MLADEN

 

 

Zatvorio sam radnju. Zaključao i ona gvozdena dvokrilna što vode u prolaz. Brava me  je jedva poslušala. Privukao sam ih snažno k sebi i okrenuo ključ.

Kraj.

Nema više.

Ja sam Todor Radak, nikšićki obućar. Bivši. Sad sam samo nikšićki.

Uspio sam nekim pravno-ekonomskim vratolomijama obezbjediti redovno primanje, trista osmadeset pet evra.

Primanje.

Utješna zamjena za riječ penzija.

Nisam penzioner, zamišljam da sam momak. Što, gledajući bračni status, jesam.

U septembru punim pedeset.

Živim u Narodnih heroja, odavde od radnje niz Vardarsku i zavrnem lijevo. Stan u prizemlju, garsonjera. Nasledio od babe. Namještaj je iz tog vremena, na zidu njen i đedov portret. Sa vjenčanja. Dorađen fotografovom olovkom. Čak su i dvije šoljice za kavu preživjele sve ove decenije.

 

Februar je pri kraju, dan se odužio. Smrači se tek u šest. Ali je zima u punom jeku. Mraz je stegao Nikšić, na radiju rekoše da je pet ispod nule. U olinjalom crnom kaputu, sa rukama u džepovima, hodam prema Samoizboru. Zapravo taj prostor nekadašnje prodavnice odjeće zauzimaju šareni svjetleći butici u kojima se prodaje nemam pojma šta. Nikud ne žurim, skrenuću desno prema centru. Lagano do Kapljice, da se vidim sa Mladenom, da popijemo po jednu i zadimimo.

Šetači su tu, zimski sumrak ih nije odgovorio da izađu. Nikšićki korzo miruje samo u vrijeme vremenskih nepogoda.

Centar blješti, novogodišnje ukrase su nedavno poskidali. Kralj odvažno gleda prema istoku, neki klinac vozi bicikl, a bivši obućar bez žurbe tabana u dubokim cipelama. Pored robne kuće Metalka ulazim u Novaka Ramova. Ni Metalke odavno nema, tu je sada hladna banka sa svojim kreditima i ratama i strpljivim klijentima ispred. Danju. Noću ćuti i čeka žrtve.

U Kapljici je zauzeto svega nekoliko stolova ali dima duvanskog ne fali. Što mi, naravno, ne smeta.

Mlađo se osamio u istočnom krilu, skinuo je kačket, zagledao se u telefon. Iznad njega, pri tavanici, televizor. Na ekranu se smjenjuju brojevi, valjda je to neka tombola. Priđem, izvučem stolicu i sjednem. Vidim da je na pola nikšićkog. Velikog.

Mladen je moj ispisnik, devedesetih je zapirio u Luksemburg, ostao tri godine, vratio se. Reče da je tamo ostavio ženu Francuskinju i ćerku. I više ih nije pominjao. Niti se vraćao u to vojvodstvo.

Žuta kratka kosa, žuta kratka brada. Skoro pa riđa. Ponekad ga zafrkavam da je Irac, rodom iz Dablina. Ponekad, kad se vrijeme proljepša pojašemo naše sedlanike, kako zovemo svoje bicikle, i odvezemo se do Krupca ili Slanog. Ili se vozikamo do kraja Ozrinića.

Vidi šta sam pročitao, reče pošto sam izvadio cigarete i upaljač, Frenk Larami, sjećaš se tog imena. Pisao je one romane o Doku Holideju, zapravo je bio Njemac, zvao se Albert Peter Kan. A ja sve mislio da je neki otuda!

To je Mlađo. Uvijek poletan, misao nesputana. Pogleda me i smješnu se. Pripalim jednu i zaustavim konobara na pola puta do našeg stola. Zna da podignut palac znači sok od narandže, hladan. Nikako oni gazirani pronalasci.

Dva penzionera za stolom do vrata ćuteći prate vijesti. Šoljica čaja ispred svakog. Penzioneri. A šta sam ja? Ne, ja primam ,,primanje''. Tješi se, Todore.

