama oko njega. I po vunenoj kapi i pelerini. Iz daljine, sa one strane Krupca, čuo je zvukove automobila. Bili su nekoliko kilometara daleko od njega. Činilo mu se da čuje i otkucaje svog srca.
Kad je opet zavrnuo rukav, vidio je da će za pola sata ponoć. Riješio je da čeka još najviše dva sata. Hladnoća je bila velika i nije želio da... NEŠTO  je tu! Zaustavio je dah i stegao pušku. Zažmirkao je prema ivici nasipa očekujući da će vidjeti zvijer, ali... NEKO je stajao tamo i posmatrao lešinu. Bio je to čovjek. Otkud se stvorio? Kako je prišao a da ga nije čuo? I šta traži ovdje u ovo doba? Kod lovaca je postojalo nepisano pravilo da, ako se na ''čeki'' sretnu dva lovca, prvi koji je stigao da znak pridošlici i ovaj dužan da ode. Znak se obično davao tihim lupkanjem kamenom od kamen. Ako bi bilo šta progovorili, po ovakvoj tišini, zvijer bi to čula na velikoj daljini i pobjegla. Ovaj što je stajao tu, sigurno nije bio lovac. Nije nosio oružje a i čudno je obučen. Kao da je na sebi imao neko tanko radničko odijelo a na glavi starinski kačket. Stajao je tako nekoliko trenutaka. Onda se spusti niz nasip, sasvim do ubijenog konja. Nijedan kamenčić se nije pomjerio ispod njegovih nogu, nikakav zvuk nije proizveo. Ilija zatrepta, valjda mu se ne pričinjava, ovo nije bilo moguće! Kako uspijeva biti ovako tih, ko god bio?! Kao da ne dodiruje zemlju! Neznanac čučnu i zagleda se u konja. Kao da ga je nešto živo interesovalo tu. Ko ovo može biti? I zašto bulji u lešinu koja je zaudarala?
Prošao je gotovo čitav minut kad se čudni posjetilac ispravi. Skide kačket, pogladi kosu desnom rukom i vrati ga na glavu. Zatim pogleda oko sebe. Ilija mu nije mogao vidjeti crte lica. Okrenuo se nekoliko puta lijevo i desno, kao da nešto traži. Zatim se zagleda u mjesto na kom je sjedio. Puno puta je do sad bivao sam noću u šumi, jednom je ranjeni vepar trčao prema njemu iskežen, sa namjerom da ga napadne, ali ovu jezu osjeti prvi put. Prođe mu uz leđa, bila je jača od januarskog mraza. Neznanac lagano krenu prema njemu. Nečujno, kao duh. Kretao se nasipom. Ilija instiktivno uperi pušku u njega. Nemoguće da ga je vidio! Ko je ovaj čovjek?! Kad mu je prišao na nekoliko koraka, glasno viknu: ''Ko si?!''  Čovjek stade. Ni riječi. Zatim opet krenu. ''Ne prilazi, pucaću!''  Nije se zaustavio. Ilija opali. Puška bljesnu, pucanj odjeknu. Zamirisa barut. Kad se razišao dim, ispred Ilije nije bilo nikog...
Hitro je ustao, sa puškom ispred sebe. Pogleda okolo – nikog! Izađe iz žbunja, potrča do puta – nigdje nikog! Disao je ubrzano, krv mu je jurnula u lice. Brzo se vrati do nasipa, pogleda dolje. Samo lešina. Kako je mogao ovako brzo nestati?! Ništa mu nije bilo jasno. Prelomi cijevi, izvadi čauru i na njeno mjesto stavi novi metak. Opet zaklopi. Onda mu dođe misao, u glavi mu bljesnu kao munja – PUCAO SAM U ČOVJEKA.
Tunel je prošao trčeći. Nije se zaustavio sve do kuće. Tamo je bilo mirno, svijetlo u kolibi ugašeno. Ni u kući pored puta, u kojoj je stanovao stric Mihailo, nije bilo svijetla. Ni u Tomaševoj kući, na stotinak metara udaljenoj. Psi nisu lajali. Ali mu se činilo da otkucaji njegovog srca odjekuju koroz noć...
Prišao je bunaru ispred stričeve kuće i sjeo na hladnu betonsku ploču. Dvocijevku je spustio pored sebe. Sjedio je tako nekoliko minuta pokušavajući da sredi misli. Šta se ovo noćas dogodilo? Na koga sam pucao? Ko je to bio? Hoću li ujutru biti uhapšen? Šta da kažem majci? U slepoočnicama mu je pusiralo. Siđe sa bunara, nogom razbi led u koritu. Skide kapu i pelerinu, umi lice i vrat hladnom vodom. Sad mu je bilo lakše. Otići će kući, probuditi majku i ispričati joj šta se desilo. 
Vrata nisu bila zaključana. Tiho su škripnula ali je Gospavi i to bilo dovoljno da se prene iz sna. ''Ilija, jesi li ti?'' sanjivo upita.  ''Ja sam'' odgovori.  ''Upali svijetlo, večeraj.'' Ilija pritisnu prekidač. Prisloni pušku uz zid i sjede na malu stolicu pored šporeta. Vatra se davno ugasila. Nekako smogne snage pa progovori: ''Nekog sam ubio noćas''. Majka u prvi mah ne reče ništa. Posle nekoliko trenutaka upita: ''Šta to pričaš?''  ''Neko je noćas došao tamo pa sam ja... pucao sam u njega...''  ''U koga si pucao, crni sine?!'' gotovo vrisnu Gospava i skoči sa kreveta...
                                                                       V
Do jutra nisu spavali. Sve je ispričao majci, i kako je neznanac bio tih i kako je posle pucnja nestao.
Jutro ih je našlo u istom položaju – Ilija je jednako sjedio na maloj stolici ispred hladnog šporeta, Gospava na krevetu. Nisu osjećali hladnoću. Malo prije sedam, Ilija ustade i ne gledajući u majku, reče: ''Odoh tamo, da pogledam ima li šta...''. Gospava ne reče ništa. Zatvori vrata za sobom i pođe ka tunelu.
Došao je do ivice nasipa, pogledao dolje. Lešina je bila tu. Nikakvih ljudskih tragova nije bilo osim njegovih. Ugledao je crvenu čauru metka za lovačku pušku. Podigao ju je i stavio u džep. Došao do kamena u žbunju na kom je sinoć sjedio. Osjetio je istu jezu...
Kad se vratio kući, majka je spremala doručak. Vatra je pucketala u ''smederevcu'', bilo je toplo. Pogleda ga i upita: ''Ima li šta...?''  Ilija sjede na svoj krevet, uzdahnu i odgovori: ''Nema ništa, ni tragova ni krvi. A sigurno sam ga pogodio, bio je na metar od mene. Nejasno mi je kako je mogao biti onako tih i kako je posle pucnja nestao. Ništa mi nije jasno. Našao sam samo čauru.'' Izvadi je iz džepa i pokaza majci. Ona ga ošinu pogledom i vrisnu: ''Nosi mi to iz kuće! I tu tvoju tandžaru! Malo mi je što strahujem dok lutaš po Zloj gori, što svako malo gledam ideš li, što 'oću da izludim svaki put! Zovi brata da dođe čim završi s poslom! Šta će ti otac reć'?!'' Ilija ne reče ništa, čauru vrati u džep. Luka je prije nekoliko godina odselio u grad, imao je stalni posao u jednoj mesari. Otac Jakov je već osam godina radio na građevinama po cijeloj Rusiji. Kući je dolazi jednom godišnje, obično ljeti, na petnaestak dana.
                                                                              VI
Bijeli mercedes, nekoliko godina stariji od Luke, stade ispred bunara, kod Mihailove kuće. Nije svratio kod strica, odmah se uputio gore prema kolibi. Pitao se šta je to toliko hitno zbog čega su ga zvali. Valjda mu to neće pokvariti planove za večeras. Kad je ušao u kuću, ozbiljna lica majke i brata nisu slutili na dobro...
Kad je čuo čitavu priču, ništa nije rekao, samo je pogladio bradu. Sjedio je na onoj maloj stolici ispred šporeta, visok gotovo dva metra, koljena skoro da su mu dodirivala bradu. Ilija je bio nešto niži ali jednako krupan i snažan kao stariji brat. Iako su bili hrabri, od sinoćnjeg događaja ih je obojicu podilazila jeza. ''A da odemo sad tamo, dok se  vidi'' progovori Luka posle nekoliko minuta ''da pogledamo još jednom? Možda ga pronađemo negdje u žbunju.''  Ilija klimnu glavom. ''Ne vjerujem da ćemo naći bilo šta,'' reče  ''ali 'ajde.''
Dok su hodali kroz tunel, čulo se samo kamenje ispod njihovih nogu. Malo prije izlaska Luka progovori: ''Ođe je jama...'' i pokaza na nišu sa desne strane. ''Znam'' reče reče Ilija turobno. Stigli su do nasipa. ''Ja sam sjedio tamo'' pokaza Ilija rukom. ''Pojavio se sa ove strane'' nastavi ''a ništa se nije čulo. I kad je krenuo prema meni, bio je tih kao duh. Čuo sam automobile sa one strane Krupca a njegove korake nisam.'' Luka je ćutao i posmatrao okolo. ''Gdje je bio kad si pucao?''  ''Evo, tu. Nisam ga mogao promašiti. Kažem ti, posle pucnja je nestao, kao utvara. Pogledaj, nema nikakvih tragova, ni krvi, ničega. A znaš šta mu je morala uraditi krupna sačma. Probila bi ga skroz.'' Luka je posmatrao još malo pa reče : ''Znaš šta, idemo mi kući. Ovo je čudno, ništa mi nije jasno. Nećemo nikom pričati o ovome, važi? Ocu nećemo javljati pa ćemo vidjeti kad dođe.'' Ilija klimnu glavom. Krenuše nazad, i do kuće nisu progovorili ni riječ.
                                                                            VII
Za Božić je pao snijeg. Samo nekoliko centimetara, tek da prekrije zemlju. Oko podneva, Ilija je otišao kod komšije Tomaša na mirbožanje. O onom događaju nije više pričao sa majkom, Luka se vratio u grad, ocu nisu javili šta se desilo. Niko nije dolazio u selo, osim nekoliko lovaca. Nadao se da će nastaviti sa starim životom, ali ga je iznenađenje čekalo tamo gdje mu se nije nadao...
''Vaistinu se rodi'' reče Tomaš, radujući se posjeti Ilijinoj. Potapša ga po leđima. '' 'Ajde naprijed'' pozva ga u kuću. Tomaš je, nakon penzionisanja, došao u rodni kraj, obnovio očevinu i zapatio stoku. Sad kao da je odmarao od četrdesetogodišnjeg rada. Imao je elana kao dvadesetogodišnjak iako mu je bilo skoro osamdeset. Ilija sjede za veliki kuhinjski sto, Tomaš iz zelene kredence izvadi bocu i dvije čaše. ''Sinoć, negdje pošto su otišli ovi moji, zalajaše psi'' započe priču. Volio je progovoriti sa Ilijom, razgovarao je sa njim kao da su vršnjaci. Kao da između njih nije bila razlika od skoro šest decenija. ''Upalim svijetlo ispred'' nastavi pošto se kucnuše čašama ''i izađem. Najprije ne vidjeh nikog, onda se okrenuh ovamo prema staroj štali. Kad, vidim, tu na ovome zidu, stoji neko i gleda dolje prema vodi. Ko je ovo sad, pomislih. Viknuh jednom 'ehej, dobro veče!'. Ovaj se polako okrenu, i pogleda u mene. Ja gledam u njega, čekam da progovori. Psi prestaše da laju, ovaj crni dođe do mene i leže mi ispred nogu, ka' da nema nikog pred kućom. Meni to nešto čudno bi, i što ovaj ne progovara, pa opet viknuh 'ko si?' Pogleda me, a meni čudno bi i to kako bijaše obučen.''  ''A što'' upita Ilija i prinese čašu ustima ''šta je imao na sebi?''  ''Meni se čini, koliko sam mogao vidjeti po mraku, a ova sijalica ispred vrata je nešto slaba, kao da je imao radničko odijelo. Ne pamtiš ti to, nekad smo takva nosili u fabrikama. Bila su tanka, pa mi bi baš to čudno – po ovakvom pometu da se tako obuče. I kačket je imao na glavi, onaj starinski, radnički. I ne reče ništa, samo skide taj kačket i ovako prođe rukom kroz kosu...''  Kad ovo ču, Ilija se zagrcnu, rakija koja mu bijaše u ustima, izletje van, zakašlja se jako. Krv mu jurnu u lice, pridrža se desnom rukom za sto dok ga je kašalj tresao. Tomaš mu brzo priđe, lupi ga nekoliko puta po leđima. ''Polenu me nešto'' progovori Ilija kad dođe sebi. ''Jaka ti ova 'jabuka''' reče. ''A jes', jes' '' reče Tomaš i vrati se na svoju stolicu. ''Ja je ne mogu bez jednu na dan'' doda ''ne može se ka' nekad...''  Ilija nikada nije duvanio, samo je jednom, u srednjoj školi, zapalio cigaretu. Brzo je ugasio, nije mu se svidjelo. A sad je imao želju da opet zapali...  ''I, šta bi posle, ko bijaše taj?'' upita, kao nezainteresovano, a jeza mu pođe uz leđa kao one noći. ''E, vidiš'' nastavi Tomaš pošto iskapi rakiju ''to je interesantno, znaš. Ode ovaj polako niz stepenice, a nekako bijaše tih, kao da ne dodiruje zemlju. Ne znam šta mi bi što ne pođoh za njim, da vidim đe će. Isto k'o da se nešto zbunih pa uđoh u kuću. Onda uzeh lampu pa opet izađoh, ali tek posle jedno pet minuta.''  Iliju je, dok je ovo slušao, nešto steglo u grlu, a pred očima mu titrahu crveni plamičci. Trudio se da Tomaš ne primjeti koliko ga je ovo zanimalo. Najmirnije koliko je mogao, upita: ''I, kud se djede?''   ''Znaš kako'' nastavi Tomaš ''upalim lampu i siđem dolje do štale, a ovaj crni ker za mnom. A znaš kako je on ljut pas, i tebe 'oće da ujede a kamoli nekog koga ne zna. Ali sad bijaše miran k'o pudlica. Pogledah u štalu, ovuda okolo – nigdje nikog. Pomislih da te zovnem da dovedeš tvoje pse, ali rekoh sebi, Badnje je veče, pa odustah. I jutros sam gledao i oko kuće i dolje oko štale, nemaše tragova ljudskih osim mojih...'' Nećeš ih ni naći, pomisli Ilija...
Posle pola sata se rastaše. Ilija odluči da obiđe konje, mada nije ni morao. Znali su se odbraniti od divljih zvijeri, a to je bilo najvažnije. Ali mu je trebalo da danas bude sam.
Oko devet sati vratio se kući. Gospava je gledala nešto na tv-u, vatra je pucketala u šporetu. Večerao je, oprao zube i legao, a onaj osjećaj u grudima da će se nešto gadno tek desiti, nije ga napuštao.
                                                                 VIII

Januar je tekao, zima je curila. Veći snijeg nije pao, Ilija je želio da tako bude do proljeća. Ljudima u gradu dođe kao razonoda. Ovdje na selu je bio veliki problem. Naročito ako bi napadao čitav metar, kao prije nekoliko godina. Ljudi ga ovdje nisu voljeli, zato bi s jeseni, kad se priprema zimnica, ''gledali'' u utrobe životinja i tako predviđali vrijeme. U prognoze meteorologa nisu puno vjerovali. Često bi omanuli kad bi najavili rano proljeće ili dugu zimu. Obično je bivalo suprotno.
O Tomaševom susretu sa čudnim neznancem, kome metak nije mogao ništa, nije pričao ni majci ni bratu. Nadao se da ni starac neće previše razmišljati o njemu i da će ga brzo zaboraviti. Ali mu to nije davalo mira. Imao je osjećaj da tajanstveni stranac neće otići tek tako, i da se nije pojavio bez razloga. U tom renutku nije mogao ni slutiti koliko je bio u pravu.
Ilijin stric Mihailo takođe nije volio život u gradu. Najljepše se osjećao u svojoj kući pored puta, tu je formirao porodicu. U grad je odlazio crvenim motorom ''tomos'' i tamo se nije puno zadržavao. Vrstan zidar, ljeti nije imao puno slobodnog vremena pa mu je zima donosila zaslužen odmor. Momkovao je do četrdeset i neke, sad mu je četvorogodišnja ćerkica bila centar vasione. Neizmjerno ju je volio a njena radost kad ga ugleda ispred kuće na motoru, njen osmjeh, bilo je nešto najvrijednije što je imao u životu.
Četvrtak veče, 23. januar 2014. Ilija je ispijao kavu sa strinom Rajkom, gledali su vijesti u pola sedam, Ana se igrala lutkama u sobi. Suva drva su pucketala u šporetu, vani je bio mraz. Taman kad se na ekranu pojavio dugački meteorolog u crnom odijelu i počeo svoje nerazumljivo kazivanje, ispred kuće se začuo Mihailov motor. ''Ana, stigao ti je tata'' reče Radojka. Ana je strugnula iz sobe i otvorila vrata. Ušao je Mihailo, onako krupan i visok, u zimskoj jakni. Skinuo je vunenu kapu i otpuhnuo. Ana je skakutala ispred njega znajući da će je tata obradovati nekim slatkišem iz džepa. Ilija primjeti da Mihailo nije raspoložen kao obično. Izvadio je čokoladu iz džepa i pružio je Ani. ''Evo sam poludio!'' gotovo viknu i sjede na kauč. Baš kad ga htjedoše upitati šta se desilo, Mihailo poče: ''Idem sad odozdo, zaletim ga drugom da me izvuče uz Torine i okrenem lijevo, puštim gas niz onu stranu kad rabota na sred puta! Pička li mu materina!''  ''Ko?!'' u glas viknuše Rajka i Ilija.  ''Evo ne znam! Polećeh pravo u njega, nisam mogao zakočiti. Pomislih – slomismo se obojica! Ali, evo mi nećete vjerovati, prođoh kroz njega kao da je duh! Zakočih dolje nekako, stavih motor na nogare i krenuh nazad. Upalih ovaj upaljač što svijetli, pogledah okolo – niđe nikog! Šta ovo bi, pomislih, da sam pio šta pa 'ajde. A nisam kapi, vatra je sagorela. A tačno sam ga vidio, pas mu mater jeb'o!'' Od ovih riječi Iliju nešto steže u stomaku. Mihailo izvadi cigarete iz džepa i zapali jednu. Otpuhnu dim prema vratima i zausti nešto da kaže ali ga Ilija preduhitri: ''A ko bi, znaš li ga? Kako izgledaše?''  trudio se da ne zvuči previše zainteresovano. ''A što znam ko je'' odmahnu stric rukom ''evo ispade da nije niko, valjda sam ja poludio!''  ''Kako je izgledao taj duh?''  upita Rajka, stavljajući šerpu na šporet. Prije nego što Mihailo odgovori, Ilija stisnu zube. Znao je kako je izgledao. ''Bijaše radničko odijelo na njemu, ono plavo tanko. I kačket. A ne viđeh mu lice, ono brzo bi.''  Zaćutaše, samo je Ana nešto pjevušila i raspakivala čokoladu. Onaj grč u Ilijinom stomaku se pojača, malo se posavi pa reče stricu: ''Daj mi jednu''  pokazujućina cigarete.

