KNJIGA

 

                                                             1

 

 

Nenad Tomović je spustio noge na hladni laminat svoje improvizovane sobice. Bol u leđima je  uminuo pa je uspio da ih ispravi u sjedeći položaj. Nije znao koje je doba. Ekran telefona je zasvijetlio – šest i deset. Za manje od sata će se razdaniti.

 Uspio je da sastavi četiri sata sna. U poslednje vrijeme to nije lako postizao.

 Udjenuo je bosa stopala u papuče, ustao i kroz dnevnu sobu otišao do kupatila.

Takozvanu lođu je zastaklio, obložio nekim laganim materijalom i napravio svoj kutak od pet kvadratnih metara. Uspio je unutra da smjesti krevet, uski ormar, mali sto za kompjuter. I pepeljaru, znao bi reći u šali.

Stao je ispred ogledala. U šest sati i jedanaest minuta. Ujutru. U februarskom jutru. Iz ogledala ga je gledao umorni četrdesetodvogodišnjak. Brada od nekoliko dana. Blagi podočnjaci. Kosa je ostala na jednoj fotografiji iz mladosti. Tako je kako je, pomisli, pusti vodu u ve-ce šolju i pođe natrag.

Dnevna soba u polumraku. Potpuni mrak više ne postoji. Prigušene lampice iz risivera, mala led sijalica iznad sudopere, ulična svijetlost kroz prozor. Namještaj po poslednjoj modi. Svježe postavljen pod. Gipsana stalaža sa knjigama koja razdvaja sobu od ulaznog hodnika. Sto sa četiri stolice, garnitura koja košta koliko i polovan automobil.

Vratio se u svoju sobicu, legao i pokrio se do grudi. Spustio  ruku, napipao cigarete i upaljač. Pepeljaru punu opušaka spustio na stomak. Otpuhnu dim i zagleda se u plafon.  

 

 

                                                                 2

 

Malo prije deset sati srebrni mercedes-karavan je tiho uplovio u Staru Varoš. Ulaz od bolnice, druga kuća zdesna. Parkirao je uz metalnu ogradu, isključio motor. Kuća je bila starija od njega, bez sumnje. Oko iskusnog majstora ne može zavarati obnovljena fasada u boji ljeta.

Dvoje vrata. Kroz ona lijeva se ulazi u garsonjeru koju su bivši vlasnici iznajmljivali. Bivši. Vlasnici. Umrli, kao po nekom unaprijed sastavljenom planu. Niko nije ostao. Posao je pogodio sa rođakom kome je pripala imovina, i kome ni na kraj pameti nije bilo da se tu useli. ,,Nije u redu da kuća tek tako propada, renoviraćemo je pa, neka je tako. Možda će neko nekad i useliti, vidjećemo.''

Sumorna kuća u sumornom nikšićkom jutru, pomisli i izađe iz kola.

Metalna vrata sa providnim staklom zaškripaše. Dočeka ga ustajao vazduh. Zadrža se na pragu, sačekavši da jutarnja svježina uđe u prostoriju koju je poslednji stanar napustio prije nekoliko godina.

Kauč prekriven prašnjavim ćebetom. Najnoviji model za 1990. godinu. Stočić sa mušemom. Crna gvozdena stolica. Pocijepan tapacirung. Dvokrilni šifonjer. Na drugom kraju šank, iza njega mala kuhinja. Još jedna vrata. Vode u kupatilo bez kade.

Sve stvari valja izbaciti, zidove i plafon urediti. Zamjeniti prozore i vrata. Opremiti kupatilo.  To će naslednika koštati dvije hiljade evra. Procjenjena čista zarada – oko osamsto evra. Iskustvo mu je govorilo da se u ovakvim kućama često otvori nova investicija. Ne bi trebalo da bude problema, momak djeluje kao razuman tip. Kad završi ovdje, prelazi u stari dio kuće. Za taj posao će morati angažovati jednog ili dva pomoćnika.

U tom trenutku, Nenad Tomović nije mogao znati da nikada neće preći prag onih vrata na desnom krilu kuće...

 

 

                                                                  3

 

 

Trećeg dana marljivog rada stigao je do prolaza koji vodi u kupatilo. Nije ga mogao nazvati hodnikom. Glavna prostorija je zvrjila prazno, sa plafona je visio kabl, malter po podu, alat i neke kante. Nekom bi to djelovalo sablasno ali je Nenadu Tomoviću takav ambijent predstavljao prirodno okruženje. Još kao dječak  pokazivao je znakove da će se baviti ovakvim poslovima. Igračke koje je dobijao, nije koristio kao što su to radila ostala djeca. Svaku bi odmah rastavio. Na pitanje zašto to radi, odogovarao bi:,, Da vidim šta ima unutra''. Trudio se da shvati koncept, umio je da pronikne u stvari.

U ovoj maloj prostoriji ga je čekao isti posao – zguliti sve sa zidova, doći do osnove. Poskidati staru elektroinstalaciju, postaviti novu. Radio je to rutinski. Razmišljao o ko zna čemu. Zanat je ispekao na svom stanu. Prvo je počeo sa krečenjem. Izvlačio je neke neobične linije na zidovima, u više boja. Izgledalo je zanimljivo. Prvo su ga pozvale komšije da i njihov stan tako uredi. Zatim se okušao u složenijim poduhvatima. Učenje mu je išlo brzo. Brzo se i pronio glas po Nikšiću da ,,mlađi Tomović ima zlatne ruke''. Starije gospođe, usamljene penzionerke, imale su povjerenje u njega, vjerovale da će sve uraditi kako treba i da im neće naplatiti više. Nije pio, ali je dnevno pušio tri paklice cigareta.