Momak je spustio čašu i vratio se za šank. Tek ušao u dvadesete, možda mu je ovo prvi posao. Zamišljam njegovu radost kad primi platu. Vjerovatno živi sa mamom i tatom pa mu ona dođe kao džeparac. Koliko decenija ga dijeli do ,,primanja'' i šta li će mu se u međuvremenu dešavati?

U kafani obično potrošimo po dva sata života. Posle prstamo kuda smo petali, kako reče Matija. Ispred eS De Ka zapalimo još po jedan i razilazimo se. Ja opet pored Samoizbora a Mladen pored hotela pa desno ka Monteksu. On na šesti, ja u prizemlje.

 

,,I ponoviće se sramna slika

Već toliko puta ponovljena:

Mrtav pjesnik pred četom vojnika

A okolo pjesma ponižena.''

 

Ne znam zašto mi često, dok otključavam vrata, dolaze ovi Vitovi stihovi. U mračnom ulazu pronalazim bravu, otvaram, ne uključujući svijetlo u hodniku, ulazim. 

Skromni dom još skromnijeg zanatlije.

Sto.

Dva kauča sa strana.

Vitrina.

Peć.

Portret.

Ovdje je još uvijek hiljadu devetsto osamdeseta.

 

Neka tako i ostane.

 

Posle momačke večere (pašteta, jogurt, parče hleba), pogledujem kauč koji koristim kao krevet. Na naslonu knjiga. Malo čitanja, da san lakše dođe. ,,Po zaraslim stazama'', Knut Hamsun. Poslednje pisanje tog čudnog i jedinstvenog Norvežanina koji je objavio čitulju u novinama nikom drugom do Adolfu. Tipu koji je predvodio naciste. I zbog te podrške su ga pod stare dane pozvali na odgovornost. O tome piše u ovom romanu. Već oronulog starca. Šta su mogli da mu urade? Ne mnogo toga.

 Knut je bio čarobnjak sa perom, od svakodnevnih stvari stvarao  umjetnost, vrhunsku književnost. Uvodio čitaoca u priču, puštao ga kad bi pročitao poslednju stranicu.

 

Todor Radak.

Knut Hamsun.

Adolf Hitler.

 

Obućar, pisac, diktator. Na neki način svi zajedno u  hladnoj nikšićkoj noći.

 

A samo jedan živ.

Za sad.

I anoniman.

Do daljnjeg.

 

 

Šta donosi novi zimski dan petodecenijskom tipu koji prima trista osamdeset pet evra a misli da nije penzioner? Za početak buđenje u malom stanu. Makar nije hladan, peć je uključena do proljeća. Sjedanje na krevet, gledanje u zid. Pa u sudoperu. Pa u sat. Osam i petnaest. Moglo bi biti i podne i petnaest, šta bi promjenilo?

 

Ona zvrčka sa dugmićima na stolu zazuji. I počne da se pomjera. Rijetko sam primao pozive, naročito u ovo doba dana. Ma, nek' se prekine tišina, makar zvonila mašina sjetih se Momčilovog recitovanja i bos priđoh stolu. Koji je bio i kuhinjski i onaj za dnevnu sobu. Pogledam u mali ekran – Mlađo. Hm, baš je poranio...

-          Alo..

-          Toki, đe si?

Hm, na krstarenju Sredozemljem. Čudno mi zvuči...

-          Upravo sam ustao...

-          Slušaj... ajde dođi kod mene... na posao... odma'... možeš li?

-          Mogu. Je li sve u redu?

-          Ajde, požuri, molim te!

Prekide vezu. Začuđeno pogledah telefon, očekujući, valjda, odgovor.

 

Poslednje dvije godine Mladen radi u državnoj firmi. Često smo zbijali šale da bi valjalo da tamo ostane do KRAJA. Čijeg, pitao bi i prasnuo u smijeh. Valjda ćeš imati neki popust kao stalni radnik, dodao bih.

 

Kad se zaposlio, častio je piće. Što je često radio i bez takvog povoda. Kucnuli smo se, a on je uzviknuo KOMUNALNO! Aha, rekoh, a koji OOUR? A onda je sledilo iznenađenje. Mrtvačnica, reče malo tiše. Pogledah ga, očekujući da će reći kako je to štos, ali nije. I, šta ćeš da radiš tamo?