                                                                     IX

Ilija sledećih dana skoro da nije pričao ni sa kim. Noću je sanjao čudne snove, često se budio oznojen. Ujutru se nije sjećao ničeg. Nešto mu je govorilo da će se opet sresti sa neznancem za kog nije bio siguran kojem svijetu pripada. I sreli su se, prije nego što je očekivao...
Nedjelja uveče, deset sati. Ilija i Gospava su, po nepisanom pravilu, u to vrijeme odlazili na počinak. Oko pola jedanaest bi bili u dubokom snu, ali je ove noći bilo drugačije. Psi koji su bili vezani u ''Đorđijevoj rupi'' nisu imali mira. Zauvijali su i lajali bez prestanka još od devet. ''Đorđijeva rupa'' je na stotinjak metara od kolibe, zapravo je to livadica ograđena međom. Okolo je bila sitna šuma – jasen, klen i grab. Nije se vidjela iz kuće. Iliji nije dolazio san na oči pa odluči da ustane i obiđe pse. Ćutke se obuče u mraku – maskirne pantalone, zelenu vjetrovku. Obu crne kožne čizme i tiho izađe.
Psi, kad ga vidješe, zalajaše još jače. ''Grizu zemlju'' prođe mu kroz glavu. Tri ''balkanca'' poskakaše uz njega kad im je prišao. Pomilovao ih je po glavama, psi su sada cijukali. Čim se malo odmače, nastaviše sa lajanjem i zauvijanjem. Kidisali su i trzali kao da je ispred njih bila zvijer a ne njihov gazda. Ovo Iliji bi čudno i pojača nelagodu koju je osjećao tih dana. Krenu do drugog kraja livadice. Sa druge strane međe bio je šumarak od drenova. Upali svijetlo na plastičnom upaljaču, osvijetli šumarak. Nije bilo nikog, mada nije ni očekivao. Nešto drugo je iznemirilo pse, plašio se da zna šta. Okrenu se i pođe prema izlazu iz ''rupe'', prema onom mjestu gdje je kamenje bilo razmaknuto. Baš kad je zakoračio da izađe, podiže pogled i... sledi se. Ispred njega je stajao neko. Psi su lajali do promuklosti, Iliji je lupalo srce kao da će iskočiti iz grudi, a neko je mirno stajao. Pomisli da izvadi upaljač iz džepa ali ga ruke nisu slušale. Da se sreo sa divljom zvijeri, hitro bi potegao oružje i otkočio, ali sada – ruke su visile niz tijelo. Otvori usta, poče glasno da diše. A onda, poslije nekoliko trenutaka koji su tekli sporo kao sati, neznanac progovori a psi ućutaše. ''Je li bre, nemaš pušku, a?''  Zvučao je kao da govori kroz nos, naglasak mu je bio čudan. Mirno je stajao. Ilija pokuša da vikne, da dozove majku, možda će upaliti svijetlo ispred kuće kad ga čuje i uplašiti stranca. Pokušao je, ali uzalud. ''Je li bratko, ne pucaš noćas, a? Što ćutiš, prepao si se?'' Ilija stisnu pesnice, naglo se okrenu i potrča prema psima. Pomisli da ih sva tri pusti. Kad im je prišao, goniči su mirno ležali, glava spuštenih na prednje šape. Sagnuo se da odveže prvog, i sledećeg trenutka shvatio da je napravio grešku. Osjetio je da mu je stranac skočio na leđa, stisnuo ga rukama oko vrata a nogama oko struka. Osjetio je njegov dah na vratu i neki ustajao miris, kao od odjeće koja je dugo ležala u vlažnom podrumu. TEŽAK JE DVJESTA KILA pomisli kad mu koljena klecnuše...
Borba je trajala dugo, ili mu se tako činilo. Pokušavao je da ga zbaci sa sebe ali se čudak držao čvrsto. Upotrebio je sve trikove koje je u djetinjstvu naučio rvajući se sa vršnjacima, ali uzalud. Stranac je podvriskivao, Ilija je dahtao, osjetio je znoj na licu. ''Idemo bratko'' vikao je ovaj ''Na Panča si pucao, nosaj sad, nosaj!'' Noge su ga sve slabije držale, više nije osjećao jezu. Znao je da, ako padne, to će biti kraj. Znao je i da ne može još dugo...
Pred očima mu je bilo sve sivo, stao je, nije više imao snage. Gotovo je, pašću, pomisli. Osjećao je da će ga svakog trenutka noge izdati. Onda mu sinu spasonosna ideja. Skupi tri prsta na desnoj ruci i prekrsti se. Tada se desi čudo – nesta tereta sa njegovih leđa, unjkavi glas umuknu...
Snaga mu se povrati, brzo se okrenu oko sebe, vid mu je sada bio bistar. Nikog, samo psi bez glasa leže ispred svojih kućara. Izvadi upaljač, upali svijetlo. Osvjetli okolo. Samo on i psi. Bože pomozi, šta ovo bi? pomisli. I dalje je disao na usta ali je pritisak u grudima popuštao. Još se jednom osvrnuo oko sebe. Vrati upaljač u džep i polako krenu kući.
                                                                   X
Iz zvučnika starog tranzistora začuo se gong. ''Tačno je osam sati'' saopšti muški glas ''Slušate vijesti.''  Ilija i Gospava su doručkovali. Slušali su novosti iz zemlje i svijeta i ponešto pričali. Gospava je ustala u šest, kao svakog jutra, završila obaveze oko krave i vratila se da naloži vatru. Ilija je ustajo malo prije osam. Posle doručka, s majkom bi popio kavu i tako započeli novi dan. ''Što su psi onoliko lajali sinoć?'' upita ga preko zalogaja. Odmahnu rukom, kao da se  ništa nije desilo. ''Vjerovatno je lisica bila blizu pa su je osjetili'' odgovori mirno. ''Prestali su kad sam došao kod njih, a i lija je tad vjerovatno šmugnula.'' Sinoć, kad se vratio kući, bio je riješen. Jebaću ti mater, ko si da si, pomislio je kad je legao. Njegovo urođeno samopouzdanje se vratilo, znao je da će dobiti ovu bitku. Majci ništa nije ispričao, čak je i onaj susret Mihailov sa ovim duhom okrenuo na šalu a stricu je bilo neprijatno da dalje priča o tom. Nije bio siguran šta se te noći desilo, vjerovatno mu ne bi ni vjerovali.
''Otići ću kod Mašana danas, nisam ga odavno obišao'' reče Ilija majci vadeći dvocijevku iz futrole. ''Ajde, 'ajde, dobar je Mašo'' reče majka iznoseći kantu pomija iz kuće. Šta bi pomislila, prođe mu kroz glavu, kad bi znala da sam sinoć bio...na ivici.
                                                                        XI

Mašan Golub, krepak starac od skoro devedeset godina, posle ranog penzionisanja, odmetnuo se visoko gore u brda. Kamena kuća, koju je sam sazidao, stoji kao karaula na samom početku Zle gore. Gvozdena vrata, limeni krov i prozorče od oko pola kvadratnog metra. Krupan šarplaninac i tri koze čine njegovo ''društvo''. Sa ljudima je prestao drugovati kad je prestao biti aktivan u jugoslovenskoj Udbi. Pratile su ga legende. Za Mašana se govorilo, još uvijek šapatom, da zna sve. Da zna i vodu i goru. Da zna ljude bolje od njih samih. Da mu nauke ljudske nisu nepoznate. Odkako se nastanio u ovoj pustari, nikad nije otišao kod ljekara. Samac čitavog života, niko nije znao odakle je došao. Posle rata, ''lovio'' je preostale komite i četnike po crnogorskim šumama. Govorilo se da, kad nekom jednom uđe u trag, tome su dani bili odbrojani. U grad je odlazio nekoliko puta godišnje. U pošti bi podigao penziju za nekoliko mjeseci, taksijem dovezao namirnice do Ilijine kuće, gdje se koliski put završavao. Na dva konja bi natovarili sve što je Mašan pazario i krenuli prema njegovoj kući. Tamo bi Iliju ponudio rakijom, u kuću ga nije pozivao. S početka. Platio bi mu za uslugu, rukovali se i rastajali. Dok je bio mlađi, odlazio je u trgovinu češće i kupljeno sam iznosio gore sa one strane Drmića. Starost je činila svoje, čak i njemu. Posle nekoliko godina malo se ''raskravio'' ali samo sa Ilijom. Samo je on imao tu čast da porazgovara sa ovim starcem. Vremenom su postali prijatelji, Ilija je bivao gost ovom tajanstvenom starcu uvijek kad bi zbog lova pohodio Zlu goru. Nikom nije govorio o čemu su pričali, nekad i po tri-četiri sata.

''Ilija momče!'' obradovao se Mašan ugledavši svog puno mlađeg prijatelja. ''Već sam pomislio da si zaboravio ovog starca'' kroz šalu reče dok su se srdačno rukovali. ''Kako bih prijatelja mogao zaboraviti'' smijao se Ilija. Nije mu persirao, Mašan to nije dozvoljavao. Ušli su u kuću. Kad su se oči privikle na polumrak, Ilija vidje dobro poznat namještaj – osim ognjišta, bio je tu niski sto sa tri stolovače, jedan krevet i starinska vitrina. Pod je bio zemljani. Očigledno, komfor nije išao uz ovu starinu.
Posle prve čašice lozovače i neobaveznog razgovora, Mašan, kao da je čitao Ilijine misli, reče: ''A koja te je muka dovela jutros ovamo? Nešto mi ne izgledaš kao i obično, ili se starcu čini?'' Ilija je, dolazeći, razmišljao kako da započne razgovor ali mu je Mašan olakšao. Još jednom se potvrdilo ono što se u narodu pričalo – za Mašana nije bilo tajni...
''Ne čini ti se'' otpuhnu  sa olakšanjem. ''Za ovo znaju samo majka i Luka. A o onome što se sinoć zbilo, nisam pričao nikom. Sad ću tebi...'' Starac se uozbilji i u očima mu se pojavi  hladnoća iz koje se nije moglo naslutiti šta starina misli. ''Pred Novu godinu, povedem onog mog dorata, znaš onog starog, iza tunela. Ponio sam pušku, nije mu više bilo života...'' dok mu je pričao, starac je ćutao. Obučen u kariranu košulju i tamnokafene pantalone, sjedio je mirno, skoro kao dio namještaja. Izgledalo je kao da niti diše niti trepće. Samo je sjedio i slušao. Ilija nije mogao ''pročitati'' na njegovom licu da li mu vjeruje ili ne.
Pričao je dvadesetak minuta. Kad je završio, Mašan ga je i dalje ćutke gledao u oči. Posle nekoliko trenutaka tišine, starac svojim oštrim glasom reče: ''Pande Gligorov'' i opet zaćuta. Nijedan mišić na njegovom licu se nije pokrenuo. Nije skidao pogled sa Ilije. Ćutali su tako nekoliko minuta. Onda starac nastavi. ''Makedonac, skitao je od gradilišta do gradilišta po Jugoslaviji. Poslednje radno mjesto mu je bilo u Nikšiću. Tu je i zglajzao. Ubili su ga radnici, zadavili konopom. Bacili u jednu jamu, dolje u tunelu. Jama je u jednoj od niša sa istočne strane. Otvor je uzak, tek koliko se može čovjek provući. Preko njega su stavili kamenu ploču pa odozgor navaljali dio stijene. Taj te je napao sinoć. Mrtav.'' Ilija ga je gledao otvorenih usta. Znao je da se starac ne šali. Zausti da ga nešto upita ali ga Mašan preduhitri. ''Idžo moj dobri'' smješnu se i tek tada njegovo lice poprimi ''normalan'' izgled ''ja sam radni vijek proveo u Udbi. Malo ljudi zna šta je Udba radila i šta je sve mogla da uradi. O ovome nikada nikom nisam pričao, ti si prvi koji ćeš čuti neke stvari. Ne bih ni tebi da se taj gad nije nameračio na tebe. Možda ćeš pomisliti da je starac izlapio, da trabunja gluposti. O ovome što manje znaš, mirnije spavaš. Osim sa neprijateljima države, u službi smo imali i posla sa onostranim. Za to je znalo, osim samog vrha, tek nekoliko ljudi. Jedan od njih sam bio ja. Neću ti reći šta je mogao i trebao da uradi ovaj Makedonac. Bolje je da ne znaš. Nije ga mogao zaustaviti bilo ko. Odabrao sam tročlanu ekipu, dva Bosanca i jednog Ličanina. Ubacio sam ih među pružne radnike, održavali su prugu od Nikšića do Trubjele. Dalje su preuzimali Bilećani. Onda sam sredio da Gligorov dobije premještaj iz Titograda ovdje. I radio je mjesec dana, čekali smo da na red dođe ovaj dio pruge u blizini tunela. Za to vrijeme, maltretirao je kolege. Bojali su ga se, nisu smjeli da ga prijave. Bio je izuzetno snažan i okretan. Kad bih ti rekao šta je radio da bi održao neprirodnu snagu, tek bi tada pomislio da sam poludio. Ipak ću ti reći, zaslužuješ da čuješ. Pio je nešto što je sam spravljao od biljaka, tu je tajnu ponio sa sobom. A jeo je... meso uginulih životinja. Da, dobro si čuo. Psi, mačke, uginule krave, svinje, čak i miševi – to su bile njegove poslastice. Za službu je tada radilo nekoliko ljudi koji su imali posebne mentalne sposobnosti. Oni su nam tačno rekli kada i na koji način mu možemo stati na kraj. Pripremio sam onu trojicu, iznio im plan. To su morali uraditi poslednjeg dana 1963. Tih dana su održavali prugu od Stube do tunela. Dobro sam odabrao, nisu ni trepnuli. Zaskočili su ga dolje kod imanja Burića. Pred kraj radnog vremena, u prvi sumrak, Bosanci su skočili na njega, Ličanin je prebacio konop preko vrata, nije znao šta mu se desilo... Ubacili su ga u pružna kolica i hitro dovezli do tunela. Tu se sve završilo, bar sam tako mislio tada. U upravi sam sredio da napišu da je dva dana ranije dobio otkaz i otputovao iz Nikšića... mogao sam puno toga srediti. Niko ništa nije zapitkivao. A ono što sam saznao nekoliko dana kasnije, nije mi se baš svidjelo. Jedan od vidovnjaka koji je radio za nas, naknadno se sjetio da će se Pande 'vratiti' posle tačno pedeset godina. I, eto, vratio se. Kao duh. Samo se bojim da sada ne znam kako da mu stanemo na kraj. Ali te neću ostaviti samog u ovoj nevolji. Pokušaćemo da nađemo rešenje.''
Starac obori pogled, uze bocu i napuni čaše. Ilija iskapi svoju, osjeti kako mu lozovača para grlo. Spusti čašu na sto i upita  prijatelja: ''Pa...šta ćemo?''  ''Malo si poblijedio u licu, Iljašu'' smješnu se Mašan i ustade. ''Moramo djelati odmah. Sačekaj dok se spremim pa ćemo krenuti. Imaš li benzina u kolima?''  ''Imam, imam!'' odgovori Ilija brzo. ''Dobro, idemo u Ozriniće. Ako budemo imali sreće, nećemo morati dalje.''
                                                                  XII

