OMLADINA IZ ULICE 29. NOVEMBAR
Mi stari imamo običaj da kažemo kako današnja omladina ne ide pravim putem, onako kako smo mi nekada gazili. Kad bijasmo mlađani, jelte. Mi smo kao nešto bili pametniji.
Isto to se govorkalo i u naše vrijeme.
Malo se, izgleda, vrtimo u krug.
Ja, starac od pet decenija prošlosti i srebrnim nitima u kosi, zvanično saopštavam nikšićkoj omladini: dragi moji, nikada Nikšić nije bio ljepši i vedriji nego sad! Zahvaljujući vama i vašoj mladosti, u prvom redu. Tačka.
Idemo dalje.
Elem, ima već petnaest ljeta kako odselih iz rodnog grada.
Ostavih za sobom stari trg sa lipama i crvenim trafikama, pustu livadu kod katoličke crkve i još pođekoji ćošak u gradu. Pogledam sad, a ono trg se podmladio. Blistav i poletan, mlad i hitar kao srednjoškolac. Na onoj livadi nikla nova četvrt gradska sa sve pekarom. Po ćoškovima porušene posleratne kuće i izrasle mlade zgrade. Nesuđeni Dom revolucije (koja nigda nije došla),se sjaji kroz prodavnice i kafane. Još malo pa će i televizija zaigrati u njemu. Ispružio dva velika parkinga k'o dva dlana...
A ulica iz naslova priče - znate li gdje je? Nema je. Ne pod tim imenom. Zvala se tako nekada davno, recimo u vrijeme kad sam izvolio roditi se. To je onaj dio Njegoševe kod nove pošte. Odlaskom negdašnje države otišlo je i ime ulice.
Ispričaću vam nešto, a vi nemojte nikome. Neka ostane među nama. Imade u toj ulici jedna stara zgrada sa četiri ulaza, četiri sprata, bez balkona. I jedan stan u prizemlju. E, tu vam je ovaj sijedi starac ugledao svijet, napravio prve korake, ispred nje trčao bježeći od anonimnog psa, igrao klikera, grudvao se i penjao na voćke u doktorovoj avliji.
Nema tu odavno ni doktorove avlije, ni Perove, ni kuće Šipčića. Ispružili su se parkinzi, uređeni trotoari i travnjaci, ograđeno igralište.
I neka nova, fina omladina.
Mladići treniraju, dječaci ubacaju loptu u koš, djevojčice ćaskaju, domaćice u kućnim haljinama sjede u parovima na kafenim klupama.
Sve to ovaj sjedokosi dugonja vidi dok ulazi u kola koja namjerno parkira na tom mjestu kako bi imao osjećaj da se vraća kući.
A kuća odavno nije tu.
Ali srce jeste.
Ostajte mi zdravo i pijte sok od narandže.
Vaš
Tozo
*Zadnji voz za Čačak/Riblja Čorba
Коментари
Постави коментар