ZGUBIDANOV DNEVNIK

 2006.

1


Usran dan kao i većina njih. Prije podne čekah Dubravku više od jednog sata. Kad u mom mozgu bljesnu misao da Dubravka neće doći tako brzo, spustih se niz stepenice, do izlaza. Izađoh na ulicu i krenuh ka Dukinom stanu.
Duka je moj drug. Prijatelj. Duka sjedi na dvosjedi u dnevnoj sobi i gleda u TV. Posle kave, čokolade, dima duvanskog (Duka se ne nikotiniše već ja) i razgovora o kladionici, opet se obretoh na asfaltu nikšićkom.
Sad je Dubravka tu. Ali neka riba sjedi preko puta nje i sluša tihu besjedu Dubravkinu.
Kaže da sačekam.
Zatvorim vrata i počnem sa čekanjem. U tome nisam loš mada mi je disciplina mrska. Naslanjam se na zid tik uz vrata Dubravkine kancelarije.
Kojekakva lica prolaze ispred mojih stopala. Niko me ne gleda, ja svakog. Posebnu pažnju obratim na ženske guzice.
Vrata su se otvorila i ja sam u polupokretu da uđem ali izlazi Dubravka. U desnoj ruci papira list. Ulazi u kancelariju preko puta i tamo nekom nešto kaže, ne zatvarajući vrata.
Vraća se.
Dubravka je u crnom kompletu. Kosa je njegovana i tamna.
Dubravka je dostojanstvena i relativno mlada.
Na svoj način lijepa.
Ulazi u svoju kancelariju i zatvara vrata.
Nastavljam da čekam.
Podne je odavno prošlo. Možda kući odem pješke, možda me neko poveze donekle. Možda svratim do Miška. Mič je na poslu.
Vrata se još jednom otvaraju i sada izlazi riba. Sitna, crna ravna kosa, malo dupe, džins. U ruci knjižica i bijeli papir. Lice blijedo, mlado. Pažljivo se spušta stepenicama. Njena leđa odlaze.
Kucam dva putakratko, pritiskam kvaku, ulazim.
Dubravka.
Dobar dan, došao sam da se prijavim. Pružam knjižicu preko stola. Između njenih listova je karton.
 Dubravka to zna.
Dubravka je ravnodušna.
Uzima moju knjižicu sivih korica i otvara je. Sjednem na jednu od dvije stolice i ćutim.
Dubravka lupka bijelim prstima po tastaturi kompjutera i, kao i ja, ćuti. Da imam posao, vjerovatno nikada ne bih upoznao Dubravku.
Na njeno pitanje lažem da nešto radim u privatnoj režiji.
Dubravka traži smisao mog redovnog javljanja. Zakazuje mi sastanak za sredinu ljeta.
Ustajem, uzimam knjižicu.
Doviđenja.
Izlazim.
Ulica.
Dubravka će kući u tri.
Ja sam zgubidan.


2



Imao sam sreće na stopu. Tip je usporio i prošao daleko. Potrčao sam. Srećan sam kad neko odmah stane. Da imam pasji rep, mahao bih. Imam konjski.
Mrzovoljno lice. Neispavano. Možda mu žena sinoć nije dala. Lice tamno od vjetra. Živi na selu, očigledno.
Guraćeš ako ostanemo bez goriva. Važi. Možda će kiša. Hoće.
Nismo ostali bez goriva.
Dom zdravlja, ulaz kod zubne. ZA DJECU I ZARAZNE BOLESTI. Nije tamo. Desno. Drugi sprat. Pravo. Stakleni zid. Jedan službenik. Meni treba drugi. Ja i srednjovječni u trenerci čekamo. Okrećem leđa šalteru, ležerno se naslanjam. Kontrolišem ulaz. Ja sam frajer. Jutros sam oprao kosu.
Pojavljuju se dvije ribe. Onako. Ova kratke kose je nesigurna. A i ova sa dugom, ali gura. Ne znaju da li su na pravom mjestu. Gledaju okolo, snebivaju se. da, na pravom ste mjestu ali niste nešto.
 Mjauk iz nečijeg džepa.
Dugokosa vadi mobilni telefon. Siv, na preklapanje. Mjauk je glasniji. Podiže poklopac, lijevo uho.
EVO ME U DOM ZDRAVLJA, BRZO ĆU. ĐE ĆEŠ BIT?
Sijeda kosa i sijeda brada, pedest godina. Prolazi sa druge strane stakla, sad je šalter živnuo. Srednjovječni u trenerci dolazi do izražaja. Otvara se. njegova zdrastvena kjnižica je kod brade.
U gimnaziji sam cijeli dan. Dođi, imaš kad.
Valjda je on neko. Domar ili direktor. Brada od pedeset ljeta mrmlja. Piše. Potpisuje. Lupa pečat. Vidimo se.
Evo i mene. Brada baca kratak pogled u moju visinu. Otvara knjižicu i nešto traži.
Loš znak.
A đe ti je ono sa biroa, ovako izgleda, vidi.
A đe je tebi žena, kako ona izgleda.
Dobro. Idem u biro. Tražiću. To je u drugom dijelu grada. Neka. Ja sam pješak. Aktivan. Uzoran.
Ispred Nikšićke osnovne banke svega i svačega. Gužva, prodavci sa gaćicama i čarapama na vratima prtljažnika, đeca ka školi, žene sa kesama. Parking grca, radni je dan. Srijeda valjda, da ga jebem. Karavan oštro ulazi u krivinu, ide prema starcu, naglo usporava, smiruje se. Ići ću prečicama. Pored Doma vojske i pandura, Svešteničkim stazama. Ali ipak skrećem lijevo. Kružim oko banke. Idem kod Miča. Nisam popio kavu. A slučajno znam da je budan iako još nema deset sati.


3



Kad sam bio dječak kupovao sam hleb u pekari na centru. Druga je bila kod pijace. Jednog jutra, zahvaljujući gužvi, uspio sam hleb dobiti zabadava. Pare koje su mi tog jutra dali, potrošio sam na slatkiše.
U izlogu prodavnice ,,Elektron’’ stajale su najnovije ploče i kasete. Zlatne, dijamantske, platinaste, ali sam ja tada znao da su od plastike. Pri prolasku sam zastajkivao ispred izloga. Uživao u šarenilu nekoliko sekundi.
Kada se posle nekoliko godina otvorila robna kuća, odlazio sam tamo, zvrjao između gondola.  Vozio se pokretnim stepenicama. Gledao skupe igračke. Lupao po dirkama klavira na najgornjem spratu. Kasnije su poklopac zalijepili selotejpom. Ali su stepenice ostale.
Odrastao sam mnogo godina kasnije.
I ne žalim.


