TOZOVE PRIČE

   Bilo je to u ono vrijeme kad sam kobajagi išao u školu. I toboš nešto učio. A zapravo mi je najveća briga bila kako da sakrijem onolike kečeve. I još poneka.    Briga.   Kad ću zvanično odrasti?   Pa da propušim javno...   I kako se uopšte priča sa đevojkama? Osim onog pubertetskog keženja i dobacivanja.    Zahvaljujući drugim smjenama, često sam u stanu bivao sam. U popodnevnim satima. Što mi je godilo.    Tada smo već bili preselili u ,,integralovo'' naselje. Nov kvart, uređeni travnjaci, parkinzi, trotoari. Iza zgrade igralište - tobogan, ljuljaška, klackalica. Zgrade sa žutim i kafenim fasadama, veliki stanovi, široki balkoni. Drvoredi koji će za koju godinu dotaći nebo. I djeca i odrasli gotovo uvijek napolju. Rokenrol sa Slobovog kasetofona.   Za 1985 godinu to je bio veliki urbanistički pomak.   Hit naselje u Nikšiću.   Marija je došla dvije ili tri godine kasnije.   Kasnog septembarskog popodneva.   Dan je bio topao, žut.

    ... prošli su svi moji vozovi, čit'o sam današnje novine nisu izvučeni moji lozovi   Krivi je živio u ,,Centrokopu'', na četvrtom spratu. Ne sjećam se u kom ulazu. Peti sprat je bio kao slijepo oko, nije bilo stanova, samo jedan uzan prostor.     1987     Kad su moji bili druga smjena, dobijao sam zeru slobode pa sam mogao cunjati po gradu do devet uveče. Vraćao sam se sat ranije, za svaki slučaj.    To su bila moja popodneva.   Nezaboravna.   Nekad sam ih trošio sa Radovanom, nekad sa Krivim.    Svaka druga sedmica je bila sloboda. Svaka prva - kobajagi učenje i slično.   Sunce izlazi i zalazi sve je kao i obično kada o tebi ne razmišljam stvarno se osećam odlično     Tadašnji Nikšić nije bio okićen današnjim betonom. Jeste da se obuća prljala od prašine ljeti i zimi od blata, ali je bilo tu nečega.    Lokve.   Pješaci.   Danas nema ni jednih ni drugih.    Krenem iz ,,palestine'' prema gradu, isp

 Kad me je Batan upitao - koliko imaš godina? Odgovorih mu - u četvrtak punim osamnaest!  Što, je l te, nije mala stvar.   Te 1991 je sve počelo - krenuo sam na časove gitare, postao  punoljetan, počeo je rat, velika država u kojoj sam rođen se raspadala kao od raka, mnogi muški članovi porodice su pozvani na ,,vojnu vježbu'' iz koje se nije znalo 'oće li se vratiti.   Dinamična godina.   Sa Batanom je održan dogovor u našem stanu za dvadeset časova gitare. Odmah mi je pokazao dva akorda i jednu tonsku skalu. I objasnio kako se štimuje. Italijanski štim.    Posle smo odšpartali do grada na neku probu (družim se sa muzičarima!) i pričali usput. Batan je bio plavušan, visok i mršav. Stariji od mene deceniju i nešto. Uvijek obučen sa stilom, bariton, djelovao je kao francuski glumac iz osamdesetih. Načitan, književni govor.   Tog ratnog septembra sam navalio na vježbanje gitare k'o smrt na gospođu u poznim godinama. Batan je rekao - dva sata svakog da

  Bio sam kod doktora, da. Više puta o svom petodecenijskom bitisanju.    Nekada davno, kad iđoh u četvrti razred, dotače me sunčanica, blago, jedva primjetih. Osim što se obeznanih na jedan dan. I tako, Dječiji dispanzer bijaše prva ustanova te vrste koju upoznah iznutra.   Nego, ne bih vas gnjavio sadah antologijom zdrastvenom svojom. Nešt' drugo sam htio da vam ispričam.   Elem, onomad bijah u Domu zdravlja nikšićkom. Mili je završavao neku papirologiju potrebnu za opravdanje bolovanja, te sam mu činio društvo. Eto, nekad se družismo po pabovah i rock klubovah, a sad ispred kartoteke ove zdrastvene ustanove.   Kartoteka.   Mjesto gdje se čuvaju kartoni.   Kojih odavno nema.   Sad smo digitalizovani.   Pretačemo se u bajtove, fajlove i mejlove.    Dvadeset prvi vijek puca od zdravlja, mladosti i progresa.     I tako, džedžimo nas dvojica  ispred staklenog zida. Mirno, postojano i disciplinovano. Kako smo bili fini i uljudni mladići, nekad i