 

Mlađi Tomović. Stariji je bio sušta suprotnost – dobroćudni dežmekasti vatrogasac koji je u dežurnoj sobi marljivo slagao kilograme. Iako naoko dva suprotna svijeta, uvijek su se dobro slagali. Od djetinjstva. Obojica neženje, djelili su roditeljski stan koji Nenad svojim vještim rukama preuredio tako da je podsjećao na apartman hotela sa četiri zvjezdice. U zgradi koja je useljena daleke 1987.

Blagu pravougaonu izbočinu je odmah primjetio. Ništa mu nije promicalo. Nalazila se ispod prozorčića kog su sa spoljne strane čuvale rešetke. Teško da bi se i dijete moglo provući kroz njega, ali prethodni vlasnici očigledno nisu htjeli da rizikuju. Vještim pokretima je krenuo da odvoji taj dio. Oštre ivice njegove špakle zabile su se u nešto mekano. Cimnuo je još jednom i na pod pade neobična stvar. Tanak predmet umotan u kožu, vezan kanapom  učetvoro. Možda je neka sveska unutra, pomisli. Sagnu se i podiže je. U svijetu u kom su dominirali čekić, mistrija, špakl, hilt – nije bilo mjesto knjigama i sveskama. Lagana stvarčica, veličine školske sveske. Na sredini mrtvi čvor. Da presječe i pogleda šta je unutra? Vjerovatno nešto važno čim je bilo tako sakriveno. Možda je baba vodila dnevnik, našali se u sebi. Šta god bilo, ostaviće to za kasnije. Vrati se u glavnu prostoriju i stavi to na šank. Nastavi s poslom i ubrzo zaboravi na ovaj pronalazak.

 

                                                                    4

 

Ne pamti kada je poslednji put nešto sanjao. Ako je nečega i bilo, ujutru se nije sjećao. Kako su godine odmicale, san se skraćivao. Do iza ponoći bi u svojoj sobici  surfovao po internetu i pušio. Prozor je otvarao tek pred odlazak u krevet. Razgrnuo bi teške crvene zavjese i raširio oba krila. Dim bi bezglavo izletio napolje, zimska noć bi nahrupila unutra. Pepeljaru nije praznio.

Prvi san je zapamtio. Ujutru je imao utisak da je gledao film. Sve je bilo živopisno – i boje i zvuk. Gotovo i miris. Stajao je ispred hrama kog Nikšićani zovu manastir. Noć, sve izgleda mistično, kako to biva u snovima. Pojavljuje se mlada žena, iza nje je zaprega na kojoj je mrtvački sanduk. Nema upregnutog konja. Ženina ruka kao da drži nepostojećeg konja za povodac. Obilazi hram tri puta. Odozdo, sa one strane gdje puca pogled na groblje, pojavljuje se sveštenik, jedan od onakvih kakve je gledao u holivudskum filmovima – crna mantija vezana konopom oko struka, izbrijano lice. Grabi ka ženi i zaprezi i ispušta glas iz grla nalik grktanju gavrana.

Toliko je zapamtio.

Kad se probudio, pomislio je – otkud mu dođoše takve scene?

 

Četvrtog dana je posao privodio kraju. Garsonjera je sada izgledala kao nova. Ostalo je da se sve počisti. Zamotuljak iz zida je i dalje bio na šanku. Uzeo ga je, kratko razmislio i ubacio u torbu za alat. Posle će razmišljati zašto je to uradio. Bez jasnog plana. Nekako mehanički.

 

                                                                    5

 

Sada je san bio morbidniji. Kao, stoji pored ulaza u neku pećinu. Iz nje izlaze vojnici, dva po dva. U sivoj odjeći. Shvata da je jedan u paru živ, a drugi mrtav. Ali hoda. Živi vojnik pridiže pantalone onom mrtvom. I izlaze, izlaze...

Probudio se naglo. Trebalo mu je nekoliko sekundi da razdvoji san od jave. Lampica na kompjuteru je svijetljela. Zavjese navučene. Nema nikakvih mrtvaca...

Posao je završen, naslednik zadovoljan. Isplatio ga je do kraja. Dogovorili su se da nastave za nekoliko dana.

 

Za vikend su brat Vinko i on obišli majku koja je penzionerske dane provodila na selu, desetak kilometara udaljenom od grada. Ispred stare kuće, kad se gleda prema istoku, vidi se cijeli grad. I jezero Krupac. Nenad je često zamišljao sebe kao tu mirno provodi svoju starost.

 

                                                                   6

 

Treći san je bio jeziv. Takav strah je osjećao kad bi u ,,maloj sali'' gledao filmove strave i užasa. I kad bi sa drugarima, na putu do kuće, komentarisao najstrašnije scene. Odavno ga je prestao osjećati. Sad su mu takvi filmovi bili simpatični.

Ali ne i ovaj san.

Probudio se vičući.

Vinko ga u svojoj sobi nije mogao čuti.