4





U Tatjanu sam se zaljubio kad smo bili u  sedmom razredu. Tatjana je imala plavu kosu i fine plave okice. Ne sjećam se kako je to počelo. Tatjana je bila najljepša u razredu a ja najgori đak. Slao sam neke ceduljice i crvenio. Kući sam slušao pjesme grupe Valentino i u glavi pokušavao da prilagodim tekst svom zaljubljeniju. Sreo sam je prošlog ljeta ispred crkve. Drži djevojčicu za ruku. Kosa je sada kratka. Zdravo, uz osmjeh. Sada mi ne uzgleda baš lijepa.



5



Ljeta 1994-tog po rođenju Hristovom, vratih se uz vojske. Tada prvi put zasvirah u kafani. Bircuz je bio u Vardarskoj. Vlasnik prost i brkat. Ali je ispljunuo moj prvi honorar. A ja kupio prve leviske.
I vraćao se kući kroz prazan grad.
Ispunio dio sna.
Bio srećan.



6




Od godine 2000. koristim olovke ,,pilot’’. Plavo mastilo, uglavnom.
Nemam kompjuter.
Nemam stan.
Imam prošlost.
Dajem je za jedan evro.
Miča sam zvanično upoznao ljeta 1998. Bio je ispraćaj, bio je vinjak, bilo je pivo, bili su sendviči. Bile su pokidane žice na gitari. I neke djevice su bile. Drali smo se i pili do pojave sunca. Onda sam se ispišao poslednji put i otišao kući.
Od aprila prošle godine ja sam ništa drugo do Lice Bez Zanimanja. Ništa me ne zanima. Papir to potvrđuje.
U počasnoj pepeljeri na mom stolu ponosno leži pedeset centi. Kad osvane petak, a on stiže za dva dana, ponijeću ih u kladionicu i uložiti. Kladiću se na neke pobjede. Očekivaću petsto evra. Ako ih dobijem, otputovaću daleko. Neću se vraćati.
Sada je 2006. godina.
Dovršiću cigaretu i poći na spavanje.
Mjesec je maj.
Popiću gutljaj vode.



7




Čiču su jahali pedeset godina i njemu je to dosadilo. Prestao je biti toletantan. Počeo odjebavati jahače. A oni se čude- šta mu je? Takav je čiča.
Na zadnjem sjedištu pribor za pecanje. Naprijed, pored volana, paklica cigareta i upaljač zippo. Čiča desnom rukom drži volan. I lijevom. Između prstiju dimi cigareta. Čiča priča o starosti. Cigareta se gasi. Čiča je pali. Vješto manevriše oko skvera i ulazimo u grad. Bulevar je dug. Ispresjecan semaforima. Samo ti kaži đe ćeš. Na polovini bulevara, kod prodavnice nečega, žena i bicikl. Žena priča sa drugom ženom. Zadnji točak izaziva svijetla i haubu čičinog automobila. Čiča oduzima gas i pritiska sirenu. Točak je sve veći, žena priča. Bezbrižna je, čiča svira. Na dva metra žena povlači bicikl na svježu travu i nastavlja razgovor. Čiča ćuti. Kod meandera kažem da bih izašao. Proširenje za desne strane. Zahvaljujem, izlazim i zaboravljam čiču.
Duka je kući, đeca su tu, Branka je neđe. Šta radiš, kad si stigao, šta ima novo? Slijede – vinjak, nikotin, kladionica. Duka bi zamijenio stan za kuću. Novu, bez fizičkog učešća. Na pola sata od grada.
Kladionici sam dao pola evra a zauzvrat očekivao osamsto evra. Novac moj su uzeli, drugi mi nisu dali. Moje želje njih ne zanimaju. Moje želje zanimaju mene. Puno.




8





Kod Cuma je sve isto već godinama. Cum je do sad promjenio tri automobila. Sva tri je jednako volio. Cum će 2009. imati trideset godina. Do tada će kupiti malo mlađi automobil, stan u Budvi i upoznati mladu , lijepu i pametnu đevojku koja je uredna i  čista i redovno mijenje donji veš. Ljeti će se uzajamno voljeti na moru, zimi u Nikšiću. Cum će ponekad gledati TV a mlada djeva će ga poštovati. Možda će se i vjenčati.



9




Na moru se najbrže pocrni ako si cijeli dan na suncu. Od jutra do mraka. I ako rintaš na građevini.
Ljeto je zajebana stvar, mada može biti i dobra. Možeš da zaradiš kintu. Možeš da spavaš uz otvoren prozor, bez pokrivača.
Beograd je veliki grad. U njemu ima svakojakih tipova i tipkinja. Kurve se nude na ulici i u oglasima.
Vozovi kasne, autobusi su neudobni.
Pare se troše brzo, neosjetno i lako.




10




Dnevno pušim jednu paklicu cigareta. Pripaljujem ih upaljačem zippo.
Kad se uveče sa Mičom zadesim u nekoj birtiji (a obično je to ,,Njujork’’) pijem točeno pivo, Mič takođe. Slušamo rokenrol. Domaći i strani. Posle pete ture i mi pjevamo. U ,,Njujorku’’ se okupljaju tipovi kojima godine ne dozvoljavaju da da posjećuju kafane u koje sada dolaze mlade snage. Nas dvojica pripadamo ovoj tužnijoj grupi.
Nikšić je pun PENDIĆDARINKI.
U Nikšiću živi Novica Kovač.
Dubravku ću vidjeti u januaru. Možda.
Sara je jednom došla na moju svirku. Djelovala je stidljivo. Gledala ispred sebe. Rasplela žutu kosu.
Na mom stolu su: sat, boks cigareta, dvije pepeljare. U jednoj su upaljač i ključ, u drugoj opušci. Čaša, telefon, šolja sa olovkama. Tefter. Knjiga. I ja, naklaćen na njega. I traka za kosu. Umjesto stolnjaka listovi novina ,,Sport’’. OBILIĆ – OFK BEOGRAD 1:2.



