TOZOVE PRIČE

Ova ''rupa'' u kojoj pojem evo već drugu zimu, nekad je bila manja. Ovo staklo što prostoriju dijeli na pola je prije bilo kao zid, znate. Tamo je bila terasa. Sad je sve izjedno. Jovu se ovako više isplati, kaže. Pušti mi terasu, veli, ovi ljeti ionako idu u grad, na Krupac i u centar, neće kod mene dok ne zastudi. Zato, kad se gradske terase pozatvaraju, eto njih ovamo. Eto para, eto veselja. Počnem neđe sredinom oktobra pa ga majci vrištim do aprila. Nakupim se para da mogu preživjeti ljeto, ako sezona bude ''mršava''. Budva je varljiva, taman kao vrijeme u Nikšiću. Ne možeš se osloniti ni na jedno ni na drugo. A moram raditi, šta ću grdna. Prolazi vrijeme studenom kamenu a kamo li meni. Grabim, moram. Neću moći mamiti pare nišickim pljandurama kad mi bude šezdeset, ako ih dočekam. Džaba ću im tad vrckat guzicom i poturat sise pod nos kad se sve na meni oterembeči, kad mi mladost usahne. Da se ne lažemo – ne dolaze oni ođe da me čuju no da me

                                                          ARGENTINA  Na bulevaru Vuka Mićunovića, u Nikšiću, u blizini Dječijeg dispanzera, ćuti jedna stara prizemna kuća. U svoja njedra je, prije nekoliko godina, primila kojekakve poljoprivredne mašine: kosilice, motokultivatore, muzilice i slično. Kroz starinski dvokrilni prozor i sa male (rešetkama okovane) terase gleda na bulevar. Ćuti tako na zapadnoj strani ulice, dok semafor, ispred njenog nosa, danonoćno trepće, trepće... Kad bi kuće mogle pričati, ova stara Nikšićanka bi imala šta reći. Možda bi najzanimljiviji dio priče bio onaj koji se proteže od proljeća 1998. do ljeta 1999. A kako kuće ne umiju pričati, bar ne kao mi ljudi, ovaj dio njene istorije ću ispričati ja... Novembra 1998. godine, bilo je hladno kao u sred januara, iako je jesen, kalendarski, trošila svoje dane. U gradu se osjećao ledeni dah gospođe zime. Prikradala se od planine Vojnik, prijetila nam svojim dolaskom. I bez toga smo znali da će doći,