Sjeo je, disao na usta. Zatreptao je prema onoj lampici na kompjuteru, kao da mu je ona nudila spas. U glavi su mu odzvanjali glasovi.

Još mu je sve bilo pred očima.

Majka, Vinko i on u garsonjeri koju je nedavno renovirao. I još neki ljudi. Svi su radosni, očekuju gosta, raduju se dolasku. Neko uzvikuje: ,,Evo ga!'' i svi izlaze van. Sad su iza autobuske stanice. Prema njima idu žene u zrnoj odjeći, sa crnim maramama na glavama. Vojnički disciplinovane, po četiri u redu. Čuje neku poznatu narodnjačku pjesmu. Pored njih, kao oficir pored vojnika, korača čovjek u crnom odijelu, u crnoj košulji, sa crnim šeširom na glavi. Vraćaju se u garsonjeru. Oko njih je buka a crni mu se obraća. Čak su mu i beonjače crne. Znači, ti si taj, kaže. U tom trenutku Nenad osjeća da je ispred njega đavo, lično. I osjeća toliki strah da mu se čini da će poludjeti. Bespomoćan je, zaplakaće. Crni nastavlja, gledajući ga u oči. Imaš knjigu, a? Ponestaje mu vazduha. Grlo se steže. Prestaje da diše...

Mora da je vrisak bio jak. Kao da je u trenutku promukao. Osjeća znoj na leđima. U misli mu dođe onaj zamotuljak. I bi mu jasno da je unutra nekakva knjiga. Da je na nju mislio crni iz sna. Podiže pokrivač, ustade. Strah je popuštao. Brzo se obukao, zapalio cigaretu, uzeo ključeve kola i izašao van.

Ispred zgrade, u hladnoj noći, stajao je njegov mercedes. Pritisnu dugmence na daljinskom upravljaču, žmigavci trepnuše. Podiže vrata prtljažnika. Otvori torbu. Bila je tu. Uze je i vrati se na drugi sprat.

Ovo je smiješno, pomisli, paleći drugu cigaretu. I koje je ovo pismo? Arapsko? Ličilo mu je na neke kuke, kvačice, kvadratiće, ukrase. Da, knjižica od pedesetak strana. Kafene korice. Žućkasti listovi. Ko bi ovo mogao protumačiti? Pitaće Vinka, on je nekad volio da čita.

 

 

Otkad se razdružio sa čašicom, primjetio je da mu u nekim stresnim situacijama obilan obrok donosi olakšanje. Da ima umirujući efekat. Ali, samo ponekad. Tri paklice su i dalje činile svoje.

Izrezao je svinjsku pečenicu na komadiće, prelio razmućenim jajima. Sad je sve to cvrčalo u tiganju. U pola tri ujutru. Cigareta je dimila u pepeljari.

Posle završenog jela iskapio je čašu soka od narandže. Zapalio sledeću cigaretu.

Šta se ovo dešava?

Tri upečatljiva sna. A ne pamti kad je prije ovoga sanjao bilo šta. Niti je nekada vjerovao u te gluposti, kao – snovi nešto predskazuju. Nešto nam poručuju. Kako da ne. A onda ovo. Toliki strah! I tip u snu koji pominje knjigu! Tja, sve su to gluposti. Živci. Ko zna šta.

Kako se primicalo jutro, sve mu je ovo izgledalo besmislenije. Drami usred noći. Kao neko dijete. A još je mislio da sve ispriča Vinku! Smiješno. Sam sebi je smiješan. Sjedi za kuhinjskim stolom u gluvo doba noći i smiruje se hranom. Kriza srednjih godina? Možda.

Od spavanja svakako nema ništa. Počisti sto, zavali se u fotelju i uključi televizor.

 

                                                              7

 

 

Četvrti put je umalo bio smrtonosan.

U istom krevetu, u svom stanu.

U snu.

Sanja, a jasno mu je da sanja. I da se neka sila uvlači kroz zatvoreni prozor. Da ga guši.

I da će umrijeti ako se ne probudi.

Nema nimalo snage, ne može da mrdne.

Guši se.

ONO što ulazi u sobu ga sve snažnije pritiska.

Mora naći načina da probudi Vinka. Do njegove sobe je troje vrata.

To je poslednja misao koje se sjeća.

,,Ej, probudi se, probudi se, šta ti je! Ne boj se, ej, ej!''  

Dobrodušni vatrogasac je crven u licu, drmusa brata od čijeg vriska odjekuje zgrada. Dotrčao je bos, pomislio je da je izbio požar ili zemljotres ili smak svijeta.

 

 

Opet gluvo doba noći za kuhinjskim stolom. Sada su obojica tu. Niko ne jede. Oba u pidžami. Mlađi brat gleda u jednu tačku. Drhtanje popušta.

,,Ovo je četvrti put'' kaže tiho. Stariji ćuti i čeka.

,,Prvi put nisam ni obratio pažnju. Znaš da nisam sujevjeran i to.''

Ispričao mu je čitavu priču.

,,Đe je ta knjiga?'' upita ga Vinko.

Nenad pogleda prema stočiću u dnevnoj sobi. Vinko ustade, pođe do njega i sa hrpe novina podiže tu čudnu stvar. Otvori je, na brzinu prelista.