Dok su se spuštali niz Drmić, nisu pričali. Mašan je obukao zelenu bundu sa kafenim krznom, na glavi mu je bila šubara sa krznom iste boje. Hodao je bez pomoći štapa, hitro skoro koliko i Ilija. Kad su stigli u Strminu, Mašan progovori: ''Čekaću te kod kola''. Ilija klimnu glavom i skrenu prema kolibi. Znao je da neće svratiti ako ga pozove. Mašan nije dolazio ni kod koga.
Ilija vrati dvocijevku u futrolu, uze ključeve sa police, reče majci da će povesti Mašana u grad i izađe.
Kuća pred kojom je stao bijeli wolksvagen zapravo nije bila u Ozrinićima već u naselju Žirovnica. Dvospratnica, poslednja u nizu gore na brdu. Ispred je bio parkiran žuti motor vespa i plavi sportski bicikl. Stepenice su uz listru sa sjeverne strane vodile do spratova. Na srednjoj terasi, na kojoj nije bilo ograde, sušio se veš, na kanapu zategnutom između dva noseća betonska stuba. Pored je stajala stara kućica, vidjelo se da ne služi za stanovanje. Oronuli prozori i vrata, ispred je bila betonska ploča. Na zidu šareni grafit, riječi na engleskom. Dalje, prema jugu, pucao je pogled na Ozriniće. Gore, prema istoku, pružalo se brdo presječeno metalnim stubovima dalekovoda. Ilija okrenu ključ, motor ućuta. Mašan uzdahnu i reče, više kao za sebe: ''Ako Radoja nema, valjda nam sin njegov pomogne''. Otvori vrata i izađe. Prije nego što ih je zalupio reče Iliji: ''Brzo ću''. Laganim ali odlučnim koracima pope se do srednje terase, pokuca na vrata i uđe.
Izašao je posle desetak minuta. Za njim se na terasi pojavio čovjek duge crne kose i brade, sa naočarinma na licu. Debeljuškast, oko pedeset godina. Nešto je rekao Mašanu, rukovali su se i rastali. Mašan uđe u kola i reče: ''Biće dobro, nadajmo se''. Ilija pokrenu motor i ubaci u rikverc. Sat na instrument-tabli je pokazivao četvrt do pet. ''Mašan će po mraku uz Drmić'' pomisli i uključi svijetla.
                                                                    XIII
Papir je bio istrgnut iz nekog notesa. Rukopis oštar, djelovalo je da je spisak sastavio neko ko često druguje sa olovkom, neko ko je vješt u hvatanju bilješki. ''Kora bijelog hrasta, gdje ćemo ga naći?'' Upita Luka. ''Mislim da ih ima iza Dubokog dola'' odgovori Ilija gledajući u papir. '' Za ostalo ćemo lako'' nastavi Luka zamišljeno. Sjedjeli su u jednosobnom stanu, u zgradi iza nove pošte. Prozori su bili okrenuti prema pošti a iza nje uzdizala se velika zgrada ''gradić pejton''. Vidio se i dio ulice 29. novembar. Vani je rominjala sitna kiša. Dnevnu sobu je zagrijavala TA peć, uključena na jedinicu. ''Do kad ovo moramo da spremimo?'' upita stariji brat.  ''Mašan sinoć reče – što prije. I da sve ovo skuvamo u dvadeset litara vode. Moramo paziti da, kad podignemo ploču, ne izađe neki bijeli dim ili para, šta li. Ako se to desi – neće valjati.''  ''Dobro'' uzdahnu Luka i zavali se u stolicu  ''pozvaću ove moje, valjda mi dadnu danas i sjutra slobodno. Hajdemo odmah.''
Sjutri dan, čim se razdanilo, na livadi iznad kolibe, zapalili su vatru između dva kamena i na njih stavili veliki bakarni kazan. Izmjerili su dvadeset litara vode i u nju stavili trave i druge sastojke sa spiska koji je Mašan pribavio. Čekali su da voda provri. Plamen je lizao uz kazan i posle pola sata voda proključa. Spustiše posudu na livadu, trebalo je čekati da se ohladi. Plastični bidon je bio spreman. Kiša je prestala ali su oblaci ostali. Vrijeme je bilo mirno.
Oko podneva voda u kazanu se ohladila. Natočili su bidon, ilija je uzeo kramp i ćuskiju i dva para grubih radničkih rukavica. Sve su to stavili u mercedes i krenuli ka tunelu. Ovo moramo uraditi brzo i tačno, mislili su obojica...
Duga svijetla obasjaše unutrašnjost tunela. Čak i po danu, djelovao je jezivo. Na grubim zidovima je još bilo čađi od voza, iako je poslednji put ovuda prošao prije skoro četrdeset godina. Luka je čvrsto stiskao volan dok su kola polako truckala prema donjem izlazu. Ilija je ćutao, jeza je bila jača što su bili bliže onoj niši. Malo prije nje Luka ukoči i isključi motor i svijetla. Tunel utonu u mrak. Sa zadnjeg sjedišta uzeše bidon a iz prtljažnika alat. Navukoše rukavice. Ilija upali džepnu lampu. '' 'Ajmo sad'' turobno reče bratu i uđoše u nišu.
Bezbroj puta su, još kao klinci, prošli ovuda ali u ovo udubljenje nisu ulazili. Sada su morali. Bilo je dugo oko četiri metra i skretalo ulijevo, tako da se kraj nije mogao vidjeti s puta. Kamenje pod nogama je bilo oštro. Lampa osvijetli komad stijene u dnu. Spustiše stvari. Ilija se sagnu – ispod velikog kamena nazirala se ploča. Baš onako kako je mašan opisao. ''Hajde da prvo maknem ovaj kamen'' reče Luka šapatom. Ilija snažnim pokretom zadjenu vrh ćuskije između kamena i ploče i nategnu. Luka ga zgrabi objema rukama i kamen se pokrenu. Odvaljali su ga pola metra dalje. Bilo je usko, jedva su stali pored ploče. ''Ja ću podići a ti sipaj!'' reče Luka. Jedva je progovorio, imao je osjećaj da mu neko snažno stiska grlo. Ilija odvrnu zatvarač sa bidona. Luka se savi, uhvati kraj ploče. Nije bila puno teška. ''SAD ILI NIKAD!'' Viknu koliko ga grlo nosi i otvori jamu. Ilija nagnu bidon, voda zaklokota...
Bidon se tresao u Ilijinim rukama ispuštajući tečnost u jamu. Kad je isteklo pola, desi se ono od čega su se obojica plašili. Prvo se začu šištanje iznutra a onda bjeličasta para pokulja napolje. Za čas ispuni uski prostor. Nesnosno je zaudarala, zakašljahu se obojica. ''SIPAJ, SIPAJ!' vikao je Luka a para je kuljala sve više. Kad je bidon ostao prazan, Luka ispusti ploču. Tresnu preko otvora. Ilija zgrabi lampu sa kamena i izjuriše van. Ubaciše stvari u prtljažnik, Luka upali kola i punim gasom krenuše unazad. Bijela para je i dalje kuljala, farovi je nisu mogli probiti. Bivalo ju je sve više, izgledalo je da će ispuniti čitav tunel. ''BRŽE BRŽE!'' vikao je Ilija, svjestan da lako mogu udariti u zid. Rikverc-svijetlo nije bilo od velike pomoći. Negdje po sredini mercedes očeša zapadni zid, Luka trznu volan i vrati kola na sredinu, neprekidno gledajući preko svog naslona. Bjeličasta para je bila svuda oko njih, ulazila je i unutra, smrad je bio neizdrživ. ''JEBO TE ŠTA JE OVO!'' Činilo mu se da tunel nema kraja. Najzad izađoše. Na malom proširenju okrenu kola, ubaci u drugu brzinu i pritisnu papučicu za gas do kraja...
                                                                       XIV

Zaustavili su se na prijelazu u blizini kuće. Izađoše van, zadihani. Pogledaše okolo, nigdje nikog. ''U jebem ti!'' reče Luka, nasloni se na prednji kraj automobila, sagnu glavu i poče da povraća. Ilija sjede na zemlju, nasloni se na zadnji točak. Otkopča vjetrovku u pljunu. U ustima je imao neki odvratan ukus, pomisli da će i on povratiti. Disao je ubrzano. Pokušao je da sredi misli. Mašan je rekao da se nipošto ne smije desiti ono što se upravo desilo – dim iz jame je izašao, ili para, šta li već.
Posle nekoliko minuta Luka sjede pored njega. Opet je počela kiša, sitna. Slivala im se niz lica. ''Šta misliš jesmo li ga sredili?'' upita. ''Jesmo kurac'' odgovori Ilija tmurno. ''Tek smo sad najebali, i ti i ja. Mašan je rekao da ne smije izaći...''  ''Znam, znam'' prekide ga Luka.  ''Pa, šta ćemo?''  ''Ništa'' odgovori Ilija i ustade. ''Idemo kući.''  Luka uđe u kola i okrenu ključ. ''Ja ću polako pješice'' viknu mu brat i zakopča vjetrovku. Stavi ruke u džepove. Lagano krenu, razmišljajući – koga će prvog napasti Pande...

                                                                   XV

Od prijelaza put se spušta dolje između dolova pa se uspinje prema Tomaševoj glavici. Sa glavice kad se pogleda prema istoku, vidi se grad. Tu se, nezvanično, završava Strmina. Iza leđa ostaju Lisja greda a sjeverno od nje,  uzdiže se visoki Drmić. U podnožju ova dva brda ostaju tri kuće. U jednoj, drvenoj, živi Ilija, a dolje kod pruge stric Mihailo. U trećoj, kamenoj, stari Tomaš. Miran zaseok, malo ko u gradu zna da uopšte postoji. Od sada ima stanovnika više. Nije živo čeljade ali je tu. Nosi radničko odijelo i kačket. Kreće se noću. Za života se zvao Pande Gligorov. Sada je duh.

                                                        

   ILIJA
                                                      I

Prošla je jedna godina, opet je zima. Decembar broji poslednje dane 2014.
Ilija i dalje živi po svom. Druguje sa prirodom.
 Dok je bilo lijepo vrijeme sjekao je i prodavao drva za ogrijev. Sada u goru odlazi sa dvocjevkom u ruci, lovački psi trčakaraju oko njega. Jedan je od onih ljudi koji su rano našli svoj mir i koga ne opterećuju brige svekolikog svijeta. Od života ne traži puno, ima koliko mu treba.
Ono što mu se desilo prošle zime sada izgleda kao san. Niko izvan kuće o tome ništa ne zna – jedini kome se povjerio i od koga je zatražio pomoć, stari Mašan, od ljetos nije među živima. Sa majkom Gospavom i bratom Lukom o tome više nije govorio. Kao da su se prećutno dogovorili da sve ostane u prošlosti. Ocu Jakovu, koji je ljetos na kratko boravio kući, takođe nisu ništa rekli. Kad stigne vrijeme za penziju i napusti građevine daleke Rusije, ispričaće mu sve. Kad se već sve dobro završilo, da ne nosi brigu u daleki svijet. Sve se dobro završilo, da. Dobro. Ali, da se NIJE završilo, shvatiće ubrzo...
Decembar, i ostali zimski mjeseci, u Strmini, zaseoku pored Nikšića, nisu prijatelji  ljudima koji tu žive. Makdamski put koji vodi dolje do magistrale često bude neprohodan kad bijeli prekrivač pritisne zemlju. Tad su ljudi odsječeni od svijeta a struja, usled nevremena, često nestaje. Noćima sjaj sijalice zamjenjuje petrlojeska lampa, čama ovlada ljudima.
Kad kratki zimski dan mine, Gospava i tada ima posla, druga mužnja, sirenje, briga oko teladi i svinja. U deset pođe na počinak, a prije sna joj pred oči dolazi ono što je radila prethodnog dana, kao radniku u fabrici kojem mašine koje je slušao osam sati zatutnje u ušima čim sklopi oči. Brige majke i žene – šta sad radi Luka, s kim se druži, je li gladan. Kako je Jakovu u tuđem svijetu, kažu da su Ruskinje lijepe i prilično slobodne... Hrabro se nosi sa obavezama, brigama i strepnjom.

Među nikšićkim lovcima Ilija uživa ugled čestitiog momka i pouzdanog prijatelja. I oni koji su od njega stariji dvadeset godina, rado ga primaju u svoju grupu. Ozbiljan i odgovoran, mirne ruke i oštrog oka, djeluje kao prekaljeni ratnik, iako mu je tek dvadeset četvrta. Kad loše vrijeme – susnježica i hladnoća, mnoge vrate nazad u tople domove, Ilija ostaje uporan na tragu zvijeri koju njegovi psi tjeraju po Zloj gori. Ništa mu nije teško, ćutke trpi umor i hladnoću.
Takav je bio i prošle zime – hrabar i postojan. Ali o tome nikom ne priča, a i ko bi mu vjerovao? Šta bi rekli na to da je duh izašao iz tunela i napao ga one noći? Da je bijeli dim ispunio čitav tunel kad su Luka i on u onu rupu sipali tečnost sastavljenu po tajnom receptu? Stric Mihajlo i komšija Tomaš su ga vidjeli, ali nisu znali da to nije bio čovjek. A on im nije rekao. I neće. Neka tako i ostane.

                                                           II

Dvadest drugi decembar, ponedjeljak. Prvi dan u sedmici je ujedno i pazarni, mada to više nikom ništa ne znači, u ovim krajevima. Seljani odavno ne izvode stoku  na pazarište. Tamošnja poljana, u Bistričkom naselju, je zarasla. Rijetki domaćini koji imaju šta prodati, očas sklope pogodbu sa trgovcima i mesarima, ljudima koji su se ,,snašli’’ u tranziciji, šta god ta riječ ovdje značila.
Stariji pamte da se 22. decembar obilježavao kao Dan JNA. Vojske koja je nestala iste godine kad i velika, sigurna država. Ilija se toga ne može sjećati. Te 1991. godine je rođen.
Već posle dva popodne sunce se sklonilo iza brda, malo južnije od Lisje grede. Nastavilo je svoj put, a Ilija je, obučen u vjetrovku s kafenim krznom, donosio sijeno sa obližnjeg stoga. Unosio ga je u štalu za konje i raspoređivao u jasle. Svakodnevna rutina, i još jedan zimski dan na izmaku. 
U prvi sumrak, oko pola pet, Gospava začu zvonjavu mobilnog telefona u kolibi. Poslovala je u ljetnjoj kuhinji, u kojoj je bilo mjesta za bijeli šporet, sto osrednje veličine i stari kauč.
Uvijek bi se trgnula na zvuk ove spravice i pomislila – Jakov! Ovog puta je zaista bio on. Žurno je obrisala ruke, sklonila kosu s lica i javila se.
U braku su  od 1988.  ali im je razgovor još uvijek bio mladalački, a fizička daljina kao da ih je baš zbližavala.
Jakov je za dva dolara dobijao deset minuta razgovora koji su Gospavi prolijetali za tren. Uvijek. Kroz šalu ga je pitala jesu li Ruskinje lijepe kao što se priča i misli li na nju.
Kad su završili, na njenom licu je još nekoliko trenutaka bilo nečeg iz mladosti, neka sjen, prikriven osmjeh, tračak sunca. Posle toga  se opet uozbiljila, prihvatila započetog svakodnevnog posla, prepustila  brigama.

U pola sedam sin i majka su sjedjeli pored šporeta, na televiziji su bile vijesti. Napolju je stezao mraz, zvijezde su oštro sijale na vedrom nebu, daleka svijetla grada treperila. Slušali su spikera i razgovarali. Prijala im je toplina vatre.
Još jedna zimska noć. Ista  kao i mnoge. Za nekoliko sati, Ilija će shvatiti da će ova biti  drugačija…

                                                           III

Malo kad bi ih deset sati zateklo budne. Tako je bilo i sada. Dva ,,laku noć’’ i svijetlo je ugašeno. Ilija je i zimi i ljeti spavao sa jorganom navučenim preko gotovo cijelog lica. Tako je radio otkad zna za sebe. I uvijek bi brzo zaspao.
U narodu postoji izreka ,,noćas će orao s kokoškama spavati’’. Tako se kaže kad je noć posebno hladna. U Strmini, skoro svaka je zimska noć takva. Ovaj zaseok je u osoju tako da često slana ne stigne da se otopi na škrtom suncu. Temperatura vazduha tik iznad zemlje ne prelazi nulu na Celzijusovoj skali.
Oko kolibe, sa gornje strane, je nisko rastinje, zanovet. Malo dalje je nekoliko stabala voćki, posle kojih počinje šuma. Odlično mjesto za hajdučke jatake, kojih odavno nema.
Drveće je davno ogoljelo.
Tišina. ,,Ni ćuka ni hajduka’’.

