ARGENTINA Na bulevaru Vuka Mićunovića, u Nikšiću, u blizini Dječijeg dispanzera, ćuti jedna stara prizemna kuća. U svoja njedra je, prije nekoliko godina, primila kojekakve poljoprivredne mašine: kosilice, motokultivatore, muzilice i slično. Kroz starinski dvokrilni prozor i sa male (rešetkama okovane) terase gleda na bulevar. Ćuti tako na zapadnoj strani ulice, dok semafor, ispred njenog nosa, danonoćno trepće, trepće... Kad bi kuće mogle pričati, ova stara Nikšićanka bi imala šta reći. Možda bi najzanimljiviji dio priče bio onaj koji se proteže od proljeća 1998. do ljeta 1999. A kako kuće ne umiju pričati, bar ne kao mi ljudi, ovaj dio njene istorije ću ispričati ja... Novembra 1998. godine, bilo je hladno kao u sred januara, iako je jesen, kalendarski, trošila svoje dane. U gradu se osjećao ledeni dah gospođe zime. Prikradala se od planine Vojnik, prijetila nam svojim dolaskom. I bez toga smo znali da će doći,