Do jutra su pretraživali na guglu. Nenad je ispraznio gotovo čitavu paklicu, ali je sada prozor bio širom otvoren. Otkrili su da je tekst u knjizi ispisan jezikom koji se nekada koristio u Osmanlijskom carstvu. Koji je, opet, bio mješavina persijskog i arapskog. I da nema veze sa današnjim turskim jezikom. Nisu imali sreće sa prevodom, sve što su uspjeli da urade, svelo se na besmislene rečenične konstrukcije.

Kad je već svanulo, posle treće kafe, posle ukucavanja bezbroj izraza u pretraživač, pažnju im je privuklo pisanje nekog zaluđenika za magijom, na nekom od brojnih foruma. Pominjao je Nikšić i nekog obućara koji je, navodno imao bliske susrete sa, ni manje ni više, demonima! U Nikšiću, prije nekoliko godina. O tome se pričalo u gradu, u određenim krugovima. Naime, pisao je zaluđenik, taj obućar se borio sa demonom koji je poprimio ljudski oblik. I pobjedio ga zahvaljujući pomoći Crkve. Dalje je pisao neodređeno, kao, demoni su namjeravali na neki način uništiti grad i slične besmislice.

Vinko je zijevnuo i isključio kompjuter. Obojici je posle ove potrage bilo još manje jasno i šta se dešava i šta zapravo traže. Nenad se sjetio popularnog lika iz domaće serije koji je umislio da će umrijeti u snu pa nije smio zaspati. Citirao ga je: ,,Ajde zaspi sad, majčin sne!''. Obojica su se glasno smijali toj čuvenoj izjavi. Možda su se tako praznili posle svega što im se dogodilo prethodne noći.

 

                                                                    8

 

 

Nenad Tomović je volio svoj posao i zbog toga što nije imao nadređenog. Radio je kad je htio, odmarao kad on  odluči. Sam sebi je određivao radno vrijeme. Ali uvijek se držao dogovora i ljudi su to cijenili.

O onim njegovim snovima nikom nije pričao. Nije ni Vinko. Njihovi vršnjaci su uglavnom postali porodični ljudi, mnogi su i odselili iz Nikšića. Razmišljao je – šta i da pozove nekog od njih sa kojim ga veže djetinjstvo, mladost? Šta da kaže? Ej, znaš šta sam sinoć sanjao, neko je htio da me ubije, a đavo sluša naše narodnjake... I sebi je zvučao smiješno.

U jedno je bio siguran – u onu kuću se neće vraćati. Pozvao je naslednika i ispričao mu nešto o iskrslim porodičnim obavezama. Sačekaće još nekoliko dana i javiti mu da potraži drugog majstora. Nešto mu je govorilo da je već u nečemu što se nije završilo poslednjim snom. Da krešendo tek dolazi. I, bio je u pravu...

 

                                                                   9

 

 

Napolju je rominjala kiša, listao je tv kanale a Vinko je već neko vrijeme gledao u svoj tablet. Zimska noć je odmicala. Kad je progovorio, stariji brat je zvučao kao da hoda po tankom ledu.

,,Pazi ovo, našao sam neku stranicu na fejsbuku. Nešto o magiji. Ima preko deset hiljada pratilaca. Pišu koješta, sve nešto bajkovito. Ali, slušaj šta je u komentaru napisao neki tip – pouzdano znam, iz prve ruke, da je momak iz Nikšića, Todor Radak, prošle godine imao borbu sa demonom. Momak je obućar, radnja mu je u Karađorđevoj. Čak sam mu jednom prilikom ponio neke stare cipele, zapravo samo da ga vidim iz bliza. Djeluje nekako povučeno, nezainteresovano, ne znam. Naravno da mu nisam rekao zašto sam zapravo došao. E, za tog tipa ZNAM da je jedva izvukao glavu iz tog okršaja. Pričao mi je jedan sveštenik koji je naš kućni prijatelj i ozbiljan čovjek. Kaže da mu je jedan čudak ponudio neki lagan posao za velike pare ali ga je obućar odbio. Imao je sreće što je tako postupio jer je taj čovjek zapravo bio demon. I još kaže naš prijatelj da te nekakve mračne sile djeluju u ciklusima, namjera im je uvijek ista, a to je da izazovu neko zlo. Ali, da bi to postigli, treba im neko od nas, neko ko je čist, prvenstveno u moralnom smislu. I onda oni tu mešetare i svašta čine. A tu priču mi je potvrdio još jedan izvor. Znam još neke stvari ali o tome ne bih ovako javno...''

,,Kadašnja je  objava?'' upita Nenad tiho, kao da ih je neko mogao čuti kroz zidove. Vinko prstom vrati tekst na početak.

,,Mart 2015'' odgovori.

Pogledaše se. Nenad se smješnu kad upita brata: ,,Đe su ti one stare gojzerice?''

 

 

                                                              10

 

 

Radnja jeste bila u Karađorđevoj ali se nije vidjela sa ulice. Zapravo, bila je jedna, uređena pout butika, sa velikim izlozima, zidovima u boji kajsije. Nenadu je nešto govorilo da majstor koji unutra radi nije onaj kog traži. Proćelav pedesetogodišnjak, zadovoljan izraz lica, kao da samo čeka nečije društvo.  Pogledao je udesno. Metalna tabla, malo zarđala. OBUĆAR u dvorištu. I strelica. Krenu kroz kratki prolaz. Pravo ispred njega vidjelo se dvorište zaraslo u travu, a sa lijeve strane ONA. Radnja. Metalna vrata sa providnim staklom. Pritisnu kvaku i otvori ih. Dovoljan je bio jedan pogled da shvati da je na pravom mjestu. I da je našao onog kog je tražio.