                                                             IV

Nije znao koliko je sati ni šta ga je probudilo. Podigao je glavu i oslušnuo. Samo Gospavino ujednačeno disanje.
Ispravio se u sjedeći položaj.
Ništa.
Posle nekoliko trenutaka hladnoća mu se poče spuštati niz leđa. Vrati se u krevet ali mu se san razbio. Pomisli da uključi telefon kako bi vidio koje je doba ali odusta.
Sačeka još malo. Nikakvog zvuka.
 Ni sna.
Protegnu se i osjeti potrebu da izađe. Ustade, napipa zelenu vjetrovku okačenu pored prozora,  ogrnu je, nazu papuče i tiho izađe.
Vani je bilo vidljivije nego unutra a svijetla grada kao da su pojačavala hladnoću. Krenu pored stare trešnje tamo prema šljiviku gdje se nalazio poljski klozet.
Kad je završio, okrenu se prema starim stablima koji su rijetko donosili rod. Osjeti želju da prošeta između njih, u ovo gluvo doba.
Dođe je do ivice livade. Ispod njega se pružala Strmina. Svijetlo ispred kuće strica Mihaila je razgonilo tamu. Tamo dalje na istoku, još jedna sijalica, ispred kuće starog Tomaša. Nebo osuto zvijezdama.
Kad mraz poče da prodire i kroz krzno vjetrovke, odluči da se vrati u topli krevet. Okrenu se i posle prvog koraka umalo ne pade na smrznutu travu. NEKO JE STAJAO TIK IZA NJEGA. Htdjede viknuti ali mu glas zape u grlu. Kako su mu se oči privikle na tamu, gotovo istog trenutka ga prepozna. Dvodjelno radničko odijelo, kačket. Ruke spuštene niz tijelo. NIZ TIJELO…
Riječi koje je potom čuo, nisu bile izgovorene, kao da mu ih je neznani prenio mislima. Ali su bile jasne. NE BOJ SE, BATKO, NE BOJ SE. TI SI POBEDIO, JA SAD IDEM, NEĆEŠ ME VIŠE VIDETI. OSTAVLJAM TI OVO, MORAM… i nesta ga.
Ilija, zatečen, osta da stoji na istom mjestu. Protrlja oči rukama i pomisli ŠTA JE SAD OPET, DO STO ĐAVOLA! Zurio je kroz pomrčinu ali od ovoga ni traga. Tad je osjetio TO. Osjetio je kako dolazi, uvlači se u njega. Nekoliko sekundi potraja i osjećaj nesta.
Jaka i iznenadna mučnina u želucu ga natjera da se savije, hvatajući lijevom rukom hrapavo stablo šljive. Ne potraja dugo i pokulja iz njega. Povraćao je i na usta i na nos. Jako, kao da mu se čitava utroba prevrće. Sjeti se da je ovako povraćao od sunčanice, kao dijete. Tečnost koja je zaudarala pljuskala je po travi i vrhovima papuča. ŠTA JE SAD OVO U PIČKU MATERINU reče na glas kad dođe do daha.
Jedva nekako presta dok su grčevi u stomaku pokušavali izbaciti i poslednji gram hrane koji je tog dana pojeo.
Više nije osjećao hladnoću ali je htio ući u kuću što prije. Rukom obrisa lice i žurno krenu preko livade.
Ispred vrata je bio okačen bidon u koji je stajalo desetak litara vode. Pri dnu je bila plastična česma. Omotan stiroporom, u njemu voda nije mrznula. Ilija odvi česmu, opra ruke i lice i tiše nego što je izašao, uđe u kolibu.
Okači vjetrovku, izu papuče i leže. Pokri se po glavi i osjeti drhtavicu…
                                                          V
‘’Nešto si preblijedio, boli li te šta?’’ upita Gospava Iliju ujutru dok su doručkovali. Jeli su ćutke dok je muški kreštavi glas sa radija određivao hit kojim će mučiti slušaoce tog dana. Mali plastični radio na baterije je stajao na drvenoj polici između prozora i vrata.
,,A ne’’ odgovori Ilija majci, žvaćući pržena jaja sa slaninom, ,,malo me noćas bolio stomak’’.
,,Skuvaću ti hajdučicu, mora da si naladio po ovom mrazu. Žiga li te ili potmulo boli?’’
,,Ne, ne boli me sad nikako, ne moraš’’ reče, pokušavajući ostati ravnodušan. A ravnodušan nije bio…
,,Koja je Luka danas smjena, znaš li?’’ upita majku, pošto je progutao poslednji zalogaj. Gospava ustajući pokupi tanjire sa stola i odnese ih na radni sto.
,,Ne znam, mislim da je prva. Pozovi ga pa pitaj.’’
Ilija sa frižidera uze mobilni telefon kome je zvono uvijek bilo isključeno i nađe Lukin broj. Napisa mu poruku – čekaću te ispred kad završiš, važno je – i posla. Znao je da će je kasnije pročitati. Ustade, uze svoju vjetrovku i izlazeći reče Gospavi: ,,Odoh u Mašanoviće da vidim koji od konja su tamo’’. ,,Ajde, ajde’’ ču majkin glas dok je zatvarao vrata za sobom.
Ilija je imao taj običaj da, kad ima problem, ne razmišlja o njemu uveče kad legne. Noć je služila za odmor i nije dozvoljavao da mu bilo šta kvari to. O problemima je razmišljao danju, hladne i bistre glave.
Spustio se niz livadu prema putu, svratio do štale u kojoj je bila kobila Cveta i dvoje ždrebadi. Ostali su konačili vani, gdje bi se zadesili. Jedva da ih je snijeg uspijevao privoljeti da se spuste u selo. Volio ih je takve, snažne i poludivlje.

Cveta tiho zarza kad ugleda Iliju, ždrebad zastrigoše ušima. Pomazio ih je i potapšao po grudima pa uze lopatu da počisti izmet. Posle im je donio još sijena i neko vrijeme gledao kako ravnodušno jedu. U polumraku štale, čulo se kako zubi sjeku sijeno. Skoro da osjeti bezbrižnost. Skoro. Izađe i stavi vrata otvorena.
                                                               VI

Zapušteno imanje Mašanovići proteže se od nekadašnje pruge, preko tunela pa prema Drmiću. Livade davno zarasle, a ni kozje staze se više nisu  poznavale. Gore pri vrhu, na poslednjoj livadi, bio je bunar, takozvana ,,čatrnja’’. Korito izdubljeno u stablu ,,šumovine’’ nepopularne podvrste hrasta i žuta limena kanta okačena na sasušenom stablu džanje, takođe podvrste, ali šljive. Tri bijela i dva kafena konja ga čekahu. Od mraza i suve trave su znali ožednjeti skoro kao od vrućine ljeti.
Korito je bilo prevrnuto. Ilija ga okrenu i poče zahvatati hladnu vodu. Konji priđoše. Kroz zube su pili dok im je škrto decembarsko sunce grijalo leđa.
                                                              VII
Opet je tu. Šta da radi? Kome sad da kaže kad starog Mašana više nema? Pričaće s Lukom, majci još ništa neće reći. Ako ne bude morao, neće joj uopšte govoriti o sinoćnjem susretu.
 Prošle godine su ga se jedva rastosiljali. Jedva se odbranio kad ga je ono napao u Đorđijevoj rupi.
Mislio je da je tome kraj, ali se vratio.
Pande Gligorov.
Duh.
Nešto mu je ostavio, reče. Šta? Mučninu i povraćanje. Ili će tu biti još nešto?
Duboko uzdahnu i krenu stazom dolje prema tunelu.
Hodao je nekadašnjom prugom i razmišljao. Vidjeće posle s Lukom šta im je činiti. Nešto mu je govorilo da će se osim one mučnine desiti još nešto. Ili možda i neće?
Kad je stigao do prijelaza gdje se ukrštaju pruga i seoski put koji vodi odozdo od magistrale, najprije osjeti u rukama. Pa u nogama. Neko strujanje. Zaustavi se pored Gojinog imanja. Sad isto to i u grudima. Onda pred očima neka bijela svijetlost, na tren. Tad začu zvukove, buku. Kao da se odjednom stvorio u sred velikog grada. Ljudski žamor. Sirene automobila. Protrlja oči i svega nesta. Gledao je u malu kuću u kojoj je živio stric Mihailo sa ženom i ćerkom. Šta ovo bi? Nesta i onog strujanja ali je neki nemir ostao. Ubrza korak prema stričevoj kući.
Mihailo je iza  cijepao drva. Ovaj stari gorštak nije znao za zimu. Na sebi je imao pantalone, donji dio vojničke uniforme, zimske cipele i plavu majicu kratkih rukava.
,,O Lilija!’’ uzviknu kad ga vidje. ,,Dobro si naišao, pila mi se rakija a nemam s kim. Ajde ulazi!’’ Zvao ga je Lilija, tepao mu kao da je još dijete. Zabode sjekiru u panj, uze nekoliko cjepanica u naramak i zajedno uđoše.
Dobrodušni grmalj uze bocu i dvije čaše iz vitrine. ,,Živjeli’’ nazdraviše jedan drugom.
                                                             VIII
U pola tri, Ilijin bijeli folksvagen je brundao oštrim makadamom prema magistrali. Stezao je volan i razmišljao o sinoćnjem susretu. Strujanje u nogama i rukama se vratilo. Stisnuo je zube gledajući ispred u krivudavi put. Okolo  su bili krš i zanovet. Bez lišća, sve je primilo sivu boju. Nigdje nikog. Vikendom bi ovuda i prošao poneki lovac a sad je put bio pust.
Negdje na polovini, na dijelu sa kojeg se vidi magistrala što vodi prema Trebinju, strujanje se pojača. Bijeli bljesak. Ilija pritisnu kočnicu, automobil naglo stade. Opet zvukovi u glavi, vreva nekog grada. Zažmuri, nadajući se da će brzo proći, kao jutros. I prošlo je, posle nekoliko trenutaka.
 Šta se ovo dešava?!
Iznerviran, pritisnu  papučicu za gas, automobil poskoči. Ubaci u drugu brzinu, kamenje zapršta ispod točkova. Ulijetao je u krivine, rizikujući da ga pokretna podloga izbaci sa puta. Brzo stiže dolje do magistrale, uključi se i doda gas. Nije se obazirao na ograničenje brzine.
Posle nekoliko minuta bio je u gradu. Sad je folksvagen klizio ulicama. Stigao je do parkinga iza robne kuće. Našao je slobodno mjesto, isključio motor i povukao ručnu kočnicu. Zaključa kola i uputi se prema nekadašnjem ,,trinaestom’’.
Šetkao je trotoarom preko puta mesare u kojoj je Luka radio. Pogleda u ekran telefona – tri sata i jedan minut. Brzo će.
U tri i deset pojavi se Luka. Na sebi je imao svijetle farmerice i crnu kožnu jaknu. Crne patike. Veselo je mahnuo bratu. Ilija pređe ulicu.
,,Ej, da vidiš kakvu sam ribu upoznao! Dolazila je ođe nekoliko puta, nešto toboš trguje, smješka mi se. Danas mi je dala broj…’’
,,Vratio se’’ oštro ga prekide Ilija. Hodali su jedan pored drugog između reda trafika i parkiranih taksi vozila.
,,Ko se vratio?’’ upita ga stariji i viši brat, nasmijan i radostan zbog novog upoznavanja. Ilija ubrza korak.
,,Đe si parkirao?’’ odgovori pitanjem, gledajući prema svom automobilu.
,,Eno ga tamo, iza tvog. A ko se vratio?’’
,,Onaj iz tunela’’ reče kroz zube. Luka otvori usta, gledajući brata. Očekivao je da će mu reći kako je to šala, ali Ilija osta smrknut.
,,E u pičku materinu! A kad, kako? Jesi li ga vidio?’’
,,Idemo kod tebe pa ću ti sve ispričati.’’
                                                        IX

TA peć je slabo razgonila decembarsku hladnoću iz jednosobnog stana. Prozori su bili okrenuti prema zapadu, vidjela se nova pošta i ,,gradić pejton’’. Dva brata su sjedjela za kuhinjskim stolom i ćutali. Smrkavalo se ali nisu upalili svijetlo. Luka usta i iz frižidera iznese bocu.
,,Ja neću, popio sam kod Mika dvije ‘jabuke’’’ reče Ilija. Luka natoči sebi i iskapi u jednom gutljaju.
,,Jesi li rekao majki?’’ upita.
,,Nisam, a ne znam ni hoću li’’ odgovori Ilija lupkajući prstima po šarenoj mušemi. ,,Daako ovo nekako riješimo, pa da se ne sjekira.’’
,,Šta da radimo, sad nema Mašana? Koga da pitamo?’’ Onda se sjeti nečega. ,,Kako se zvaše onaj tip kod kojeg ste ti i Mašan išli? Onaj što nam je dao spisak  trava?’’ Ilija ga pogleda.
,,Misliš na onog iz Ozrinića? Odnosno, Žirovnice?’’
,,E, taj?’’
,,Ne znam, nisam ušao u kuću tada, čekao sam u kolima. Ali sam zapamtio gdje živi. Misliš da njega pitamo?’’
,,Pa, ja bih. A?’’ Ilija pogladi bradu, gledajući kroz prozor. ,,Kako sad da mu banemo u kuću, tek onako?’’
  ,,Jeste malo neprijatno, ali šta ćemo, jebi ga. Ko zna šta ti je taj prenio. Predao, kako ono reče. Može biti opasno, ko zna.’’
Ilija lupi dlanom po stolu. ,,U pravu si, ne smijemo čekati. Idem sad. Oćeš sa mnom? Ili, ne. bolje da idem sam.’’
,,Važi, čekaću te ođe. Spremiću nam nešto za jelo. Gledaj da se što prije vratiš.’’

