TOZOVE PRIČE

                                                               1     Nenad Tomović je spustio noge na hladni laminat svoje improvizovane sobice. Bol u leđima je   uminuo pa je uspio da ih ispravi u sjedeći položaj. Nije znao koje je doba. Ekran telefona je zasvijetlio – šest i deset. Za manje od sata će se razdaniti.   Uspio je da sastavi četiri sata sna. U poslednje vrijeme to nije lako postizao.   Udjenuo je bosa stopala u papuče, ustao i kroz dnevnu sobu otišao do kupatila. Takozvanu lođu je zastaklio, obložio nekim laganim materijalom i napravio svoj kutak od pet kvadratnih metara. Uspio je unutra da smjesti krevet, uski ormar, mali sto za kompjut...

U septembru   1984.   Todor je imao jedanaest godina . Vazduh je u popodnevnim satima mirisao na    kasno ljeto , neki prijatan miris je dopirao iz pivare a velike ljetne vrućine su minule . Bilo je veliko zadovoljstvo   igrati se sa ostalom djecom iz zgrade u ovim kasnim popodnevnim satima . Fudbal   na ’’ male golove ’’ , klikeri , a najsrećniji su vozili bicikl . Tamo od centra , dopiralo je nešto čudesno . Neobjašnjivo i novo za klince   . Kako se mrak bližio , sve je više bilo prolaznika   koji su išli gore prema hotelu . Išli su prema nečemu što je bilo nedostupno dječacima a privlačilo ih je kao magnet . Bio je to nikšićki korzo . Cvrkut u krošnjama lipa i kestenova , blagi sumrak , sve te odrasle djevojke svečano obučene, mladići(izgledali su tako veliki) i muzika sa hotelske terase . Jedan novi svijet je počinjao posle   prve raskrsnice . Vidio se i čuo sa ugla zgrade . I osjećao . Todoru ni na kraj pameti nije bilo da se sam ...