 

 

                                                            11

 

 

,,Kako si ga nagovorio da ti priča o tome?''

,,Nisam ga ni nagovarao. Čudan je lik, vidjećeš. Činilo mi se da je znao zašto sam došao čim me je pogledao. A radnja mu je koliko malo veći špajz. Prašnjava, zagušljiva. Moj gepek je apoteka prema njoj. Kad je uzeo da pogleda one tvoje cipele, meni se nekako sam razveza jezik. Slušaj prijatelju, rekoh, nisam ja ođe radi tih cipela, možeš ih slobodno baciti. Ja sam čuo da si ti prošao kroz neke nevolje, a ne zamjeri ako je to samo čaršijska priča. Nekako mislimo moj brat i ja da bih s tobom mogao popričati o ovome. Ako pomisliš da sam neki ludak, u redu. Platiću ti za tvoje vrijeme, izviniti se i otići. A ti možeš zaboraviti da sam ti išta rekao.''

,,I?''

,,I, ništa, sve mu ispričam. On ćuti, sluša i pripaljuje cigar za cigarom. Puši sarajevsku drinu. Zadimili smo onolišnu radnju k'o da je ćiro ušao u nju.''

,,Šta ti reče na kraju?''

,,Reče, vidim da si pošten momak i da te je nevolja spopala. Ako mognem, pomoći ću ti. Dogovorismo se da dođe ovamo sjutra posle sedam, kad ti budeš tu. Sjedjeli smo posle toga još sigurno sat vremena, ispričali se k'o da se znamo odavno. Živi dolje ispod stare milicije. Kako se zvaše ona ulica?''

,,Narodnih heroja.''

 

                                                                      12

 

 

Sledeće večeri, tačno u pola osam, zazuja električno zvonce. Nenad ustade i otvori. Propusti ispred sebe visokog muškarca u crnom kaputu, blijedo-plavim farmericama,  zimskim cipelama. Nemirnu prosijedu kosu je vezao u rep. Dugo mršavo lice, visoko čelo, Vinka podsjeti na sveštenika. Primjetio je da je viši za glavu od njih. Posle upoznavanja sjedoše u dnevnu sobu. Razgovor im krenu neočekivano lako. Tip je na neki osoben način bio opušten. Prihvatio je samo kafu, učtivo pitao može li da zapali. Posle pola sata pričali su kao stari znanci.

Kad su mu dali misterioznu knjižicu, ničim nije pokazao da mu je poznata niti šta slično. Na brzinu ju je prelistao. Zatim izvuče malu nokiju iz džepa i ukuca broj. Takav telefon koristi njihova majka, pomisliše domaćini. Ubrzo mu se neko javi sa druge strane.

,,Ej, evo mene. Imam onu knjižicu. Da, držim je u ruci. Aha, reći ću im. Važi, čekaću.'' Prekinuo je vezu.

,,Možete li fotografisati naslovnu stranu i poslati na ovaj broj?'' Uradili su kako im je rekao. Činilo im se da nisu prošla ni tri minuta kad nokija zavibrira.

,,Jesi li vidio... aha, dobro... da, da...''

Posle jednog minuta razgovor se završi. Kad je prekinuo vezu, gost je još nekoliko trenutaka gledao u telefon, kao da mu je trebalo vremena da shvati šta je upravo čuo. Da je sat na zidu bio od onih starinskih, sad bi se čulo njegovo kucanje. Tišina je bila potpuna. Kad ih je pogledao, braći se učinilo da je preblijedio u licu. Na silu se smješnu.

,,Paa, gospodo Tomovići, nije dobro...''

 

                                                                   13

 

VIKIPEDIJA slobodna enciklopedija

Pandorina kutija je artefakt u grčkoj mitologiji, preuzet iz mita o Pandorinom nastanku u Hesidovom epu ,,Poslovi i dani''. ,,Kutija'' je u stvari veliki ćup dat Pandori koji je sadržao sva zla ovog svijeta. Pandora je otvorila ćup i sva zla su izletjela, ostavljajući ,,nadu'' unutra kada je ponovo zatvorila ćup.

Da, tako je rekao – otvorili ste Pandorinu kutiju, prisjećao se Nenad ujutru. Kakva kutija, kakav kurac, razmišljao je dok mu je cigareta dogorijevala između prstiju. Zlo je izašlo! Ma nemoj! I, šta, sad će mračni snovi da me progone do kraja života? Onaj pop, reče obućar sinoć, se izbezumio kad je vidio o kojoj knjizi je riječ. Poručio je da je nipošto ne iznosimo iz kuće  dok nam on ne kaže. I da večeras sva trojica obavezno dođemo kod njega. Pa da je samo to! Treba da svojeručno prepišem poslednji pasus sa poslednje stranice, zapravo da precrtam, list stavim u staklenu bocu, uspem vodu, začepim. Oblijepim ljepljivom trakom tako da se može otvoriti samo lomljenjem. I da je ponesem sa sobom.