11



Deset sati prije podne zateče me u gradskoj pijaci. Ušao sam bez žurbe. Dan je topao, ljeto još traje. Pijaca je tiha, skoro prazna. Renoviranje je u toku. Gomila radnika stisnuta na drvenim klupama ispod betonske strehe. Prilazim opušteno. Biljana je među njima, jedina riba među zidarskim alama. Gledam pravo, desnom rukom pridržavam svoj plavi sportski bajk. Ugledaše me. Žvaću doručak. Upitno bulje u visokog stranca sa bajkom i dugom kosom. Prvi red krivi vrat. Ne žurim. Zaustavljam se na pola puta do njih. Spuštam stopu, parkiram bajk. Otkopčam neseser, okačim ga o lijevo rame. Saginjem se, popravljam desnu nogavicu. Vratovi već bole, radoznalost raste. Podižem stopu, nastavljam prema njima. Devet pari očiju urla isto pitanje.
DOBAR DAN, JA SAM ALEKSANDAR MATOVIĆ. TRAŽIM g.R.
Nema takvog ođe. Evo ga, ovaj. Dva prsta u jednog starca. Sijeda kosa, lice zgužvano, nos baburast. Kako reče? A, da. To je onaj što ga je Jušković preporučio. Biljana je kratkocrnokosa, džins, patike. Aha, ovaj… ne žurim, samo vi dovršite klopu, čekaću tamo. Odlazim tamo i čekam. Petnaest, dvadeset minuta, dvije cigarete. Biljana ustaje. Duge noge, široko dupe. Prinosi svoju visinu do mene. Isti nivo, ona i ja. Znaš kako, ođe se radi, bla bla. Ujutru u sedam. Vidi prvo u biro. Da, u biro. Kod Dubravke.



12



Lice mu je neispavano, podočnjaci. Ljut je na ovaj dan. Metalna vrata škripe. Đe si do sad. Crna majica, crne pantalone, crne patike. Ajde, oćeš li ga gore. Uzimam bajk za okvir. Nosim ga uz stepenice. Do prvog sprata, do Mičovog stana. Zaključavam ga za ogradu i silazim dolje. U jednoj ruci diskovi, u drugoj papir. Krećemo neđe, počinjemo razgovor. Mojih deset kilometara su rastjerali san, on je ustao prije dvadeset minuta. Jutro je oblačno.
Dan kojekakav. Mliječni restoran iz Zahumlja. Dva sa sirom, jogurt. Bez izvolite, prijatno. Bez salveta. Bez hvala, doći ćemo opet. Posle ovog bi valjda biti siti. Aha. Mič baca ironiju. Pola tri. Kafana ,,Njujork’’, glavna ulica. Vrata otvorena, kiša sipi. Na terasi pod tendom, dvije djeve. Unutra nas dva. I popodnevne kave dvije. I dvoje novina, pozicija – opozicija. RNR iz velikih starih zvučnika. Vlasnik je moj ratni drug. Ulazi, osmjeh, rukohvatanije. Konobari nas poštuju. Mislim, naše evre. Dvije kave – jedan evro. Skroman doprinos Saletovom lagodnom životu.




13




Podsjetnik za nedjelju 17.septembar 2006.
-          Kupiti olovku
-          Kremen za zipa
-          Potražiti neki film
Pod uslovom da kiša ne umokri stvar.



14



Ne volim da radim. Ali s vremena na vrijeme moram. Kinta je neophodna. Iznad mene lebdi skori odlazak na Goli Otok tj.poluostrvo Lušticu. Tamo me čekaju dugi sunčani dani, radom ispunjeni. I u svakom dvadeset evra. Hrana u izobilju i smještaj u drvenoj kućici. Komarci su valjda otišli. Neki ljudi što vole da lažu su stalno tu. Njihove laži su interesantne i krupne. More je nepregledno. U njemu se možeš utopiti ili osvježiti. Ovo drugo je prihvatljivije.



15



Ovo nije bilo loše. Naprotiv, bilo je dobro.
Kišno predvečerje, glavna ulica. Ima vremena. Bitke počinju posle pola devet. Prislanjam bicikl uz ulaz, prednji točak viri unutra. Potencijalnom lopovu je otežan posao. Ulazim. Kišna cerada, kapuljača na leđima. Neonsko svijetlo. Ispred table sa kvotama prislonjen pandur. Njegova kabanica je do peta. Suva. Skreće pogled sa tv-a i oštro me pogleda. Opušten sam, sa mnom je sve ok. Prilazim pultu. Drot vraća pogled. Nastavlja da prati Junajtedovu igru. Pult. Sa druge strane je krmak 40tih godina, u prljavom džinsu. Stoji. Valjda je sjedio cijeli dan. Za sivno čudo, ćuti. Nikakvog roktanja. Otvaram neseser, vadim ispisan tiket. Guram ga ispod stakla. Krmak gleda papir. Njegova njuška. KAKVA SU TI OVO GOVNA čujem njegove krmeće misli. Uzima listić, kuca po tastaturi. Provlačim deset evra. Krmak ih uzima. Kompjuter izbaca zvanični tiket. Isti ide u nes. Zakopčavam kabanicu. Vratićeš ti to meni sjutra duplo, pederu. Krećem ka vratima, bacam pogled na uzvišeni tv. Momci trče za loptom. Junated – Arsenal 0 : 0. Izlazim.
Bajk je tu.
Prvi mrak.
Sipi.
Odoh kući.
STIGLO JE  SJUTRA ja sam srećan i sunčanoga sjaja pun. Ista ulica, isti objekat. Ista sitna kiša. Iza pulta je sad zlatokosa djeva. I neki tipovi okolo. Djeva lijevim ramenom i bradom pritiska telefonsku slušalicu. Vadim jučerašnji tiket, provalčim ispod stakla.
Imao sam neki dobitak.
Djeva priča s nekim. NE ZNAM, NIJESAM ZVALA, ŽIVI UŽAS. Moj tiket ponovo aktivira kompjuter. Djeva otvara fioku. Dvije desetice. Stavlja ispred mene. VAŽI, ZVAĆU TE. Uzimam lovu i izlazim. Mobilni telefon bira Mičov broj. Zvoni. Alo. Pogodi odakle sam sad izašao i šta sam tamo uzeo. Opušteno koračam prema centru. Ja sam jedan srećan pas i sada ću mahati repom.