Lako je pronašao kuću. Na vrhu brda, poslednja u nizu. Sve je izgledalo isto kao i prije godinu – grafit na udžerici pored, žuta vespa i sportski bicikl ispod stepenica. Isključi motor, duboko udahnu i izađe.
Na srednjem spratu, terasa bez ograde. Između dva stuba razvučen konop za veš. Prođe pored niskog prozora, zastrtog neprozirnom zavjesom. Prigušeno svijetlo s druge strane. Vrata drvena, kafena. Žućkasto staklo po sredini. Pomisli da pokuca kad primjeti plastični prekidač za zvonce. Dvaput pritisnu. U hodniku zazuja. Pomisliće da sam neki ludak, prođe mu kroz glavu. Začu korake. Nije bilo zaključano. Isti onaj tip kojeg je na kratko vidio lani. Crne široke pantalone sa džepovima sa strana, tamnoplava dukserica ukrašena nekim šarama preko grudi. Duga, kao zift crna, kosa i brada. Naočare na licu. Oko pedeset. Dobrodušno djeluje. Malo niži od njega.
,,Dobar dan, ovaj, ja sam Ilija. Dolazio sam ovdje sa prijateljem prošle godine ali se nismo upoznali. Ne znam sjećate li se, sa pokojnim Mašanom, on je bio stariji od mene…’’ Možda ovo nisam trebao uraditi! Ako nije dosad pomislio da sam Jehovin svjedok, sigurno je pomislio da sam ćaknut! Valjda nije…
,,Umro je Mašan?! Zvijerka  je taj bio! Nije se dao ni starosti ni životu. Malo sam ga znao, on se družio sa mojim Radojem. Dolazio je ovdje prošle zime, čini mi se. Ne sjećam se tebe…?’’ glas mu je bio mek i prijatan.
,,Ne… ja sam čekao u kolima, bilo nam je hitno… mislio sam da…’’ ušeprtlji se Ilija. Dugokosi trepnu ispod naočara, nečeg se prisjeti.
,,Aa, one trave’’ nastavi tiše ,,to je bilo za tebe, je l da?’’
,,Da, da! Za mene! Opet imam neki problem…’’ Tip ispruži ruku. ,,Ja sam Bato’’ reče nekako pomirljivo. ,,Uđi, da ne pričamo na vratima. Izvoli.’’ Pomjeri se u stranu da propusti gosta. Ilija kroči preko praga u prostran i mračan hodnik. Iz dnevne sobe je dopiralo svijetlo i prema njemu ugleda šivaću mašinu, pored velikog zamrzivača.
Kuhinju i dnevnu sobu je razdvajao mali šank. Osjeti miris kuvanog kupusa. Osim garniture za sjedjenje, okolo su stajale stalaže pune knjiga. Na malom stočiću uključen laptop. Otvorena dvolitarska boca nikšićkog piva i čaša. I neki papiri pored kompjutera. Sjede na trosjed a Bato na fotelju.
,,Nije mi Mašan onda ništa rekao o čemu se radi, ali sam vidio da je hitno. Ja sad tu ne znam nešto puno, otkad se Radoje penzionisao i otišao s Milicom u Banjane, rijetko je ko svraćao ovdje zbog tih stvari. Mašan je, možda, drugi koji je dolazio od tad. A šta je to bilo onda, ako je za kazivanje?’’
,,Pa, i jeste i nije’’ poče Ilija. Znao je da mu mora sve ispričati ako hoće da mu pomogne. Počeo je od one noći iza tunela pa završio događajem od sinoć. Bato ga je pažljivo slušao, samo je jednom bez riječi ustao i donio drugu čašu. Ilija nije odbio pivo. Grlo mu je bilo suvo pa ga je kvasio ovim napitkom kog vole svi Nikšićani.
Kad je završio, pogledao je Bata, očekujući njegov komentar ili kakvu god reakciju. Još uvijek mu je bilo neprijatno što je ovako banuo nepoznatom čovjeku u kuću. Još uvijek je strepio od toga šta će pomisliti.
Posle kratke pauze, Bato se škrto smješnu, otkrivajući bijele zube i reče: ,,Pa, Batko, kako ti reče taj’’ pokuša unijeti malo vedrine u razgovor ,, ON ti jeste prenio NEŠTO, to je gotovo sigurno. Koliko ja znam o tim stvarima, a ponavljam da ne znam puno, nešto se hoće desiti, i to brzo. A pitanje je –ŠTA? Za sad nemamo odgovor ni ti ni ja. Ali predosjećam da ćemo ga imati ubrzo.’’
Ilija je i dalje ćutao. Bato zaklopi laptop i zakucka noktima po njemu. Razmišljo je kratko pa pogleda gosta. ,,Nemamo šta čekati, znaš. Pozvaću Radoja, nadam se da će znati šta da činimo.’’ Izvuče iz džepa mobilni telefon i ustade. Prije nego što je izašao iz sobe, natoči pivo u Ilijinu čašu. Zatvori vrata za sobom a ubrzo lupiše još jedna.
Dobro je, pomisli Ilija. Bilo mu je malo lakše. Čovjek nije pomislio da sam lud a izgleda da će i pomoći. Taj njegov Radoje, shvatio je da govori o ocu, ili je neki vidovnjak ili ko zna šta. Mašan mu je vjerovao, mora i on. Nema mu druge.
Pogledom pređe po prostoriji. Knjige. Puno knjiga. Koliko bi čovjeku trebalo da ih sve pročita? Godinu? Ili dvije?
Vrata se otvoriše. Bato se vrati na svoje mjesto. ,,Pazi ovako’’ poče a Ilija se pretvori u uvo, odvajajući se od naslona trosjeda. ,,Za sad ne treba, a i ne možemo, ništa uraditi. Treba čekati. Ubrzo će se pokazati šta je značilo drugo pojavljivanje OVOGA. Sasvim je sigurno da ti je NEŠTO prenio. Čim saznaš, osjetiš, o čemu se radi, zovi me, daću ti broj. I, što manje ljudi zna za ovo, tim bolje. Radi i ponašaj se kao i do sad i PAZI. Moraš mi odmah javiti. Ukucaj moj broj – nula šest…’’
Na terasi  se rukovaše i rastaše. Ilija mu  zahvali i krenu niz stepenice. Uveliko se smračilo. Uđe u kola, pokrenu motor i pomsli – šta li mi je prenio, pička mu materina…

                                                            X

Prošlo je deset dana. Ništa se nije desilo.
Novu godinu je ukrasio snijeg. Bilo ga je oko trideset centimetara. Kad se temperatura vazduha spustila nisko ispod nule, snijeg se stisnuo.
U petak, drugog  januara, Ilija je sa svojim drugarom Stevanom gazio cijelac po Zloj gori. Stevan je bio duplo stariji od njega ali im razlika u godinama nije bila prepreka za iskreno prijateljstvo. Imao je gustu crnu kovrdžavu kosu i oštre crte lica. Mršav i žustar, podsjećao je na kurjaka.
Za ovakve prilike je koristio terenski automobil ,,kampanjolu’’, nekadašnji ponos nekadašnje vojske.  Bez problema je savlađivao i preko četrdeset centimetara snijega. Jutros se njime dovezao do Mihailove kuće, iz posebne metalne kutije pustio dva lovačka psa i sa Ilijom krenuo uz strmi Drmić. Cijevi njihovih pušaka su bile ledene, njihova lica crvena od mraza a psi se nisu daleko odmicali. Nisu ni očekivali uspješan lov tog dana, obojici je bilo ,,gušt’’ savladati planinu po ovakvom danu.
Zimsko sunce se odbijalo o bijeli pokrivač, oči su im se jedva privikle na jaki odbljesak.
Oko jedan sat, sjedjeli su na oborenom deblu i jeli slaninu i hleb. Pripijali vodu iz čuturica. Psi su jeli kore koje su im bacali. Nije bilo vjetra, ledeni mir svuda oko njih. Progovorili bi poneku riječ između zalogaja. Bilo im je dobro, ubrzo će nazad, dok se sunce nije spustilo iza brda na zapadu.
Ilija prvi završi objed, očisti nož a ostatak hrane vrati u zelenu torbicu.  Bijaše potegao iz čuturice kad se TO desi. Brzo i iznenadno, kao bljesak munje. Najprije bijela svijetlost a tren kasnije ukazaše se slike, začu se zvuk. Vidje kako veliki kamion gazi prednji kraj ,,kampanjole’’, vidje Stevana kako grčevito stiska volan, začu škripu točkova i lomljenje metala… Sve to potraja kratko, odjednom slike nestaše, zvuk utihnu. U čudu otvori usta, zatrepta.
 Stevan sjeđaše pored njega, bijaše izvadio duvan.
Ništa nije primjetio.
Trebalo mu je malo vremena da shvati šta se desilo. Drugar mu je nešto pričao i motao cigaru ali nije mogao razaznati šta. Gledao je ispred sebe i ćutao, kad mu se samo kaza… Od tog saznanja jeza mu krenu uz leđa, kao one noći iza tunela. Učini mu se i da mu je kosa u tom trenutku naježena…
,,A šta misliš’’ prekide Stevana u sred riječi ,,da noćas prenoćiš kod mene? Ima u onoj Gospavinoj kolibi jedan kauč, ima i šporet, neće ti biti hladno?’’ Stevan ga začuđeno pogleda. Ilija natjera sebe da se osmjehne.
,,Bih rado’’ odgovori mu pošto povuče prvi dim ,,ali moram onu moju rano ujutru voziti na pregled. Da ne dođem – fino bih se proveo. Pa se ti ženi, moj Idžo! Ha ha ha!’’
Iliji nije bilo do smijeha ali se trudio da izgleda raspoloženo. Brzo je razmišljao kako da nagovori Stevana da ostane kod njega na konaku jer je VIDIO šta će se desiti. Istovremeno mu je postalo jasno šta mu je prenio stari ,,poznanik’’ one noći u šljiviku. A i jasno mu je bilo da će teško odgovoriti svog druga od namjere da danas ode svojoj kući…
                                                              XI

Ušao je u kuću u prvi mrak. Gospava je bila u svojoj ljetnjoj kuhinji, vatra u šporetu je pucketala. Iz tranzistora je dopirala tiha muzika. Uključi svijetlo, vrati pušku u futrolu i izu čizme. Nije svukao vjetrovku. Sjede za sto i zagleda se u vrata. Nešto mu je govorilo da će njegov telefon ubrzo zazvoniti…
To se i desilo. Zavibrirao je u džepu. Osjeti kako mu noge klecnuše iako je sjedio. Izvadi ga. Stevanov broj…
,,Alo?’’
,,Ej Idžoni!’’
 ŽIV JE!
 ,,Bolje da sam te poslušao, jebi ga. Zamalo da ti se odjavim, ha ha!’’
,,ŠTA JE BILO?!’’
,,A, ono ništa, šta je moglo. Tamo kod Blažove kuće, đe se skreće put grada, taman smotah ka mojoj kući i mislim kako su dobro očistili, kad rabota pravo na mene! Udari me s desne strane, srećom ukočih odma’ inače bi preko mene. Motor mi je skroz odnio, mogu ga sad bacit. Iskrivila se vrata, u onom strahu sam kroz prozor izašao. Slomio sam ga šakom, evo mi je natekla. Ko ga jebe, nije mi ništa bilo, biće džipova!’’
,,Aha… pa jes, dobro je kad si ti živ… đe si sad?’’
,,Kući sam, veli Raco da me poveze da mi ovo previju, a neću, nije ovo ništa.’’
,,Dobro, doći ću ujutru kod tebe. Odmaraj ti pa ćemo se vidjeti.’’ Prekide vezu i stavi telefon na sto. Gospava još nije došla. Reći će joj šta se dešava. Nema svrhe kriti. Imao je sve jači osjećaj da iznenađenjima nije kraj…
                                                               XII

Radoje je imao glatko, okruglo lice i ravnu bijelu kosu koja je dodirivala ramena. Iako je prevalio sedamdesetu, Bato i on su više izgledali kao braća nego kao sin i otac. Govorio je oštro, riječi su mu bile jasne, gledao je sagovornika u oči. Djelovao je kao čovjek s kojim si uvijek načisto.
Sad su tu bili i Mirjana i dva mladića. Bato je predstavio Iliji svoje sinove. Ličili su na oca a stariji je (Ilija im je zaboravio imena) imao dugu kosu, kao i Bato. Bili su tinejdžeri, pomisli, iako nije volio tu stranu riječ.
Sjedjeli su za stočićem i razgovarali. Ilija i Bato su pili pivo a Radoje rakiju. Pričao im je kako se probio zaleđenim putevima iz Banjana, oštro gestikulirao. Plijenio je pričom, dominirao prostorom.
Posle pola sata, obrati se gostu.
,,Pa, Idžo, veliš, vidio si unaprijed šta će se desiti tvom drugaru?’’ Nije stišao glas, gledao ga je u oči. Mirjana je radila nešto u kuhinji, mladići su kuckali po tastaturi kompjutera za kuhinjskim stolom i tiho pričali. Niko od njih troje nije pokazao ni najmanje interesovanja za razgovor koji se vodio u dnevnom boravku.
,,Jeste, vidio sam to nekako u jednom trenu. Pokušao sam da ga nagovorim da prenoći kod mene ali nisam uspio. Bio sam ubijeđen da će stradati. Mislio sam…’’
,,A oćeš mi ispričati kako je to sve počelo, rekao mi je Bato da je to krenulo prošle zime?’’ prekide ga krepki starac.
,,Hoću’’ reče Ilija i poče ,,Čekao sam vuka da dođe na strvinu…’’
Ispričao je sve, svaki detalj. Činilo mu se, dok je govorio, da se starčeve oči smješkaju. Kad je završio, popi gutljaj piva. Tad se radoje široko nasmija. ,,Daj ruku!’’ gotovo viknu pružajući desnicu preko stola. Iliju ovo malo zbuni.  Starčev stisak je bio čvrst. Pogledaše se a kroz dvije ruke nešto prostruja. Jako. U trenutku se pred Ilijinim očima prikazaše neke slike, opet začu neku buku. Puno slika se izmješa a nejasna buka se pojača. Učini mu se da od nje podrhtavaju prozori. Starac ga naglo pusti  i sve presta. Opet se nasmija.
,,Jesi li vidio?’’
,,Jesam’’ zbunjeno promuca.
,,Sad sam siguran.  Ne znam je li to na mjestu, ali ću ti reći – doborodošao! Sad si jedan od nas!’’
                                                         XIII 

Kući je stigao oko jedanaest uveče. Gospava bijaše legla. ,,Šta ti je rekao?’’ upita kad ilija uključi svijetlo.  ,,Duga  priča’’ otpuhnu Ilija. ,,Pričaću ti ujutru. Spava mi se. Iscrpljen kao da sam cijeli dan gazio snijeg.’’
Kad je legao, u glavi su mu odzvanjale Radojeve riječi. Posle svega, osjećao je da mu se život okrenuo naglavačke. Znao je da više ništa nije isto.
Vidi momče, to je tako moralo biti, izgleda. Nisi slučajno izabran. Čestit si i jak. Pri tom ne mislim na tvoje mladićke mišiće. Takve žele, takve napadaju. Ako uspiju – imaju još jednog opasnog vojnika. A ako ne – moraju ti predati svoje oružje. Znam da ti je ovo sve čudno, novo. Objasniću ti o čemu se radi.
Ovim svijetom vladaju sila mraka i sila svijetlosti. Noć i dan. Napadaju se, rat traje neprekidno. Nekad nadvladaju oni, nekad mi. Nijedna strana ne popušta ni jednog trena. Stanje uzbune je na snazi dvadeset četiri sata, kako bi rekli u vojsci. Ti nisi služio? Da, nema toga više.
Vjerovatno si gledao u filmovima o ovim nadrealnim stvarima. Dobro, nije baš sve tako, ne mogu ljudi da lete, recimo. Ali nije sve ni izmišljeno.
Naših ima svuda. Od običnog svijeta, kome nas dvojica pripadamo pa do vladara. Tako isto i njihovih. Znamo jedni za druge. Međusobno se ne napadamo, jer ne možemo. Dejstvujemo preko trećih lica, da se tako izrazim. Blokiramo njihov uticaj, blokiraju oni naš. Ko prvi reaguje – ima šansu da pobjedi. Slično kao u ratu. Što se tebe tiče, samo će ti se reći kad i kako da reaguješ.
Ispričaću ti šta se desilo za vrijeme bombardovanja 1999. Ti si tad imao oko desetak godina, pretpostavljam. NATO je angažovao četvoricu Francuza. Civili, iznajmili su kuću u Trebinju. Imali su legitimacije KFOR-a. Prelazili su granice bez problema.
Zadatak im je bio da ,,umreže’’ njihove sa obje strane granice. Plan je bio da prvo izazovu metež i paniku u narodu. Sledeći korak je trebao biti… jeziv. To bi prethodilo kopnenom napadu njihovih snaga. Ali smo tada mi krenuli u kontra akciju. Od drugog to sedmog aprila nismo spavali skoro nikako. Borba je bila snažna, bukvalno na život i smrt. Jedan naš, čovjek je stigao iz Tivta, nije izdržao. Krv mu je krenula na uši, maltene je eksplodirao pred nama. Oči samo što mu nisu ispale kad je pao na pod. Niko u prostoriji nije ni mrdnuo, nsmo smjeli. Ni sa druge strane nije prestajalo. Tada sam smršao osam kila. Našem saborcu iz Pljevalja je oslabio vid, skoro je oslijepio.
Naš čovjek iz vojske nam je posle nekoliko dana pokazao zvanični dokument vojne obavještajne službe. Naprasno je pao moral među stranim plaćenicima, samo su se ,,držali’’ legionari. Oni se nisu ni pokazivali, nismo ih mogli vidjeti. Čak je jedan njihov oficir dostavio planove napada našima. Ubrzo je izgubio život, zvanično- u saobraćajnoj nesreći…
Bilo je tada svega i svačega, u ta dva i po mjeseca. Ali, da te ne opterećujem time.
Niko ne može znati koliko će te ovo držati – možda cijelog života a možda godinu – dvije.
Čini dobro kad god budeš mogao. I što manje pričaj o tome. Samo onoliko koliko moraš.
Sad ću ti reći kako ,,oni’’ dejstvuju. Sigurno si čuo za takve – mogu ,,pomoći’’ tamo gdje su ljekari bespomoći. I pomognu, prvi put. Ponekad i drugi. Onda uvuku ljude  u to svoje kolo. Crpe njihovu životnu energiju, to im je gorivo, municija. Takvima zdravlje biva ugroženo, sve više, sve češće. Vješto navuku čovjeka da pomisli da su im oni najbolji prijatelji. Rijetki shvate pa se trgnu na vrijeme. Neki zaglave. I na takve moraš ukazivati ljudima. Pazi, opasni su. Ponekad ih nije lako otkriti. Ali, ti si jak i pametan, uspjećeš. Samo pazi.
                                                        
                                                         XIV

Sad ću ja da spasavam ljude. E nek’ ide sve u pičku materinu, pomisli Ilija, vadeći vodu iz bunara. Žuta kanta, koja je zahvatala četiri i po litra, bila je ledena kao i voda. Konop je bio mokar. Činilo se da zima traje mjesecima, iako je istinski zahladilo oko nove godine. Led je bio po betonskoj ploči koja je zatvarala bunar. Led je okovao i tri kamena stepenika. Ledeni šiljci su visili sa limenog krova Mihailove kuće.
Uzeo je u obje ruke po jedan bidon i krenuo uskom prtinom prema kolibi. Četrdeset litara vode nisu predstavljali problem za njegove mišice. Udhuknuo je kad ih je spustio pored vrata.
Pasulj je krčkao u loncu, novi šporet je je ,,topio’’ sirova drva.
,,Oćeš sad da im daš sijena pa da ručamo?’’ upita ga Gospava.
,,Oću’’ odgovori kratko i ponovo izađe. Sve joj je ispričao. Ni jedno ni drugo još nisu mogli prihvatiti da je preko noći postao vidovnjak. I da će pomagati ljudima. Kako? Kome? Nisu znali i nerado su o tome razgovarali.
Kad je nahranio stoku, oprao je ruke i sjeo za sto. Nije imao apetita, jeo je nekako mehanički. Od onog dana u Zloj gori ništa nije osjećao, nije osjećao ,,ono’’. Najviše bi volio da tako ostane zauvijek ali je znao da mu želja neće biti ispunjena, bar neko vrijeme.
Posle ručka su pili kavu i ćuteći gledali tv program. Zimski dan je bio pri kraju, a ,,ono’’ je tek trebalo da počne…
                                                                XV

