*ŽESTOK PROGON HRIŠĆANA U NIKŠIĆU

                                      

 Savle sjedi na svom krevetu, u šortsu i majici. Pije sok od jabuke i gleda u pod. Kao po satu i ovog jutra se probudio tačno u šest. Za to mu ne treba budilnik ni telefon. Otkako se pridružio Posebnim odredima narodne milicije, njegov organizam je prešao u poseban mod. Funkcionisao je savršeno. Za kratko vrijeme se istakao u borbi protiv novih vjernika pa ga je lično načelnik odredio za komandira jurišnog odjeljenja. Koristili su vojnu terminologiju u borbi protiv Hrišćana jer su je shvatali veoma ozbiljno, od životne važnosti.

Stan u ,,džonsonovoj'' zgradi Savle dijeli sa roditeljima - oronulim ocem koji je penzioner otkako ga zna, i sa majkom, domaćicom. On im se rodio pod stare dane, nikada mu nisu rekli zašto tada a ne prije. A on nije pitao.

Njegova soba je okrenuta prema fakultetu, skromno  uređena. Krevet, stolica pored uzglavlja, stari ormar i izblijedjeli tepih. Šare na njemu su bile jedva vidljive. 

Na zidu pored vrata posebno urađen čiviluk. Na njemu okačena kompletna uniforma i oprema. Tu su i zimska i ljetna jakna, pantalone, košulje, majice. Opasač. Pištolj. Palica, u narodu nazvana pendrek.  

Savle je star dvadeset osam godina. 

Već godinu  je u uniformi. Njegov život je konačno dobio smisao. Svi ti mišići i urođena agresivnost su najzad korišteni kako treba. 

Kad god uzme pendrek u ruke, osjeti da je živ, nešto prostruji kroz njega. Tako je bilo i kad su linčovali nekog Stefana. Doduše, nije uzeo učešće u njegovom premlaćivanju ali je osjećaj bio najbolji do sad. Kad su momku oduzeli život, tamo ispod Trebjese, kad je poslednji kamen udario već beživotno tijelo, svi su se spontano okrenuli prema njemu i zapljeskali mu! To je trebalo osjetiti! 

Palica u  ruci, čizme na nogama. Kad njome udari u vrata, umalo izlete iz šarki. Onda palicom po kući, kuda stigne i po kome stigne. Tek tad upadaju njegovi momci, vezuju koga god nađu u kući, ubacaju u onaj mali prostor iz zadnjeg sjedišta, jedno preko drugog.

Vriska, plač, jauci. Polomljeni zubi. Iščašena ramena. Neke su onesviješćene izbacali ispred stanice. Podrume su napunili, sad su aktivirali staru zgradu u Narodnih heroja. Zatvor na nekoliko spratova. I stalno pristižu novi. Po čitave porodice. 

U Dragovoj Luci, porodica za ručkom. Dvoje djece. Nisu čuli kad je parkirao ispred. Prvo im je prevrnuo trpezu. A onda su zgrabili sve četvoro. I tada se osjećao posebno. 

Ko im je kriv. Otkako su nedavno uhvatili i ubili nekog tipa, koji je tvrdio za sebe da je Božji sin, podosta Nikšićana je sebe počelo nazivati po njemu. I širiti njegovu priču. Ali su ga propisno sredili! Dali mu veliki drveni krst da nosi uz Trebjesu, i na njemu ga razapeli. Naravno da je prije toga propisno radila palica, čizma. Batinali su ga čime su imali i ko je god htio. Na kraju je nesrećnik ispustio dušu prije mraka. Eto, pokazali su mu. Kad je Bog, što se nije spasio? 

Država je majka, predsjednik je otac i tu se svaka priča završava. Pa oni neka sad trabunjaju u memljivim podrumima. 

Danas je poseban dan.

Dosad je Nikšić drhtao od straha od njega i njegove ekipe. Kad na ulici ugledaju bijeli land rover, svi se sklanjaju, u saobraćaju on ima prednost. Čuo je da su se ovi novovjerci proširili na Danilovgrad. To treba spriječiti, šire se k'o guba. Neće, majci! Dobio je potrebne papire, u sedam sati kreće sa ekipom. Malo ćemo pročešljati ravnicu. Bjelopavlići, stiže vam Savle!

Put od Nikšića do Podgorice počinje u naselju Brlja, a završava se kod ,,nikšićkih semafora'' kojih odavno nema. Negdje na sredini je Danilovgrad. Pitomo mjesto u pitomoj ravnici, oivičenoj brdima sa zapadne i istočne strane. 

Opština nikšićka se proteže do Bogetića, ali nezvanično se završava kad se izađe iz tunela Budoš. 

I, baš na toj dionici puta, između tunela i Bogetića, desilo se.

Nekako brzo.

Odjednom.

Prvo je zadimilo ispod poklopca motora. Onda taj zvuk. Zatim su točkovi blokirali. Dim je krenuo da ulazi i u kabinu. 

Znao je šta ovo može da znači, brzo su svi izašli van, pomislio je da li u prtljažniku imaju protivpožarni aparat.

Nije stigao da provjeri.

Jaka bijela svijetlost.

Zasljepljujuća.

U trenutku je izgubio snagu, pao na koljena. 

Sve je bijelo oko njega.

I tiho.

Ne stiže ni da pomisli šta se dešava.

I tada je čuo glas.

Nevjerovatno prijatan, melodičan. Nekako, dobronamjeran. Prijateljski.

Kao da dolazi sa neba. 

Savle, Savle, zašto me goniš?

To više nije bio on. Usta sama govore:

Ko si ti, Gospode?

Ja sam Isus kojega ti goniš. Nego, ustani i uđi u grad pa će ti se kazati šta treba da činiš.

Bijelo svijetlo nesta, glas utihnu. 

Nasta tama. 

Pogleda oko sebe ali ništa nije vidio.

Jeste li tu? promuklim glasom upita. 

Jesmo, odgovori mu bojažljivo neko iz družine. Čuli su što i njihov komandir. 

Drhtali su od straha. 

Uzeše ga pod ruku, smjestiše na zadnje sjedište. 

Terenac je zabrundao, dim je nestao. 

Krenuše polako ka Danilovgradu.

Ćutali su. 

Sa lica im je nestala odlučnost.

I poslednja kap krvi.

Sebi su najednom izgledali manji nego prije.

Sad je to bila skupina od šest uplašenih dječaka.

Savle je mirno sjedio i nije vidio ništa.

Iz slijepih očiju kapale su suze...

*Ovo je autorovo viđenje poznate situacije iz Novog Zavjeta, književna igra - kako bi to izgledalo kad bi se deslio sada, u dvadeset prvom vijeku, u Nikšiću.