16



Danas sam po periferiji nikšićkoj tražio tipa koji u oglasima nudi posao. Našao sam ga posle dvadesetominutnog traženija. Tip na glavi ima sijedu kosu.
Treba mi radnik, to je tačno, ali neki sa strane. Iz Mostara, recimo.
Da ga lakš zajebeš za pare, pomislih.
Tip ne ostavlja baš neki utisak. Pita da li se opijam i da li kradem. Jesam li kavgadžija. Hoću li dijeliti megdan po ovim livadama s njim ako me angažuje. Još reče da ne mogu raditi sa ovolikom kosom.
Imaš torbicu, ti si neki grof.
Ne seri stari, pomislih. Ostavih mu broj telefona na papiru za varenje.
Papir za varenje.
Vratio sam se kući i najeo kao izgaldnjeli kurjak.
17
Danas ljudi žive 24 sata na dan. U moje vrijeme život je prestajao  u deset uveče. Živjelo se sporo i kratko. U sedam i petnaest crtani film, u pola osam dnevnik. Posle toga, u osam, politička emisija. U njoj su pametni i ozbiljni ljudi vodili dosadan razgovor. Niko ih ništa nije razumijevao.
U grad se nije išlo.
Spavao sam na silu, budio se rano. Svima nam je bilo dosadno.
Meni najviše.
18
O ženama malo šta znam, duvan poznajem tu i tamo, o gitarama znam pođešta. Kad hodam gradom ruke su mi u džepovima, korak opušten. Djeva iz butika mi je rekla da djelujem kao zanesenjak. Možda sam se i zanio, ko zna.
Ljudima danas puno znači televizor. Desetina kanala im nisu dovoljni. Kupuju satelitske antene, dobijaju nekoliko hiljada istih. Pretpalaćuju se na kablovsku – još koja stotka njih. Plus kopjuter, inetrnet, skupi mobilni telefoni. Izgleda da život nikada nije bio dosadniji.
Neki ljudi govore istinu, neki je zaobilaze, neki lažu često. Neko za sebe tvrdi da je boem a u stvari je snob.  


 2014

                                                 1



U Petrovcu su sve ulice slijepe. Gradić nije ''protočan'' kao većina drugih na svijetu. Ulazi se odozgo, od Budve ili od Bara. Tuda se mora i izaći.
Uzmimo ovaj ulaz od Meke. Primjeti se tek kad se pred njega bane. Put se spušta pored modernih i pustih malih zgrada. Na njima i oko njih je sve vještačko, neživo. Sve je ''kao''. Na jednoj terasi postoji čak i travnjak. Naravno, ''trava'' je od plastike ili sličnog materijala. Zelena je kao prava, a zapravo je mrtav predmet.
Malo niže, pojavljuju se besmislene stambene građevine i sa lijeve strane. Živo čeljade na uskom trotoaru se neće vidjeti, poneki će automobil, potpuno nov,  proći.
Onda se stiže do autobuske stanice. Ili do nečega što je nekad bilo TO. Napravljena negdje posle rata. Tvrdoglavo odolijeva novom vremenu. Ima dva lica – ljetnje i zimsko. I jedno i drugo je naborano i umorno.
Veliki plato sa istrošenom asfaltnom podlogom, objekat sa nekoliko prostorija i streha. Ljeti ova stanica, koja je nadživjela samu sebe, pokušava zamaštrakati oči turistima mladim djevojkama i prefarbanim odajama sa zapadne strane objekta. Na bijelim papirima je istaknut red vožnje, iza stakla je okačen zidni sat sa bijelom pločom i arapskim ciframa. Jedina stvar vrijedna pogleda na ovom sumornom mjestu.
Mlade djeve, ljeti angažovane, skoro da mole putnike da kartu kupe kod njih, a ne u autobusu. Cijena je ista, to obično kažu po dva puta, a i piše – crno na bijelo. Uzalud. Naš narod, a i gosti, nemaju povjeranja u ovu zemlju. (Podrazumijeva se da je ''šminkanje'' stanice državna rabota.) na taj vapaj ljudi klimnu glavom i vrate pogled tamo odakle očekuju da će se pojaviti autobus. Djeva se tad vrati u svoju prostoriju gdje, kao, ima nekog posla.
Da bi ''šminka'' bila potpuna, u vrijeme najezde turista, u stanicu se ne može ući na četiri ili više točkova ako je kapija zatvorena. Tako je svukuda, pa i ovdje. Kapiju glumi niko drugi do konop. Da, konop. Rastegnut između dva znaka na ulazu. S početka, tamo je sjedio kapijootvarač-zatvarač, na plastičnoj stolici, ispod malog suncobrana. Spuštao je konop okićen krpicama živih boja kad bi došao autobus ili vrijedni taksista. Vjerovatno mu je bilo vruće na ljetnjem suncu pa ja često tražio spas ispod strehe sa ostalim putnicima. A onda je, ne zna se kad i ne zna se kome, sinula opasna ideja – kapija na daljinsko upravljanje! Pa da, zašto ne raditi kao i drugi? Konop se izdužio za nekoliko desetina metara, naslonio se na betonsku kantu za smeće i produžio do strehe. Plastična stolica je pobjegla sa vrelog sunca i skrasila se u hladovini. Sad se konop povlači sa daljine, sa daljine se i pušta.
Kad ljeto ode sa poslednjim turistima, vremešna stanica opet opusti. Kao sad, u novembru. Tada ovdje nema nikog. Radoznali putnik, prekraćujući vrijeme do dolaska busa, može viriti kroz prljavo staklo prostorije na istočnoj strani zgrade. A unutra može vidjeti puno zanimljivih stvari – sat koji ne radi, stare novine što skupljaju prašinu ko zna otkad, kore od nara, razvaljenu drvenu stolicu, razbacane kese. I broj telefona. Nečiji. I izblijedele postere kojima je sunce davno popilo svaku boju. Ponekad, veoma rijetko, iza stakla zasjedne starije čeljade ženskog pola. Na oko djeluje kao i sama stanica – zapušteno. Kad otvori prozorče na šalteru koji nikom ne treba ni zimi ni ljeti, putnika otuda zapuhne miris neprovjetrene prostorije i ko zna čega još. Čeljade sa druge strane ima ratoboran izraz lica i ubojit pogled. I gustu crnu kosu za koju se ne može reći da je njegovana.
Kad se krene dolje niz ulicu (ovdje je sve uzbro/nizbrdo) jedino što se može vidjeti je beton, u raznim oblicima. Uglavnom su to bezlične male zgrade u kojima niko ne živi.
Tako se stiže do samoposluge. Tek tu se nešto malo osjeti život. Na parkingu uvijek dežura nekoliko taksista. Kao kurve pilje u prolaznike čekajući rijetke mušterije.
Jednim od mnogih prolaza između zgrada, stiže se do šetališta i plaže, i tad se vidi nekadašnje lice ovog mirnog primorskog mjesta.
U prvom redu kuća ima nekoliko kamenih starica koje pamte davna vremena. I koje vijekovima slušaju huk mora. I njima su se približile ove nove, moderne, bez lika i duše.