Nenad Tomović pokuša da se prisjeti kad je poslednji put ušao u crkvu. Još dok je išao u školu, sa drugarima. Iz dječije radoznalosti. Nijednog popa nije poznavao, ni sa jednim nije progovorio ni riječ. Sretao ih je u gradu, s vremena na vrijeme. A sad će da se bavi gatanjem i vražbinama! Da Vinko nije obećao onom dugonji, sve bi to batalio, vratio se svom poslu i svakodnevnoj rutini. Ali je brat bio izričit. Nešto su se sinoć njih dvojica domunđavali na stepenicama, nije mu htio reći o čemu su pričali. Dobro, poći će kod tog sveštenika, čuti šta ima da im kaže i pozdraviti društvo. Previše je ovo za njega. Ako bude tražio, rado će mu pokloniti tu knjižicu. Neka mu je srećna! A ona četiri sna? Pa, nije mnogo za četrdeset godina, ko zna otkud dolaze i zašto. Ovih nekoliko noći je spavao mirno, vjerovatno će tako biti i u buduće.

 

                                                             14

 

 

Pet minuta prije deset, Nenad parkira svog ljubimca ispred niske zgrade u Narodnih heroja. Isključi motor i svijetla. Odškrinu prozor i maši se duvana. I on i Vinko su na sebi imali tople skijaške jakne, rukavice i vunene kape. Zimske cipele i termo čarape.

,,Što je navalio da se ovako nabundamo?'' upita brata, otpuhujući dim kroz prozor. U otvorenoj pepeljari je držao sitan novac, cigaretu je treskao van. Uvijek je volio brze automobile, sa snažnim motorima. Mercedes kog je vozio bio je upravo to – udobni karavan koji  juri poput mlaznog aviona. Preskup za održavanje, troši kao nekad ruska vozila, ali se isplatio svaki cent. Bio je upravo ono što je želio.

,,Nije mi rekao, vjerovatno ćemo negdje pješačiti'' odgovori Vinko. Samo mi to još fali, pomisli Nenad i snažno povuče dim. Tačno u deset, iz mračnog ulaza izroni visoka prilika, u istom kaputu od sinoć. Sad je na glavi imao crnu vunenu kapu. Otvori zadnja vrata i uđe. Pošto se pozdraviše, objasni gdje tačno idu. Milutin živi u Kličevu, naselju gusto načičkanom kućama. Nenad startova motor, ručicu mjenjača povuče unazad i lagano se isparkira. Ubrzo skrenuše na bulevar i pojuriše ka južnom dijelu grada.

Todor je sa zadnjeg sjedišta navodio Nenada kroz kličevske uličice kao kroz minsko polje. Ako mi i pri povratku ne pomogne, zalutaću u ovoj košnici, pomisli. Da se izgubi u svom gradu, to bi baš bilo sjajno.

Provukoše se do jednog neograđenog dvorišta kad obućar reče da su stigli. Ispred njih je stajala dvospratnica bez obojene fasade, gornji dio nije bio useljiv. Ovakve stvari je odmah primjećivao. Drvo ogoljelih grana, po kori bi rekao da je trešnja, sa kog je visila improvizovana ljuljaška. U prizemlju jedan osvijetljen prozor, navučena zavjesa. Iznad vrata uključena sijalica koju je čuvala starinska kugla, jedva dozvoljavajući da svijetlo prodre kroz nju. Izađoše i Nenad odmah stavi kapu. Mraz je stegao, a nebo se osulo zvijezadama, kao da i one šire hladnoću. Pogleda po okolnim kućama. U prizemlju jedne svijetlio je natpis FRIZERSKI SALON. Nije imao pojma na kojoj strani je centar.

 

Milutin je bio srdačan domaćin, oko pedesete. I on i popadija su bili u trenerkama. Djeca su pošla na spavanje. Posjedaše za trpezarijski sto, popadija odmah iznese bocu neke domaće rakije i čaše. Baš kad Nenad pomisli da upita je li pušenje dozvoljeno, Todor iz džepa kaputa izvuče paklicu drine i srebrni zipo upaljač. Bez riječi ih pokaza Milutinu, na šta ovaj odobravajući klimnu.

Milutin je bio porijeklom Hercegovac. Uređena bradica i kratka kosa nisu na prvi pogled odavala sveštenika, ali su mu oči imale neku dubinu. Nije se razbacao riječima, ali ono što bi rekao bilo je stameno kao temelj kuće.  Nazdraviše svi osim Nenada, i započeše neobavezan razgovor. Ali je pušio za dvojicu. Iako je bio u prijateljskom okruženju, neki nemir mu je kretao iz stomaka i tjerao ga da čim ugasi jednu pripali sledeću. Vatra u šporetu je gorela, njih trojica su bili toplo obučeni, skinuli su samo jakne. Posle nekog vremena,  osjeti da mu kapljica znoja kreće sa tjemena i klizi prema čelu.

Sjedjeli su tako do ponoći, kad domaćin baci pogled na zidni sat. Pogleda Todora, pa njih dvojicu. Kratko reče: ,,Vrijeme je''. Iako nisu znali, bar braća Tomović, za šta je vrijeme, poslušno ustadoše i uzeše jakne sa naslona stolica. Tek tad primjetiše da Todor svoj kaput nije skidao. Nije ni sinoć, kad je bio kod njih u gostima. Svlači či ga kad spava, pomisli Nenad i u sebi se nasmija.