 

Sređuje mrtvace. Kupa, sječe nokte, češlja, oblači.

 

I tako već dvije godine.

 

Nisam ga pitao je li se navikao na taj posao, a on nije pričao. Zapravo, posle više nismo ni pričali o njegovom novom zanimanju.

 

Zašto me jutros zove da dođem kod njega, u mrtvačnicu? I još da požurim? Kratko sam razmišljao ali ništa smisleno mi nije padalo na pamet. Na brzinu sam se umio, obukao, pripalio cigaretu i pušeći krenuo ka bolničkom kompleksu. Brijanje sam ostavio za kasnije.

 

Iz nozdrva mi je izlazila para umjesto duvanskog dima kad sam prošao kroz bolničku kapiju. Jutro oštro, a opet dobronamjerno. Oblačno, bez padavina. Zvučim kao Micev. Portir u svojoj kućici staklenih zidova uz grijalicu gleda tv, nije me ni registrovao.

 

Prođem pored heliodroma, kroz mini-park i preprječim ka onoj kockastoj građevini. Usporim. Duboko udahnem, a ruka sam krenu u džep. Vratim cigarete, ipak nije ni mjesto ni trenutak.

 

Zastanem ispred vrata sa zamagljenim staklom. Opet udahnem i pritisnem kvaku.

 

Prostorija je sterilna, odmah se primjeti. Mlađo stoji na metar od ulaza okrenut vratima. Uz zid lijevo zelena plastična stolica. A iza mog drugara veliki sto. Trudim se da ne gledam ko/šta je na njemu...

 

Mladen je blijed u licu, oči su mu crvene. Trijezan je i uznemiren. Gledamo se i ćutimo.

 

Sporo podiže ruku, pokazuje stolicu.

 

-          Sjedi, Todore, izgovara jedva čujno.

Trudeći se da vidim što manje, poslušam ga. Opet se postavi između mene i onog stola.

 

-          Slušaj, nastavi još tiše, zvao sam te samo da...ovaj...trebao si mi da vidim da... nisam poludio, druže moj!

-          Mlađo, očemu pričaš, brate?

-          Evo, ja ću, Toki...znamo se toliko dugo, ti samo sjedi, znaš, ili priđi, ne znam...

Pređe dlanom preko čela, brišući znoj, iako je unutra bilo hladnije nego napolju.

 

-          Vidi, ja ću sad da ti pokažem da slušaj...ili priđi, vidi sam...

 

Okrenu se i stade pored stola. Sad sam gledao. Do pola pokriveno tijelo starca. Djeluje uvenulo. Kao isušen.

 

Mlađo stade bliže glavi, malo se nagnu.

 

-          OBRADE, OBRADE!

Posle nekoliko sekundi, ponovi.

 

-          OBRADE, OBRADE! ČUJEŠ LI ME?!

 

Jeza mi krenu uz leđa... Šta ovo radi moj drug?

 

-          ČUJEŠ LI ME?!

 

A onda... dogodi se nešto od čega mi se ukočiše noge. I ruke. Mrtvac, kao da je malo pomjerio glavu...

-          Da...

-          ČUJEŠ LI ME?!

-          Da...

Jasno se vidjelo da pomjera blijede usne, da mu odgovara...  

 

-          BOLI LI TE ŠTA, OBRADE?!

-          Ne...

 

Sledeće čega se sjećam da nas dvojica stojimo ispred, drhtanje popušta. Mladen me lupka po ramenu i nešto priča. Glas mog prijatelja kao da dolazi iz daljine. Nešto mi pokazuje, nikako da shvatim šta i zašto. Onda vidim da su to cigarete. Mejanički uzimam, ne osjećam dim.

 

-          ... kažem ti, već je dva dana tu, doktor je potvrdio da su otkazali svi organi, svi! Samac, niko se nije javio, ne znaju ko će ga sahraniti, vjerovatno će o trošku države. Brate, sad bar znam da nisam skrenuo...

 

Ne znam kako i kojim putem sam se vratio kući. Postah svjestan gdje sam dok sam uvlačio ključ u bravu. Uđem i pravo u kupatilo. Iznad šolje, a sadržaj želuca krenu van...

 

 

 

Kraj