                                                                     2



U Petrovac sam prvi put došao 2008. Do tad sam imao priliku da prođem kroz ovo mjesto, nikada se nisam zadržavao. Sada me je ovdje dovela ljubav, ne prema moru već prema mojoj Vesni. O, kako sam je zavolio tada! A volim je i sad. Otrcani tridesetpetogodišnji pas sa konjskim repom je podvio šape pored mora. Napustio Nikšić i sa ljubavi svog života svio  gnijezdo. Idućeg ljeta stiže nam Teodora. Njen prvi bebinji plač udari pečat novom životu.



                                                                       3



Sada Teodora ima pet godina, nasmijana je i razigrana, ide u vrtić. Ja, ozbiljni i sveznajući fader, držim je za ručicu i mudro odgovaram na dječija pitanja. Sve znam, pa i to čime se hrane pingvini. (Ribama, valjda?)
Pamtim kad sam je prvi put vidio, na rukama babice. Crvena u licu, sat posle rođenja. GLEDALA ME JE PRAVO U OČI i nije plakala. Ja sam se topio a ona podigla prstić i GLEDALA ME. I babica se topila, očekujući bakšiš. Tog dana je otišla kući praznih džepova, što se mene tiče.
Ostale su u porodilištu tri ili četiri dana. Vraćajući se kući vrelim autobusom, pročitah Vesninu poruku: ''Sva na tebe liči, čak i usta drži kao ti kad spava!''  Tad starom keru krenuše suze. Obrisah ih, mogao bi neko u busu pomisliti da ovaj čupavi dugonja (sigurno je drogaš!) nije uzeo sledovanje pa je pao u krizu.
4
Nikako da primjetim da se ovdašnji ljudi druže međusobno. A i nekako su mlaki, neživo djeluju. Kad se jave na ulici, nisi načisto jesu li to uradili ili ne. Mobilni telefon nikom ne zvoni. Niko ne telefonira ulicom. Kao da se  ništa ne događa. Mirno. Mrtvo.
Ovdje, prema poslednjem brojanju žive čeljadi, bitiše oko hiljadu i sto duša. U Nikšiću oko sedamdeset pet hiljada.


                                                                    5


Ljudi ovdje obožavaju trenerke. Sive. Nekako im se boja slaže. Mislim, ide uz njihovu bezličnost. Njih nekoliko redovno srećem na trgu roditelja. Tako sam u sebi nazvao školsko dvorište. Siva Trenerka jedinica i Siva Trenerka dvojka se nekako ističu. Isprva sam mislio da su braća – visoki i ćelavi oba, približnih godina svoje starosti. Jedinica se otima monotonom životu, pokušava biti energičan i duhovit kao pubertetlija. Dvojka se pomirio sa svojom dosadom. Mutnog pogleda, poluglasno prati jedinicu. Ponekad iz njega nešto krene, počne ispravljati neku sitniju društvenu nepravdu, ali i to brzo zgasne. Jedinica ode u kafanu pa se tamo naglas šali, kaže. Onda zovemo radio da nam puste pjesmu, oduševljeno priča. Blago njima. Kakva poslepodnevna avantura.
Kafane su uglavnom sve na šetalištu. Zimi su otvorene jedna ili dvije. Gore kod pošte je bircuz. U sedam su svi dežurni tu. Pričaju međusobno i sa konobarom. Malo iznad, kod pijace koja radi samo kad je lijepo vrijeme, još jedan birc. Ispred njega je izjutra parkiran sivi pandurski automobil sa ofucanim sjedištima. I sa rotacionim plavim svijetlom pored volana. DŽON MEKLEJN OVDJE ISPIJA JUTARNJU KAFU. Možda jede i krofne, ko zna.
Prošle godine me je pandur zaustavio na ulici. Dolje prema školi, kad sam išao po Teodoru. Krajnje primitivno je odglumio da me ne poznaje, i čudio se mojoj tadašnjoj nevažećoj ličnoj karti. Bilmez je visočiji od mene, znači preko dva metra. I krupniji. Posle sam htio da odem kod njegovog komandira da im kažem da me ne zaustavljaju kao gangstera, ali sam saznao da tu radi samo po jedan drot. Glava im je u turističkoj metropoli.
Sledećih dana me je glupander gledao nekako toplo, očekivao da mu se javim, valjda, sad kad smo se upoznali. Nije dobio pozdrav od mene. Stanica je odmah pored škole i vrtića, sretamo se svakog jutra i svakog podneva. Ali mu se i dalje ne javljam. Ko ga jebe, neka se drži za pištolj. I  pendrek.
(Panduri znaju sve. Jedan od njih je za sebe rekao – jednom pandur, uvijek špijun.)