 Popadija se još prije pola sata izvinila i povukla na počinak.

 

                                                                 15

 

Vikipedija, slobodna enciklopedija

Carev most se ubraja u najljepše objekte ove vrste u Crnoj Gori. Izgrađen je 1896. godine, a po nekim podacima kao godina njegove izgradnje navodi se 1894. Carev most je najveći građevinski poduhvat onog vremena. Građen je uz pomoć ruskog cara Aleksandra III po kome je most i dobio ime. Plan za gradnju mosta preko Slivlja, po nalogu knjaza Nikole, izradio je dr. Josip Slade. Po tom planu izgrađen je veličanstveni most od tesanog kamena u dužini od 269 m, a na sredini je visok preko 13 m. Most je podignut na svodovima koji čine 18 okana.

 

 

 

                                                                16

 

 

Broj sedam je mitski, biblijski broj. Preko sedam gora i sedam mora, oprostite sedam po sedamdeset sedam puta, sedmi dan posveti Gospodu...

Sedam dana je prošlo od onog ,,druženja'' na mostu, u gluvo doba noći. Sedamdeset i sedam puta sam prevrtio film u glavi, razmišljao je Nenad dok se duvanski dim lagano podizao ka plafonu njegove sobice. Što je više razmišljao, sve mu je manje bilo jasno šta se, i zašto desilo te noći. Vinko ga je podsjećao na sveštenikove riječi – ostavite ovo za sobom, živite kao što ste prije živjeli. Za sada je sve završeno, rekao je.

Za sada?

 

Parkirao je na onom proširenju do brda. Isključio motor i svijetla. Izašli su vani. Mraz je još jače stegnuo, na istrument tabli je pokazivalo sedam ispod nule. Milutin je iz velike kese izvadio četiri table stiropora i podijelio svima. Jednu zadržao za sebe. Posjedali su na kamenu ogradu mosta.  U kolima im je rekao da nipošto ne izgovore ni riječ sve dok se ne vrate u automobil. Zakopčali su jakne i kapute do grla, navukli tople zimske kape. Uvukli ruke u džepove.

Na nebu su treptale zvijezde, na horizontu svijetla grada. Vinko i obućar su sjedjeli u sredini, Nenad i Milutin sa strana.

Prvo što se čudno desilo je bilo to da su vatrogasac i Todor ubrzo zaspali. Primjetio je da su im glave klonule na grudi. Kako mogu po ovakvoj hladnoči, začudio se.

Uzalud zimska odjeća, hladnoća je ubrzo počela da se penje  uz leđa. Tiho se stresao. Prolazili su minuti u potpunoj tišini, a ova dvojica su ravnomjerno disala, spuštenih glava. Činilo mu se da čuje kako inje lagano pada po njima. Počele su mu zepsti noge. Nećemo valjda do jutra samo sjedjeti i ćutati, upita se u sebi. Ako ovako nastave, ova dvojica će se smrznuti. Ali, prije nego što se nadao, stvari su počele da se dešavaju...

Kao da je čuo nešto iz pravca onog starog puta koji vodi prema Ostrogu. Okrenuo se na tu stranu. Ništa. Milutin je mirno sjedio i gledao ispred sebe. Preko mantije je obukao crnu skijašku jaknu. Ničim nije pokazivao da mu je hladno. Niti da je zabrinut. Nenad je znao da ispod jakne drži onu bocu koju mu je dao. Umotanu ljepljivom trakom. Napunjenu vodom. U vodi  prepis iz one vražje knjige.

Opet onaj zvuk.

Sad je jasno čuo – rzanje konja!

Milutin i dalje mirno gleda ispred sebe, ova dvojica spavaju.

Sad se jasno čuje njištanje konja, zveket metala. Udaranje potkovica o kamenje.

Ljudski povici.

Sve bliže.

Naprezao je oči da probije tamu ali uzalud.

Žamor.

Još potkovica koje udaraju po kamenju.

Počinje ubrzano da diše. Pomisli da zapali jednu ali ne usuđuje se da izvadi ruke iz džepova.

Milutin je i dalje miran, kao da sjedi u svojoj dnevnoj sobi.

U PIČKU MATERINU! Vidi obrise, pa ovo je čitava povorka! Konjanici, čini mu se da su ogromni. Još više naprežući oči vidi vojnu formaciju kako lagano se njišući prilazi mostu. Neko uzvikuje komande na nepoznaotm mu jeziku.

Nenad Tomović počinje da drhti.

Ispod vunene kape preko čela mu klizi kap znoja.

Stupaju na most, lagano, kao neko ko tačno zna kuda ide i šta hoće.

Milutin se konačno pokreće. Iz jakne vadi bocu, ustaje i kreće prema čelu ovih čudnih konjanika. Čelovođi odlučno zgrabi konja za uzde, ne da mu da se propne. Konj se otima, njišti. Jahač nešto viče, urla.

Nenad drhti još jače, ne osjeća noge. Brat i obućar spavaju kao da su u svojim krevetima. ŠTA SE OVO DEŠAVA?!

Kolona je stala, čuje se još povika, ništa ih ne razumije. Najednom Milutin nadglasa sve njih. Glas mu ne liči na onaj koji su slušali u njegovoj kući, kao da je u trenu promukao. I on govori na nepoznatom jeziku! U jednom trenutku svi urlaju, vriska odliježe nikšićkim poljem! Majko mila, da mi je da sam sad negdje drugo, panično razmišlja Nenad.