Dvadeset sedmi januar 2015. Savindan. Uvijek je hladan. A ako tad zagrmi – eto rata. Tako se priča u narodu, a nekoliko puta se pokazalo kao istina. Prenosilo se s koljena na koljeno da je zagrmjelo na Savindan 1914. Mlađi pamte i grmljavinu 1995. Oba puta puta je narod u kolonama napuštao svoja ognjišta. I četrnaeste i devedeset pete.
Ilija je razmišljao o tome dok je odsijecao sijeno. Sjekač u obliku latiničnog slova ,,v’’ je odvajao plase sijena koje su padale na rašireno šatorsko krilo.
Kad je odsjekao dovoljno, sastavio je četiri kraja, utegao ih i zabacio na rame. Nijedan od ovih svakodnevnih poslova mu nije bio težak. Naprotiv, svakodnevni rad oko stoke mu je pružao mir. Njegovim vršnjacima je to možda bilo malo neobično, ali je on odavno bio načisto sa sobom, kad su te stvari bile u pitanju.
Kad je konjima i kravi ravnomjerno razdijelio sijeno, ostavi šatorsko krilo ispod strehe štale i lagano odšeta prema Lekovcu. Koračao je nekadašnjom prugom i razmišljao. Prije sedam dana bila je krsna slava, Jovandan. Uvijek se završi pjesmom, uz puno pića. Do kasno u noć su Luka i on, sa svojim drugarima nazdravljali i pjevali. Sjutri dan, čim se probudio, popio je litar hladne vode. Sjetio se izreke – ko večera rakije, doručkuje vode. Uvjerio se više puta u njenu istinitost. Izašao je iz usijeka, sad je ka istoku pucao pogled na grad. Vidjelo se jezero Krupac i čitavo nikšićko polje. Stavio je ruke u džepove i uživao u pogledu.
Kad mu je dosadilo, lagano je krenuo nazad.
Danas, izgleda, neće biti grmljavine. Ali će noćas nešto početi. Nešto za šta je odabran, mimo svoje volje i svog znanja.
U tom trenutku, Ilija to nije znao…
                                                                   XVII

San je bio mučan.
Počelo je u nekoj tami. Potom je svijetlo zavladalo, sporo, kao kad sviće. Najprije je ugledao krov nečije kuće. Vidio ga je odozgo, kao iz aviona. Ali nije letio, kao da je stajao na nečemu. Onda je ugledao ljude u kući. Staricu u crnini, djevojčicu koja je postajala djevojka. Mladića i ženu.
 Osjetio je težinu kako pritiska sljeme i ukućane. Žena je imala bore na licu, kao starica. Gledao ih je tako i samo mu se kazivalo – nesreća je prijetila ovoj kući. Starica je bila bespomoćna i ravnodušna, djevojčici su bili odbrojani dani… još dva. Njen organizam se borio sa nečim  a niko nije znao sa čime. Vremenom je mršavila, kopnila kao snijeg. Ljekarima ništa nije bilo jasno – svi specijalisti su učinili ono šta su znali. Djevojka je pred njihovim očima, i pred očima porodice, nestajala. Kao sjenka noći kad dolazi novi dan. Mladić je bio sledeći, a ni njemu nije dato da dočeka kraj  godine.
Činilo mu se da ovo traje dugo, osjećao je mučninu, kao da će povratiti. Nije znao kad se probudio, kad je prestao san. Ali je znao drugo sve. Porodica Prodanović. Kuća je u prigradskom naselju Vitalac. Na pola puta odavde do grada. Vidio je i ulicu koja je vodila do nje. Vidio je ulazna vrata. I vidio je odakle ,,stiže’’ nesreća. Ali ne i ko je šalje. Taj nije bio odavde. ,,Nešto’’ je stizalo sa one strane Budoša.
Borba nikad ne prestaje, sjeti se Radojevih riječi.
Gledao je u tavan i razmišljao, dok je svijetlost zimskog jutra ulazila kroz prozor.
Ovo će morati sam. I moraće danas.
,,Vidio’’ je da Prodanoviće samo on može zaštititi. I moć koju je stekao. Za koju je osjećao da stiže od … Gospoda.
                                                      XVIII

Davadeset osmi januar 2015.
Kako je bivao bliži kući, sve mu se više i jasnije kazivalo.
Kad je krenuo, nije znao kako će započeti razgovor sa nepoznatim ljudima, na njihovom pragu. Sada nije imao problem s tim.
Prošao je pored kuće Prodanovića, nastavio dvadesetak metara niz ulicu i parkirao folksvagena uz kameni zid.
Izašao je, zaključao vrata.
Kuća je izgledala baš onako kako ju je i ,,vidio’’.
Neobojena fasada, veranda osrednje veličine, drvena vrata i prozori. Metalna ograda. Na verandi  klupa.
Udahnuo je duboko i ušao u dvorište.
Otvorila je žena. Bezvoljno ga je gledala gotovo ugaslim očima. Nije se primjećivalo da je zanima ko je mladi čovjek ispred nje. Izgledalo je kao da je više ništa ne zanima. Odjeća na njoj nije bila crna ali su tonovi bili tamni. I njeno lice je bilo… tamno.
,,Zovem se Ilija i ja vam mogu pomoći’’ poče bez oklijevanja. ,,Mogu pomoći… Smiljani’’ njeno ime mu ,,dođe’’ samo. ,,Ovo što se njoj događa je nešto što joj je nametnuto. Tu su ljekari bespomoćni, uvjerili ste se u to. Ako joj sad ne pomognemo – za dava dana će biti kasno. Mogu li da uđem?’’
 U ženinim očima nešto bljesnu. Nada. Ćutke se pomjeri u stranu propuštajući Iliju u hodnik. Ostao je u njemu, gledajući u vrata sa desne strane.
,,Tamo je spavaća soba, iza šifonjera je nož. Dvosjekli, sa kratkim balčacima sa svake strane. Drška sa drvenim koricama. Korice drže dvije zlatne nitne.’’ Pogledao je ženu. Gledala ga je nijemo, zenice su joj bile raširene.
,,Ja ću ga sada uzeti, niko od vas ga ne smije taći. Odnijeću ga do najbliže tekuće vode i baciti. Od tog trenutka vaša ćerka će početi da ozdravlja.’’
Otvorio je vrata, ugledao  šifonjer, dva kreveta i sto. Nije se osvrtao na domaćicu. Uhvatio je šifonjer za ivice i povukao. Nogari su zaškripali po parketu. Pogledao je iza. Ležao je na podu. Oštar, dvosjekli. Drvene korice. Dva kratka balčaka. Zlatne nitne.
Posmatrao ga je nekoliko trenutaka.
Sagnuo se, vrhovima prstiju ga je uzeo za dršku.
Težak, sječivo je bilo prvoklasno. Ovakav se nije mogao kupiti u ovdašnjim radnjama lovačke opreme, pomisli.
Pokazao ga je domaćici.
,,Nosim ga odavde’’ tiho reče.
,,Nosi…’’ jedva čujno reče žena.
Prolazeći kroz kapiju, začu njen glas: ,,Neka te Bog čuva!’’

Parkirao je uz obalu Zete, tamo kod klanice. Pogleda lijevo i desno – nije bilo nikog. Podiže nož sa poda ispred suvozačevog mjesta. Izašao je, hitro koračajući ka nabujaloj rijeci. Bez oklijevanja je zamahnuo. Nož je nestao po sredini vode. Vratio se u kola, startovao motor i pošao prema magistrali.
                                                       
                                                           XIX

Sjutri dan je spavao duže, mimo običaja. Juče, po povratku, osjećao je veilku iznurenost. Znao je da ga samo san može okrijepiti.
Uključio je telefon. Digitalni sat je pokazivao devet i pet. Koliko je bilo  juče kad je legao? Prisjetio se, malo posle tri.
Spavao je osamnaest sati bez prekida!
Ali se osjećao odmorno, svježe.
Kad se protegnuo, telefon je zavibrirao. Poruka. Šest propuštenih poziva sa istog broja. Nije mu bio poznat. Nije ni želio da zna čiji je.
Sjeo je na krevet. Vatra je bila naložena, Gospava nije bila u kući.
Opet zavibrira. Poziv. Onaj borj.
,,Halo?’’
,,ILIJA, JESI LI TI, SINE?!’’
Ženski glas. Zvuči uzbuđeno.
,,Da, ja sam.’’
,,VUKAŠIN MAROJEVIĆ NAM JE DAO TVOJ BROJ, VELI ZNA TE, ZAJEDNO IDETE U LOV, E BOG TI POMOGAO, SPASIO SI MI DIJETE, EVO JE SMILJA, ČIM SI OTIŠAO I ODNIO NAM ONO IZ KUĆE ZATRAŽI DA JEDE, POSRKA PUN TANJIR SUPE, VRATI JOJ SE BOJA U LICE, EVO MI SE SMIJE DIJETE MOJE… BOG TI POMOGAO U TVOJU SREĆU…’’ plač prekide ženin glas.
Ilija prekide vezu, isključi telefon.
Izađe vani, noseći peškir. Oprao je ruke, umio lice. Brišući se, uđe u kuću. Okači peškir o ekser i stade ispred prozora. Kroz zavjesu je posmatrao široku livadu ispod kuće. Tamo blizu međe stajao je stog sijena. Škrto sunce je kravilo zaleđenu zemlju.
On je vidovit i od sada će pomagati ljudima.
Jedan mladi život je već spasio.
Na strani je svijetla i čini dobro.
Zbog toga se počeo i osjećati  dobro.
Omjeh zatitra na licu ovog čestitog mladića kome je podarena božanska moć.
                                                          XX

Kroz Strminu je nekada prolazio voz. Starinski vagoni, parna lokomotiva. Ljudi su voljeli ,ćira’’, bio im je veza sa svijetom, u tim posleratnim vemenima. Mnogi mladići su njime prvi put napustili ovaj kraj, odlazeći na višegodišnje odsluženje vojnog roka.
Stariji pamte da je mašinovođa, poslednji put vozeći ,,ćira’’ ovom trasom, držao sirenu od polaska sa stanice u gradu. Odjekivala je i kad je voz zamakao kroz usijeke koji vode prema Bileći.
Neki su plakali. A svi  žalili.
Voza nema odavno. Šine i pragovi su skinuti, ostao je tvrd put. Na nekim deonicama skoro potpuno zarastao.
Tunel je prohodan i vlažan.
 Iz jedne jame u njemu, tamo blizu donjeg ulaza, prošle zime je izašao duh.
 Duh tame.
Ali je nadjačan silom svijetla.
To svijetlo sada u sebi nosi Ilija.
Njime razgoni mrak, kao plamen svijeće u mrkloj noći.
Kad sile mraka opet napadnu, on će znati.
On će biti tu.
Hrabar i postojan.
                                                             SUSRET
                                                            1

Još nisam počeo da pričam sam sa sobom.
 Ali sam blizu toga…
Poslije ovakve zime, proljeće koje stigne u Nikšić je čist dobitak. Tako ga ljudi osjećaju. Ako ne omane, a izgleda da neće, april će biti kao melem na ranu posle svog onog snijega, mraza i leda.
Za sjutra, meteo-proroci najavljuju i do osamnaest stepeni. Daću sebi slobodan dan, pojahati svoj plavi bajk i odvesti se do Krupca.
A cipele mogu da čekaju. Svakako ih nema mnogo. Jedna mušterija na dan – moj prosjek. Dvije mušterije u istom danu – ne sjećam se kad se to desilo poslednji put. Mislim, još negdje u septembru.
Četrdestdvogodišnji obućar Todor Radak ćuti i lupa čekićem. Dok ne progovori sa đonovima. I zatvorenim vratima.
Zatvorena vrata. Metalna, sa staklom. I običnom bravom. Ne moram ih zaključavati. Sigurno nikom ne treba moj alat, a ni nečije pohabane cipele. Ime vlasnika ispisano hemijskom na đonu. Ali ne bih volio da tužni narkosi moju radnju dožive kao svoj noćni kutak. Ne bih da ga dijelim ni sa kim, pa ni sa njima.
Na priveski tri ključa – za radnju, stan i podrum. U podrumu je bajk i stara peć na drva. Ćuti tamo još od 1980 i neke. Tada je u ovaj stan ušla gospođa  koju zovu TA. Skraćeno. Nasledio sam je zajedno sa ,,gajbom’’, i naše druženje traje.
Neki iz moje generacije su pomrli. Zastanem, ponekad, kao i većina Nikšićana, ispred starog hotela, pogledam posmrtne plakate – i začudim se. Zapravo, mnogi od nas osjete olakšanje – na plavoj ili crnoj plakati nije naša slika. Mislim, nije još…
Neki dragi ljudi su otišli. Neke sam tek poznavao, ali su mi bili dragi. Bude mi neobično kad poznato lice ugledam na onom papiru, uokvireno crnim. E jebi ga, pomislim. A tek ti je bilo 41, ili 58 (zar je imao toliko?!).
Za jednog mog školskog sam čuo još onih ludih devedesetih, tad smo imali po dvadeset i koju.  Pištolj je opalio. A sjećam se, iz vremena mira i velike Jugoslavije,  bili smo kod njega kući, sami. Pokazao mi je očev džepni sat, kućnu svetinju. Pričao mi je tada da je jednom napunio takođe očev pištolj i prinio ga slepoočnici, da vidi kakav je osjećaj. Posle, kad sam čuo šta je uradio, sjetio sam se ovog dječijeg ludiranja. Je li i onda htio da provjeri kako je to, ili mu je sa dvadeset i nešto već bilo dosta?
Oba odavno ne živimo na staroj adresi, tamo u nekadašnjoj 29. Novembra. Kao u onoj Vitovoj pjesmi – on u grobu a ja u garsonjeri… ja lupam čekićem. A šta li on radi gore? Je li ga prošla muka koja ga je otjerala sa ovog svijeta?

                                                    2

Deset sati, osvanuo je divan proljećni dan. Da sam pjesnik, napisao bih koji stih. Ali sam obućar, tek. Bajk klizi niz Narodnih heroja prema bulevaru, pa desno put Rastoka. Promjenio sam plan – do Krupca ću drugom prilikom, sad mi se prohtjelo da napravim krug oko tog jezera ali široko, makadamom kojim su se nekada protezale šine. Nekada je,,ćiro’’ puhtao tuda. Stižem na Pilanu, pored još jedne propale fabrike i negdašnja pruga je tu. Truckam na bajku bez amortizera. U crnoj plastičnoj boci je pola litra vode. Svježe, vidrovanske. Ne nosim cigarete ni telefon. Ionako me niko neće zvati. Samo naočare za sunce.
Posle dvadesetak minuta lagane vožnje ugledam prve kuće. Najprije su to kamene zgrade nekadašnje stanice Stuba. Tu je ,,ćiro’’ stajao. Ja prolazim.
Malo naprijed, gore iznad puta, još nekoliko kuća. Kad prođem njih, nastavlja se pustinja. Smjenjuju se manji i veći usjeci sa obje strane, zanovet i drugo nisko drveće.
Put je zarastao, nekim djelovim vozim sredinom, tek ozelenjele grane kao da pričaju svoju priču. Malo dalje, sa lijeve strane usijeci nestaju. Vidi se čitav Krupac a iza, u daljini, grad. Pogled je lijep. Ali nisam ni umjetnik-fotograf pa se zadovoljavam samo gledanjem.
Truckam se tako i ne mislim ni o čemu. Ako mi oštro kamenje ne probuši gumu, ubrzo ću ugledati tunel. Uzak i ne previše visok. Prav, ni jedne krivine. Sjećam se da sam prošli put, prije nekoliko godina, sjahao i bajk gurao pored sebe. Tamo je kamenje najneljubaznije. Valjda zato što ga kiše i snijegovi nisu mogli poravnati.
Sjećam se da je nedaleko od tunela skretnica koja vodi dolje do magistrale. A ona opet vodi do Nikšića, a i do Trebinja. Zavisi koji se smjerom krene.
Ovdje je malo hladnije, zaustavljam se pored neke livade na kojoj pasu konji i oblačim duks. Jedan konj podigne glavu i pogleda me. Kafeno ždrebe trčkara okolo. Razmišljaju li konji o nečemu? O smrti? Vremenu?
Evo ga. Tunel. Prav i mračan. Počinje visokim usijecima. Oni sviraju uvertiru. Ovdje je još hladnije. Približavajući mu se, primjetim da  vazduh ne struji, tišina je skoro apsolutna. Gledaću u svijetlost na kraju i brzo ga proći.
Sad moj  sedlanik  trucka pored mene. Kad bih ovo nekom rekao, možda bi mi se nasmijao – jedva čekam da tunel ostavim iza sebe. Vlaga, mrak, tišina. I neka neobjašnjiva jeza.

