TOZOVE PRIČE

*Ja sam Božjom rukom vođen da umirem gde sam rođen Mi stari imamo običaj da kažemo kako današnja omladina ne ide pravim putem, onako kako smo mi nekada gazili. Kad bijasmo mlađani, jelte. Mi smo kao nešto bili pametniji. Isto to se govorkalo i u naše vrijeme. Malo se, izgleda, vrtimo u krug. Ja, starac od pet decenija prošlosti i srebrnim nitima u kosi, zvanično saopštavam nikšićkoj omladini: dragi moji, nikada Nikšić nije bio ljepši i vedriji nego sad! Zahvaljujući vama i vašoj mladosti, u prvom redu. Tačka. Idemo dalje. Elem, ima već petnaest ljeta kako odselih iz rodnog grada.  Ostavih za sobom stari trg sa lipama i crvenim trafikama, pustu livadu kod katoličke crkve i još pođekoji ćošak u gradu. Pogledam sad, a ono trg se podmladio. Blistav i poletan, mlad i hitar kao srednjoškolac. Na onoj livadi nikla nova četvrt gradska sa sve pekarom. Po ćoškovima porušene posleratne kuće i izrasle mlade zgrade. Nesuđeni Dom revolucije (koja nigda nije došla),se sjaji kroz prodavnice i kafa...

Vidjeh onomad jedno drveno putokazije pokraj magistrale na kom slova nanizana u smislenu cjelinu obavještavaju slučajne i namjerne putnike  - etno selo, farma koza.  Viđi, viđi, pomislih. I tu misli stadoše.  Ovako star i sijed dok vozim, samo o putu ispred sebe razmišljam. A kad stigoh kud sam naumio, misli mi se raspojasaše. Farma koza! Čuš, čuš. E, sad ću da razmišljam nadugo i naširoko!  Ovako. Misao nambr 1: da je neko nekad, recimo prekognističar, rekao ozbiljnom domaćinu, lica tamnog i naboranog - doći će vrijeme kad će bijeli svijet dolaziti na tvoje imanje da te gleda i da ti se divi, da gleda kako čuvaš koze, bereš list, muzeš i lučiš jarad, slikaćete i ostavljati  ti para, torinu će tvoju farmom nazvati - vjerovatno bi domaćin, sa štapom u jednoj i sklopljenim crnim kišobranom u drugoj ruci (nosi kišobran kad je sunce, a kad je kiša kako 'oćeš) rekao - muči tamo, nemam ti ja kad to slušat'. E, moj domaćine iz daleke prošlosti! Ko zna šta jošte sve mož...

                                                               1     Nenad Tomović je spustio noge na hladni laminat svoje improvizovane sobice. Bol u leđima je   uminuo pa je uspio da ih ispravi u sjedeći položaj. Nije znao koje je doba. Ekran telefona je zasvijetlio – šest i deset. Za manje od sata će se razdaniti.   Uspio je da sastavi četiri sata sna. U poslednje vrijeme to nije lako postizao.   Udjenuo je bosa stopala u papuče, ustao i kroz dnevnu sobu otišao do kupatila. Takozvanu lođu je zastaklio, obložio nekim laganim materijalom i napravio svoj kutak od pet kvadratnih metara. Uspio je unutra da smjesti krevet, uski ormar, mali sto za kompjut...