                                                                     6 


 2015

SAT U ČEKAONICI RADI! Pomislih da je slučajno stao u pola osam ali se velika kazaljka pomjeri pred mojim očima. I mala. Pomjerale su se do osam sati, ne znam šta je posle bilo. Ušli smo kod doce Teodora i ja a posle zaboravih ovog velikog crvenog gospodina sa crnim ciframa i duguljastim kazaljkama koji je mirno i dostojanstveno sa zida gledao kroz prozor.
Ovi zidni satovi me uvijek podsjete na Jugoslaviju. U Nikšiću nijedan ne radi. U Titogradu takođe. U Budvi su umrli kad i bivša država, pretpostavljam.
A ovaj u Petrovcu mirno kuca. I ne progovara, makar nas u čekaonici bilo dvadeset.
7
Kad je noć hladna a sjeverac galami i povija grane, volim da se spustim dolje do šetališta. Nigdje nikog. Neonske svetiljke koje ljeti obasjavaju pločnik  sporim turistima, sada kao da pojačavaju hladnoću.
Krenem od zapadne ka istočnoj strani ,,donje’’ ulice. Ruke u džepove, kapu na glavu. Slijeva je nekoliko starih dama u društvu ovih mladih kastižica. Ove prve ćute, one druge misle na novac. A sve prazne i zaključane.
Sa desne strane huči Jadran. To radi otkako je svijeta i vijeka. A ja hučem od 1973.
Starica na broju 43 je i mrtva i slijepa. Iskopane oči, koje su nekada bile prozori i vrata, gledaju ka moru. Zastanem. NA OVOJ ADRESI, U OVOJ KUĆI,  NEKADA JE ŽIVIO KAPETAN, VOLIO JE MLADU LIJEPU ĐURĐINU. OTIŠAO JE NA PLOVIDBU I NIKADA SE NIJE VRATIO. ĐURĐINA GA JE ČEKALA NA PROZORU I BRISALA SUZE… moja mašta dobija krila u februarskoj noći.
Krenem dalje, čujem korake iza sebe. Ne okrećem se. Ubrzo pored mene protutnje dva mladića. Skijaške jakne, vratovi uvučeni u podignute okovratnike, ne nose kape.
Stignem do klupe koju od svijetla neonskog štite grane masline. Sjednem, izvadim cigarete. Srebrni zippo bljesne, povučem dim. Na ostrvu, stotinjak metara prema pučini, trepće crveni fenjer.
Jedina kuća sa ove strane šetališta je takođe od kamena. Zaključana i mračna osim žutog svijetla u potkrovlju. Prozor je nevelik, vidi se plafon. Ko li je tamo? OZREN OBLAK ŠETA PO SOBI DOK DRVENI POD ŠKRIPI. PO STOLU RAZBACANI PAPIRI. PIŠE GUŠČIJIM PEROM, UMAČE U MASTIONICU. U UGLU ORMAR, PORED VRATA NERASPREMLJEN KREVET. NA DRŽAČU BIJELI METALNI LAVOR, U NJEMU USTAJALA VODA. RUKOPIS MORA ZAVRŠITI DO NEDJELJE. PIŠE DVA MJESECA BEZ AVANSA, NEKOLIKO NOVČIĆA JE OSTALO U DŽEPU JEDINIH PANTALONA. DOBIJENIM PARAMA ĆE PLATITI STANISLAVU DA GA SVOJIM BRODIĆEM ODVEZE KUĆI, SVOJOJ VOLJENOJ… mojoj mašti nikad dosta.
Pogledam na sat – pola sedam. Ustajem, cigaretu gasim na rubu kante za smeće. Nastavljam prema onim građevinama u koje pilje jaki reflektori.  
8
Arsen Lupen, lopov gospodin kojeg su i murjaci gotivili. To sam ja. Mislim, bio sam jedne noći, u očima jedne babe. U ovdašnjoj samoposluzi. Znamo da je Lupen umio ,,iz oka’’ ukrasti. Vjerovatno i ja umijem tako… Bakutaner je na kasi pakovao namirnice u kesu. Kasirka je kuckala po tastaturi. Ne volim da buljim u tuđu korpu, ne volim ni da bulje u moju. Visoki mudri pisac u crnom kaputu gleda kroz zidove prodavnice razmišljajući o beskonačnosti, tražeći mjeru univerzumu… JEST’ VRAGA! Bakac, baca kose poglede u ovog dugonju koji je na svašta spreman. Pruža kasirki karticu pa još nešto. Prije toga ju je ćutke povukla za rukav. Kasirka je shvatila – aha… reče. Bakac opet iskosa… VIĐEĐĆE MI PINK KOD PA ĆE MI SVAKI DINAR UZET’… čujem njene suptilne misli. I dalje gledam kroz zid dok me radnica ne prene iz misli. IZVOLITE…

                                                       ********

                                

Tužni je prije nekoliko godina imao psa. Bio je srednje mali, crn i ponegdje bijel. I živčan, baš kao i Tužni. Dobro, Tužni nije samo živčan, malo je i ... nekako, nikakav. Kinji sina još uvijek, iako je ovaj u srednjim godinama. Gega se uz ovu uzbrdicu, do početka šume, noseći svoje tmurne misli. Usput zaviri u sva tri kontejnera. Tek onako, da vidi ima li šta novo. Je li se nešto preko noći nakupilo. Nekako prebaci brkove i kačket preko ivice i kosijerom prodžara po sadržaju. Odabere jednu kesu, okači je o ručku. Posle će je pregledati, sad nema vremena.
Dok je njegov pas bio tu, put od moje zgrade dolje prema gradu bio je sadržajniji. S početka me je čekao kod klupe ili tu kod gornjeg parkinga. Uperio bi pogled u mene dok bih se spuštao između borova. I ja bih gledao u njegovu bijelu fleku na psećem licu. Sami na ulici. Kad bi se odstojanje smanjilo na desetak metara, usledio bi histerični napad. Zavrišti, pokaže mi zube. Pustim ga na metar – dva i viknem BEGAJ! Ponekad bih mahnuo rukom. U tom trenutku bi se napad pretvorio u panični bijeg. Nije imao baš jaku ličnost. Nije vjerovao u sebe.

Jednom me je sačeko kod kapele. Opet sami na ulici. Puste zgrade sa zaključanim stanovima ne računam u prisutne. Uperio pogled u mene. I ja u njega. Onda je malo nakrivio glavu. I ja. To ga je u trenutku toliko iznerviralo da je napad započeo sa dvadesetak metara. Histerija, zubi, vriska.  Onda bijeg.
To je tako trajalo mjesecima.
Jednog jutra me je sačekao kod donjeg parkinga. ALI ovog puta je umjesto mene posmatrao panoramu grada. Bio je zamišljen. Prošao sam pored njega a da me nije registrovao. Sledećih dana me je ignorisao. I ja njega.
Posle nekoliko godina je nestao. Možda je umro. Možda preselio u Budvu.


                                                      *********


Kad putujem iz Petrovca u Nikšić, obično idem vozom. Busom do Bara, prvo. Voz nov, siv. Jedva čeka da krene. Pokreće ga struja. (Je li struju izmislio Tesla?)
Jednog ljeta, tako, odlučim da putujem. Teodora i Vesna su već bile u N-u. Polazi na vrijeme, u 18.35h. Singer ispod ruke, karta u novčaniku. Sjednem, otvorim knjigu. Sunce je na zapadu, obasjava vagon. Poluprazan. Kreće. Pjavljuje se prosijedi tip. Nalickan, frizura moderna. Uz uzdah sjedne preko puta mene. Baš nije imao gdje drugo! Pogledam ga kroz tamne djozluke – i u trenutku mi bude jasno. Tip očekuje da mu se nešto desi! E pa, pomislim, zajebao si se. Nastavim da čitam.
Negdje posle Šušnja, ponovo uzdah. Ode.
Voz ulazi u opjevano Sutomore. Kroz otvoren prozor dopire žamor. Pogledam – oj ha! I svi će te ovamo?!
Debeloguza trupi pored mene i haknu me do prozora. Nisam se dao. Nisam je pogledao. Singer je nastavio da mi pripovjeda. IMATE OĐE MJESTA! Djeca posjedaše. Odjednom je vagon krcat. Znoj. Galama. Srećom pa je putovanje do Titograda bučno...