Jebeno mjesto. Kao dječak, ovuda ne bih smio proći. Sad sam hrabri obućar, na pragu starosti. Na izlazu, dočeka me sunce kao stari prijatelj. Toplo. Skidam duks, vežem ga rukavima oko pojasa i pojašem. Cvikeri nazad na nos.
Put je i dalje prav, još stotinjak metara. Rastinje je opet tu, sa obje strane. Sad se ne vide ni jezero ni grad. Ali ptice cvrkuću, priroda je gostoljubiva.
A onda ugledam onu kućicu. Sjetim je se. Crveni limeni krov, dva prozora. Prije nje je skretnica. Ko živi tamo? Možda onaj dječak koji je mahao mašinovođi Mitru?
Razmišljajući o tome, malo prije nego što skernuh dolje ka magistrali, ugledah mladića, tamo ispred kuće. Čudno. Imao sam osjećaj da je znao da ću proći ovuda i da me je čekao. Ne znam zašto sam to pomislio, možda zato što je samo tako stajao i gledao u mene.
Krčanik je sada još grublji, lagano pritiskam kočnice, gumice su nove. Jedan manji uspon pa opet nizbrdica, sad se opet u daljini vidi čitav grad. Zaboravljam mrak tunela i ovo mjesto. Kako li se zove, ako uopšte i ima ime?
                                                                  3

Srijeda, dan na koji sam rođen. Prije četrdeset dvije godine. Znam koji je bio dan  zahvaljujući mobilnom telefonu i kalendaru u njemu.
Savremeni telefon, platio sam ga čitavih dvadeset evra, prije tri godine. Pretpostavljam da bi bio skuplji kad bi  kalendar znao koji će dan biti poslednji njegovom vlasniku.
Pola jedanaest, vani grije sunce. Vrata su zatvorena, kao i uvijek. Nečije crne zimske cipele. Đon je riješio da se odvoji od ostatka. Ja ga, mojim alatom i skromnim umijećem, nagovaram na suprotno. Ako uspijem, a mislim da hoću, zaradiću ovih osam evra koje sam primio unaprijed.
Nekad se radilo na riječ, sada je riječ jeftina. Ne znam joj pravu cijenu, ali često je  ispod ove sume. Takvi smo, tako je vrijeme, valjda.
Zidni sat kuca, čekić lupka. Nas trojica u ovih desetak kvadratni metara. Nije nam tijesno.
Malo prije dvanaest, neko pokuca i otvori vrata. Podignem pogled – mladić sa bijelom kesom u ruci. Ne treba mi kugla od kristala da bih pogodio šta je u njoj. Ni koje će riječi biti izgovorene između nas dvojice.
,,Dobar dan, imam neke stare cipele pa ne znam ima li im lijeka…’’ reče, nudeći mi kesu kao poklon. Pružim ruku, prihvatam dar. Vadim jednu. Kafene, takođe zimske. Sigurno im je ova poslednja bila sedma ili osma. A ja, jebi ga, nisam čarobnjak.
 Obično ne obratim previše pažnje na mušterije. Kad bi nekog od njih kasnije sreo na ulici, ne bih ga prepoznao.
Ne čekajući da ga ponudim, sjede na drugu stolicu i odahnu. Nije mu smetala prašina, čak ni rukom ne mahnu po njoj. Malo mi bi čudno što iskače iz uobičajenog klišea pa ga poluradoznalo pogledah. Tek ušao u dvadesete, kratko ošišana žuta kosa, jake vilice, hladan pogled. Široka ramena. Tanka crna jakna i izblijedjele farmerice. Nešto mi reče da ovdje nije samo zbog dotrajale obuće, ali mi ta misao odmah izvjetri iz glave. Ali mi se činilo da sam ga negdje već sreo.
,,Hoćemo li moći uraditi šta? Nas dvojica?’’ reče tiho, nekim čudno grubim glasom. Kao da je stišavao nešto u sebi.
,,Nas dvojica? Obično ih popravljam sam.’’
,,Vidi Todore’’ nastavi bez persiranja ,,ja ni sa đevojkama ne okolišim, volim odmah da znam na čemu sam. Pa neću ni s tobom.’’ Opet me začudi, a onaj glas mi reče da će cipele koje je donio završiti u smeću. Ništa ne rekoh, pustih da izlije to iz sebe. Osjetio sam da je nešto važno i da ima veze sa mnom. Sastavi šake, spusti ih na koljena i poče.
,,Pretpostavljam da se pitaš jesmo li se sreli već negdje pa ću ti pomoći. Prekjuče si prošao pored moje kuće. Tamo, gore u Strmini’’ odvoji ruke i pokaza prema zapadu. U tom trenutku se sjetih – to je mladić koji je stajao na putu i gledao me.
,,Da, znao sam da ćeš proći onda. Mislim, znao sam to prije tebe dva dana.’’ Posle ovog se škrto nasmija. Nije ličio na nekog ko se često smješka. Znao je?!
,,A da nije bila na radiju najava mog prolaska, možda?’’ posle mog saarkazma se uozbolji još više, ako je to bilo moguće.
,,Vidi Todore’’ nastavi jedva odvajajući vilice jednu od druge ,,znam da si stariji od mene gotovo dvadeset godina ali ovo nije nikakva šala. Vjerovatno si pomislio da te klinac zajebava. Ne. Pitanje je života i smrti. Naročito smrti, nažalost.’’
,,Koji kurac pričaš?!’’ ne izdržah. Valjda su mi se živci godinama istanjili. A i osjećao sam da se nešto važno i krupno sprema. Blago meni.
,,Nisam se predstavio. Zovem se Ilija. Živim u Strmini. Od nedavno mi se život okrenuo naglavačke, mimo moje volje. Ništa više nije kao prije. Znam mnoge stvari za koje nisam  ni slutio da postoje. Kamo sreće da sam ostao u neznanju, ali je tako možda moralo biti. Na neke životne zajebancije ne možemo uticati, baš kao ni ti na onaj prošlogodišnji susret sa … tipom u crnom.’’
Kad ovo reče, osjetih hladnoću. Jaku. Kao da mi se želudac u trenutku skupio. Sad su i moje vilice bile jako stisnute.
,,A sa kojim to tipom?’’ nekako progovorih. Ilija ne odgovori odmah. Gledao me je u oči, kao da procijenjuje koliko daleko može da ide.
,,Pa, sa onim što ti je tražio par cipela a nudio velike pare za njih i što je jednim pogledom uspio da…’’
Nije završio rečenicu. Kao da mi je pao mrak na oči. Skočih na njega i u trenu ga stisnuh objema rukama za vrat. Šija mu je bila neobično tvrda. Izbečih mu se u lice, vjerovatno sam u tom trenutku izgledao… hm, drugačije.
,,KOG ZAJEBAVAŠ, KO SI TI?!’’
Na sam pomen onog prošlogodišnjeg događaja, sve je u meni uzavrelo. Tada me je Lazar spasio na svoj način, a i mnoge druge, vjerovatno. Niko o tome ništa nije znao. I sada je jedan klinac tu i priča meni šta se desilo. Otkud zna? Ko je on? Kako je znao da ću doći? Bio sam spreman na svašta u tom trenutku. Ali mi nešto opet bi čudno. Momak uopšta nije reagovao na stisak mojih ruku. Nije mogao da diše, lice mu je poprimilo plavičastu boju a on me je samo gledao u oči. Ruke su i dalje bile prekrštene. To me zbuni, kao psa koji nasrne na prolaznika a ovaj ne reaguje  pa i on stane. Prodrmusah ga još jednom i pustih. Poče da kašlje i trlja vrat, a ja klonuh na moju stolicu. Oba smo bili zadihani. Trebalo mu je nekoliko minuta da povrati moć govora. Onda je počeo da priča. Nevjerovatnu priču. O duhu koji je izašao iz onog tunela i napao ga. Da i sam nisam prošao kroz nešto slično, pomislio bih da je skrenuo. Reče da je iz svega izašao kao pobjednik. I da je sada mnogo jači. I da pripada Svijetlosti. Snagama Dobra.
,,Kakve to jebene veze ima sa mnom?’’ upitah.
,,I te kako ima. Trebaš mi. Ovo što moram da uradim ne mogu sam. A pošto ti to niko nije rekao, ja ću – ti si jedan od naših. Svidjelo ti se to ili ne.’’
Iznenađenje za iznenađenjem. Lazar mi je onda rekao da sam ,,čist’’ ali nije pomenuo da sam NAŠ.
Uzeh sa police cigarete i upaljač. Ponudih Iliju, on odahnu glavom. Zippo bljesnu. Duvanski dim se pridruži ostalim mirisima u mojoj radnji.
,,Osamnaestog, u ovu sad subotu, umrijeće Jovanka Dragović. Tačnije, biće ubijena. Živi ovdje, u tvom komšiluku. Sama. Doduše, zdravlje joj je nikakvo, ali će je svaako ubiti. ONI. Na njihov način. Rodbina će je pronaći u podne. Moraće da provale vrata. Neće puno žaliti. Jovanka sada ima šezdeset pet godina. Rodbina je izdržava i trpi. Odavno ima neke nejasne vizije, priča o njima. Ali je niko ne uzima za ozbiljno. Nekoliko dana posle smrti, ONI će se okupiti u njenom stanu, njih šest. Ne poznajem nijednog. Ne znam kako izgledaju. Ni koliko imaju godina, ništa. Ali će dvojica prisustvovati sahrani. Moramo i mi. Tamo će prikupiti još energije koja im je potrebna za njihovu vražju rabotu. A veliku i opasnu rabotu pripremaju. Ono što onaj u crnom nije uspio preko tebe, pokušaće oni sada. Moramo ih spriječiti. Još ne znam kako, ali odustajanja nema. U slučaju da ne uspijemo – najebao je čitav Nikšić! Već su mnoge porodice ovdje zavili u crno. Nažalost, znam to. A volio bih da ne znam, da sam mogao nastaviti živjeti po svom. O njihovom djelovanju znaju neki ljudi iz crkve, neki ljudi iz policije. I neki građani.  I SVI ĆUTE. Tek poneko, tu i tamo, nešto progovori. Ja sada idem a srešćemo se opet u ponedjeljak. Tad će biti sahrana. Sačekaćemo do tad da vidimo na kom groblju pa ćemo se umiješati među ožalošćene… ako ih bude…’’
                                                                   4

Martin ima običaj da ponekad, kad ga neće klađenje, kaže – što sam ti ja kurate sreće! I ja sam to sebi rekao. Umjesto da mirno živim svoj nezanimljivi život i ćutke brojim dane, ponovo ću da se hakam sa duhovima i pičkama materinim. Još mi samo fali vampir ili neki sličan kurac. Vještica na metli.
U subotu, negdje oko pet, okačim žutu kožnu kecelju, odložim čekić i nečije cipele i izađem. Mogao sam  negdje bliže ali sam otišao do hotela. Ispred onog uspravnog trougla uvijek ima nekog ko pregleda čitulje. Stadoh pored jednog penziosa sa sivim kačketom. Vjerovatno čova ovdje redovno prati svoju generaciju. Zapiljim u onu dasku, tražeći Jovanku. Iako sam znao, iako sam vjerovao Iliji, ipak me pođoše žmarci kad vidjeh sliku nepoznate žene. JOVANKA DRAGOVIĆ… IZNENADA U 65-TOJ… CVIJEĆE SE NE PRILAŽE… U PONEDJELJAK NA GRADSKOM GROBLJU. OŽALOŠĆENI…
Do mojega…
    
                                                                    5

Otoplilo je, nema šta. Obukao sam svijetloplavu košulju, izglancao cipele. Čekao sam Iliju na kraju Manastirske. Posle nekoliko minuta se pojavi. Pređe ulicu, ćutke se rukovasmo i krenusmo prema gradskoj kapeli.
Jovanka je u drugoj. Kovčeg zatvoren. Fotografija iz mlađih dana. Stisnute usne, gleda negdje, ne u objektiv. Možda joj je fotograf rekao da tako uradi, možda je pozirala. Sad je poziranju kraj. I fotografisanju. Kao stariji, a i viši, uđoh prvi. Poznat slatkasti miris mrtvaca. Poklonim se, prođem žene koje sjede i priđem onima što stoje. Skrušeno izjavim saučešće. Jedna je čak i uplakana. Maramica u drugoj ruci. Jedna je mojih godina, tanka, žutokosa. Očigledno ljuta na mrtvu rođaku. Zbog nje džedži ovdje već drugi dan. Stižem do muškaraca u odijelima. Izdužena lica. Nigdje suze, ni u jednom oku. Izlazim, čujem Ilijine korake iza sebe. Pravo do česme. Pranje ruku, otresam kapljice. Tek tada pogledam, da provjerim znam li koga od okupljenih. Ljudi okolo stoje, puše, tiho razgovaraju. Ne poznajem nikog. U Nikšiću je ovo jedan od omiljenih događaja – ljudi se sretnu i ispričaju.
Stanemo ispod bora kod donje kapije. Ilija ode do klupe, rukuje se sa tipom rošavog lica. Dok pričaju, rošavi pogleduje u mene. Ne usuđuje se da pita ko je dugonja sa repom. Možda je drogaš.
Iz džepa vadim ,,drinu’’ i upaljač. Za četrdesetak minuta će krenuti Jovanku na poslednje putovanje.
Ilija se vraća, gledam ga upitno. Kratko odmahuje glavom. Ne znamo jesu li ONI sada tu. Možda će doći pravo na grob. Pitam se kako ćemo ih prepoznati.
Više od pola sata se premještam sa noge na nogu. Treća cigareta, ali ni ona nije ubrzala vrijeme. Jebem ti sahrane, izbjegavao sam ih kad god sam mogao. Kad umrem, koliko njih će doći da mi se pokloni?  Mocartu nije niko. Samo grobari. I pas. Ako je vjerovati legendi.
Zgnječim opušak petom. U tom trenutku rodbina ispred druge prostorije se uskomeša. Odnekud se stvoriše kolica sa četiri tanka točka, kao kod bicikla.
Bez leleka, bez glasno izgovorenih riječi, stavljaju kovčeg na njih. Tiho se  nešto domunđavaju. Utihnu  razgovor i dokonih izjavljivača saučešća.
Ubrzo se formira kolona. Na čelu, dva mladića. Krst i vijenac. Lagano krenuše. Nas dvojica na kraju.
Kolona vijuga između grobova i spomenika. Slike umrlih i imena. Godine rođenja i upokojenja. Neko poluglasno opomenu onu dvojicu – SPORIJE MALO! Mladićima se žuri. Imam utisak da i ostali jedva čekaju da ,,otrse obavezu’’ pa da se razilaze.
Kovčeg spuštaju na ploču,  svi ćute. Tu su sad i dva tipa u trenerkama, sa lopatama u rukama. Mladić koji je nosio krst, iz džepa farmerica vadi presavijen papir. Nakašlja se i poče.
Govor je bio kratak. Pomenuo je Jovankine roditelje, osvrnuo se na njen život, presavio papir i vratio ga u džep. Mladići u trenerkama potegnuše konop, provukoše ga ispod kovčega. Nagnuh se prema Iliji i kroz zube rekoh:,, Šta ako neko sad drekne KOLIKI JE MOJ DEO!’’. Ilija se zamalo zasmija na moju aluziju na čuveni film. Brzo sakri usta šakom i nakašlja se.
U trenutku kad su grobari počeli nabacivati zemlju, primjetih da drhti. I da gleda u nekog. Iza žutokose mlade i vitke rođake, koja je još uvijek bila ljuta na pokojnicu, stajao je stariji gospodin. Sijeda kosa i brada, tamnosivo odijelo. Neprimjetno munem Iliju laktom. Pogleda me i klimnu glavom. Znači, tu su, pomislih.
Prošlo je petnaestak minuta od dolaska na grob a sve je već bilo gotovo. Govornik tutnu grobaru novčanicu u ruku - za pivo – reče, i rodbina polako krenu. Odlazili su u manjim grupama, tiho razgovarajući. Al ste potreseni, prođe mi kroz glavu.

                                                           6

Ponedjeljak, dvadeseti april 2015. Ne znam zašto sam to zapamtio ali se sjetih  da je prošle godine na ovaj dan, padalo kao iz kabla. Sada grije prijatno proljećno sunce, glavna ulica je puna. Jedanaest sati prije podne. Prošetaću gore do pošte pa nazad u radnju. Baš kad sam se probijao između parkiranih automobila, na uglu ulice Josipa Sladea, zazvoni telefon u džepu.
,,Alo?’’
,,Zdravo Todore, Ilija je. Šta radiš?’’
,,Šetam’’
,,Jesi li planirao nešto za sjutra uveče?’’
Aha, proći ću malo Kineskim zidom.
,,Nisam. Zašto?’’
,,Paa… tamo oko ponoći, znaš, svratio bih do tebe, da odemo malo u tvoj komšiluk…’’
,,U redu. Ali dođi ranije. Oko sedam, recimo. Treba nešto o nečemu da popričamo. Stanujem u Narodnih heroja…’’
,,Doći ću u sedam. Znam gdje živiš.’’
,,Dobro, vidjećemo se onda sjutra.’’