Sve se završava naglo.

Još mu u ušima odzvanjaju glasovi kad shvati da na mostu nema nikog osim njih četvorice.

Jesam li poludio ili sanjam, misli dok mu se potkošulja lijepi za leđa.

Milutin brzim koracima prođe pored njega, udalji se dvadesetak koraka i onu bocu zafrljači preko ograde. Nije sačekao da padne, niti je gledao gdje će pasti. Još brže se vrati, dade mu znak rukom, onu dvojicu lupi po ramenu i krenu prema kolima. Poslije nekoliko trenutaka bili su u Nenadovom mercedesu koji je preko mosta grabio prema gradu.

I dalje mu ništa nije jasno.

Sjutri dan, iza podneva, opet su se sastali kod sveštenika.

Napadaju u ciklusima, rekao je. Ne možemo unaprijed znati ni kad ni gdje. Pretposlednji put su pokušali preko Todora, reče i pogleda obućara koji je mirno povlačio dimove sarajevske drine. I nije skinuo kaput. A znate li kad je sve počelo? Ćutke su ga gledali. Svi ste čuli onu epsku, guslarsku o popu Milu, kapetnu Mušoviću i knjazu? Klimnuše. Ko u Nikšiću nije bar jednom  čuo kako je knjaz uvrijedio junaka rekavši mu da ,,nit' je vino nit' je voda'' i kako je ovaj, uvrijeđen, odjahao do zidina Onogošta i na megdan izazvao komandanta lično, a ovaj ga na prevaru ubio? Čak je i poularni pjevač napravio obradu, smjestivši guslarsku pjesmu među gitare i bubnjeve.

E, pa, moji momci, nije baš sve bilo kako pjesma kaže, nastavio je sveštenik zagonetno. Ono, jeste da je Milo dojahao, jeste da su ga Turci ubili bez da su ga udostojili da mu neko od njih izađe na megdan. Ali, to što je pop-junak došao kod njih nema veze sa onim ,,nit' si vino nit' si voda''.

Milutin zastade, gledajući ih u oči.

Kakve sad veze ima guslarska pjesma sa onim našim priviđenjem, pomislio je Nenad tada.

Domaćin se kratko smješnu i nastavi.

Nije ga knjaz uvrijedio, već zamolio. A ovaj je, čuvši razlog, svjesno podnio žrtvu. I otišao da pogine. Naravno da komandant grada neće izaći da dijeli megdan sa protivničkim vojnikom. A sigurno da neće preći preko uvreda kojim ga je ovaj sa konja obasipao. Jedan hitac – i sve se završilo. Tako je moralo biti.

Ono što nećete čuti ni u jednoj epskoj pjesmi, nastavio je, zapisano je u crkvenim knjigama koje se strogo čuvaju. Uvid u njih imaju možda dva, najviše tri čovjeka. A tamo piše, između ostalog, ko je bio zadužen u to vrijeme da knjaza obavještava o... paa, nekim nesvakidašnjim pojavama. O nekim stvarima za koje neko vjeruje da postoje, a neko ne vjeruje. Ali, da li postoje, uvjerili ste se sinoć. Zapravo, uvjerili smo se Nenad i ja, jer ste vas dvojica malo dremnuli. Nasmija se dok su ga njih trojica gledali gledali smrtno ozbiljni.

Ono što znam, i što vam mogu reći je da je naš čovjek saznao da im se sprema nešto mnogo gadno. I da se od toga ne mogu odbraniti ni sabljama ni džeferdarima. Da im tu njihovo dokazano junaštvo ne može pomoći. Jedini izlaz je bio da jedan od njih, određenog dana, u određen sat padne od neprijateljske ruke. Krv se morala proliti ali mimo bitaka i velikog vojevanja. Jesu li Turci znali da naši to znaju – ostalo je nepoznato. Možda i nisu, čim su tako hitro reagovali. Ko će to sad znati? Tek, pop Milo se svjesno žrtvovao. I zaustvio nadolazeće zlo. A da bi se nekako zabašurila čitava stvar, kroz narod je pušten glas o navodnoj uvredi...

,,Oni'', ko god bili, s' vremena na vrijeme planiraju, a nekad im uspije a nekad ne, neku pošast. Određeni ljudi u Crkvi bdiju danonoćno i, za sad ih uspješno ometaju. Evo, pokaza rukom na obućara, onomad su pokušali preko njega. Ne znam koliko vam je ispričao... Ali je naš Todor mudro reagovao, možda i predosjetio o čemu se radi pa nam je javio. I taj smo napad odbili.

Ovog puta  stvar se pokrenula kad si ti Nešo slučajno pronašao onu knjižicu. I, dobro si prošao što je nisi odmah otvorio. Ko zna da li bismo imali vremena da reagujemo. I, hm, ko zna šta bi bilo s tobom... Iskusio si šta mogu da urade preko snova. A to je samo sitnica. Ali, dobro se završilo. Za sad...

 

Za sad? Pomisli Nenad i ugasi cigaretu izgorjelu do filtera. Pepeljara je bila do pola puna. Spusti je na pod, okrenu se prema zidu i zažmuri.