U glavnom gradu se čeka veselih 45 minuta. Ali je zato mir u vagonu. Tek poneko mjesto zauzeto. Predvečerje. Puno ljudi na peronu, torbe, koferi, osunčana tijela. Milicionari su plavi. I ugojeni, malo pješače. Izlazim, vadim cigarete iz nesa, zipo bljesnu. Posle nekoliko minuta natrag. Singer.
Napokon, kreće. Trenje je svedeno na minimum. Buka takođe. Klima – uređaj huči.
AJDE MAJKO, SJEDI OĐE.

 Zar opet?!

Žuta dovodi MAJKU i poperi je preko puta mene. Bakica je u ljetnoj haljini, bočica vode u ruci. Žuta je nervozna – zapela MAJKA da putuje. Ni ona nji nije nikud vodila.
MAJKA gucnu malo vode, pridrža bočicu otvorenu pa me posu po koljenu. Tek tako, zbivanja radi. Au, izvini, momak... MAJKO, JADNA, ŠTA TI JE?! Stisnem zube, vratim se Singeru. A nije ti to ništa, ovo je čista voda... baba, 'ajd dodaj i – ne zajebaji momak – pa da ugođaj bude kompletan!
Svijetla u vagonu su jaka, ne naprežem oči. Ignorišem sve putnike. Prije stanice Spuž MAJKA se oglašava – a je li ovo voz za Nikšić?  A NE ONO MAJKO NEGO ZA BIJELO POLJE! Žutoj je puna kapa MAJKE.  Šta će. Sa onakvom đecom, onaj gad ih ostavio... a možda je takva samo iz dosade.

Tako to biva. Nekad putujem do drugog grada, nekad do prodavnice. Putovanju se u zube ne gleda.

                                                              *************



Tužni ne nosi svoju sumornost sam, ima on svog bakca. Bakac se posle sezone rijetko pojavljuje u javnosti, što će reći, niz ulicu od kuće do prodavnice. Ljeti je u nekom haljetku, zimi u otrobljenoj trenerci. Jednom me je u prolazu pogledala – ne bih da se ponovi taj doživljaj. Kratka sijeda kosa, velika glava, lice bez tragova smijeha. Pogled njen je … jama. Konc logor. Tunel bez svijetla na kraju.
Prošlog ljeta, u julskoj noći sparnoj, dok su turisti tromo šetali gore – dolje ne znajući šta sa sobom, stajala je na trotoaru, dolje kod prodavnice. Stajala je angažovano. Haljetak, debele bose noge u sandalama, mobilni telefon u ruci. Premještala se s noge na nogu i glasno uzvkivala AGHRRAMMBB  KAHGMB  KAHGMMB. I strijeljela prolaznike pogledom. Njen je stav jasno govorio – NAPIĆU SE KRVI NEKOM NOĆAS! Posle sam je vidio u prodavnici na šetalištu, isto tako prijeteći je stajala pored polica sa grickalicama. DA VIDIM TOG JUNAKA KOJI ĆE NOĆAS UKRASTI SMOKI PORED MENE ŽIVE.  Ne vjerujem da se iko drznuo.
Glavno dnevno zbivanje ovdje je okup u školskom dvorištu. Posle dva, vrata ovog hrama znanja se zaključavaju, tada i grad zamire. Ali je do tad u dvorištu živo. Djeca trče, igraju se, stariji đaci pričaju i ,,kuliraju’’. Roditelji ih ujutru dovode, mi kojima su djeca prvačići, zadržimo se do prvog zvona. Posle toga -  razlaz. Neko ide kući, rijetki na posao. Ja hitam da trošim svoja tri sata. Zgubidanišem uz kavu, cigar i neku knjigu. U pola dvanaest smo opet u dvorištu. Očevi, kao, nešto pričaju, majke su opuštene i moderne. Zauzmemo oklone klupe dok se djeca igraju. Trg roditelja. Forum. Često je tu ,,holivuđanka’’. Reprezentativni  ženski  primjerak ovdašnjeg bogatstva. I sujete. Bolje reći – taštine.  Za lijepog vremena voli da obnaži svoju ramenu kost. Osmijeh, naočari. U svojoj usahlosti teško da može privući požudan pogled. Iako se trud njen vidi sa vrha zgrade. Djeluje kao da se hrani tri puta sedmično. Oblači šest puta dnevno.
Sjedim na klupi, gledam u ništa. Pušim. MUDRI PISAC MUDRUJE SVOJU MUDROST. Zapravo razmišljam kako ću se zadihati i oznojiti uz XIII ulicu.
U 12 i 25 zvonce oglašava završetak petog časa. Kraj igranju. Ustajem,  zabacim na rame đačku torbu koja je teška za Teodorina šestogodišnja leđa, objavim pokret i, ruku za ruku, uputimo se ka gornjoj kapiji. Kako je bilo danas, jeste li imali engleski, hoćeš li me naučiti neku novu riječ. Korak po korak, eto nas na našem brdu. Majka će doći u pola dva, danas je dežurna.
                                                             ***********

Novembar je stigao, kako je i najavljeno. S početka bio suv, od prije neki dan – potpuno mokar.
Neko je na netu komentarisao rad u NASA –i. Neko je rekao da mu je dječački san bio da radi tamo. Napisao sam u polju za komentare – ja sam želio da budem mašinovođa. Tip je odgovorio – snovi su snovi, zašto da ne… ej ljudi, zajebavam se! Ovo poslednje nisam napisao. Oduvijek sam želio da budem muzikant. Da uzmem gitaru u ruke, da sviram, da me ljudi slušaju. Posle kafanske karijere, ta je želja isparila. Otišla je i mladost. Sad starujem starost. Nekad davno, u Ilustrovanoj Politici sam pročitao da su Japanci izračunali kad se završava mladost – u trideset petoj. Po toj računici, star sam već sedam godina. Trećepozivac. Ako se zarati – neće od mene biti neke vajde. Ljuštiću krtolu i ubacati u vojnički kazan. Dok granata ne pogodi komoru.