                                                              7
U sedam i pet začu se zvonce. Ustanem, dođem do vrata. Otvorim ih, ugledam mog novog prijatelja. Pomaknem se u stranu, Ilija uđe. Upitah se u tom trenutku – da li se ovaj mladić ikada smije?
Uđosmo u dnevnu sobu. Sa radija je dopirao glas spikera koji je čitao vijesti. Kroz prozor je ulazila poslednja svijetlost dana.
,,Pa, generale, kakav je plan, hoćemo li im jebati majku?’’ Oštro me pogleda. Sjedio je preko puta mene, za kuhinjski stolom, jedinim u kući.
,,Kad bi znao koliko me ovo košta, ne bi se zajebavao’’ reče. ,,A možda će i tebe. Ona amajlija koju ti je pokojni Lazar dao, više nema zaštitničku moć. Sad ti može poslužiti samo kao uspomena na prijatelja. Ali TO što nosiš u sebi od rođenja, i za šta nisi ni znao da posjeduješ, može pomoći da se obojica spasimo. I mi i čitav grad.’’ Ono malo želje za zbijanjem šala me prođe. Kao da tmurna ozbiljnost kojom je na neki način zračio, pređe na mene.
,,Vidi Idžo, vjerujem u sve što si mi ispričao, i sam sam doživio nešto čudno i neobjašnjivo. Ali bih volio da znam - koji moj prijeti nama i gradu od tih ljudi? Onaj sijedi je jedan od njih, je li tako?’’ prije nego što mi odgovori, duboko uzdahnu. U tom trenu mi se činilo da je stariji od mene.
,,Da, mislim da je on najjači u njihovoj grupi. Što se tiče njihove moći, a i moje, stvari su prilično zamagljene. Jedino imam  jak osjećaj da smo na različitim stranama – oni na tamnoj a ti i ja na svijetloj. Njihovo je da čine zlo, a naše - dobro.  Pitaš me šta mogu da nam urade? Koliko mogu da vidim, preko nečije jake energije, nikako bez nje, mogu izazvati čak i pomor, u svom djelokrugu. Ako bi im to pošlo za rukom, a potrudićemo se da ih spriječimo, mogla bi se pojaviti neka opasna epidemija. Budi siguran u jedno – u tom slučaju niko od nadležnih ne bi rekao o čemu se tačno radi! Ni ljekari, ni crkva, a ni panduri. Ovi poslednji su mi najsumnjiviji. Možda bi bila proglašena neka epidemija, tipa – kokošiji ili pseći grip, izmislili bi neku glupu priču o vakcinama. Naravno da od njih ne bi bilo vajde. A zašto svi o tome ćute – e to ni ja ne znam. Možda si trebao pitati svog prijatelja, dok je bio živ. Mada, ne vjerujem da bi ti rekao.
Pretpostavljam da znaš da se u našoj sabornoj crkvi održava liturgija svakodnevno. Kad jedan dan, smo JEDAN dan sveštenici ne bi… bilo bi strašno…
Meni su se, Todore, otvorila neka vrata, stekao sam ovu moć mimo svoje volje. A ono što sam ,vidio’ iza tih vrata je – pravi horor, vjeruj mi.
Noćas, nešto prije ponoći njih šest će biti u Jovankinom stanu. Ona je imala neku posebnu energiju. To im treba. Poslužiće   im  kao odskočna daska. Treći dan od smrti, u ponoć, nastupa odlučujući trenutak. Biće tamo, a doći ćemo i mi. Zahvaljujući tebi, ne mogu znati da dolazimo. Sam ništa ne bih uspio uraditi. A ni ovako nisam siguran da hoću, ali ne smijem odustati. Onaj sjedokosi je veoma opasan.’’
Poslije ovih riječi je zaćutao. Ustao sam i napravio nam sok od naranže. Spustih čaše na sto, Ilija svoj odmah iskapi. 
                                                        
                                                          8

Mala siva zgrada na kraju ulice. Prozori u prizemlju stari i prljavi. Zelene roletne, pohabane, spuštene. Bezbroj puta sam prošao ovuda.
Ulica je utihnula, samo se iz bircuza, tamo preme Vardarskoj, čula pijana galama. Jake žute sijalice sa vrhova bandera su osvjetljavale pločnik i parkirane automobile. Grane kestena su se stidljivo okitile mladim lišćem. Udahnuh duboko prije nego što uđosmo. Stan je u prizemlju. Ilija pritisnu kvaku, vrata bijahu otključana. Uđosmo u tijesan mračan hodnik. Kroz mutno staklo probijala se svijetlost iz dnevne sobe. Ilija otvori i ta vrata, pratio sam ga u stopu. Uđosmo u osvijetljenu prostoriju koja je bila tek malo veća od hodnika. A od onoga što tamo ugledah, sledi mi se krv…
Šest ljudi za malim stolom. Trojica okrenuti leđima prema nama, ostaloj trojici smo vidjeli lica. Bili su to ŠEST LEŠEVA na kauču i nekim stoličicama. Ovakva lica sam viđao na rijetkim sahranama kojima sam prisustvovao. Lica mrtvaca, žućkasta i ispijena. Svi su držali ruke na stolu, i pogledi su im bili prikovani za sto.
Ilija se provuče ovoj trojici iza leđa, stade iza njih i nasloni se na zid. Prije nego što sam osjetio ono što prije toga nisam nikada, primjetih da su stvari u stanu iz 1980, otprilike. Ni zidovi nisu krečeni od tada, činilo mi se. Stari crnobijeli televizor sa zelenkastim ekranom. Vjerovatno neispravan. Parket iz kog su iskakale daščice. Ćutke stanem pored Ilije, a ,domaćini’ nas ni ne pogledaše. Primjetih da gleda u sjedokosog, i tada se desi TO.
Najprije osjetih malaksalost u koljenima. A onda, kao da je NEŠTO dolazilo iz ovih ljudi, prolazilo kroz mene, odbijalo se kroz zid, i opet strujalo  prema njima. Počeh gubiti snagu. Pogledam Iliju, a on sagnuo glavu i zažmurio. ŠTA SE OVO DEŠAVA  U PIZDU MATERINU kriknuh u sebi. U prostoriji grobna tišina a činilo mi se da gromovi pucaju. Pokušah da se pridržim za go zid ali uzalud. Osjetih da, mimo svoje volje, klizim prema podu. Pred očima mi se pojavi bijela svijetlost, i tada izgubih svijest.
                                                                  9
Probudilo me je vlastito glasno disanje na usta i lupanje srca. Trebalo mi je vremena da svhvatim gje sam. U nepoznatoj prostoriji. Gledao sam oko sebe i imao osjećaj da sam stariji za deset godina. Ugledavši starinski televizor, vrati mi se pamćenje. Nikog. Gdje li je Ilija?! Šta su mu uradili? S  mukom ustanem,  izađem u hodnik. Noge mi podrhtavaju. Sa desne strane otvorena jedna vrata, šum vode. Kupatilo. Ugledam ga kako se umiva iznad male, prljave kade. Peškir sa tragovim krvi na podu.
,,ŠTA JE KOJI KURAC BILO?!’’
Ilija se okrenu, ali ne bijaše više namršten. Prvi put ga, za ovo kratko vrijeme otkad se poznajemo, vidjeh nasmijanog.
,,Ej munjo obućarska’’ gotovo viknu kad me vidje, ,,kako ti ono reče – jebali smo im majku!’’ brisao je rukama lice i smijao se.
,,Pazi’’ nastavi tiše, ,,moramo smjesta da pičimo odavde. Ako me pustiš na konak kod tebe, ispričaću ti šta se desilo dok si spavao uz onaj zid.’’
Napustismo stan  i hitro krenusmo prema bulevaru. Nigdje nikog. Samo svijetiljke tiho zuje. Pogledah na moj sat – pola tri!
                                                           10

Utorak, 21. april 2015. I danas je lijep, topao proljećni dan. U proljeće, i rano ljeto, Nikšić kao da se podmladi. Okovi zima su pali, vazduh divno miriše. Narod, iako u posranom ekonomskom stanju, nekako živne, svi su opušteniji.
I ja sam bio, do prije neki dan. Sada sam… malo stisnut, rekao bih. Ili zgrčen. Ilija mi je one noći ispričao šta se desilo dok sam ležao bez svijesti pored neokrečenog zida. Desilo se svašta i ništa. Ništa – samo naoko. Svašta – stvarno.
Došlo je do nečujne borbe. Borbe energijom. Ne znam šta sam ja to nosio u sebi ali je NJIMA jako zasmetalo i prvo su krenuli na mene. Ilija me je spasio, a jedva je i sam preživio. Pokazao se izuzetno jakim. Zaštitio je obojicu i njih pobijedio. Za sada. Presjekao im ,,put’’. Anulirao njihovu moć. Gotovo tri sata je trajala mukla borba.
Kako prođe onaj koji ne zna da je napadnut, bolje da ne znaš, reče. Kako, pitam. Nikako. Mogu da ,,srede’’ saobraćajnu nesreću. Bolest. Sukob u porodici.  Nekoliko slučajeva je ,,vidio’’ ali nije reagovao na vrijeme. Ne zna, reče, kako je u drugim gradovima ali su u Nikšiću izuzetno aktivni.
Sjedjeli smo i pričali do jutra, negdje oko pet sam ispržio krompiriće, moj životni specijalitet. Jedini, ako izuzmemo kuvanje kave u kojoj sam uživao kao Turčin.
Insistirao sam da mi objasni kako se to ,,bori’’, šta vidi dok to radi, ali uzalud. Reče da to teško može opisati a i predosjeća da  ne bi ni smio raditi. Dobro, rekoh. A koji je naš sledeći korak, pitam. Sad su oni na potezu, kaže. I očekuj da potegnu oružje za koje nismo znali. Neka, taman da vidimo čime raspolažu, rekoh uz osmjeh. Nešto mi je govorilo da smijanju neće biti mjesta. Sledećih dana uvjerih se u to, nažalost.

                                                            11

Da su ,,krenuli’’ posumnjao sam u nedjelju veče. Milorad i ja smo kod Martina u Čašici popili po nekoliko točenih, oko deset sam došao kući. Ulica Narodnih heroja je bila tiha, noć bijaše blaga. Riješio sam da odem pravo u krevet. Uvukao sam ključ u bravu, otvorio vrata i posegao za prekidačem u hodniku… ali je nečija ruka već bila na njemu… lupio sam jako i gurnuo vrata. Sijalica od sto vati je obasjala prazan hodnik. Vrata na kupatilu i dnevnoj sobi su bila zatvorena. Nikog. OSJETIO SAM NEČIJU RUKU! Koji je ovo kurac, pomislih. Samo sam tri piva, a i inače sam alkohol podnosio lako.
Zaključao sam vrata, zavirio u kupatilo. Ušao u dnevnu. Sva su svijetla bila upaljena. Dižeš frku oko gluposti, rekoh sebi. Idi spavaj, jebote.
I zaspao sam.
Probudilo me je kuckanje. Nije prestajalo. Pomislih da neko lupka u prozor. Ustao sam i otvorio ga širom. Ušao je svjež vazduh proljećne noći. One u Nikšiću imaju poseban miris, da. Nikog. Trotoar pust, na ulici parkirani automobili. Zatvorim. Nisam palio svijetlo. Sjedoh na krevet. Da li do odem u kupatilo ili da… opet začujem kucanje. Jasno sam čuo tihe kratke udarce po staklu. Dopirali su odnekud iz hodnika. Ustanem, upalim svijetlo. U zgradi je bilo mirno. Svi televizori i radio aparati su bili isključeni. Stanem na sred hodnika, oslušnem. Kuc kuc. Iz kupatila. Pa da, prozorče… Uđem. Prozorčić sam ostavio otvoren. Kucanje je dopiralo iz… ogledala. Gledao sam svoj odraz i ćutao. Kuc kuc kuc… Ogledalo je bilo staro ko zna koliko. Četvrtasto. Udahnem vazduh i opet oslušnem… kuc kuc kuc… IZ OGLEDALA, JEBOTE!
Zgrabim ga sa strane i skinem sa držača. Ne znam šta sam u tom trenutku očekivao da vidim ali iza njega je bio zid. Stajao sam tako u kupatilu u gluvo doba noći, sa ogledalom u rukama. Ne bih rekao da sam skreuo. Ali sam kuckanje jasno čuo. A ona ruka na prekidaču… i nju sam jasno osjetio. Onda se sjetih Ilijinih riječi – ONI su na potezu.
Vratim ogledalo na svoje mjesto i opet se zagledam u svoj odraz. Raščupana kosa, podočnjaci. Jesu li ovo oni? Vide li sada šta radim? Čuju li me? JEBAĆU VAM MATER, PIČKE! Riječi nekako sablasno zazvučaše. Evo, psujem pred ogledalom. Ja sam De Niro. Fali mi nekoliko pištolja da ih potežem. Samo, on se spremao za borbu na ulici a ja sa crnim i bijelim magovima. Nasmijah se u sebi i vratih  u krevet. Neka bude što mora biti.

                                                        12


Ponedjeljak, 27 april 2015.
Jutros mi se ne da da radim. A i nema puno posla. Ćutim i pušim. Buljim u vrata. Ja sam u ratu sa silama mraka. Opasan tip, posjedujem energiju. Nekakvu. Jebem li ga. One noći su me zamalo sredili. Ilija me je spasio. Sinoć su pokušali da me zaplaše. Hm. Šta bi rekao Milorad kad bih mu sve ispričao? On je tip od činjenica i dokazanih istina. I ja. Mislim, bio sam. A sad? Ne znam ni sam.
Sat na zidu je pokazivao jedanaest i pet kad se vrata otvoriše. Dežmekast tip, nizak. Kratka crna kosa. Tamne farmerke, karirana košulja. Glava kao lopta. Bez cipela za popravku. Kad je progovorio unjkavim glasom, bi mi jasno ko je. Nije morao reći.
,,Todor Radak?’’
,,Taj sam’’ odgovorih mirno. Pokaza pandursku značku. Gledao me je u oči. Očekivani efekat je izostao pa je vrati u džep.
,,Sjedite, gospodine Smit’’ rekoh ozbiljno, pokazujući prašnjavu stolicu. Bio je mlađi od mene koju godinu, rekao bih. Šala mu se očito nije dopala.
,,Duhovit obućar, a?’’
,,S vremena na vrijeme, da.’’
,,A sinoć, je li bilo duhovitosti? Mislim, u sitne sate?’’ nešto me štrecnu u leđima posle ovih riječi. Pandur me je i dalje gledao u oči.
,,Šta bi to trebalo da znači?’’
,,Da se okaneš zajebancije. Ovo ti sada govorim kao prijatelj. Nezvanično. Sledeći put, ako ga bude, neće biti tako.’’ Opet su se potvrdile Ilijine riječi – neki panduri ZNAJU ali ćute. Ovaj je progovorio.
,,Sledeći put? Hoćete li mi očitati moja prava, mister Smit?’’ nešto mi nije dalo da prestanem zajebavati ovog tipa. Pandura.
,,Nisam Smit nego Radović, a drugo, nikakvih prava nećeš imati. Udružio si se sa onim klincem. Koji će ti kurac?! Šta ti je napričao, života ti?’’ Njegov glasić me je sve više nervirao. Ustao sam, nadvisio ga.
,,Da ti nezvanično odgovorim. Prijateljski. Imaš šest sekundi da napustiš prostorije moje uspješne firme. A onog koji te je poslao ili šta već, možeš pozdraviti u moje ime. A možeš mu i popušiti. Mislim, kurac. Ajd tutanj sad, Paćino!’’
Dežmekasti stisnu vilice. Ustade i bez riječi izađe.

                                                         13

Utorak 28 april 2015.

Skromni ručak prekidam da bi se javio na telefon. Ilija.
,,Alo?’’
,,Ej, Todore, za sada dobre vijesti! Izgleda da je naš učinak veći nego što smo mislili. Na ,frontu’ je potpuni mir! Nikakvog kretanja, ničeg! Možemo odahnuti. Mislim da će tako biti tamo do kraja ljeta. Ali se bojim da će onda udariti jako. Nego, odmaraj, piči na ljetovanje kad ugrije. To što su ti poslali pandura da te zaplaši govori da smo ih ovog puta BAŠ nadjačali. Opusti se, ja ću ,stražariti’. Čućemo se!’’
Prekide vezu.
Opustiću se. Ali ću prvo dovršiti ručak. Makaroni sa sirom i jogurt.
 I neću ići na ljetovanje.
Na frontu je mirno. ,,Crni, beli magovi i ostali vragovi’’ ćute. Ali su tu. Čekaju. Čekaćemo i mi, nema nam druge.
Ilija je ubijeđen da će na jesen udariti. Nisam sumnjao da će napad biti snažan.
Biću tu.
Do tad ću dokoličiti i popravljati tuđe cipele.
A možda  progovorim sa samim sobom.
Kraj



Нема коментара:

Постави коментар