IMAŠ LI DA ZAPALIŠ?

 

Kad je nekada davno putopisac-stranac stranstvovao Crnom Gorom, primjetio je i zapisao mnogo toga zanimljivog o našem narodu. Način života, običaje, odnos između čo'jeka i žene, opisao neke snažne karaktere koje je iznjedrio ovaj ljuti krš.

Jedan detalj mi je bio veoma zanimljiv u opisu tadašnjih Crnogoraca, ozbiljnih i odgovornih ljuđi - kaže putopisac da su muškarci ovdašnji od sveg ,,luksuza'' sebi dozvolili dvije stvari - brkove i duvan. Od mnogo toga se mogu odreći ali to dvoje im ne diraj. Istina,  pamtim takve starine, pomislih dok sam grabio preko Paštrovačke gore a signal radija Svetigore se polako gubio.

Pušenje šteti vama i ljudima oko vas.

Kao i alkohol. I masna hrana. I onaj sladunjavi napitak iz bratske nam Jamerike sa crvenom naljepnicom na ambalaži. Kao i prebrza vožnja i još pođešta.

Imaš li da zapališ je pitanje koje u sebi nosi još nekoliko pitanja. Kad bi ,,raspakovali'' ovu upitnu rečenicu, čuli bi i - kako si, imaš li koji dinar, jesli li usamljen, oli se ženit'...

U vrijeme kad je ovaj sjedokosi starac koji vam pripovijeda stasavao u mladića, pušenje je označavalo i samu zrelost. Kad u gostima ili u kafani iz džepa izvadiš paklicu cigareta i šibice, sav važan ih staviš na sto, stariji bi pomislili - viđi malog Rankovog, puši! A juče se igrao ovuda, trč'o za loptom... Jesi li regrutovan? Ti ćeš do godine u vojsku!

Na paklici cigareta koje su se proizvodile u tadašnjoj SR Hrvatskoj, sa strane je sitnim slovima pisalo s cigaretom nisi sam. Pušači znaju koliko istine ima u ovoj izjavnoj rečenici...

U vrijeme kad počeh momkovati, dešavahu se strašne stvari - raspad tadašnje države, ratovi, ekonomska kriza, nestašica svega i svačega. ,,Vesele'' devedesete. Sa sedamnaest godina još nisam imao smjelosti zapaliti cigaretu pred ocem. Ali sam imao pušačku oazu - otišao bih u Pejov do kod babe Anđe, i tamo bi oboje motali krdžu, odbijali dimove, pili kavu i komentarisali ratna zbivanja o kojima se govorilo na televiziji. A televizor je bio mali portabl, slika crno-bijela. Tadašnji prozor u svijet. Ljudi u tom malom sokoćalu su nešto čeketali, vatra u smederevcu pucketala, zimska noć odmicala. Prije deset baba bi na kauču zadrijemala. Stavim duvankesu u tajni džep, isključim televizor. Baba, odoh ja, laku noć. 

Godinama kasnije, kad bih dolazio kod babe, sad već kao dugokosi muzikant i neko ko ne krije duvan, ako ne bih odmah stavio cigarete na sto, baba bi me pitala - Tozika, imaš li da zapališ? A Tozika od dva metra bi sav važan izvadio paklicu stranih cigareta i srebrni zippo upaljač - imam, baba, imam. 

Kasnije, kad sam odselio iz Nikšića, dolasci kod babe su se prorijedili. 

Ali sjećanja na babu Anđu i zimske noći u kojima sam sebi izgledao mnogo važan su ostala u srcu i kucaju zajedno s njim.

Pa, batalio duvan ili ne.

I, ma koliko isti štetio zdravlju.

U znak sjećanja na moju dobru babu koja se upokojila u desetoj deceniji života.