                             ZGUBIDANOV  DNEVNIK  2016



Provlači se januar kroz ogoljelo granje… jest’, kako da ne. Borove iglice su uvijek tu, svaka grana je obučena svih dvanaest mjeseci u godini. Šta ima u tome što je neko drveće zimzeleno? Ništa. Dosada. Nikakve promjene.
U Petrovcu zimi nigdje nikog. U janurau, dok traje zimski raspust još više nigdje nikog. Čak ni poštar ne zvrnda okolo na žutom mopedu. Prethodni su mu ukrali, kaže. Ko? Lopovi. Ili lopov. Uzalud kamera čkilji sa vrha zide. Lopovi ne ljube kamere.
Jak vjetar ,,sjevernih smjerova’’ šiba po pustoj varoši. Zimsko sunce iskezilo hladne zube. Oblačim kaput, stavljam kapu i izlazim. Cipele me nose dolje prema gradu. Pređem ulicu i zaputim se ka šetalištu. Dvije mame su izvele dvoje djece. Da se poigraju na čarobnom betonu. Zimske skijaške jakne, rukavice. Prošetam do tvrđave. Na pristaništu se zaustavljam, buljim u pučinu. Zalazak sunca samo što nije otpočeo. Vjetar je ovdje još jači. More se nešto, kao, ljuti. Umjetnik u meni progovori, vadim telefon iz džepa koji u sebi fotoaparat krije. Škljocam njime dok mi se prsti koče. Ali je umjetnik u meni jači od zime. Pučina, pusta plaža, tvrđava. Objektiv ih sve trpa u memoriju. Penjem se krivudavim stepenicama. Pucam i odozgo. Ovdje tako duva da mi gasi cigaretu. Oprezno nazad. Ako me gurne i ako se stropoštam na oštro kamenje, iza mene će ostati neke riječi, nešto kao – NE ZNA SE ŠTA JE NEGDAŠNJEG MUZIKANTA IZVUKLO IZ TOPLOG DOMA DA PO VJETRU OLUJNE JAČINE  BAZA PO PUSTOM PETROVCU I PENTRA SE PO OVDAŠNJOJ TVRĐAVI KOJA JE ZANIMLJIVA SAMO DOKONIM TURISTIMA IZ BIJELOG SVIJETA I TO SAMO LJETI KAD UGRIJE ŽIŠKA NEBESKA  A NE SADA KAD JE TEMPERATURA VAZDUHA ZNATNO ISPOD NULE… Micev bi bio zgrožen.
Vraćam se istim putem, pored dvije mame i dvoje djece koja nešto viču. Osjećam glad, osjećam hladnoću više nego prije. Telefon je u džepu, ruke takođe.
Stižem, vadim ključ, otvaram vrata. Dome, slatki dome. Svlačim kaput, sjedam na kauč i počinjem raditi što i većina naroda ovdašnjeg, u trenucima ovim – gledam u televizor i divim se programu njegovom.
                                                        **********


U Politici od petka da čitam da je James Bond bio naše gore list. Mnoge je zavrnuo, prošpijunao, možda i upucao.  Postoje sumnje da je lično Adolf  bio ljut na njega. Zeznuo ga nešto u vezi sa nekim napadima vojnim. Kao, Hiki je htio da napadne sa ove strane ali mu je James, tj. Dušan, rekao – jok, napadni ih sa one! I tu ga je zeznuo. Možda nas je firer od tad mrzio duplo više nego do tad. Ništa sad, kasno je. Da je dobio rat, možda bi smo sada svi vozili mercedese. Kako bi nam se zvala zemlja? Crna Njemačka? Germanska Gora? Šta bi bilo kad bi bilo. Ko zna. A možda nas uopšte ne bi ni bilo. Možda bi gradonačelnik Nikšića bio Oto Miler. A ovdašnje apartmane i sobe, umjesto Radojke i Veljka izdavali Gertruda i Ditrih. DOĐITE NA NJEMAČKO VIŠEVJEKOVNO PRIMORJE DA ZAJEDNO MIJEŠAMO VIŠNJEVAČU I PIVO.  Ipak, dođite na ovo naše, da se malo brčnete i osunčate i da vam prebrojimo pare.

                                                       ************

Bitišu ovdje i dva grobara lokalca. Mislim, ne zatrpavaju mrtve nego, kao, nešto rade tu u kapeli. Odmah dolje, niz pustu ulicu, uz groblje. Pošto ovdje skoro svaka građevina ,,visi’’, tako i kapela stoji. Nikako da se surva na ulicu. Možda i neće, kad nije do sad.
Ova dvojica aktivnih dokonjaka imaju prostoriju baš ispod onog dijela gdje se dijele i primaju izrazi saučešća. Ulaz sa listre. Svakog jutra nešto prije osam, lete na posao. Ako ovaj dođe prije onoga, preuzeće mu posao pa će onaj postati višak. Zato onaj sa vrata beči – ČEKAJ, ZAJEDNO ĆEMO! Onaj je nekad vozio crvenu stodvadesetosmicu, sad je pješak. Naočari, ruka u džepu. Kišobran kad je oblačno. Frlja nogavice jednu o drugu kao dijete u skafanderu skijaškome. Žuri.
Sinoć posle šest spustim se do biblioteke. Ali – jadac! RADNO VRIJEME JU CRVENA KOMUNA OD 8 D0 18. Plus rešetka, plus pogašena svijetla. Pola sedam. Februarska noć. Na šetalištu upaljena svijetla. Nikog. Mislim, tu sam ja i žućkasti pas. Ja sa knjigama ispod ruke, on sa krznom. I psećim mislima. Sa obližnje terase cvili Parni valjak. Aki muči muke ljubavne još od osamdeset i neke.
Ujutru sam opet došao, sad je stara kuća otključana i živa. Prvi sprat. BIBLIOTEKA. Po odluci… po članu tom i tom, godišnja članarina je pet evra. Dobro.
ISLEDNIK . NIN-ova nagrada za 2015 godinu. Potpišem se na kartončić i zapetam kuda sam prstao – niz uske stepenice. Produžim šetalištem prema betonskom groblju koje je trebalo postati hotel. Četvrti čas se završava u 11 i 35. Teodoru za ruku pa ćemo čavrljajući kući.

,,NIN’’ je razočarao, po novom dobrom pravilu. Nekada su ga dobijali pravi pisci, Dobrica, Meša, Dragoslav. Sada – što je dosadnije to su veće šanse za dobijanje nagrade. I Alfred Nobel se prevrće u grobu. Uzalud onoliki dinamit i onoliki fond. Osim dosadnih pisaca ,,Nobel’’ ide i u ruke prezidentima koji puškama i bombama šire mir u svijetu. Strašno, strašno, rekao bi Duško Radović.



Коментари

Популарни постови са овог блога

GRAD (Momčilu B.)

Noć kraj jezera

O GLIGORU SVE NAJBOLJE